This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Dragoslav Mihailović: Uhvati zvezdu padalicu - Pripovetke
(Beograd, 1984)

Treće proleće Svete Petronijevića

1.

Krajem treće slobodne zime u Ćupriji se dogodi nešto što se nikad dogodilo nije — Ravanica poteče uzbrdo.

Posle velikih snegova te godine, pre nego što se baba Marta istutnjila i što mu je rekao bog, prigreja sunce. Na to niz Veliku Moravu dunu i mlaki jug i ujutro donese prevremenu, nekakvu žućkastu prolećnu kišu. Dva-tri dana je bela brda oko Pomoravlja podnosiše kiselo se kostrešeći, a onda niz padine Kučaja i Vezirovca u Ravanicu, Belicu i Crnicu kuljnuše blatnjave, kao osice ljute bujice potoka, valjajući pred sobom iščupano šiblje i raščešljane utopljene ovce.

Mrka voda iz Belice, Ravanice i Crnice sad pljusnu preko zelenkastog moravskog leda i gradeći velike klobuke, zavuče mu se pod košulju. Od toga zaleđena reka nabreknu kao prekislo testo u karlici i pogrbi se izgledajući oko sebe kao zli vo bodač. I, jedne noći, dok je u daljini praštalo kao od lomljenja suvaraka, krčeći i šušteći, led joj se prolomi. A već u zoru, inače bolešljivo natrontana i lenja, ona kao od grčeva u stomaku riknu i đipajući i praveći kolutove unazad, slepo i nasumice potrča pravo napred. Visoko dižući kolena i ničemu se ne uklanjajući, jarosno je obarala sve pred sobom.

Natuštena i opaka, zlokobno tutnjeći, tako nasrnu najpre na železnički most. Kotrljajući čitava brda leda, gurala se i podmetala širokim leđima pod čudnu prepreku, po kojoj su prestrašeni vozovi jedva mileli. Metalna brana pred njom je škripala i stenjala kao od zemljotresa, ali nije popuštala. A koliko se prepreka nije izmicala toliko ona nije odušivala. I tako se tu, stalno dovlačeći sve nova i nova ledena pojačanja, slažući santu na santu i upravljajući ih ka nebu, prvi put opasno zajazi.

Odmah na to iz artiljerijske kasarne dotrča minerski vod. Akrobatski trčkarajući po nemirnim santama i mostovnoj konstrukciji i osmatrajući je dvogledima kao neprijatelja u tenkovskoj bici, vojnici počeše po ledu da dumbaraju minama. I, posle nekoliko dana, nekako uspeše jaz da odguše. Mrka voda prošarana ledenicama sunu između mostovnih tumbasa kao iz vodeničke vodojaže prskajući kapljicama železničke šine.

Onda, dva kilometra niže, nasrte na skliski, već gotovo preliveni drveni kolski most na kraju glavne ulice prema Jagodini, koji pre dve i po godine izgradiše Rusi. Napravljen za dvadeset dana pri oslobođenju neposredno ispred srušenog gvozdenog, velikog — mali, Mikićev, bio je na Ravanici — on je do pre nekoliko meseci, kad je veliki konačno podignut iz vode i popravljen, svima izgledao kao pravi žuti lepotan. Sad, pored novoobojene crvene metalne grdosije, odjednom poče da liči na zaboravljenog kijavičavog sinovca sa sela na silu doteranog u varoš. A kako nisu ni znali šta će više s njim, i ne pokušaše da ga brane.

Tako mali sinovac ne izdrža dugo. Ljuljajući se i kriveći, veliku vodu je dva-tri dana nekako i podnosio. A onda se, plivajući kučećke — videla se kao dugačak splav prepun granja — sredinom reke do njega doljulja teška, velika, verovatno u Adi iskorenjena topola. Ona ga ispod površine negde na slabom mestu snažno kucnu, nakrivi i za trenutak izloži još većem vodenom udaru, a zatim s praskom slomi kao letvu. Uz podzemno krčanje, krkljanje i klokotanje most čučavac se iščupa iz nevidljivog dna i lesa njegovih žutih šipova, balvana i podnica u dva ogromna komada krete i zalepi se za tumbase svog bliskog gvozdenog rođaka.

