Nakon što sam doručkovao bilo je već devet sati. Digao sam se bio relativno kasno. Ustvari, namjeravao sam do deset pripremati stranice, ali me pri povratku u sobu prvo uhvatilo da čujem mamu. Prethodnu večer, prije nego sam zaspao snom pravednika (a i nisam baš dugo radio), potonuo sam u neko tužno raspoloženje, tipa: ja ovdje, oni ondje, život prolazan, a rođendana malo. Valjda sam ujutro želio u prvom redu da mi dan počne jednom iz srca upućenom rođendanskom čestitkom.
To je bila dobra ideja — iako se nakon doručka nisam osjećao loše, čestitanje rođendana i poznati glas su mi baš prijali.
Dakle, bio sam daleko. Pri dolasku, prethodnog dana, promatrajući kako brežuljkasta ravnica promiče i promiče, ponovo sam osjetio ono jedno vrlo posebno stanje lagane nelagode, koje mi se već javljalo, uvijek u Njemačkoj. Poseban neki osjećaj, nešto kao: "Ja mali, nalazim se negdje gdje je najbliža granica udaljena stotinama i stotinama kilometara, a do tamo je sve ovakvo kao ovdje. I priroda i, valjda, ljudi. Sve je Njemačka, kuda oko seže. I još mnogo dalje." Jutros u devet sati, dok sam dizao rolete, osjećao sam to više kao fakat nego kao neko posebno stanje.
Noću je zapalo nešto snijega. Hotelska je soba, neobično, bila na podrumskom nivou, sa stražnje, niže strane zgrade. Svaka je soba, to sam vidio jučer, umjesto balkona imala natsvođeni, smeđim pločicama popločan izlaz na stražnji vrt, koji je nakon nekih šest metara širine završavao ogradom prema obiteljskim kućama u susjedstvu. Ležaljke i klupe, djelimično u vrtu, a djelimično dodijeljene sobama, davale su dojam da se radi o ljetnom sunčalištu.
Dakle, kad sam jutros podigao rolete, navukao kaput, i izišao na taj nazovi-balkon, da "osmotrim situaciju", prvo što sam uočio bio je snijeg. Paperjast, ustvari pješčan, od one sitne vrste, lagane i suhe, pokrivao je čitav vrt i, nanesen vjetrom, veći dio popločanog dijela koji je pripadao sobi. Osjetio sam vjetar, čist i hladan, prijatan. Sunce je bilo još nekako bijelo, dosta nisko i iza borova. Nebo plavo, one moje "boje plavog neba". Sve u svemu, što se vremena tiče, to je bio moj dan. Bolji teško da je mogao biti. (Po "definiciji" nedostaje još samo puno suhog lišća, pa da bude najbolji mogući dan, ali to je jedna druga priča.)
Ono malo preostalih stvari sam spakirao, a zatim smontirao laptop na stolu, sve s namjerom da iskoristim tih tričetvrt sata na uobičajeni način. Ali, kako to uvijek biva kad se nešto treba uključiti ili isključiti, čovjeku prođe kroz ono "dva bajta mozga" po koja misao više. Tako sam, mrtav hladan, spakirao laptop natrag, jednako kako sam ga i raspakirao. Laptopa će biti, i stranica će biti, i tekstova će biti. Rođendana uz jezero, usred Njemačke, u prekrasno zimsko jutro, neće puno biti.
Na recepciji sam saznao da se do jezera stiže prvom ulicom desno, odmah kad se izađe sa parkirališta. Auto je bio prekriven snijegom, ali ne strašno — papirnata salveta u kojoj su me dočekale narandže jučer pri dolasku u sobu, poslužila je kao strugalica za snijeg.
