This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Milisav Savić: Ujak naše varoši
(Beograd, 1977)

Uspon i pad našeg fudbalskog tima

U jeku rata, daleko u planinama, na slobodnoj teritoriji, odigrana je fudbalska utakmica između dve proslavljene proleterske brigade. U jednom timu igrala su i dva naša meštanina, Prle i Zvrki, dve čuvene polutke našeg kluba, koji je u punom sastavu, u pratnji najvatrenijih navijača, kao da ide na važnu utakmicu, otišao i partizane. Osim Prleta i Zvrkija, svi su izginuli, hrabro i neustrašivo, kako je to dolikovalo momcima koji su na zelenom ćilimu pored reke znali da na život i smrt brane boje svog kraja.

Ceo tim, s kompletnom fudbalskom opremom, i grupu najodanijih navijača, s trubama i talambasima, pod izgovorom da idu na utakmicu u obližnji grad, odveo je u partizane, pored udvojenih nemačkih straža, kapiten Prle, predratni komunista. Na domaku šuma, Prle je, kao pred početak igre, održao kraći govor: utakmica koja ih čeka je utakmica njihovog života, u kojoj, igrajući na svom terenu, pred punim gledalištem, moraju da pobede, jer brane najlepše, slobodarske boje naše varoši.

Već idućeg dana, napadom na žandarmerijsku stanicu i dizanjem u vazduh železničkog mosta, počela je njihova utakmica života, strašna i krvava. Za nekoliko godina većina naših fudbalera na najslavniji način se oprostila, za sva vremena, od igrališta. Samo su Prle i Zvrki nastavljali pobedonosnim putem partizanskih jedinica i, eto, stizali su, posle svih marševa i bitaka, da igraju za tim svoje brigade, koji je pobedio zahvaljujući, pre svega, dobroj igri naših čuvenih polutki.

Celu tu priču o njima proneo je niko drugi nego ujak, veliki ljubimac najpopularnijeg sporta u varoši i vatreni navijač našeg tima, čiju nijednu utakmicu, otkako je klub osnovan, nije propustio da gleda.

Odmah posle rata, Prle i Zvrki, sada već proslavljeni junaci, ne mnogo manje legende od Filipa, Vuka, Petra i Andrije, prvi su se svojski založili da se obnovi sjaj i slava kluba, čija je većina igrača hrabro izginula u ratu. Ogromnim uticajem i ličnim zalaganjem uspeli su da jedna od prvih radnih akcija bude obnova potpuno zapuštenog fudbalskog igrališta.

Sam ujak je s harmonikom išao na čelu omladinskih brigada, koje su u najkraćem roku očistile teren od korova i divljeg šiblja, pobile nove stative i napravile desetak drvenih klupa za gledaoce. U isto vreme, naši ribari su besplatno ispleli mreže za golove, a obućari sašili nekoliko lopti od najbolje goveđe kože.

Ubrzo, od novih mladića, onih koji su loptu ganjali na poljančetu, stvorena je dobra ekipa, koja je nizala pobedu za pobedom, zahvaljujući više srčanosti i snazi nego fudbalskom znanju. Samo za jednu godinu ona je već uskočila u ligu višeg takmičarskog reda, a već posle nekoliko sezona igrala je u grupi u kojoj naš tim otkad postoji — a postoji odavno, još od godina kada je ujak, kao dečačić, šutirao krpenjače i bundeve — nikad nije bio. Za njegov uspeh bili su najzaslužniji, svakako, Prle i Zvrki. Prle kao glava i trener tima (pri kraju rata jedan zalutali nemački metak odneo je Prletu parče pete, označivši kraj njegove fudbalske karijere), a Zvrki kao centarfor, igrač u dresu s brojem devet.

Zvrki je bio na vrhuncu fudbalske slave. Nije bilo halfa koji je mogao da zaustavi našeg razigranog centarfora: brz kao vetar, odličan dribler ("na petodinarci može trojicu da okrene", objašnjavao je ujak), provlačio se kroz iglene uši i nogom, i levom i desnom, glavom, leđima, ramenima, grudima ubacivao loptu u mrežu. Bilo je dovoljno da se naš centarfor, naša devetka trgne, razigra pa da utakmicu reši za nekoliko minuta. Golovi su padali kao jabuke u vreću.

Našeg Zvrkija čuvala su po petorica igrača, cela protivnička odbrana, ali ih je on uvek, maštovitim i bravuroznim potezima, nadigravao, praveći ih smešnim, "teškim volinama" — kako je ujak govorio. Nasamareni bekovi i halfovi katkad su nasrtali na našeg momka đonom, pesnicama, kolenima, što je kod publike izazivalo provalu neviđenog gneva.

