This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Milovan Danojlić: MUKA S REČIMA
(Biblioteka XX vek, Zemun 1990)

KUČINSKI O JEZIKU PROPAGANDE

Krajem osamdesetih, poljski istraživači su se dali na ispitivanje jezika propagande, jezika kojim je, do juče, obmanjivan i zaglupljivan poljski narod. Propaganda se izučava sine ira et studio, kao i bilo koji drugi specijalni jezik današnjice. Niz godina posle rata, pojava je ispitivana samo u okviru nacističke propagande. Ono što je utvrđeno za nju važi, uglavnom, i za iskustva stečena u zemljama realnog socijalizma.

Po savremenom poljskom sociologu Pavelu Kučinskom, propaganda komunističke države služi jednom jedinom cilju: zavođenju i opravdavanju opresije. Ta je propaganda, neizbežno, oblik duhovnog nasilja, pošto teži ograničavanju i onemogućivanju slobodnog mišljenja, ili njegovom potčinjavanju. Pravac je davno utvrđen i ne menja se, ali je zapaženo da se, poslednjih godina, menjaju načini rada. Koliko do juče, sredstva se nisu birala. Jednako su korišćene istine, poluistine i čiste laži. Od sredine sedamdesetih primećuje se izbegavanje golih laži i grubih obmana. U sadašnjem ustrojstvu svetske mreže obaveštavanja gole laži ne prolaze kao nekad, i mogu ozbiljno kompromitovati onoga ko im pribegava.

Dakako, određenje istine je složen spoznajni problem, s kojim ni umovi mnogo jači od partijskih propagandista ne izlaze lako na kraj. Kad je reč o povlačenju granice prema goloj i namernoj laži, problem se pojednostavljuje. U tekućem životu, svaki prirodno inteligentan pojedinac može razlučiti istinu od laži. Ako ništa drugo, uvek se dade uočiti razlika između onih koji teže istini, koji je traže, i onih koji svesno zanemaruju činjenice, ili ih krivotvore. Istina je ponekad teško uhvatljiva, ali se pretpostavlja da postoji, i da je jedna.

Boljševici su od početka bili krajnje nepoverljivi prema objektivnim merilima za utvrđivanje istine. Lenjin je, u delu "Šta da se radi?", odlučno odbacio pravila formalnologičkog rasuđivanja, a među njima ono najvažnije, pravilo neprotivrečja. (O tome, opširnije, u ogledu Alena Bezansona "Intelektualne osnove lenjinizma", Pariz, 1977). Lenjinovo je otkriće da postoje buržoaska i proleterska istina, i da one nemaju zajedničkog imenitelja. Lenjinista ne traga za istinom, ne utvrđuje je na osnovu raznorodnih podataka i nalaza, putem proveravanja i sravnjivanja; on unapred raspolaže ključem kojim se rešavaju sve nedoumice. "Komunista ne laže... on samo sledi tzv. proletersku istinu", piše Bezanson.

Taj spoznajni dualizam, po kojem je istina s ove strane Pirineja laž sa druge strane, omogućivao je propagandistima da se ne obaziru previše na činjenice koje se opiru njihovim tvrdnjama. Istina protivnika nije ih obavezivala na preispitivanje sopstvenih stavova; kao i u svakom ratu ona ih je, naprotiv, podsticala da se još dublje ukopaju u zauzete rovove, da brane izvesnosti do kojih su došli. Čitav niz godina nisu postojale nikakve granice koje je ovakva propaganda morala poštovati, pošto nije poštovala ni sam pojam objektivne istine.

Po Kučinskom, svaka propaganda, ona na Istoku kao i ona na Zapadu, teži dovođenju građana u položaj zavisnosti od vladajućeg poretka. U zapadnim demokratijama propagandistima su, međutim, nametnuta neka ograničenja. Partijski pluralizam, slobodna štampa i sveopšta konkurencija nagone propagandiste da se, idući za svojim ciljevima, što više pridržavaju stvarnih činjenica, ako žele da ih javnost uzme ozbiljno. Ako je neki podatak netačan, ili naduvan, tu je politički protivnik, koji jedva čeka da konkurenta uhvati u grešci, ili da istakne ono što je prećutano. Godinama je Figaro vodio posebnu rubriku sačinjenu od vesti izostavljenih u Imaniteu, čime su otkrivane osetljive tačke protivnikove politike. Doduše, čitalac koji bi, u slobodnoj zemlji, želeo da se potpuno i tačno obavesti, morao bi dnevno čitati bar tridesetak listova i revija. Stoga svako bira istinu koja mu odgovara, ali ako mu je, zbog nečeg, stalo do potpunog i svestranog uvida, on do njega, uz nešto truda, može doći.