Ulica prema jezeru bila je prekrivena snijegom, u najvećoj mjeri neutabanim — samo nekoliko tragova guma prije mene. Iako sam vozio sasvim polako, pri kočenju proradi ABS. Fina stvar. Nisam znao da se vozim u takvom autu. Sve je bilo pusto i mirno, svijetlo i jasno. Bez mnogo kuća, ali sa mnogo parkirališta. Praznih i netaknutih. To me sjetilo na Balaton — uopće, slična atmosfera gradića koji živi sezonskim životom, samo što je ovdje, igrom slučaja, usred zime bilo čak i snijega. Auto ostavih na parkiralištu koje mi je izgledalo kao najbliže jezeru, pazeći da jednu gumu zavezem na rubni kamen, da mi se ne desi da se zaglibim u snijegu pri odlasku.
Bio sam relativno dobro opremljen za hladnoću, i to mi bi drago, jer bez toga ne bih mogao uživati: vjetar je, baš na prilazu jezeru, bio prilično jak, pa su mi rukavice, traka za uši i čelo, i dugi kaput jako dobro došli. Sâm snijeg srećom nije bio dubok, pa sam izdržavao u "službenim" crnim cipelama.
Prilaz jezeru me, atmosferom, ponovo sjetio na Balaton. Više restorana na okupu, sa velikim, praznim parkiralištima. Sve jako prazno, pri čemu se lako može zamisliti ljetna gužva. Jezero se ne vidi dok mu se sasvim ne priđe, a onda se, za razliku od Balatonskog, ugleda gotovo čitavo.
Dummer See je okrugla lokva, ustvari, koju sam procijenio na nekih dva do pet kilometara u promjeru. Prilično okrugla lokva. Sada je više ličilo na pustinjski pejsaž — jedva da su se nazirala mjesta koja nisu bila zamrznuta, mada se led nigdje nije vidio. Bijela, namreškana snježna površina. Nalazio sam se na malom nasipu, ne višem od možda metar, vrlo blago nakošenih stranica, koji izgleda opasuje čitavo jezero. Na mjestima je bilo manjih snježnih smetova, i snijeg je prštao, nošen vjetrom, nisko preko nasipa. Mjesto je izgledalo kao da bi moglo biti kupalište. Lijevo i desno, u daljini, vidio se šaš i trstika. Tko će znati zašto, sjetio sam se Cape Maya. Sjećanje staro 33 godine. Otvoren prostor, granica kopna i vode, hladan vjetar, šum valova.
Doduše, valova ovdje nije bilo nikakvih, i prije je sve to ličilo na minijaturno izdanje Balatona, osim što nigdje nije bilo nesretnog kolosjeka. Krenuh na desno, lagano, nakon što sam uživao gledajući na sve četiri strane svijeta, plus u sunce i u nebo. Na tu se stranu uz jezero moglo svega nekih stotinu metara, nakon kojih je počinjalo ograđeno područje lokalnog jedriličarskog kluba, sa prilično velikom lučicom, u kojoj niti jednog čamca bilo nije. (Uz obalu su table zabranjivale bilo kakvu plovidbu od oktobra do marta.) Tu sretoh i jedina dva živa bića nakon izlaska iz hotela — starijeg čovjeka sa psićem.
Staza je okrenula od jezera, u četvrt obiteljskih kuća. Bilo ih je raznoraznih, od sasvim malecnih, drvenih, moglo bi se reći skromnih, do maltene palača sačinjenih od nekoliko spojenih kuća. Međutim, interesantno, sve su se nekako uklapale u cjelinu, imajući oko sebe velike, vrlo brižljivo njegovane vrtove. Naslućivalo se da su neke od kuća stalno naseljene, a neke su izgledale više kao ljetna bivališta. Mnogo kuća je imalo prave slamnate krovove, baš kao ona naša (koje vjerojatno više ni nema) u Podsredi. Materijal je ovdje drvo i cigla, i mnoge kuće liče na ono što sam smatrao engleskom starom arhitekturom. Jedna je na gredama imala upisane nečije citate, u kojima se spominjala ljubav prema prirodi. Uopće, kraj je davao dojam velike pažnje prema, i zajedničkog življenja sa prirodom. Mada je sve bilo potpuno čisto i brižljivo kultivirano, nisam imao osjećaj neke uniformiranosti i sređenosti kakav imam u Švicarskoj. Prije me sve sjetilo na zagrebačko Cvjetno naselje, mada je ovdje sve bilo neusporedivo veće i prostranije. Javila mi se misao kako bi ovo bilo prijatno mjesto za živiti, ali me pri takvoj pomisli suviše odbija udaljenost mora, planina, i naših raznolikih krajeva i kultura uopće.