Bezbroj puta, kad bi naša zvezda bila grubo oborena, milicija je imala grdne muke da spreči navijače da na samom igralištu ne isprebijaju protivničke igrače. Jednom je, čak, ujak, onako mali i žgoljav, promakao između čuvara reda i uleteo u igralište, ustremljujući se ovećim kamenom pravo na protivničkog beka, i svašta bi se dogodilo, pukla bi neviđena bruka (našem timu bi bilo zabranjeno da igra na svom terenu a oduzeli bi mu se i bodovi) da slabašni svirač, kome je duša od pijančenja i nespavanja bila u nosu, nije svojim teškim, nezašniranim cokulama zakačio za neku džombu i tresnuo koliko je dug (vetar mu je šešir odneo do centra), što je izazvalo provalu smeha, i među gledaocima i među igračima, i začas smirilo napetu situaciju.

Fudbalske utakmice bile su prava atrakcija naše varoši. S njima nisu mogli da se mere ni filmovi, ni vašari, ni cirkusi, ni berbe jabuka, izbori lepotica plaže i korzoa, takmičenja za najlepši glas, pozorišne predstave, koncert. Naša varoš postala je carstvo fudbala, iako su kožne lopte bile retke, a majstori krpenjača još uvek na ceni. Mnogi dečaci nisu propuštali nijedan trening našeg tima, satima čekajući iza golova da uhvate neku promašenu loptu i da je šutnu iz sve snage, srećni što će nekoliko dana moći da se hvale da su dodirnuli pravi fudbal. Na našim prvim asfaltiranim ulicama, kojima su vrlo retko prolazili automobili (naprste su se mogli izbrojati) šutirana su svinjska puvala, konzerve, jabuke, drvene pločice, ređe prave gumene lopte.

Ujak, vatreni navijač, ovaku utakmicu očekivao je s velikim nestrpljenjem. Na sam dan utakmice, obrijan, namirisan, u najboljem odelu, odlazio je na igralište sat pre početka, okupljajući oko sebe one najbučnije, s čegrtaljkama, talambasima, trubama, bubnjevima, kantama, zvonima, čitav mali orkestar, kojim je, kao poznati harmonikaš, kao čovek od nesumnjive muzičke kulture, sjajno dirigovao. Svirač je u džepove odela trpao semenke, kikiriki, karamele, suvo grožđe, orasnice, jabuke i kruške, što su mu sve, obično, drugi uzimali i jeli.

Posle utakmice, ujak je, zahvaljujući harmonici i ugledu svetskog čoveka bez kojeg nijedan važan događaj u varoši nije mogao da prođe, bio jedan od retkih koji je imao pristupa u klupske prostorije: od kupatila pa do male sale, u kojoj su igrači, uz piće i dobro meze, proslavljali pobede ili se, eventualno, tešili zbog, sasvim retkih, poraza.

To što je uvek bio na licu mesta, u blizini Zvrkija i Prleta, ujak je obilato koristio: u bašti naše najpoznatije kafane, oko harmonikaševog stola, kome je začas pripajano još desetak, okupljalo se veliko društvo, čuveni navijač je bio glavna zvezda, svi su mu poručivali piće i nudili ga cigaretama (ujak ih je stavljao u mali džep, za uvo i obod šešira) samo da čuju šta on misli o utakmici i šta su izjavili Zvrki i Prle, naš najbolji igrač i najbolji trener.

Ujak je sve znao: šta Zvrki jede, pije, kad leže, koliko trenira, kakvi su mu planovi za budućnost, šta čita, koja je njegova najomiljenija izreka, ko je po njegovom mišljenju najbolji glumac naše varoši, koje ploče sluša. Isto tako i o Prletu: kako organizuje trening, koliko pažnje poklanja kondiciji igrača a koliko uigravanju, da li je za totalni ili klasični fudbal, kakav značaj pridaje psihologiji, zašto igračima dva dana uoči utakmice zabranjuje da spavaju sa ženama i devojkama ... Jednom jedinom rečenicom: ujak je bio neka vrsta prvih naših sportskih novina, koje će tek mnogo kasnije, uz veliku pomoć iz varoške kase, početi da izlaze, a da se sviraču, kao jednom od pionira našeg sportskog novinarstva, nikad neće odati javno priznanje, čak ni upisivanjem njegovog imena, bar sitnim slovima, u zaglavlju lista.

Najzanimljivije su bile ujakove priče o Zvrkijevom i Prletovom prijateljstvu. Pre rata, biće da se, kao najbolji fudbaleri, nisu podnosili — iz prostog razloga što je svako smatrao da je bolji fudbaler, kao što je i cela varoš o tome imala podeljeno mišljenje. S fudbalskog igrališta bitka za prestiž se prenela na devojke: više puta su se udvarali istim curama, koje obično nisu znale kome bi se privolele.

U partizane je Zvrkija poveo Prle, mladi komunista. Zvrki, inače gospodski sinčić, kolebao se da pođe u partizane, čak i onda kad je ceo tim, zajedno s najvatrenijim navijačima, srećno promakao pored nemačkih straža. Tek na domaku šuma, posle Prletovog vatrenog i sjajnog govora, neke vrste poslednjih uputstava pred utakmicu života, u Zvrkiju je nestala kolebanja.