I, u nedelju dana, reka se drugi put zajazi. Već oslobođenu od leda i po veliku ćupriju valjda manje opasnu, vojnici je napustiše i pobegoše u kasarnu. A ona, luda, puče kao zreo čir na sve strane.

I dok je krupna kiša i dalje prporila, Morava postade nepregledna kao mrko, uzavrelo more. Na severu, kod Gilja između Ćuprije i Jagodine, pregrize Carigradski drum, a zatlm podloka pružni nasip i razbaca železničke šine i pragove kao čačkalice. Onda to isto učini i na jugu, između Ćuprije i Paraćina, i ostavljajući ostrvca dveju varoši na miru poplavi naokolo nekoliko sela i atara. Najzad, naknadno se seti i malene Ravanice. Mrdnuvši laktom, namrgođeno se ispod pazuha osvrte i ka njoj, zapljusnu je preko ušća kod Ade i odjedanput ispuni do guše. A ova od toga, daveći se. postade besna i gramziva i, kao nikad dotle, kotrljajući se tamo odakle je došla, eto, poteče naopačke.

Jadni Ćupričani, dva zla, a i više njih, često su imali, dva dobra nikad. Pa i sada, dok su jedni, pored Morave, srećni što im se pod rukom našlo nešto za šta nisu grbačili, ojkajući na obali i jašući po debeloj vodurini u plitkim barčicama, čakljama, trnokopima i konopcima s kukama hvatali kao dukat žute balvane ruskog mosta, na kojima će se čitave sledeće zime s ponosom čvariti, drugi su, malčani kraj ćerke joj Ravanice, morali da spasavaju Cigane.

Jer treće ili četvrte od tih noći, dok su je kraj kuća sa fenjerima i baterijskim lampama obilazili i merama od pobodenih štapova držali na oku, ona se, pritisnuta Moravom, kao na prstima tiho vrati kroz varoš prema Kučaju. Potom, otvarajući sebi drugi prolaz, podmuklo pojede vodenički nasip kod Nedeljkove vodenice i još jedanput naopako, galopom utrča u cigansku Sibinovsku malu, lupajući po kantama i tarabama kao uplašen konj.

Kroz noć odjeknu iznenađeni ciganski lelek. Na to odmah zaurlikaše zarđale ratne sirene, zaskamlikaše sva tri crkvena zvona. Vojska, Udba, skojevci, milicija — svi potrčaše da spasavaju Cigane.

Cela dva dana zatim potraja spasavanje malene ciganske imovine. Mada još natečena i ostavljajući barušljak iza sebe, kao da se tom podvalom izdovoljila, Ravanica odmah oduši i vrati se u korito. A oslobođeni malčani prihvatiše unesrećene mangalije u svoje kuće i zajedno s njima počeše da drežde na nasipu iznad poplavljenog naselja, pljuckajući u vodu i čekajući kad će se s mokrih grana omaći neka kokoška.

I uza svu buku, šteta ne beše jako velika. Osim dve-tri srušene kolibice od čatmare, koje će Cigani čim grane pravo proleće brzo ohnoviti, zaista se utopi i nekoliko kokošaka, iako jednoj od njih naočigled meštana varoški maturant a sada zastavnik bez epoleta, suvonjavi, ovisoki, belomusasti Sveta Petronijević s nadimkom Ruski požrtvovano spase život.

