Sve ređe svraćam u Pariz — udaljio sam se, i prostorno, i duhovno. Godi mi provincijsko samovanje; zadovoljava me usporen tok zbivanja koji pratim kroz četvorokrilni prozor radne sobe. U Pariz odem kad iskrsne nešto neodložno. Gledam ga, ispod oka, i pitam se: šta bi s nekadašnjom ljubavlju? Ne, grad se nije promenio; promenio sam se ja.
Jedina novost u pariskom pejzažu, koja mi je prošle nedelje pala u oči, jeste obilje mobilnih telefona. Na sve strane, ljudi koračaju držeći se za desno uvo. Neverovatno je da su, vekovima, uopšte mogli živeti bez te spravice! Oči u oči, izravna, ne opšti se mnogo; u modi je konverzacija sa dalekima, odsutnima, nevidljivima. Neki, pri tom, i viču. To, unekoliko, podseća na teatar apsurda. Kako bi izgledalo kad bi se napravila pozorišna predstava, ili film, od tih fantomskih dijaloga? Deset, ili petnaest ličnosti, različitih zanimanja i polova, različite starosti, dovikuju se kroz pustoš sabijeni na platformi gradskog autobusa, ili na terasi kafea, jedni prema drugima pokazuju vidnu mrzovolju; ljubazni su samo prema onima koji su drugde. Komad bi se mogao završiti opštom tučom, s plastičnim kutijama kao oružjem.
... Prvi put sam video telefon u zimu 1945-46. Bio sam u devetoj godini. Otac mi je poverio odgovoran i — to ću naknadno shvatiti — opasan zadatak: prikupljao sam potpise za pomilovanje našeg komandanta. (Uhvatili su ga u šabačkoj bolnici, gde se lečio od tifusa.) Jednog zimskog popodneva zapucah u Banjane da u peticiju uključim i familiju Kostić. S njima smo se tih godina bili orodili, a držali smo ih, i inače, za naše. Njihov je zaselak udaljen oko četiri kilometra; meni se, onda, po snegu i mrazu, činilo da prevaljujem četrdeset četiri kilometra. Ide se kroz šumarke i voćnjake, uz potok, pokraj svinjaca i štala i uzdignutih avlija. Zimski dan se brzo zatamnjuje, na sokak se spušta gvozdeno sivilo. Gazim nasumce, upadam u nevidljivo korito potoka, držeći dlan na grudima: ispod košulje mi je koverat s peticijom, pazim da se ne ukvasi i ne pogužva. Okolo gude stari hrastovi; ima ih i iz Karađorđeva vremena.
Stižem po noći. U prizemnoj prostoriji, iz koje se drvenim stepenicama ide u odaje na prvom spratu, grmi pregrejan šporet. (Ima peći koje, i kroz sećanje, šire toplotu.) Goste me i časte me, čestitaju mi na hrabrosti, tapšu me po leđima. Nije šala, probiti se kroz onakav kijamet!
Sutradan, za doručkom, svi se ispotpisivaše, pa pozvaše i prvog komšiju, da uveća listu. Domaćin kuće, čiča-Jezdimir, značajno mi namignu:
— E, kad si takav junak, zaslužio si da nešto vidiš! Siđosmo na seosku železničku stanicu. Zgrada se nalazila na mestu gde drum Ljig — Boljkovci preseca užičku prugu. Jezdimir se rukova sa šefom stanice, reče mu ko sam i odakle sam, i onda ga zamoli da mi pokaže ono. Uđosmo u bočnu prostoriju. Nasred stola je stajala povelika crna kutija, sa slušalicom prebačenom preko dva viljuškasta uva.
— Ovo ti je telefon!
Bio je ponosan, kao da ga je onoga časa, onde, meni za zabavu, izmislio. Pa opet nešto šapnu šefu stanice. Onaj zavrte ručicom nekoliko puta i predade mi slušalicu. Iz nje grmnu glas:
— Milojko, šta oćeš?
Zbunih se, i oćutah. Veza se prekide.
... Prošlo je više od pola veka. Čiča-Jezdimir je promenio svetom, biće da je i šef stanice umro, a onaj bezimeni, koji se ljutio zbog Milojkovog uznemiravanja, ni onda nije istinski postojao. Sredinom pedesetih ukidoše i uskotračnu prugu. Lutam po Parizu i mislim o sitnicama koje se jedino hartiji mogu poveriti. Došao sam da u "Institut Slave" održim predavanje o srpskoj književnosti. Posmatram ljude kako, sa dlanovima na ušima, izigravaju važnost i poslovnost, i srećan sam što sam nevažan i neposlovan... mada, ako ćemo pravo, i ja imam svoj portable-telefon: nosim ga, već pedeset pet godina, u duši.