Rat je dve naše polutke i razdvajao i sastavljao. U jeku jedne od najvećih bitaka, Zvrki se vratio u obruč da iznese malaksalog i ranjenog druga. Po ujakovoj priči, kad je naš današnji centarfor, potpuno isrpen od danonoćnih bitaka i gladovanja, nameravao se vrati u obruč, iznenada se, iz guste šumske magle pojavila prelepa devojka plave kose, sa svetlim krugom oko glave, kao da je na njenom ramenu izgrevalo sunce, koja je, noseći čabricu mleka i tek ispečenu pogaču, mamila partizana da pođe za njom, na drugu stranu, što dalje od nemačkog obruča. Naš centarfor, koji se već danima hranio lišćem i travom, kad je osetio miris pogače i video tako lepu devojku, naglo se pokolebao i gotovo odustao od namere da izbavi svog prijatelja. Ali kao što je pre rata odoleo brojnim potkupljivanjima protivničkih timova (silne pare su mu davali da bar samo nekoliko puta promaši gol), tako i ovog puta, dok su mu se creva kidala od gladi, on nije zaboravio na druga, okrenuo se od devojke koja ga je mamila u sve gušću maglu i vratio se u obruč, u dolinu u kojoj su se ljudski životi krčkali kao čvarci u vrelom kazanu.

— Da li je Zvrki sanjao ili je zaista video tu devojku? — nisu mogli da izdrže a da ne pitaju ujakovi pažljivi slušaoci.

Ujak bi, ljut što ga prekidaju u pričanju, sve začuđeno pogledao, pa bi, po sto i prvi put, izvukao novčić, stavio ga na dlan da ga svi vide, zatvarao šaku i posle nekoliko trenutaka otvarao: novčića više nije bilo.

— Sanjao ili ne sanjao, da li je to zaista bila neka devojka ili đavo, nije važno! Važno je da je neko hteo da pokvari prijateljstvo naših igrača, ali, kao što vidite, u tome nije uspeo! — objašnjavao je ujak umornim glasom, očajan što godinama mora da ponavlja neke najobičnije istine.

Ceo razgovor se pretvarao u žestoku prepirku o tome ko je najbolji fudbaler svih vremena naše varoši: Zvrki ili Prle. Iako Prle odavno nije igrao, što je u raspravi Zvrkiju davalo izvesnu prednost, mišljenja su i dalje bila podeljena: Zvrki je bio nenadmašan dribler, Prle je imao jak šut, Zvrki je bio brz, Prle je bio stabilan, Zvrki je dobro tukao glavom, Prle je bio majstor za slobodne udarce.

U jeku najveće slave, Zvrki se oženio; Iznenada, preko noći. Kao prva zvezda oženio se još jednom zvezdom, lepom kafanskom pevačicom koja je tog leta stigla u našu varoš. Pesmom i pojavom mlada pevačica je napravila pravi dar-mar u varoši. Zbog nje je palo nekoliko žestokih tuča, polomljeno je bezbroj tanjira i čaša, tako da se u jednom trenutku u kafani nije imalo iz čega piti i jesti, nekoliko puta su menjana prozorska stakla i velika zidna ogledala, desetine neobuzdanih zaradilo je jednodnevne zatvore i platilo visoke kazne, a nekoliko radnika za noć je spiskalo plate i ušteđevine.

Pevačica je bila celoj varoši zavrtela mozak. Mnogi muškarci su se preselili u kafanu, tu su spavali, jeli, kupali se, brijali, potpuno zaboravljajući na kuću, porodicu i poslove. U tome je prednjačio neki auto-prevoznik koji je do samog orkestra namestio bračni krevet (upravi kafane redovno je plaćao zakupninu dvokrevetne sobe, bez kupatila i nužnika), preteći da će od njega napraviti mrtvački sanduk ako prelepa pevačica ne usliši njegove ljubavne izjave. Čak je i ujaka zahvatilo ludilo: dobrovoljno, bez ikakve naknade za svoj rad, postao je član orkestra, druga harmonika, i svake večeri, ošamućen blizinom mlade pevačice, izvodio je neverovatne vratolomije na svom izdrndalom instrumentu, da su svi očekivali da će i mrtvi, probuđeni ujakovom majstorskom svirkom, u grupama početi da dolaze u kafanu, ako ni zašta drugo, ono bar na gutljaj vruće rakije i zalogaj kiselog kupusa. Ujak je svirao kao i u svojim najboljim, mladićkim godinama.

Mlada pevačica je hrabro i lukavo odolevala bezbrojnim ljubavnim nasrtajima. Bila je hladna prema svim ljubavnim izjavama, u kojima su joj se kleli na vernost do groba, nisu je zanimale kuće, vile, bazeni sa slatkom i morskom vodom, jahte, avioni i druga bogatstva koja su joj nuđena, na ljubav nije pristajala i pred isukanim noževima, pištoljima, sekirama i toljagama, nisu mogli da je osvoje ni oni koji su joj obećavali najbasnoslovnija putovanja pod nebeskom kapom varoši i sveta, a čak je i poznati varoški zavodnik moler Četka ostao praznih šaka.