U čizmama punim vode i šinjelu čije su ga mokre pole šljiskale po šiljastim kolenima, on se iz čamčića u kome je veslao milicajac pope za njima na drvo. Nekoliko njih lepo uhvati i dodade u barku. Jednu, međutim, koja mu uplašeno prhnu u oči, pokliznuvši se, ispusti i ona uz veselu ciku gledalaca izjedanput potonu kao kamen. On opsova i, ne razmišljajući, s visine skoči u blatnjavu tekućinu. Blesavu životinjku tako izvadi — sklapajući bele kapke na očima, ona je zatim klimala glavom kao pijana — ali pokvasi se do ramena i posle toga ostade bolestan.

2.

Kad poplava kroz dva dana popusti, Ruski se vrati svome poslu teških udova i vrelih očiju, slina, i promukao, grozničav, i pospan.

Cele dve nedelje potom provede na terenu. Za to vreme zima se mučila ne mogući da se odluči da li da se još bori ili da se povuče do boljeg vremena i svake noći prskala brda tankim mrazevima, koji su preko dana, opuštajući se, pretvarali udoline u žitku kaljugu. A on se, kašljući i kijajući, zimogrožljivo se umotavajući u šinjel i gutajući neke aspirine koji mu nisu pomagali, s nekolicinom milicajaca i udbovaca lomatao u pretovarenim čezama po nemogućim brdskim putevima, na kojima su točkovi upadali do glavčina, i, s prijavama sreske otkupne komisije u levoj manžetni, obilazio sela vršeći pretrese.

Milom ili silom, žito se od seljaka moralo isterati. A pošto ga oni dobrim nisu hteli dati, Sveti je bilo jasno šta treba da čini.

S tim u glavi, onako bolestan, čim bi zakoračio u neku kuću sa svoga spiska i osetio njen siti, topli miris na surutku, spopao bi ga bes. Dok ljudi, pravi ljudi, mislio bi, bolesni, gladni i ranjavi — a među ovima bi na istaknutom mestu odmah video i sebe — propadaju i ginu za bolji ljudski život, za njihov bolji život, oni ovde pare jaja i čekaju kralja!

"Jarosno bi naterao ukućane da prekopavaju avliju, štalu, podrum, i u početku samo kad ne bi našao i da bi našao, a zatim i kad bi našao i zato što jeste našao, zadihavajući se i sipljivo psujući majku neprijateljsku, domaćina bi u nekom budžaku, katkad i pred njegovima, do malaksalosti tukao. Prebivši ga i sam, zaduvan, klonuvši, mislio bi da džudža to, evo, nije ni osetio, a on na njegove oči prosto izdiše. Osećao bi se u isti mah i beskrajno kriv i bolan prebolan i do srži ozlojeđen i seljaka bi zamrzeo još jače.

Mrzeo je u stvari sve gedžovane sveta. Sve je to goli krvopija kulak i neprijatelj! I kad još nije — već jeste! Ponekad bi u nekoga gotovo pucao. I to, podvikivao bi u sebi, ne bi bio nikakav greh, naprotiv!

Onda bi milicajcu naredio da gegulu zatvori u kancelariju mesnog odbora, a s ostalima bi prešao drugome.

Pošto s jarošću napuni nekoliko seoskih kancelarija i isprazni ih šaljući čitave povorke na dalju nadležnost u varoš, jedne večeri u vlaškom selu Bigrenici iznenada zanemoća. Samo, neočekivano, prozor u koji je tog časa gledao poče lagano da mu se vrti i, dok je još grčevito nastojao da mu prati uskovitlanu krstaču na izduženom pravougaoniku, vidno polje mu se zamrači skupljajući se kao u pesnicu. I tako se, u nekom plavetnilu i zujanju, i izgubi. On se neosetno smulji na zemljani pod, gubeći svest.

Četiri dana posle toga provede u vrućici u kući jednog Vlaha komuniste.