Tako sam napravio, sve lagano koračajući kroz to naselje, mali krug, i vratio se na mjesto s kojeg sam prvi put ugledao jezero. Suviše je sve bilo lijepo da odem, mada je vrijeme odmicalo. Bilo mi je tada žao što nisam ustao ranije. Krenuh na lijevo. Nakon par minuta dođoh do male brane kroz koju se lokalni potok ulijeva u jezero. Voda ovdje nije bila zaleđena. Poduži tekst na spomen-ploči govorio je o duhu zajedništva koje je bilo potrebno da bi se, kasnih četrdesetih i ranih pedesetih, izgradio čitav sistem ovih niskih obrambenih nasipa i ustava, koji opasava jezero, i o nadi da će duh tog zajedništva njegovati i kasnija pokoljenja. Staza na nasipu uz jezero pružala se primamljivo u nedogled, ali ja, po "službenoj dužnosti", okrenuh "u kopno". Tu sam vidio umjetno, sada jednako zaleđeno kao i glavno, jezerce u šumi, u čijem je središtu bio mali otočić s kućicom za ptice. Od ptica nigdje ni traga ni glasa. U blizini se nalazi prilično velik, u starom stilu građen, muzej posvećen izgleda jezeru, pticama i prirodi. Zatvoren u zimskom periodu.
Vremena sad više nije bilo za bacanje — sjedoh u auto i požurih kuda se je moralo.
X. Firma iz grupe XX. U obližnjem seocetu mi je svatko koga sam pitao gdje se firma nalazi dao malo drugačiji odgovor, te sam došao na portu nekih pet minuta kasnije nego je trebalo. O čovjeku s kojim sam se trebao sastati čuo sam već prije od naše sekretarice sve najbolje: stariji fini gospodin, pušač lule, sušta ljubaznost. Gentleman, reklo bi se. Šef odjela za logistiku, što će reći — jedan iz samog vrha. Mada sam do njegovih prostorija dospio nekih 15 min prekasno, uspostavilo se da je on još uvijek na sastanku zbog kojeg je ovaj termin i počinjao ovako kasno.
Soba mu je bila relativno mala — pola naše u LMSu — ali uređena sa stilom. Mada je namještaj bio od onog modernog poslovnog (radni stol L formata, i sjedaća grupa oko okruglog stola za razgovore), na stolu sam mu zapazio nekoliko stvari: da nema telefon, već samo punjač za mobitel (vrlo praktično i inteligentno), da ima vrlo lijepu mramornu figuricu majke s djetetom u naručju, te keramičku posudu za duhan, profinjenog nenametljivog oblika. Mada je detalja bilo puno, nisam zapazio ništa što bi mi izgledalo kao kič. Na zidu u koji je gledao bila je vitrina sa zbirkom modela kamiona s prikolicama. Kolekcionar. Ispod vitrine, u visini očiju onoga tko sjedi za radnim stolom, pribadačama okačen bijeli papir sa velikom crnom točkom u sredini. Vježbe koncentracije? Na suprotnom zidu, kod stola za razgovore, niz malih uokvirenih fotografija raznih motiva: priroda, konji, nošnje, psić...