Jedino Zvrkiju, glavnoj fudbalskoj zvezdi, nije mogla da odoli. Naš centarfor je vrlo jednostavno osvojio nadmenu lepoticu, tako da ceo slučaj ulazi u istoriju najuspešnijih osvajanja žena u našoj varoši. Naš junak, koji je retko odlazio u kafane, jedno veče se pojavio, seo za najudaljeniji sto od orkestra, popio kafu i popušio cigaretu ne obraćajući pažnju na bilo koga, onda je ustao, prišao pevačici, pogledao je pravo u oči, uzeo za ruku i, bez ijedne reči, izveo napolje, na zaprepašćenje mnoštva udvarača koji su tu noći provodili, srećni ako bi u prolazu vrhovima prstiju dotakli skut njenih raskošnih haljina.

Slava našeg tima iz dana u dan je rasla. Na svim javnim mestima — u kafanama, kasarnama, berbernicama, krojačnicama, obućarnicama, mesarnicama, bakalnicama, poslastičarnicama, čekaonicama, učionicama — visile su fotografije našeg tima, remek-delo varoškog fotografa Žike (pet igrača čuči, šest stoji, loptu drži golman, sasvim levo trener), a pored njih i portreti našeg najboljeg centarfora Zvrkija.

Naš tim nije pobeđivao samo na svom terenu. Tome su dosta doprineli brojni navijači, koji su, predvođeni ujakom, dobro snabdeveni suvom hranom, vinom, rakijom i pivom, odlazili kamionima i u gradove iza devet gora da bodre svoje ljubimce.

Nekad su se s tih izleta vraćali i krvavih glava, na šta je ujak bio veoma ponosan, jer je to bio najbolji dokaz za njegove tvrdnje da i navijačima nije mnogo lakše od fudbalera.

Našu mirnu i idiličnu priču prekida pojava magle u varoši (bar je na tom detalju uporno insistirao ujak), a ujedno je uvodi u početak priče o propasti našeg fudbalskog tima.

Cela priča ima bar stotinak verzija, ne računajući još toliko ujakovih, a u svima jedna jedina činjenica je sasvim izvesna: strašni i nemili događaj se zaista zbio onog dana kad je grad preplavila gusta, dotada neviđena magla. Priča se, kad se iz svih verzija izvuče bitno, svodi na sledeće:

Zvrki je pošao motorom u obližnje selo da donese, recimo, rakiju (dosta sporenja je bilo da li je u pitanju bila rakija, ili sir, prase, orasi, luk, kajmak, jabuke, med), ali se s pola puta, zbog iznenadne i sve gušće magle, vratio kući i u svom rođenom krevetu zatekao ženu i svog najboljeg prijatelja Prleta. Naš trener je, poluobučen, uspeo da iskoči kroz prozor.

Zvrki nije mogao — od iznenađenja — da dođe k sebi. Pre nego što je izašao, ženi je rekao tek toliko da ne bi želeo da je zatekne u kući kad se bude vratio.

Dalja priča je mnogo pouzdanija, zahvaljujući mnogim očevidcima, iako i ona ima stotine verzija.

Zvrki je izašao kroz prozor, slep i gluv na pozdrave sveta izbio je na ulicu, spustio se prema reci, obučen i obuven zagazio u vodu, prešao na drugu obalu, udario glavom u debelu topolu, nije je zaobišao već se ispentrao uz nju i sišao s njene druge strane, nastavio uz brdo, došao na vrh, onda se spustio u dolinu, izbio na šumski put, zaustavio prvi kamion, vozač ga je pitao kud ide, fudbaler je rekao da će tamo kuda i on, stigao je u omanju varošicu, promuvao se ulicama, popeo se u putnički voz, seo u vagon drugog razreda i vratio se kući (žena je već bila pokupila stvari i otišla) sa strašnom mišlju: da mu je podvalio najbolji drug, onaj koga je na leđima izneo iz grotla smrti. Iz te misli rodila se druga, još strašnija i opasnija: da je Prle tim postupkom izdao revoluciju.

Tu istu misao (sledimo i dalje osnovnu priču, komentarisanje verzija i nastojanje na potankostima odvelo bi nas daleko) Zvrki je izgovorio posle nekoliko dana na partijskoj konferenciji, na kojoj se raspravljalo o razvoju poljoprivrede u našem kraju. Zvrkijev kratki govor dobio je takođe stotine verzija, a mi se, iz poštovanja prema ujaku, odlučujemo za verziju iz njegove građe za antihroniku naše varoši.