Neprestano se kao na klackalici ljuljao između polusvesti i polusna, između bola u čitavom telu i zadovoljstva od opuštanja u postelji, cvokotave drhtavice od nepostojeće promaje i kuvanja od vrelice, jarko jasne predstave o dužnosti i zadatku pred kojima se nalazi i bolnog osećanja nemoći da ih više ispunjava. Prvog dana čak dade naloge milicajcima da rade sami. A uveče se, primajući izveštaj, užasnu od njihove nedelotvornosti i gluposti i, besno vičući, otera ih u varoš. To ga samo još više utvrdi u uverenju da je pravi jalovi poluintelektualac i slabić koji ni na jednom poslu nije do kraja izdržao i u dubokoj patnji što protiv svoje prirode i porekla, evo, ne može ništa, ma koliko se trsio i sam sa sobom bočio. Posmatrajući sebe u tom novom obličju, video se kao nepoznat sluzav beskičmenjak i njegovoj posramljenosti nije bilo granica ni utehe.

Stalno ga je mučio jedan te isti san.

Čim bi spustio uvo na tvrdi slamni jastuk, odnekud bi mu se uz uzglavlje pojavila nekakva tri kamička. Kriveći glavu i izvrćući oči, časak bi ih pratio kao zabavne male komedijante, a onda bi osetio kako mu se provlače kroz uvo i blago spuštaju oko pljuvačnih žlezda pod jezikom. Tu, u početku, ne bi mu smetali. Ali, zatim, čukajući sve jače i vrteći se kao da igraju nekakav tročlani valcer, počeli bi i da rastu. To bi već postajalo opasno i on bi, škripeći zubima i krkljajući, pokušao da ih ispljune. Uzalud, kamičci su i dalje rasli, postajali pravi krupni rečni beluci koji gromoglasno čekićaju, ispunjavali mu usnu duplju i pritiskali nepce. Novo krkljanje mu opet ne bi pomoglo i on bi se padavičarski trzao i uprazno batrgao nogama. U međuvremenu sve krupniji, beluci bi mu se već lagano provlačili i na gornji sprat lobanje, potiskivali mu mozak i razbijali ga kao teškim čeličnim batovima. A to se sad na čudan način povezivalo s jednim od dva streljanja koja je pri oslobođenju izveo — "Trči, pope, trči!" jasno se opet sećao i, kao da sve nanovo gleda, čudio se što s leđa svešteničke mantije pod nevidljivim brabonjcima metaka smešno skakuče prašina — i odjednom bi sebe u užasu video u popovskoj odeždi. "Ne!" zavikao bi, "to nisam ja!" I Sveta Ruski bi se u praznoj sobi panično drao.

Budio se zapečena grla i nosa, znojav i srca kao u pileta i odmah se osvrtao ka vratima da vidi nisu li ga čuli ukućani.

Često mu se javljala i njegova Gordana, ćuprijska maturantkinja, ćerka predratnog oficira zaostalog u svetu posle zarobljeništva, koja pre nekoliko meseci nekud nestade pre nego što on, zbog njenog oca. uspe da joj išta progovori od svega onoga što je morao da joj kaže. Ugledao bi je iznenada na širokoj ulici i, zračno se osmehujući, pohrlio bi k njoj. "Gordana", vikao bi, "imam nešto da ti kažem. Gordana, ti znaš šta imam da ti kažem!" Ona bi počela da leluja odlazeći unazad. "Vratiću se", odgovarala bi klimajući čipkastim telom. I tako bi odlelujala. Nikakvog nesporazuma u snu među njima nije bilo.

Budeći se u onom čudnom krevetu s mirisom na prašnjavu trinju, osećajući pustošnu tišinu u sebi, verovao je da bi s tom crnookom, dugonogom devojkom prejahao preko ovog blata kao na krilima, kao dobar junak na dobrome konju. I žito bi bilo pliće sakriveno! Bez nje, evo, po navici uspravan — činilo mu se da ulazeći u svaku od tih kuća pokazuje ludu hrabrost — ali i ljutit i naprasit vlast, sila, a i neiskustvo i nespretnost su ga tome naučili — čini grešku za greškom i s jarosnim zadovoljstvom gazeći po tankoj skrami svoga ponosa, zapada u kal sve dublje i dublje.

