This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Ivan Kušan: Veliki dan
("Znanje", Zagreb, 1965; Suvremena jugoslavenska novela; str. 182-191)

Petar Kragić bio je jedan od najneobičnijih ljudi naše planete. Mnogi su to dobro primjećivali, a i on se čak ponosio sobom, gdjekad i oholio. Odista neobičan čovjek, sasvim mimo druge, kako je kazivala svaka žilica pod njegovom nježnoružičastom kožom, kazivala tu osebujnost njegovu. Gledajte, molim vas, počnemo li samo s obličjem, od vanjštine mu: koliko li se on razlikovao od svih ostalih tih i tih, osobito onih što su živjeli oko njega, ogledalima da se vidi u njima. Od vanjštine, jest. Pazite: kosa, ne kao u drugih ljudi, već sasvim crna, a oči, tko bi ih mogao opisati, nitko ne bi. Čudna li, prečudna čuda, jedno mu oko zeleno-zeleno, a drugo na dlaku isto, s crnim središtem zjenice, rupice, naprosto divne oči Petra Kragića, nitko takvima ne gleda svijet. Brada malo isturena, zamislite, isturena drsko naprijed i strši u prostor, hrid od mesa. Usta, ah, vjerovali ili ne vjerovali, nesvakidašnja usta bila u njega, donja usnica debela i mesnata, kao prignječena od nasilne gornje, u Petra Kragića. On je sve ovo o sebi u tuđem ogledalu predobro znao i ponosio se svojim obličjem, čak se i uzoholio ponekad, ne bezrazložno.

A baš danas bio je taj dan.

Natprirodno plemenit čovjek bijaše Petar Kragić, pa njemu nije nikad bilo svejedno, muče li se drugi ti i ti ljudi ili provode lakolagodan život, nalik na njegov blaženi; ćutio je uvijek samilost prema drugome i želio je pomoći gdje se god može i kako god. I danas, ustajući iz vodoravne postelje, noge ispružene ticalom, premišljao je misli o svim onim suputnicima na kugli, koji tavore prazan život bez događaja, doživljaja i dometa, besmislen i nemaštovit. Malne mu je pomisao na tuge i zlopaćenje zamutila sreću, ali se on spremno kleo da će za godinu ili dvije, čim postane moćnik, pomoći svima tima i tima da budu nalik na nj, ne samo ogledala, da odražavaju blijesak i sjaj drugih, oholica nadmoćnih. Ticalo se nogom spustilo na tlo, na mekani sag dronjka, a Petar Kragić duboko uzdahnuo i izdahnuo, opijen svime.

Samo taj pogled s prozora njegove sobe! Oduvijek je željno želio — još kad nije o tome mogao ni snatriti — da kroz otvoren prozor jedne od svojih soba vidi more i palme na brežini, vjetar da ih češlja. I, poslije toliko malo vremena, sa razliku od njegovih susjeda, želje mu se tako brzo i divno ostvariše, koliko bi dlanom o dlan. Zagledao se daleko kroz okno bistro od prljavštine, i, pogledavši: šest sivih krovova, sedam crnih fabričkih dimnjaka, osam sivocrvenih telegrafskih stupova i isto toliko tko zna kakvih žica. Prižmurivši od zadovoljstva gledao je to more, plavo kao boja, gdje se igra, silovano vjetrom, uz šršrštanje palmi. Zaista je mogao biti zadovoljan, želja do želje ispunjene za redom, kao ti dimnjaci, jedan do drugoga uz sivilo krovova i geometriju žica: tri stotine i dvadeset kilometara do najbližeg od svih plavih mora.

A kako mu je i vrijeme napolju hvatalo ritam njegovih želja, vrijeme naše uvijek ćudljivo. Koliko je on stvarno volio nasmijani izražaj dana, modru šarenicu neba, kad prižari narančasta sunčanica sunca, to proljeće svega i toplinu svima. U ovakvo danas sve se prilagodilo njegovu htijenju, kao leđa mačke dlanu, kao da baš priroda hoće da proslavi gozbom njegov dan, što je toliko različit od svih ostalih bezbrojnih, jer će se ono veliko dogoditi i velebno. Nitko ga nije iznevjerio, ni nebo, ni sunce, ni dan, jer kao da su znali kako on teško podnosi sivo i vlažno. Zaista, kiša je lila i bila o okna, okvire i oluke, grgoljila i smijuljila se ljigavim susmijehom, u sivo švenje tkala prizor kroz prozor. Plavo i narančasto, baš kao što je zauvijek želio mrzitelj drugačije prirode Petar Kragić Neobični.