"Drugarice i drugovi, kada sam polazio u partizane, tog maglovitog julskog jutra 1941. godine, duboko su mi se u srce urezale reči mog druga sa sportskog terena Prleta, koje je izgovorio na brdu iznad naše varoši, na domaku šuma. Drug Prle je rekao — a on je tu, neka ispravi ako sam nešto zaboravio — da nas očekuje najvažnija utakmica u našem životu, koju ćemo igrati pred publikom koju u tom broju nijedan stadion na svetu nije video. Mi moramo pobediti, po cenu najvećih gubitaka i žrtava. Mnogi od nas će se zauvek oprostiti od igrališta. Ali treba da znamo da se borimo za ulazak u ligu kakva u svetu ne postoji, ligu slobode, sreće blagostanja, ljubavi. Niko ne može naneti poraz jednom timu koji se bori za slobodu, za novo, pravedno društvo, u kojem čovek čoveku neće biti vuk, u kojem ljudi neće nanositi jedni drugima zlo, bol ...

Ovih reči druga Prleta, koje sam, nadam se, dobro upamtio, sećao sam se za sve vreme ratovanja, kad mi je bilo najteže, one su me hrabrile, podsticale, davale snagu da istrajem.

(Kratak prekid. Tišim glasom.)

Na žaloet, drugovi, ovih dana drug Prle je izdao mene, izdao revoluciju, svoje reči od pre desetak godina sramno je pogazio, bacio ih u blato. U socijalizmu, u društvu za koje se i sam borio on je spavao sa ženom najboljeg prijatelja, saborca iz revolucije. Da je spavao sa ženom nekog klasnog neprijatelja, pa da čovek i razume ...

(Graja u sali. Predsedavajući lupa šakom u sto.)"

Naš centarfor je grubo prekinut, uz objašnjenje da se na sastanku razgovora o razvoju poljoprivrede u našem kraju, a da se ovakvo izlaganje druga Zvrkija može protumačiti kao omalovažavanje sjajnih rezultata koje su naši radni ljudi u toj oblasti postigli.

Na istoj konferenciji Prle je, kao istaknuti društveni i sportski radnik, predložen za našeg predstavnika u sportskim organizacijama glavnog grada.

Bilo je očigledno da ni ljudi iz Komiteta a ni varoš ceo slučaj ne uzimaju tragično, pogotovo što od kafanske pevačice drugo nešto nisu ni očekivali. Sve ih je mnogo više zabrinjavalo da se posledice tog događaja ne sruče na fudbalski klub. Pomiriti najboljeg igrača i najboljeg i jedinog trenera bilo je, bar za sada, nemoguće i neizvodljivo, a zatim, ipak, bio je važniji Zvrki: i najbolji trener ništa ne može da uradi ako nema bar jednog dobrog igrača, jednu zvezdu. Brzi Prletov premeštaj u glavni grad (a što je označavalo i početak njegovog političkog uspona) izdejstvovan je, najverovatnije, s namerom da se spase Zvrki, odnosno naš tim.

U ublažavanju tragedije koja je u crno zavila našu varoš, centar svetskog fudbala, vidnu ulogu je odigrao ujak. Kao najveći psiholog naše varoši, kao pesnik koji čuči u dnu svakog ljudskog srca, ujak se prihvatio mučnog i odgovornog posla da Zvrkija izvuče iz teškog psihološkog stanja.

Tri osnovna pitanja, pored mnogih nevažnih, vrzmala su se tih dana u Zvrkijevoj glavi, na koja je on pokušao, zajedno s ujakom, kao s prijateljem pred kojim nije imao tajne, da nađe odgovor:

1) Da li je njegova žena tu svinjariju napravila smišljeno, s namerom da ponizi njega, Zvrkija, velikog fudbalera, u koga je bila do ušiju zaljubljena, da ga baci u prašinu, na kolena, kad toliki bekovi, služeći se i rukama i nogama, to nisu mogli da urade, i da u isto vreme ponizi i njegovog najboljeg prijatelja (mora da se Prle bedno osećao što je izdao svog drugara zbog neke sumnjive kafanske pevačice), pojavljujući se u celoj situaciji kao pobednik, kao prava zvezda?

2) Da li je to Prle uradio iz osvete, jer je bio, po Zvrkijevom mišljenju, lošiji fudbaler od njega?

3) Nije li njegova žena obična namiguša, ne može da živi bez više muškaraca, sasvim je slučajno što je izbor pao na Prleta?

Sva tri pitanja, s mnogobrojnim potpitanjima, imala su hiljadu svojih da i hiljadu svojih ne. A svako to da i ne imalo je hiljadu svojih priča. Raspravljajući sa Zvrkijem o celom slučaju, za vreme dugih i zamornih šetnji pored reke, ujak je shvatio da je ljudska misao strašno žilava i probojna: proći će i kroz vatru i kroz vodu, preko šuma i planina, otići će na nebo i pod zemlju, prevrnuće svaki list i kamenčić, sići će i u donji svet da dođe do onoga čega, obično, nema.

Veliki maštar i tvorac čudesnih bajki naše varoši, osećao se inferiorno i bedno pred razbuktalom fantazijom uvređenog fudbalera, koji je u svakoj sitnici otkrivao hiljade značenja, bitnih za objašnjenje celog slučaja. Koliko su samo časova Zvrki i ujak izgubili pokušavajući da odrede tačan smisao Prletovog pikavca ugašenog u vinskoj čaši, jednog od mnogih tragova koje je trener ostavio posle neslavnog bekstva.