A potpise sam uzalud skupljao. Našeg su komandanta streljali, po kratkom
postupku. Tako je na Jalti (umalo ne rekoh: u Dejtonu) bilo odlučeno.
Evo me na imanju posle dvogodišnjeg odsustvovanja. Praznina u duši, od koje sam počeo gluveti i slepeti, u jedan mah se, od dna do vrha, ispunila. Dovoljno je da kod "Dva brata" skrenem u dolinu Kačera pa da sve dođe na svoje mesto. Predeo za kojim celog života tiho i potajno čeznem jači je od svih zamišljanja; kakva god bila, stvarnost umiruje. To je to, i tu: geometrija konačne ispunjenosti. Zemlja, u višestrukom značenju reči: njiva, životni prostor kolektivne istorijske sudbine, kopno, čvrsto tlo ispod nogu, nasleđena imovina; dedovina i očevina; otadžbina. U protekle dve godine pretrpela je zemljotres, oluju, poplavu, sušu, blokadu, bombardovanje, i opet se čini da ništa od toga nije primetila, poput onog džina iz narodne priče koga tuku buzdovanom po glavi, a on misli da ga ujedaju buve... Trava je prošlog leta ostala nepokošena, šljive nepokupljene; ovima, koji trenutno žive na selu, ne isplati se da mahnu kosom, ni da se sagnu. Crne mrlje slepljenih koštica u travi; skvrčene jabuke; dunje na granama umanjene, svedene na grumenje gvožđaste prašine; mušmule pojeo mraz. Joj, tugo.
Teško je čoveku bez zemlje, teško zemlji bez čoveka. Gledamo se ispod oka, razmenjujući nemušte optužbe za zapuštenost. Odgovoran sam za njenu zaparloženost, kao što je i ona kriva za moju duševnu i telesnu klonulost. Ovde je tačka prema kojoj odmeravam dubinu mog stranstvovanja i zabasavanja ni u šta. Svaki put kad se posle dužeg izbivanja vratim, osetim potres u srži bića. Radost susreta se vrlo malo razlikuje od bola. Sreća se objavljuje kao vapaj za nečim što iz dana u dan promašujemo.
Oluja je srušila venjak pod kojim u leto obedujemo, neko je odneo sijalicu ispred vrata — bila mu na dohvatu ruke. U velikoj sobi nešto vlage. Astal od trešnjevine prekrila plesan. Trljam ga krpom namočenom u laneno ulje dok ne zasvetli. Sveti Nikola i sveti Đorđe na zidu: generali na smotri. Jedan je oplovio svet, drugi je pobedio zlo u svetu. Domuju u praznom domu, dok ja u tuđini slavim uspomenu na njih.
Uključujem frižider. Svaki put se iznova začudim: radi. Motor se nervozno zatrese, izbaci nešto što je tokom dve godine držao u grlu: nastavak prekinute rečenice... Radio-aparat EI-Niš, godina 1965, sasvim se umorio. Hvata nepovezane odlomke, a kad naiđe na Beograd, nerazumljivo zagrmi. Žiža mačjeg oka se razlila i ugasila. Zuji kao bumbar na suncu kasnog leta. Sit izveštaja o vodostaju, povlači se iz sveta. Isključujem ga, da se ne muči.
Dok sam spremao večeru, pod prozor se prišunjao mrak. Sijalica ubrzano žmirka: neko u susedstvu struže daske ili zavaruje. Bezdana samoća prvog večernjeg sata, uzročnik mnogih bežanija. Traži se velika snaga da bi se, u ovakvim trenucima, sačuvala prisebnost. Tu snagu imaju drveta, imaju je životinje, planine i kuće. A čovek se zaluđuje mišlju da je negde bolje, drukčije i zanimljivije. U sumrak, čovek bi da se s nekim sretne, e da bi teskobu preobratio u polet i u kliktaj. Pođe u najbližu kafanu, završi na Novom Zelandu.
Flaša rakije, kojom sam potkočio vrata frižidera, ukrtila se i dobila zelenkast preliv. Stavio sam pre dve godine struk žalfije. Celog života majka mi je preporučivala žalfiju, kao lek od svih bolesti. U rakiji je zaista dobra: pri pijenju ubija grižu savesti. Nalivam u čašicu preostalu od senfa. Jaka rakija, po meri uzbuđenja. Ispunjen besputnom nežnošću, strahujem da ne zaplačem. Jedan ugriz za donju usnu i suze se zaleđuju. Zemlja nema koristi od moje pokajničke odanosti. Od zapaha lanjskog lišća, od vlage i mrzline ja, još kako, imam koristi: sve punije dišem. Nema dana da ne pomislim na ovu livadu, na ovu šumu, na rastužene, zakržljale voćke. Iduće nedelje je Trivunjdan, trebalo bi ih okopavati i kresati.