Uzbudljivi će se događaji ustopice redom redati, prestižući jedni druge, znao je on, dok je navlačio hlače i ostalo lijenim kretnjama sigurnog. Glavno je, da je prozorje pred prozorom bilo vedro i lijepo, a s morem u oku. Žena, što ga je bila dopala, bijaše i ovako i onako, najdivnija od svih, i nije bilo potrebno ni da je sad vidi, pa da vjeruje u to, jer se ona takva lako pamtila i mogao joj se diviti, ne videći je stvarnu. Njegov veliki divni prostrani komforni ugodni raskošni zavidljivcima mrski stan zapinjao bi mu u srcu kad bi pogledao kroz prozor u susjedov sučelice, gdje se taj i taj, nevoljni nesretnik, skupio u tri ili pet soburina, krcatih krndijama stvari. I bratovo tužno stanje dizalo bi se u njem kao podrig, kad bi se prisjetio kako kukavno živuje u svojoj novoj kući, jedva sastavljajući kraj s krajem, radeći kao crv arhitekt, po dva, tri ili još nekoliko sati dnevno. Tko sretniji od njega, kada je taj njegov braco onomad na konkursu dobio prvu nagradu, jer mu je tih petsto toga i toga moglo ipak nešto pomoći, svoje bijedno životarenje tako da poboljša tračkom svjetla i osmisli, a mogao je napokon jednom i nekuda otputovati, da svijeta nešto upozna, ravan da svom bratu Petru bude, vlasniku toliko toga i znalcu toliko toga, da se ne nabraja. Zamišljajući brata, vidio ga gdje zacijelo tegoban dan proživljava, vertikalno umiranje uz tehničku dasku i nacrte, građenje kuće drugome, ponižavanje da povraćaš. A on, Petar Kragić, toga dana, srijede li, ponedjeljka li, toliko ima da proživi, i zna unaprijed, od lijeganja sinoćnjeg u postelju.

Ta mu njegova marna, privržena ženica, koja se toliko brine za nj, presretna što ju je na lutriji zapao baš takav on, eno već hrli u susret, hitajući da spremi doručak, i cjeluje ga u zametak trećeg podvoljka — jer, ljudi moji, u ovakvu se izobiljnu blagostanju brzo opretili — mazeći ga i drugo, što on toliko voli, po hiljaditi put sretan, što baš nju ima, ne bilo koju drugu, od idealnog različitu. Sretan je toliko, da postaje nevjerojatno obziran i pažljiv, hodajući tiho ukrućenim prstima, lebdeći tim njihovim jedinim sobičkom, da je, voljenu i jedinu slučajno ne probudi, jao. Ni majke ne bi htio probuditi, mile starice, koju je uzeo od brata, da primi dio bremena sa slabih pleća, da pritekne rođenom u nevolji, jer njemu, Petru, nije uopće na teret, a nema je, zapravo, u tolikom stanu, kao da je nevidljivi onaj a prisutni nekupljeni klavir, što će ga miloj svojoj nabaviti za godinu ili dvije.

Eto, da ih ne razbudi od tvrda sna, drage, tiho srče hladno mlijeko, meljući žvakove starog, sasuženog kruha od jučer, koji je, svi mi umnici znamo, zdraviji od svježeg i koji on toliko voli, kad stenje pod zubom, starački. Uopće, nema ništa na svijetu iz riznice jestiva, što bi volio više od šalice vrele bijele kave i ulomka toplog režnja kruha, s podatljivom mekotom palcu, mirisavog kruha po pekari, i po jutru, i po svim obećanjima. I sada, kad sve ovo ima kao na dlanu, u rasvitak velikog dana, kako ne bi bio zna se šta. Ne kao drugi.

Osmjehnuvši se jož jednom uglom lica posteljama dragih i sunčanom danu, uzeo je kišobran i svoju torbetinu, bremenitu od zadaćnica, jer Petar Kragić bijaše ništa manje nego profesor francuskog jezika, na jednoj od naših gimnazija, i izišao na mokru pozornicu od dažda. Vrata, škamutnuvši kao pašće kad skviči, spustila zastor na prvi čin drame, kad je izišao napolje, pred rampu, uz aplauz dlanova kiše. Kapavica se kikotala niz grlo žlijeba u blizini.