Delovanje propagande u istočnom svetu godinama je počivalo na činjenici da je provera istinitosti onog što se pisalo i govorilo nemoguća, ili vrlo otežana. Mogli su se klevetati pojedinci, ustanove, pa i čitave zemlje i vlade, pošto je oklevetanima bilo uskraćeno da iznesu svoja viđenja. I dok se propagandista na Zapadu stalno trudio da mu ne otkriju neku netačnost, njegovom kolegi, na Istoku, takav strah nije bio poznat.

U takvoj, ni od koga kontrolisanoj propagandi, stvarao se svet simbola s one strane laži i istine. Pošto se ovakva propaganda bavila jednom neuhvatljivom, izmišljenom stvarnošću (zasnovanoj na aksiomi da je ono što se dešava u zemlji zaista socijalizam), njene tvrdnje nisu se dale ni proveravati, ni pobijati. Kao što se događaji prikazani u jednom romanu ne mogu ocenjivati po merilima objektivne istine, tako se ni ovakva propaganda ne može ocenjivati sa stanovišta životne verodostojnosti, zaključak je jednog drugog poljskog istraživača. Politička praksa se poziva na jednu komotnu jezičku naviku, koja se ponavljanjem izjednačila sa posvećenom istinom: određeno društvo je demokratsko, ili samoupravno, ili socijalističko time što se proglasilo za takvo!

Obazrivi propagandista se trudi da izrekne nešto što liči na istinu. Goloj laži se pribegava samo onda kad se nema kuda. Tako su, za vreme studentske bune u junu 1968, na javne skupove ubačene informacije o tome kako studenti kliču kralju Petru Drugom, Draži Mihailoviću i Aleksandru Rankoviću, i da su povezani sa stranim obaveštajnim službama. Svojim sam ušima, u Borbi, na zboru radnika, čuo takve tvrdnje. Kasnije, kad je pokret ugušen, ove, najteže laži, više nisu korišćene. Prešlo se na finije oblike manipulisanja, naporedo sa hapšenjem i progonom aktivista.

Moderna, poststaljinistička propaganda rado se odaje uopštenom moralisanju, sklona je izlivima rodoljublja, a voli i da se poziva na zdrav razum i državni razlog... Ona ponekad ide tako daleko da priznaje štetnost jednopartijskog poretka, da bi takav poredak mogla braniti poslednjim, očajničkim argumentom: kakav je da je, bolji je od krvoprolića koje bi usledilo njegovim ukidanjem. Publici se sugeriše da su građanski i bratoubilački rat u Jugoslaviji, od 1941. do 1945, povele predratne partije... u samoodbrani propagandisti ne zaziru ni od poređenja sa najcrnjim režimima u Južnoj Africi ili u zemljama Srednje Amerike, kao da se želi reći: nismo zlato, ali smo bolji od njih...

Do širokih masa sve više dopire jezik istine, pa su se i propagandne mašine prebacile na finiju proizvodnju. One se u poslednje vreme pozivaju na svetost izvesnih najopštijih stavova i vrednosti. Jedna od takvih vrednosti je socijalizam. Socijalizam je, naravno, velika i posvećena reč. Nije važno da li ga u jednoj zemlji ima ili nema; bitno je da li se neko na njega poziva, ili ga prećutkuje. Pokretačima ugušenog časopisa "Javnost" rečeno je da im projekat ne valja zato što u njemu ima malo govora o samoupravljanju. Nije važno koliko samoupravljanja ima u životu, ni kako tamo izgleda; glavno je na njega se pozivati.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 1998-02-13 Modified: 2000-07-31 http://www.borut.com/library/texts/danojlic/kucinski.htm