Mesec je neprirodno plav, kao u dečjim slikovnicama. Mraz je na prozoru razapeo srebrni đerđef i izvlači drhtave šare — strukture iz predistorijskog pamćenja planete. Polazim da nacepam drva. Posle nekoliko zamaha prebi se držalica sekire. I ona se razbesnela zbog mog predugog odsustvovanja.
Svake godine odvojim po dan-dva za ponovno iščitavanje golootočkog izveštaja Miroslava Popovića (1926-1985) "Udri bandu". Pisac "Sudbina" mogao je to i bolje napisati; iskrenije, i direktnije, nije mogao. Posmatram, iz neposredne blizine, kako se, gde, kada i zašto rađa pravi pisac. Književnost je
instrument za zaposedanje duhovne slobode, podstrekač pronicljivog gledanja i
promišljanja, usmeravač nepotkupljivog doživljavanja. Ona omogućuje da u najnižem krugu Pakla postignemo apsolutnu pobedu duhovnosti. Dželat u njoj nema šta da traži, on o svom zlodelu mora ćutati; književnost se daje stradalniku.
Zatočenik, upregnut u tragač: to je jedno od znamenja ljudske sudbine. Svako
se od nas spotiče pod većim ili manjim teretom. Bogu hvala, ne padamo svi, i
svakog časa, na nos. Tek na mahove, možemo, izdaleka, doslutiti kako se osećao onaj na Golgoti, ili Vlasta Petrović dok mu bivši bosanski udbaš lomi grudni koš. Popović na jednom mestu opominje: da će se zlo, koje se bestidno
razgolitilo u uzornom Titovom logoru, ponavljati dok je veka i sveta. Vraćaće
se, s vremena na vreme, da nas podseti kakve zveri u nama spavaju. U svakodnevici, užas pripadništva ljudskom čoporu otkriva se u razblaženim
vidovima. Retke su granične situacije, one u kojima pucaju kosti; one u kojima
se, takođe, izažima i kuje čisto zlato čovečnosti. Takve se situacije prikazuju u ovom svedočanstvu.
Priznati pisci retko dopadaju zatvora; obično ih potiskuju na marginu, pokopavaju ih ćutanjem. Teškoće koje su upoznali Flober, Bodler, Lorens,
Paund ili Džojs spadaju u podrazumevajući rizik zanata. Ako je malo ljudi
od pera koji, s lisicama na rukama, ulaze kroz zatvorsku kapiju, mnogo je
više pisaca koji, odrešenih ruku, kroz tu kapiju izlaze u svet. Od bezimenih
hapšenika zatvor, često, pravi majstore pera. Tamnica produbljuje osećajnost,
daje podsticaj imaginaciji, ubrzava saznajne procese, omogućuje uvid u
raznovrsnost ljudskih sudbina, izoštrava moralne kriterijume... Biva da neko
dospe u aps kao razbojnik, lopov, ubica ili zaslepljeni politički aktivista,
a iziđe kao letopisac sveopšteg stradalništva.
Ubica Karel Česmen, ili sezonski radnik Anatolij Marčenko, pokupljen u raciji posle kafanske tuče, ostavili su ispovesti kojima su iskupili svoj boravak na zemlji. Irski pobunjenici su, umirući u štrajku glađu pod vladavinom gđe Tačer, pisali sonete. Nesreća je darovita, a očajanje veliki majstor stila.
Od Dostojevskog do Solženjicina, od Ženea do Pekića, tamnice se potvrđuju kao porodilišta jakih književnih talenata. Jeste, dar se dobija s rođenjem, ali,
on se i rađa pod pritiskom viđenog i doživljenog. Na drugoj strani, urođeni
dar se, zbog šurovanja sa niskošću i sa zlom, može umanjiti, pa i izgubiti. U
tamnici se čoveku otvaraju oči za punu istinu postojanja, a književnost je, u
izvesnom smislu, i to: vizija drukčije otvorenih očiju...
Naposletku, u "boljim" zatvorima, kakvi su bili oni u Kraljevini Jugoslaviji, pojavljuje se jedna tehnička povoljnost, bar kad je u pitanju književni rad: obilje slobodnog vremena. Iz zatvora se izlazi sa tomovima sabranih dela, koja bi na slobodi teško nastala (slučajevi Markiza de Sada, ili Đilasa koji, da je ostao ministar, ne bi napisao ni delić onoga što je u zatvoru napisao). Snošljivi zatvori, u kojima se poštuje status političkih zatvorenika, ili sprovodi custodia honesta, ne razlikuju se mnogo od samoizolacije i samoizgona što ih, u našim monaškim ćelijama, godinama sebi namećemo. Iz tamnice se izlazi jedino po cenu izuzetnog duhovnog napora, uz pomoć religije, filozofije i književnosti. Ova, poslednja disciplina je najlakše osvojiva, dostupna je svakom pismenom
čoveku, bar na prvi pogled.