Jer Petar Kragić bijaše, naime, profesor francuskoga jezika, najprofesorskiji profesor najfrancuskijeg jezika što ga je ikad bilo.

Jest, toliko je volio taj vražji, prštavi jezik, što kao brzac vode silazi niz jezik, i tako je divno istjerivao nazale na svoje drhtave nosnice, da su mu, pričalo se svagdje, zavidjeli i Francuzi, koji su ga samo čuli. Uvijek je, naime, i on priželjkivao da upozna nekog Francuza, da se razgovori s ravnim subesjednikom, a ne samo da druge poučava o konjugaciji, da svisneš. U školi je od predmeta do predmeta predavao geografiju i prirodopis, ali je prećutno vladalo uvjerenje, da bi, od predavača francuskog jezika, toga i tog Tope, zacijelo bio bolji, samo kad bi. Pa eto, i sam mu Topa ustupio dio svojih dužnosti, uz cigaretu, a Kragić ne puši; dobrom kolegi, zadaćnice da mu ispravi, kao stručnjaku od kojega se može mnogo naučiti; i otišao je na izlet, jadni profesor, koji, srećom, poredo ima prijana i stručnjaka, koji na izlete nerado ide, zna se. I tako Kragić Petar pomaže Topi.

Poskakujući cipele nose noge nogostupom i cupkaju, učetvoro, računajući odraze ispod, jer je mokro. I on, koji zna da sada, odmah iza ugla, počinje, nebesa, počinje. Kako je divno kad ćutiš u svakoj mišici, da ćeš, ionako već prepun života, doživjeti danas još nešto, pod divnim ovim plavetnilom i sunčanicima i sunčanicama, kao taj Kragić.

Već na dokoračaj do ugla spremio se, zbjegnuvši se kao puž, napeo i odvažno uputio u susret. Počinje, grohoće se žlijeb. Tu je iza ugla prodavač novina. Tusto lice uokvireno masnim naslovima koječega. Glas. Opet glas. Petar Kragić ustreptalom rukom opipava olinjali porub na džepu od hlača, ruka klizi uza zid hrapave džepovine. Ne, u tom džepu naravno nisu novci, u lijevome su, jasno, a bio ih je pripravio nadohvat, zakleo bi se. Oh, oprez, kako je to danas uzbudljivo, jer u ljevici, koja bi mogla, tamo ju je kišobran uhvatio i drži je. Mora se izviti lukom, da dohvati rukom, kao kukom. Velikom mukom napipava šušanj papira: deset. Uspjelo mu konačno, ali odista u posljednji tren, kad je već malne promaknuo mimo. Zgrabio je zacijelo taj posljednji primjerak, strpao ih pod nestrpljivu mišku i krenuo dalje, u susret plavome na točkovima, zveketu i psovkama tjelesa. Čekajući tramvaj još se jednom obazreo prema kućici s novinama, kućici od novina, gdje je cvalo lice prodavačevo, s obrvama umjesto naslova. Kako je strašno uzbudljivo bilo! Sve je visilo o niti njegove snalažljivosti, i, srećom, uspio je. Razumije se, najbliža budućnost na svim raspoloživim vozilima dozvolila mu je u susret ono još uzbudljivije, ali je već i početak mnogo značio. Po jutru se dan.

Utramvajeni ljuđi, kao i vazda, grizu se i bodu, proždiru i svašta, i svako jutro, reklo bi se, uzbuja ih sve više, baš kao da je istina ono o čovječanstvu koje milijunski raste, pa iz dana u dan možeš golim okom pratiti razliku. I bezobzirni su. Vuk je vuku čovjek, kako kaže jedna basna. Jedino prema njemu, baš kao da ga svi poznaju, a možda ga i poznaju, nije tako. Primjerice, taj ljudski uteg na žulju nije ni tako tegoban, jer debeljak zna kome je na nogu nagazio. Dapače i novine možeš priotvoriti, ukliješten, u kosa slova zaviriti, kao u kinematografu iz prvog reda, ukoso na platno. Kako je neobično, čudesno, bez daha čitaočeva čitanje novina, mirisavih od vijesti, u vedro jutarce. Uzmimo samo dnevnu rubriku: nevjerojatno, ali ipak istinito i povjerljivo, sva tri kazališta daju danas predstave, i sedamnaest kinematografa, i svi su muzeji otvoreni, četiri izložbe, a na zvjezdarnici predavanje o orbitu Jupiterovih mjeseci, pamet da ti stane. Lijepa riječ: orbit, uvozna. Drhtavih kapaka, treptavih trepavica, rascvalih zjena, profesor Kragić otkriva rubriku dežurnih apoteka i bolnica. To je fantastično. Sve predviđeno: pet apoteka čeka cijelu noć, i tri bolnice s toliko i toliko kola za hitnu pomoć. Ništa ne može da se dogodi, odmah bi bio spašen, kad bi, recimo, neoprezno preko ulice. Ili kora od naranče. Pet apoteka i tri bolnice. Bdiju, bdiju oni nad njim takvim. Duboko je predahnuo, zadovoljnik, ne osjećajući utega na žulju. Zijevnula vrata i kao izbljuvak bljunula ljudski trpanac na vlažan asfalt. Daleko, na drugome kraju grada, poslije hiljadu i osam stotina sekundi. Odatle do škole bilo je svega petnaest minuta pješice, ne prijeđe li na pretrpani autobus. Oduvijek je bio sretan, što tako blizu stanuje, gotovo da pružiš ruku do škole, svega nekoliko koračaja.

