Moments

Duhovi mog školskog dvorišta

"Crveni oktobar" - tako se zvala moja osnovna škola. Do nje sam trnjanskom Cvjetnom cestom hodao dvadesetak minuta, prelazeći pri tome Aveniju bratstva i jedinstva, koja je u to doba (Zagreb nije imao obilaznicu i to je bilo ime središnjeg dijela autoputa Ljubljana-Beograd na prolazu kroz grad) bila vrlo prometna, ali ipak obična dvosmjerna gradska ulica.

Škola se nalazila na samom rubu izgrađenog područja. Put do nje vodio je stalno na jug, a na njegovom je kraju Cvjetna cesta, na adresi bb, nestajala u grmlju. Južnije od škole, kroz jedva prohodnu šikaru, na jednu je stranu vodila stazica po kojoj smo ponekad na fizičkom trčali kros, a na drugoj smo strani imali puteljak-prečac na istok, do jedinog samoposluživanja u bližoj okolici. Samoposluživanje se nalazilo na rubu naselja obiteljskih kuća koje su, za razliku od ostalog dijela tadašnjeg (radničkog, "crvenog") Trnja, više ličile na male vile, okružene zelenim vrtovima i drvoredima. To je bilo Cvjetno naselje.

Još južnije, južno od sâme šikare, bio je petnaestak metara širok nasip (uz to i viši od škole), a sa njegove druge strane Sava - definitivna južna granica "starog" Zagreba. (Kad bi Sava bila "normalna" onda je između nasipa i korita rijeke bila prostrana livada, a kada bi nabujala, sezala bi od nasipa do nasipa, viša za barem šest metara, a šikara onkraj našeg školskog dvorišta se, zbog nadošlih podzemnih voda, pretvarala u močvaru.)

U grmlju između škole i Save, negdje sredinom moje osmoljetke, počeli su se graditi neboderi koje će kasnije nazivati boračkim zgradama. Jedne je godine Sava baš ozbiljno nadošla,a podzemne su vode čitavo gradilište pretvorile u jezero. Radnici su raspušteni, a moji su školski drugovi iskoristili priliku da ćape debele izolacijske panele od stiropora i na njima, kao gondolieri, splavare rukavcima te mješavine jezera, džungle i ostataka "progresa" koji su izvirivali iz vode.

--- --- ---

Godine su prošle.

U zadnjem razredu gimnazije saznao sam da postoji nešto što se zove SRCE - Sveučilišni računski centar. Bijela, oku prilično prijatna jednokatna zgrada nalazila se na rubu Cvjetnog naselja, nedaleko od onog istog samoposluživanja u koje smo ponekad bili odlazili za vrijeme velikog odmora. U SRCU sam provodio sate i sate, što čekajući da se dočepam jednog od četiri javna terminala, što radeći na njemu. Bilo je to vrijeme time-shareing sistema.

Tada sam već imao Brika, mog psa koji mi je bio kao brat. Duga vikendska šetnja vodila bi nas Proleterskim brigadama na istok skoro do koncertne dvorane, pa Hrvatskom bratskom zajednicom do Mosta slobode, pa nasipom uz Savu na zapad (na livadu prema koritu Save bacao bih mu kamenje, a on se, visoko poskakujući, sjurivao niz nasip, pokušavajući ne izgubiti iz vida bačeni kamen).

Sa nasipa bi se ponekad spustili već kod CK/SRCA, a ponekad malo dalje, kod boračkih nebodera, pa onda s južne strane, kroz živicu, ušli u dvorište moje nekadašnje škole. Yesto bi tamo posjedili na klupi - ustvari, ja na klupi, a Brik istražujući ili ležeći u blizini. Sami. Duhovi mog djetinjstva igrali bi se predamnom, uz sunce, vjetar i ptice u krošnjama. Iza nas, iza klupe na kojoj bih sjedio, više nije bilo šikare - novi, červerotračni bulevar, prolazio je kraj boračkih nebodera, pa kraj zgrade CK, gdje bi se u naglom zavoju pretvarao u malu dvosmjernu ulicu, kojom se pored SRCA stizalo do autoputa.

Na tom mjestu, između SRCA i autoputa, bila je jedna prostrana, zarasla livada, koju su kasnije raspodijelili ljudima koji su željeli obrađivati koji kvadratni metar. Tako se preobrazila u desetke i desetke malih vrtova sa uređenim gredicama i, već prema osjećajima i potrebama onih koji su u njima uživali, cvijećem i povrćem.

--- --- ---

Godine su prošle.

Ako za dana mojim očima pogledate http://www.hypo-alpe-adria.hr/HypoCam.asp možda ćete i vi vidjeti radnike kako proširuju autoput bratstva i jedinstva; male uređene vrtove sretnih ljudi koji ništa nemaju, kako lebde nad iskopom sadašnjeg gradilišta; generacije kako pružaju ličnu kartu na porti i čekaju na terminale u bijeloj zgradi SRCA; tišinu i nedodirljivost tamno-plave zgrade CK; moje drugove kako na vodi koje nema splavare kroz boračke nebodere; vidjet ćete možda, još malo desnije - pod visokim drvećem, kad vam pogled odbludi preko zelenih krošnji Cvjetnog naselja, mene malog, u školskoj kuti, na porti moje škole, kako pažljivo gledam na zidni sat, s prstom spremnim na prekidaču školskog zvonca.

A u daljini Sava i dalje protiče, ispod zelenog luka koji povezuje njezine obale.

Note