Popović opisuje kako se telo Vlaste Petrovića, pred nailaskom nasilne smrti, celo nakostrešilo. Napelo se, i nije izdržalo. Drukčije je kad se duh nakostreši; tada iz čoveka pokuljaju neslućene zalihe, tada se pokaže da možemo i ono što ne možemo. Književnost živi od te nakostrešenosti, obnavlja se u njoj.
I to je onaj strujni udar koji osetim kad god otvorim "Udri bandu".
Prva polovina 1950. Knjižara "Jugoslovenska knjiga" smeštena, kao i danas, u
dugačkom polukružnom prizemlju "Albanije". Na visokoj polici, koja se okreće
oko svoje osovine, u oči mi je zapala tek izišla knjiga priča Arsena Diklića. Zanela me je naslovna strana, u boji. Ta ilustracija je jedan od uzbudljivijih doživljaja mog dečaštva. Ne znam na šta bi mi danas ličila, niti bih želeo da je procenjujem prema onome što sam naknadno o slikarstvu naučio.
Ostala je, onamo, u kutku jedne tmurne i naporne godine, i odonud mi celog
života, potajno, prigreva u duši. Mislim da je njen autor Sava Nikolić. Mora
da je on: kako bi mi, posle pedeset godina, na um palo to ime? Bojicama, ili
u akvarelu, predstavljena je jedna poveća furuna. Dagara, bogovska... Benzinsko bure, na kome su načinjena dva proreza, za čunak, i za cepanice. Žestoko založena: debeli metal se usijao, njegova oblina se zažarila, i presijava se, kao staro zlato. Pipnem li knjigu, ogrejaću prste, čini mi se. (Verovatno je proleće bilo hladno, i verovatno se sobica, u kojoj sam živeo, slabo grejala.)
Furuna, porodilište žive vatre! Iz tamne osnove probija se srž žara; trepti,
onako kako u ruskim filmovima, kroz mrak i mećavu, svetlucaju železničarski
fenjeri. Sigurno je sakrivena u nekoj usamljenoj kući pokraj Dunava. Zavija
košava, pišti trska, a ona tutnji; odupire se ledu vasione, i pobeđuje. Bilo bi lepo kad bih knjigu mogao kupiti mada je, ako ćemo pravo, dovoljno i ovo što sam video na njenim koricama.
Začaran, ipak osetih siluetu visokog čoveka; stajao je, korak-dva udesno, i
posmatrao me. Osmotrih i ja njega: ozbiljan gospodin, sa šeširom u ruci. Valjda neko iz direkcije, obilazi prodavnice. Uzvrpoljih se. Prelistavanje knjiga po knjižarama se, onih godina, tolerisalo, ali nije bilo do kraja prihvaćeno, kao danas. Pogledam, pa ostavim. A ja, našo pa zašo. "Inspektor" popriča sa osobljem knjižare. Ponovo osetih da sam predmet razgovora. Onda se pozdravi sa šefom prodavnice, i napusti knjižaru. Pođoh i ja nevoljno. Očigledno sam preterao sa razgledanjem knjige, načinio sam prestup. Kad imaš trinaest godina, stalno si u nekom prekršaju. Poslovođa se stušti za mnom:
— Čekaj... uzmi onu knjigu koju si gledao... To ti je poklonio drug Aleš Bebler.
Bebler je, tada, bio na nekom važnom položaju. U rangu saveznog ministra, čini mi se. Imao je, za političare, redak običaj: svraćao je u knjižare.
Pet-šest godina kasnije, počeh se i sam baviti književnim poslom. Upoznao sam Arsena Diklića, bio je vrlo drag čovek. Ponekad bismo posedeli u društvu, a eto, ne ulučih priliku da mu ispričam kako sam se sreo s jednom njegovom
knjigom. I Beblerovu fotografiju sam, povremeno, viđao u novinama. Pomišljao sam da mu pošaljem nešto od onoga što sam objavljivao ali bih se
uvek, u poslednjem času, uzdržao. Vlast je vlast: ne treba joj se, bez velike nevolje, približavati. Pred kraj karijere, a čini mi se i života, pročitah da je postao predsednik Komiteta za očuvanje čovekove sredine. To me ispuni malim, sujetnim ponosom: kao da je, u tom njegovom opredeljenju, bilo i nekog mog
udela. Nismo se slučajno sreli u knjižari. Bio je to kosmički mimohod dva ljudska projektila, a Kosmos je tako ustrojen da u njemu nema slučajnih ukrštanja.
Posle dugog odsustvovanja
Pisci i zatvor
Susret u knjižari