Susret s podvornikom za profesora Kragića mnogo je značio, jer on, Kragić, prosto nije mogao biti drugačiji, nego toliko suosjećajan i susretljiv. Valjda i zbog te ulupljene lubanje jadnikove, kada ga je u djetinjstvu kobila kopitnula, što mu je davalo izraz patnje i poniženja, pa je jako obazrivo valjalo s njim. Stoga je toliko i volio profesora francuskog jesika, koji mu se obraćao kao sebi ravnom, nudio ga jednako cigaretama i smiješcima, pravi čovjek. Stoga bi, kao i ovaj put, izgledao kada će naići, priskočio mu, da otvori vrata, pridrži kišobran, torbu, zahvali kretnjom cijelog tijela čovjeku, koji sve to odbija. Ti su susreti toliko značili za njih obojicu, a u ovakve dane, kad se nešto sprema, takvi su susreti, osobito, toliko značili za njih dvojicu.

Već izdaleka je oćutio dobru, dočekljivu zgradu škole i pohitao preko bobuka na mlakama, gdje se njemu ogledalo sunce. Dječaci radosno prestizali, nadmećući se tko će ga prvi pozdraviti, njega omiljenoga i cijenjenoga, dok su se toliko rugali Topi, nesposobnjaku. I sad se i uvijek sjeća, kako je jednom, zastavši sasvim, sasvim, sasvim slučajno, reklo bi se, ne poznajući ga, kao da prisluškuje, pa ovo dočuo, baš kao da mu se pričulo

što je blesav taj Kragić pa on nema pojma o predavanju ni o čemu i još kažu da bi htio francuski i gdje je on od tope topa bi mogao iz svega biti profa i iz matematike sve tako fino rastumači a kragić se samo pravi važan a ništica je nula je sjećaš li se samo uh što bih volio da nam je topa iz i razrednik topa topa pa

Jadni profesor Topa, mislio je onomad Kragić, zastiđen zbog prisluškivanja, i da zna jadnik Topa, kako li ga obescjenjuju i preziru. Odlučio je zauvijek postati obazriviji prema nesretnome, nespretnom kolegi, koji nije znao steći naklonost te đavolčadi, što ju je on, Kragić, toliko volio, i bio voljen kao nitko. I od podvornika, koji, eto, pohitao da otvori onom uskočelom nastavniku, koji jedino ima bolje cigarete, i ništa drugo. Bio je presretan zbog toga što se, onako obilježen kopitom, ipak, eto, uljudio, zahvaljujući njemu, i otresao te gadne udvornosti. Beskrajno mu bilo drago što je uspravio tu ljudsku okomicu tog spiralnog čovječića ulupljena čela, sušičavu tu sušicu. Uistinu bijaše značajan njihov današnji nesusret, sudbonosan. Velik dan Petra Kragića, jednog od najzanimljivijih neobičnika naše planete.

Preuzbudljivi događaji nizali se jedan za drugim, vrtoglava brzina zbivanja u svima punim životima. Najprije iznenada jeknulo zvonce ubodom kroz hodnik, čudna li čuda, tačno u osam sati. Iščekivao je taj zov stegnutih vilica i srca, bojeći se neće li ga metak ili struja iznevjeriti. Ti su trenuci razapinjali i mozak i sve, jer nikada nisi siguran u mehanizme, što nisu od krvi i mesa, koji jedini ne smiju da zataje. Ali poslije titraja uzduha zna se da je u redu i može se krenuti, s knjigama u vlažnoj šaci, ukrućen u svojoj veličini, profesorskim hodom, od svih ljudskih hodova posebnim.