Zašto baš u čaši da ugasi cigaretu? — pitao se Zvrki. — Nije li tim, u suštini drskim i bezobraznim gestom, trener hteo još više da ga uvredi? Ili je to uradio nesvesno? Kako sve to objasniti kad se zna da Prle i u kafani i na igralištu nije bacao opuške bilo gde, nikad pod noge, u tanjire i čaše, i kad se zna da je lično organizovao radne akcije da se igralište i tribine očiste od pikavaca, a da je duž klupa, na svakih pet metara, postavio pepeljare od praznih konzervi? Zašto je ugašena tek pripaljena cigareta? I ne izbija li drskost i nadmenost iz te grubo zgnječene i gotovo neispušene cigarete? U kojem je to trenutku urađeno? Šta je posle tog poteza došlo? Šta je Prleta sprečilo da cigaretu ne popuši dokraja, na miru? Da li se u tom trenutku smejao na račun svog prijatelja? Itd.

Ujaku je pucala glava. Već je hteo da digne ruke od našeg najboljeg fudbalera. Ovaj je u svemu otkrivao trenerove podle namere, čak i u tome što je za igrače određivao dvodnevni karantin uoči utakmice, mada je bilo nepobitno dokazano da je to kratko uzdržavanje od seksa donosilo dobre rezultate našem timu.

Ujaku je, u vrlo teškoj situaciji, sasvim slučajno pomogao glavom i bradom. Prle, koji se, čekajući dan da pođe za Beograd, skrivao od sveta i Zvrkija kao miš i rupi. Ujak je na Prleta nabasao u jednoj zabačenoj birtiji, i ovaj mu je, kao čoveku u koga je imao puno poverenje, potanko objasnio kako se sve to dogodilo.

Po ujakovoj priči, odnosno Prletovoj, ceo događaj je neko vešto udesio da bi narušio prijateljstvo naših najboljih fudbalera. Taj neko je, donekle, u tome uspeo.

Ujak je tvrdio da se Prle, teško utučen, sa suzama u očima, kleo svim najdražim na svetu da ne zna kako se obreo u stanu svog prijatelja. Magla, koja se iznenada sručila na varoš, zatekla je našeg trenera na pecanju, u trenutku kad je riba najbolje radila. Magla je bila toliko gusta da se vrh štapa nije video. Iznenada, na jednom mestu, magla se proredila i tu se pojavila nepoznata, lepuškasta plavuša, gola do pojasa, koja je rukama i nemim pokretima usana mamila okasnelog ribolovca. Kao začaran, Prle je ispustio štap i krenuo za lepom neznankom, oko koje se u krugu, veličine fudbalskog centra, kao oko sveca, topila magla.

Devojka ga je vodila u centar varoši, glavnim ulicama, ne pazeći na pešačke prelaze i semafore, a Prle je koračao kao u snu, goreći od želje da je što pre stigne, dotakne, privuče k sebi. Ni na kraj pameti mu nije padalo da se upita kuda to ide, zašto na ulicama nije sreo nikog, zašto nijedan milicioner ne hapsi tu nepristojno obučenu devojku i zašto se svi automobili, bez obzira na svetlo na semaforima, zaustavljaju da propuste lepu golišavu plavušu.

Devojka je Prleta uvukla u jednu veliku zgradu, liftom ga ponela na osamnaesti sprat i uvela u neki ogroman stan. U salonu, pored raspaljenog kamima, na beloj medveđoj koži, devojka se potnuno obnažila, donela dve čaše vina i zapalila dve cigarete. Prle je pošao k njoj, spreman da joj svakog trenutka padne u zagrljaj, ali mu je neznanka pokazala na plavi dres s brojem osam, prebačen preko fotelje. Prle je odmah shvatio da plavuša želi da on obuče svoj čuveni dres, koji već godinama nije nosio. Ni u jednom trenutku on nije stigao da se upita gde se to nalazi, čiji je to ogroman stan, kako da se popne liftom do osamnaestog sprata kad u našoj varoši najveća zgrada ima svega deset spratova, i otkud tu njegov dres, koji se nalazi u spomen-sobi našeg kluba, zaključan u vitrini.

Iz tog čudnog sna — da priču skratimo i privedemo kraju — Prleta je probudio tresak vrata, kojim je Zvrki objavio svoj dolazak. Prvo što je naš čuveni trener video bilo je: noćni stočić, na njemu slika njegovog prijatelja i dve dopola napunjene čaše vina — u jednoj ugašena cigareta. Onda je shvatio da se nalazi u malom Zvrkijevom stanu, u spavaćoj sobi, na bračnom krevetu, pored žene svog prijatelja, gole, raspletenih crnih kosa.