Šta je ovo, u čudu se pitao gledajući oko sebe. Je li ovo ono što se zove život? Je li moguće da ovi ljudi nisu nikad imali ništa drugo i da im je ovo što vidim najviše što su ikad dosegli? Ili možda samo nakrivo gledam i rđavo vidim? Još prve noći u selu primeti da njegov domaćin Bigreničanin na svaki pseći lavež oko kuće brzo ustaje i s petrolejkom i sekirom u ruci tiho odlazi u štalu. Postojao bi tamo malo, promuvao bi se sa žiškom svetiljke po dvorištu, pa bi se tiho vratio. Stalno je, čini se, bio spreman da ustane.

Jednog ga jutra upita o tome.

"Plašim se da mi ne otruju stoku", odgovori Vlah.

"Ko?"

Čovek mrdnu čelom ispod ogromne šubare.

"Seljaci."

Ruski razumede da je hteo da kaže da je to zbog njega, ali pomisli da gedža možda pokušava da mu nešto iskamči. Šta bi od mene, podsmehnu se, i mogao da dobije? Da i sam nešto ne krije? I ne ponudi mu pomoć.

Zašto oni žive ovako, misilo je gledajući u tavanicu. Kako mogu ovako da životinjare? Nesreća je svuda oko njih, a oni je ni ne vide, čak joj sam idu u susret. Iscrpen i nemoćan — čim bi ustao, noge bi mu zadrhtale kao prut i morao bi odmah da se vrati u postelju — pokušavao je nekako da pokrene svoje neupotrebljivo telo, da makar nekoliko koraka po sobi načini i tad prvi put pomisli ono što će mu se kasnije sve češće vraćati i zatim ga godinama napadati — da su se i oni pretučeni onda osećali verovatno ovako kao sad on. Možda, posumnja, i nisam morao da ih tučem?

Ali šta ćeš drugo s njima, odgovarao je sam sebi. Kako da ih mrdneš s mesta? Mrzeo je njihovu ravnodušnost i pripravnost na nesreću, mrzeo njihovu podmuklost i kokošje slepilo. Pa za koga on ovo radi? Za nas i za njih je sve to!

Žita, video je, zaista nemaju dovoljno ni za sebe, a kamoli za druge. A i to se mora podeliti. I — kad bi bar malo želje pokazali da se nekuda krenu! Ovde se više ne može ni ostati ni opstati. Propašće se. Ali kad njima ovo blato i beda, ovaj jad i čemer prijaju kao svinji kaškalo i odatle ih možeš isterati samo pesnicom. Batine su za njih sviknut način razgovora, vole da ih dele i ne ropću kad ih primaju. Jedino njih valjda i poštuju.

U redu, mislio je gledajući kroz maleno okno u raskaljan put, ali ako su se oni navikli, kako da se naviknem ja? Kako da opstanem? Jer to blato protiv kojeg se bori, evo, hvata se i za njega, sve ga je više i već mu oblepljuje ruke, lice, oči. Ne može više dobro ni da vidi, davi se i guši u njemu. Kako da opstanem, zapomagao je.

Odjednom bi osetio odavno nezadovoljenu želju da stane pod debeo mlaz vode, da se pod njim dugo sapuna i trlja i da skine nečistoću sa sebe. Borio bi se s njom neko vreme, dok bi osećao kako mu se po koži prosto hvata kora od prljavštine. Najzad bi ustao i, bos na lepljivom zemljanom podu i u dugačkim vojničkim gaćama, lomatajući tankim nogama od treskavice, nad prljavim čupom za pomije u uglu oplaknuo bi ruke. Bilo bi mu, činilo mu se, malo bolje posle toga.

Tako, četiri dana. A onda, više od jada nego od zdravlja, nekako ustade iz kreveta, umoža se u šinjel i pozajmljene vlaške gubere, natovari na čeze i vrati u varoš.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 2000-08-31 Modified: 2005-05-22 http://www.borut.com/library/texts/mihailovic/pripovetke/prolece.htm