U razredu nema zvižduka, ni rogobora, ni čavkanja, ne lete kuglice od papira, ne plamte po tim glavicama smiješci prezira i nadmoći, ne čuje se štono riječ, ni muha da zvrkne. Nije on Topa, da mu se to, Kragiću, dogodi. Đaci se trse pred njim, presamićuju pred njim i njegovim znanjem, te poslušne glave i želje. Stojeći ovako vrh njih, kipom i svjetionikom na hridi masnoga podijuma, ispružene svetačke ruke, mislio je kako bi bilo strašno da su drugačiji, da ih mora zaklinjati, ismicati papirima i podsmijesima, ali se onda smiri, znajući da to ovisi o njem, ne o djeci, i da je srećom baš takav, ne neki nesposobnjak. I usred gromota i šušljetavih mrmljaja, sred škripe klupa i bijelih hitaca, nedostupan on stoji, sretan sobom i zagonetno se smijulji njima i sunčanome danu kiše.

Sat za satom, uzbuđenje za uzbuđenjem, zamjena bolesnih i odsutnih nastavnika, Afrika i mekušci, žaleći jadnike, koji predaju takve nezanimljivosti, umjesto lijepih francuskih nazala i vokala, što zvone kao srebrnjaci. Kr-kr-krkljanje posljednjeg zvona ispunilo ga mirom i sjetom istodobno, žalošću što svi ti uzbudljivi i lijepi događaji već prohujaše, gotovo. A posljednji finale, najposljednjiji klimaks spremio je duboko u sebi, da bi Kragića čak iznenadio, kad se opet obrete napolju. I dok je škola, kao utopnica, nestajala mu za leđima, usitnjavala se sa svim radostima i brigama, koje je ostavljao u njoj, stišćući tih toliko i toliko tih dinara u džepu, ali tako zaokupljen da je nije isprva ni primijetio. Bila je istina visoka, ali je ta osobina jedino upadala u oči od nje, osobito kad bi je uporedio sa svojom milom ženicom. Brata je valjda zavelo što je glumica, jadnika, koji je gajio nekakve iluzije još iz djetinjstva o tom pozivu gdje igraš druge, nikad sebe, pa se zanio. Osjećajući ipak njegovu nadmoć bila bi uvijek ljubazna s njim, ali joj se sad žurilo, a služavka trčkarala za njom koračićem tjerane kokoši, kišobrana naprijed nad gazdaricom, s košarom iz koje je izviralo: rep fazana, leđa naranče, naježeni ananas, masna zadnjica sira, dvije-tri-pet boca srebrno umotanih grla kao u filmu. Šmugnuo preko puta, da ne zastanu zbog njega, a s mislima: jadan brat, braco nesretni, mora jesti što mu god. Zgadilo mu se, fuj. Treba da ga zovnu, mučenika, jednom na ručak.

Onda ga sjetio dodir novčanica. Usplamtjelih obraza, dok je ulazio u trgovinu, baš kao i u njih, poređanih u izlogu, u crljenki. Odlučio se, veseo od vlastite smionosti, da uzme čak cio kilogram, kao grom iznenađenje što donosi kući. Samo mu svejednako žao brata, koji ne može nalik na ovo. Pita od jabuka, sjećao se kako su još kao mališani silno voljeli i, on, vidi ga, Petar, sada poslije toliko godina, kad god mu padne na um, prosto uđe i kupi, da ih obje odjednom obraduje. Opipavao ih u kesici, stisnute pod miškom, poredo s novinama, dvije sjajne zgode današnjeg dana. Koraci mu se protegli, natječu se, a on leti, leti. Prizor se ulice odmotava pod nogama prostirkom, kulisama sa strane, mokrom krpom odozgo, on ih gasi grozno gadno brzo, brže. Ne da bi uštedio paru, već da se naužije svoje vladavine, pješači radije nego tramvajem zgužvan.