Ujak je čvrsto verovao da naš trener ne laže. Koliko je Prletu bilo teško, on je hteo da puca sebi u glavu, ali ga je ujak sprečio, uveravajući ga da time samo ispunjava pakleni plan te bajne utvare.

I Zvrki je poverovao, doduše, ne odmah, celoj priči. U dugim šetnjama pored reke, on je došao do čvrstog zaključka: ta plava neznanka bila je u svemu nalik na onu koja ga je čekala po izlasku iz obruča. Čak se i pojavila u istim okolnostima, u najgušćoj magli. Ovoga puta, u svojim pokvarenim namerama ona je uspela.

Kako je to moguće? Postoji li ta žena zaista? — ozbiljno su se pitali ujakovi slušaoci, iako su već bili navikli na svakojaka čudesa.

Ovog puta ujak ništa nije rekao. S visine je pogledao sve prisutne, izvukao maramicu iz malog džepa, mahnuo svima ispred očiju, zgužvao je i raširio: iz maramice je, na veliko zaprepašćenje svih gostiju naše najveće kafane, prhnuo beli golub i vinuo se u nebo.

— Ljutu! — rekao je ujak zabezeknutom konobaru i dodao: — Duplu!

Zvrki je čvrsto poverovao ujakovoj priči tek posle nekih događaja koji su ubrzo usledili.

Ta ženska utvara, koja se, prema prilici, pretvarala čas u plavušu, čas u crnku, čas u ružnu, čas u lepu, navukla je Filipa da se založi da zaposlenje koje nije zasluživala dobije neka sumnjiva devojka, poslednja varoška namiguša, a i umalo na jednoj pozorišnoj predstavi nije otkrila legendarnog junaka, koji je, zahvaljujući samo lukavosti, u poslednjem trenutku pobegao iz sale i tako izbegao da ga varoš konačno upozna.

Udbaš Andrija Pauk, posle propijančene noći, našao se na školskom igralištu, na kome je dvadesetak učenica u belim gaćicama i majicama, nalik na buket rascvetalih ruža, igralo košarku. Sav očaran i zadivljen lepotom njihovih golišavih i čulnih tela, Andrija je, raširenih ruku, pošao prema mladim devojkama, kao da je među njima ugledao plavokosu Engleskinju Meri. Ugledavši ga tako bunovnog, s ulepljenim lišćem na ćelavoj glavi, devojke su se uplašile i razbežale s igrališta, dok je Andrija, jednako šireći ruke, mucao:

— Zašto? Zašto bežite!?

A ujak se jednog jutra pojavio s tamnim naočarima za sunce, koje ipak nisu mogle da sakriju da je sviraču jedno oko zatvoreno i okruženo masnicom. Cela varoš je već znala da je te noći neki poručnik, koji se nepredviđeno vratio s vežbe, zatekao u kući svirača sa svojom ženom kako — bar tako je tvrdio ujak — hrani mlekom slepiće u cokulama, i cela varoš je unapred znala da će ujak reći da ga je tamo odvela ta opasna i prevejana utvara.

Na sledećoj varoškoj partijskoj konferenciji, koja je usledila vrlo brzo, Zvrki se odrekao onoga što je na prethodnom sastanku rekao o svom drugu Prletu, koji je već bio otputovao za Beograd. Taj kratki govor navodimo opet iz ujakove antihronike:

"Drugarice i drugovi, Prle nije izdao revoluciju. Uveravam vas da joj je verniji nego ikada. Revolucija još nije završena. Još nisu savladali razni kontrarevolucionarni elementi, koji se svim i svačim služe. Oni menjaju svoje lice, nalazeći pak pribežište među utvarama i priviđenjima. Pošto ne mogu da razbiju naše idejno jedinstvo, oni pokušavaju da naruše naše drugarske odnose. Oni bi se najviše radovali ako bismo spavali sa ženama svojih najboljih prijatelja.

Ti isti kontrarevolucionarni elementi su pokušali da poseju razdor izmeću Prleta i mene, ali nisu uspeli.

Drugarice i drugovi, budimo na oprezu, otvorimo četvore oči i pronađimo što pre neko sredstvo za rasterivanje magle".

Zvrkija su opet prekinuli, rekavši mu da skreće diskusiju s glavne tačke: razvoj turizma u našoj varoši. Više nego očigledno je da turizam postiže lepe rezultate, a Zvrki priča o kontrarevolucionarnim elementima. Konferencija je završena tako što naš centarfor ovoga puta nije, na jedan diskretan način, izabran ni u jednu komisiju i rukovodeći organ.

Ništa nije moglo spasti naš tim od neizbežne propasti. Gubio je utakmicu za utakmicom. Naš čuveni Zvrki, centarfor oko koga se otimalo devet okolnih gradova, pružao je sve slabije i slabije partije. Maštovitost i duhovitost njegove igre, koja je dovodila do ushićenja ceo stadion, nestale su preko noći. Šutevi su mu bili mlaki i neprecizni. Dešavalo se da je po čitavih desetak minuta bio potnuno odsutan iz igre, lopte su ga udarale u glavu i noge a da ni prstom nije mrdao, što je samo bio znak da još nije raščistio s nekim od hiljadu zagonetnih pitanja koja su ga mučila.

