Uzeh petak slobodno i pobjegoh u četvrtak ranije s posla. Pravac auto, pa za rodno mi mjesto. Što će reći oko dva i po sata, uz uključeno ono što možes imati ali ne smiješ koristiti, sreću na silnim granicama i slično... Sreće nije baš bilo, pa je trajalo tri i po sata.
Ovaj put sam imao više vremena, i ne toliko obaveza (osim uobičajenog popravljanja po stanu koji se polako raspada). Evo o čemu sam želio par riječi...
Već dulje vremena tvrdi mi stari (koji živi u Zagrebu) da se na Gornjem gradu, kao, otvorio kafić kojeg da zovu 'Tolkienova kuća'. Govorim ja njemu, već par puta, u smislu: "Ma hodi molim te... Tolkinova kuća na ovim našim prostorima... Pa jel' ti znaš o čemu je on pisao? Vozaju te ko zelenog majmuna..." A on mi kaže: "Nisam bio ja, ali 'pouzdani izvori' tvrde, pa ti hodi pa vidi sam".
Morao sam promijeniti remen na satu. A te remene kupujem kod jednog momka, solidnog urara, koji je, ima tome već mnogo godina, preuzeo radnju od starog majstora. A ta mala urarska radnja, vjerojatno je ne znate, nalazi se s desne strane, u onoj kratkoj slijepoj uličici, koja se od Ilice blago penje i naprasno završava pred donjom stanicom Uspinjače. Momak je bio tamo, ljubazan kao uvijek. Otvorio sat, vidio datum zadnje generalke (one davne 1990. godine) i preporučio postupak koji da traje tjedan dana. Uz odgovarajuću cijenu. Tako sam privremeno ostao bez sata. I bez osjećaja za vrijeme.
I rekoh si: sad ili nikad. Pa krenuh po onim drvenim stepenicama, desno od Uspinjače. Tako sam vidio što psi, a bogami i ljudi mogu napraviti od romantičnog prostora, ali se onda, malko zapuhan, nađoh pod bijelim Lotršćakom, pred pogledom punim antena, dimnjaka i mansardnih prozora...
Stari je rekao 'Vranicanijeva, na onoj čistini'. Uvjeren da je to ono šetalište ispod zida, kod gornje stanice, načinih par koraka i pogledah tamo. Klupe pod drvećem. Sada prazne. Ljubavne klupe i ništa više. Ne, tamo nije bilo Tolkiena. Onda se sjetih - to je ona čistina gore, na kojoj su jednom postavili golemi akvarij sa morskim psima. Obiđoh Kulu s desne strane, pa prva lijevo.
Gledao sam u taj park. I gledao... razočaravajuće se približavajući kraju Vranicanijeve. Ništa. S druge strane broj 2, pa broj 4... Ništa. I onda, na malo većem prolazu između dva parkirana auta, stoji na asfaltu crna tabla, na kojoj kredom, lijepo ispisano, stoji "Tolkien's House - Tolkienova kuća". Bilo je još par riječi, ali me obuzeo osjećaj kakav obuzima valjda novopečene virtuelne kafedžije, kada ulaze u realne Cafee koje smatraju sebi dostojnima. Vidjeh još broj 8 gore lijevo od kapije, i bršljenom obrasli zid stare gornjogradske kućice. I zakoračih.
Mir. Iznad mene krošnje dva drveta, ne bih vam znao reći od koje vrste. Znam da je bilo ugodno sjediti pod njima i razmišljati. Nisu bili Enti, ali mogli su biti. Većina stolova je bila prazna. Za jednim je sjedilo malo društvo koje baš i nije odgovaralo atmosferi. Ali nije smetalo. Lagano sam prelistavao cjenik, sa čije se je prve strane, naslonjen na bure kave i pušeći lulu vragoljasto smiješio jedan Hobbit. Tako se desilo, da mi je za koktel koji sam izabrao rečeno da Patuljačka rakija nije stigla na vrijeme.
Zaista, ne bih se odvažio prvi put. Ali, onda nisam mogao odoljeti. 'Galadrijelin poljubac'. Nešto kao šampanjska časa, od onih širokih na vrhu, s dugom tankom drškom. Kocka leda u napitku jedne od boja uvelog lišća. I tri mala medenjaka sa strane. Jedna od onih stvari koje se dugo gledaju prije kušanja. Kažu da gentleman uživa i šuti. Ali, ovo će mi valjda biti oprošteno. Slatko i romantično, zagonetno i blago strastveno.
S čašom u ruci, uputih se unutra. Na prozorima vitragei sa simbolima poznatim nekima od nas. Kraj kućnog ulaza stari štit s natpisom: 'Orcima, goblinima, trolovima i ostalim čudovištima neće biti posluženo'. Unutra ću upoznati domaćina, liječnika, i slušati njegovu priču. I listati stranice novog prijevoda:
Stihova koje sam, one davne 1990. (ili je to bila 1991.) po prvi put čitao u jednom drugom prijevodu, ne znajući, kao što ni danas ne znam, "koje staze su položene pred moje stope":
Stihova koji pozivaju lutalice virtuelnog svijeta da nađu odmor na mojim stranicama:
I znajući da ću još mnogi put zaći pod to drveće na Gornjem gradu. Možda i s ponekim od vas, tko to zna.