Pojavio se nekih 15 minuta kasnije. I zaista, fin čovjek od glave do pete. Interesantno je, kako su često ljudi na nižim položajima osorniji, i prave se važnima, a oni na višim kao da nemaju potrebe po tome. Na početku je samo pokazao interes za to koliko sam dugo u firmi, i da li vodim i druge projekte, a onda se razgovor pretvorio u zaista prijatnu konverzaciju, u kojoj mi je dao baš onakav pregled situacije kakav sam i trebao dobiti.
Kasnije, dok je on bio na ručku (kod kuće), a ja presnimavao stvari s njegovog PCa, otkrio sam da na stolu ima i knjige od Carnegia, pa knjige o autogenom treningu, i sve tako. Prije nego je otišao reče mi još da ima prijatelje u Kopru, a znao je i za Maribor, Ljubljanu, Hrvatsku... Kaže da zadnje četiri godine redovno odlaze u Kopar. Na papirima za bilješke ima na poleđini štampane citate iz Biblije, a password na sistemu mu je PsalmX. Vrlo zanimljiv čovjek, ne bih rekao da je formalno, već temeljno religiozan, odnosno moralan, na neki način. Da misli o mnogo toga.
Kada smo se nešto prije pola dva rastajali, bilo je to u velikoj suglasnosti, uz dogovor o slijedećim terminima, u čemu nije bilo nikakve vremenske presije, već samo velike definiranosti i pouzdanosti.
Put prema jugu vodio je prvo na sjever, pored hotela u kojem sam prenoćio. Prema jezeru. Bio sam neodlučan gotovo do samog hotela, ali je želja onda prevagnula i ja skrenuh još jednom na jezero.
Ovaj puta sam parkirao najbliže što sam mogao, i uputio se odmah, prečicom, na lijevu stranu. Snijeg se lagano otapao, i ljudi, većinom postarijih, bilo je prilično mnogo. Onaj potok sa malom branom sada je vrvio od pataka, kojih je bilo i u njemu i oko njega i sve po svuda. Čulo ih se nadaleko, a ja sam se pitao gdje su se pritajile tokom jutra. Na ledu jezera tri su jedrilice doslovno jezdile amo-tamo i bilo ih je milina gledati. Sistem je jednostavan: dvije daske spojene u križ, na ukupno tri klizaljke, a čovjek više manje leži u smjeru vožnje, pod relativno velikim jedrom. Šetajući tako neko vrijeme, došao sam i do prave lučice, s betonskim molom, sada okruženim ledom. Tamo sam neko vrijeme stajao i gledao u daljinu. Mada je bilo ljudi koji si očigledno nikakav problem nisu radili od hodanja po ledu, meni nekako nije bilo do toga, naročito obzirom da se, zbog snijega, debljina leda nije mogla procijeniti.
Jedan mlađi par šetača mi reče, na moje pitanje, da se šetalište oko jezera, dugo navodno oko 18.5 km, može proći za nekih četiri sata. Možda, jednom prilikom. Pomislih kako bi bilo lijepo biti ovdje s Lipom, pa se sjetih, eh, od šetnji ne bi bilo ništa. Ali klupa ima u neizmjernim količinama.
Za muzej pogledah još jednom: otvoren od 16. marta. Također — možda jednom. Možda čak uskoro. Na odlasku sam se mimoišao sa velikom grupom starijih gospođa koje su, očito vrlo organizirano, izišle na popodnevnu oštru šetnju.
Do autoputa sam birao nestandardne puteve, kroz brežuljke za koje sam već prije, u prospektima našao da su idealni za šetače. Stvarno, jako lijep kraj, uzduž i popreko.
U hotelu sam se kasnije počastio sa pay-tv: "Contact" — film rađen po romanu Carla Sagana. Vrlo lijepa stvar. Uživancija.
Tako mi je prošao 38. rođendan, otprilike u isto vrijeme kad i život 38-godišnje Karle Fay Tucker, koju od tog njenog života rastaviše, u ime pravde i pravičnosti, a protiv svega ustvari. Amerikanci.