I još jedna mala pustolovina, lirska, kao tuđi stih, a ipak kad te veseli. Uvijek kad on hita mimo, očima izviruje kroz izlog, tim mekanim, ovlaženim pogledom radoznale djevice, koji ga miluje. Ne može da prevari žene, jer je tako građen, bilo bi mu teže nego njoj, i stoga odolijeva, kad izdužena vatra prolijeće mimo, gradeći se poluslijep, a ona ga miluje. Ti pogledi malih prodavačica, koje ni staklo izloga ne može ohladiti, pogledi izloženi kraj cvijeća kao ukras više, nekupljiv, već nuđen. Hodao je tuda, jer je volio sam sebi dokazivati kako je jak, a i njoj kod kuće: vidiš li, mila, ne mogu mi ništa. Evo je, trgovine. Izlog zjapi prazninom, jer nje iznimno nema, osim što joj je neki neznanac iznimno, u praznoj trgovini, u sumraku, iza tezge, stavio ruku na. Umiven njenim pogledom, odbrzao dalje, preskočio nekoliko krovova, prošao kroz nekoliko zidova, preplivao rijeku i izronio pred svojom kućom.

Blažen u licu, gladan u želucu, nježan u srcu, Petar Kragić. Neobični sjeo uza stol, vežući ubrusac oko vrata, očekujući. Majka donosi ručak usplahireno ogledajući stol i ženu mu, bojeći se nečega, krivac, a nikada nimalo kriva. A mila i jedina njegova, radost njegovih dana, odižući glavu vrh zgužvanih novina, kroz zube dobacuje, umilno umilno škrguta i zadovoljna:

prvo te treba toliko čekati a i kada dođeš što nam donosiš kilu jabuka eto što za tvoju nesposobnost i to je mnogo kila jabuka sedmično i ta tvoja plaća uvijek se daš nasamariti i podvornik ima veću od tebe i svi samo ja patim zbog toga pogledaj druge pogledaj samo svog brata.

Ne bi smjela, ali neće da pokvari ručak, napadati brata, koji je jadan ionako, koji nije imao sreće u životu, ali neće da pokvari ručak i već srče

i kakvu sreću ima ona njegova kurvetina a ne ja jer sam poštena ja crkavam uz tebe baš je tebe briga kako ti je žena obučena pogledaj onu drolju a on je opet dobio nagradu i idu u Pariz i kakve haljine ima a jedu ananas i naranče pad kad mi ti onda ovu kilu jabuka

Ni prekisela ni preslana, najbolja juha na svijetu uz miris kruha i svježe štampe. Lelujava pogleda prati drhtaje usana drage žene i majčin potiljak, što igra od mira i sreće. Ma koliko da se ponosio time, ma koliko mu bilo drago što ga žena uvijek toliko hvali, teško bi mu bilo ipak, kad je tako nesmiljeno kudila brata, koji nije bio kriv svojoj nevolji i, usudit će se reći, svojoj nesposobnosti. Ne može svatko biti njemu podoban, Petru, koji kupuje svašta, kad mu se uzhtjedne čak i jabuke. Jadnoga bracu treba u nedjelju pozvati na takvu juhu i pitu.

Uistinu, sad kad je već prominulo čudesno jutro, kad će sam pored sebe leći da predahne od bremenitog prijepodneva, bi li joj pred prvi drijem doviknuo još i tu posljednju novost, veličanstvenu i njega dostojnu, koju skriva čak i pred sobom, kao iznenađenje da praskom prasne i uznese ga nad sve ostale, Petra Kragića svemoćnog. Bi li joj rekao, bi li sebi rekao, što je divno naumio, što je smislio da okruni ovaj sretni život udvoje, a i utroje, kad drugom prilikom, za godinu-dvije povede i majku.

Prekrivši se pokrivačem i užitkom, zamirući od pomišljaja. Da zagrli cio svijet, da svima dovikne. Onda, da ne muči više sebe sama, tiho šapće u ušku zida, kao da uvježbava za sutra

danas mila moja danas ću te odvesti u operu to i to a prije srce Perino prije ćemo svratiti u kavanu tako mi svega

U grču užitka drijemež zatekao zajapureno lice Petra Kragića, prsti mu se nožni pri tom privili uz tabane od pritajene prijatnosti, dah mu zamirisao po daljinama. Čovjek, koji je u životu imao sve, preživio još jedan veliki dan i spokojno usnuo, a i onda nije ništa ružno snovidio, već more i šršršur palmi, očešljanih vjetrom. A kada se izjutra ili još navečer, probudi, onda će on. Onda će.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 2000-08-31 Modified: 2000-08-31 http://www.borut.com/library/texts/kusan/dan/index.htm