Kraj Zvrkijeve fudbalske karijere bio je tužniji od kraja mnogo manje čuvenih igrača: bez cveća, počasnog gola, iznošenja sa igrališta na rukama, oproštajnih govora, svečane večere. Na njegovoj poslednjoj utakmici, koja se igrala po kiši i magli, lopta uopšte nije htela naš tim: prelazila im je preko nogu, bežala od njih, odlazila tamo gde je ni u snu ne bi uputili. Naš tim je izgubio s rezultatom koji nije zabeležen u istoriji varoškog fudbala 33:0 ("i slovima: trideset i tri prema nula" — govorio je ujak), kao da su svih dvadeset i dva igrača igrali na jedan gol. Na toj utakmici golman protivničkog tima napravio je čuveni "štos", koji je kasnije uveliko korišćen kao otrcano poređenje kad god je bilo reči o slaboj igri navalnih igrača: skoknuo je u obližnju kafanu, pojeo deset ćevapčića i popio flašu piva, bez ikakve bojazni za svoj gol.

U jednom trenutku te nikakve igre Zvrki je ispod gaćica izvukao revolver i ispalio čitav šaržer u loptu.

— Zar je ne vidite!? Plavuša! — uzvikivao je Zvrki, vitlajući revolverom, dok su preplašene sudije i igrači glavom bez obzira bežali sa igrališta.

Naš tim je, za nekoliko sezona, ponovo vraćen u ligu iz koje je, odmah posle rata, i krenuo. Nije nam ništa išlo naruku: ni novo igralište napravljeno po poslednjoj reči tehnike (kamena podloga, drenaža, buseni trave izvađeni s planinskih vrhova), ni mnogi mladići kojima je fudbal bio zanimanje, ni nova oprema, ni lopte nabavljene u inostranstvu, ni čitav klupski štab sastavljen od prvog, drugog, trećeg trenera, masera, lekara, psihologa.

Ujak, čovek starih vremena i zaljubljenik svoje mladosti, u svim novinama video je okolnosti koje neminovno vode ka propasti jednog od najpopularnijih sportova naše varoši. Još uvek glavna zvezda u bašti naše najveće kafane, ujak je i dalje pravio svoje usmene novine (one su s pažnjom slušane, iako su u varoši već odavno izlazila dva dnevna informativno-politička lista i jedan sportski), sipajući kao iz rukava pred svojim slušaocima jed i žuč na stanje u današnjem fudbalu:

1) Nema više dobrog fudbala čim su nestale divlje poljane (tu su sada parkovi i stambene zgrade), s kojih su, obično, dolazili najbolji igrači.

2) Dobar fudbal neće nam doneti ni dresovi od prirodnih i veštačkih vlakana, ni kopačke nabavljene u inostranstvu. Stara je istina da utakmicu ne dobijaju dresovi i konačke, odnosno da je svaka puška u rukama Vuka Mandušića ubojita, kako je voleo da kaže ujak, najbolji poznavalac Njegoša u našoj varoši. Zvrki je u jednom dresu, iskrpljenom na stotinu mesta, igrao tri sezone, a ko ne veruje može taj dres, natopljen znojem našeg najboljeg fudbalera, videti u ujakovom podrumu, gde ga, u jednoj vitrini, drži kao najveću svetinju. Prle je svoju prvu utakmicu igrao u gumenim opancima, a kad su mu se kaiševi pokidali, nastavio je u vunenim čarapama, pa mu nije smetalo da zabije tri sjajna gola.

4) Ponajmanje će dobar fudbal doneti plate i nagrade fudbalerima, duge pripreme, bolje reći besplatna letovanja i zimovanja, na moru i planini. Zašto fudbalere tako maze? U ujakovo vreme, a to će reći u najslavnije vreme u istoriji varoškog fudbala, igrači su bili srećni ako bi posle utakmice dobili bocu piva i pljeskavicu od deset, s malo više luka.

Varoš je preko noći izgubila interesovanje za fudbal. Ujak se više nije pojavljivao na utakmicama, a nije imao dostojne zamene koja bi mogla preuzeti njegov orkestar najbučnijih navijača. Slike našeg tima i našeg ljubimca Zvrkija polako su nestajale s javnih mesta. Doduše, u dnevnim listovima povremeno su objavljivane fotografije naše druge čuvene zvezde, Prleta, koji je, odavno zaboravivši na našu varoš, u glavnom gradu vrlo uspešno krčio put ka političkoj slavi. U varoši je ostala legenda o dvojici naših najboljih fudbalera, koju je ujak, ponekad, za kafanskim stolom, podgrevao pričama o starim dobrim vremenima kada se igrao pravi fudbal.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 2001-02-04 Modified: 2001-02-04 http://www.borut.com/library/texts/savic/ujak/fudbal.htm