Moments

"Ja sam bio kod svojih."

"Kad vas budu pitali 'Gde ste bili?', a vi budete govorili 'Balaševićev koncert' i tako, nemojte reći 'Bio je u Mariboru.' Ne, ja sam bio kod svojih." Đole

Od vašeg reportera iz dvorane Tabor u Mariboru

Ovo je ispalo podugačko. Tko je ozbiljan radnik, taj će preskakati, a tko vara truli kapitalizam, a i druge manje-više trule sisteme, taj će čitati natenane.

Uvod

Prva glupost koju sam u petak ujutro napravio bila je da sam u 7:45 telefonom probudio Maria, da se dogovorimo kako i gdje ćemo se sastati. Nešto smo ugovorili, znaci raspoznavanja, vrijeme 1930, i tako. Meni se već tada činilo malo vjerojatno da će to biti dovoljno za naći se pri takvom koncertu.
Zgibao sam s nekog internog predavanja s posla oko 16:30. Doma provjerio mail, pokušao srediti još par stvari, te potpalio makinu u 17:30.
Sa sobom sam imao isprintana tri maila: Jedan s direktnom porukom za Đoleta od Bake Marije iz Kanade (to nije moja baka, molim - za one koji su od nedavno na listi), jedan s dobrim željama meni za provod od Safeta iz Australije, i jedan sa isto tako dobrim željama i molbom za moju pomoć oko nabave kasete, od Aleksandre iz Njemačke.
Mudri 'drumski vuk' u meni govorio mi je da idem preko starog kamionskog graničnog prijelaza. E, tu sam čekao 25 minuta na ulazu u Sloveniju. Onda sam još (znate onaj vic o postanku Postojnske jame) odlučio ići starom cestom (a nisam niti imao SlT). U Mariboru sam se držao dane trajektorije za prilaz Taboru, ali sam onda počeo ispitivati (kao - ja laf, kužim se u Slovenski), pa sam izgleda skrenuo malo ranije.
Uglavnom, da ne duljim, kad sam se ubacio u prvu slobodnu rupu za parkiranje, i prešao kojih 200m do dvorane, tamo je već bio krkljanac. Vrijeme 1929 ili 1935 (ne znam točno), ja bez karte, priličan mrak, pojma nemam gdje se karte kupuju. Kad tamo... jedna žena, posjetilac kao i ja, prodaje kartu. Tip je upravo pita gdje joj je druga, a ja vičem: Evo mene - meni treba samo jedna! Tako sam to riješio.
Onda sam malo bacao poglede na sve četiri strane svijeta, ne bih li ugledao nešto što bi odgovaralo Marijevom opisu. Narod je već ulazio (krkljanac pur), i tu sam ja mislio 'Kuda svi Turci, tu i Borut' (u ovom slučaju). Tako je plan 'Mario' izvisio.
Kad su mi otcijepili kartu, i ja se našao u ulaznom hodniku, saznao sam da ne mogu ući s fotoaparatom. (To da sam ga uzeo imam zahvaliti Safetu koji se zaželio (ma razumijem ja to, i ja sam to smatrao dobrom idejom) digitaliziranog Đoleta.) E, tu sam pokušao svašta, na najboljem Slovenskom kojeg sam mogao sklepati, pozivao se na Austriju, put, itd. Nije pomoglo... organi rekli: Nismo si to pa mi zmislili! I tako... lijepo vanka, pa ostaviti u autu, pa Jovo na novo.

Razrada radnje - Prolog

Dvorana super OK, sve (nakon biljetara i pandura na ulazu) organizirano tip top, nema više gužvanjca. Ja se ugodno smjestim u strogoj sredini 20-og reda parketa i zveram okolo. Kad, vidim kraj bine dva tipa iz tehničke. Ćapim one mailove koje sam imao sa sobom, odšetam važno k njima, i počnem... B:'Zdravo, kako ste kaj? A ste vi od Balaševića?' 1:'Ne, mi smo lokalni.' B: 'A tako. Veste kaj, tu imam pisma za Balaševića,... Internet... Avstrija... Kanada..., pa sem mislu, če bi mu gdo to lahko doturu!' 1:'Kaj če bi mu gdo???' 2:'Ma saj zastopiš, če bi mu gdo to dal. Počakaj, bom poklical Debelega.' Uglavnom, stvarno, dođe 'debeli' (u međuvremenu sam ja još na prazne površine Đoletu nadrljao nešto o tome kako nas još ima koji tražimo gdje se vlakovi pretvaraju u vozove i ne nalazimo), ja još jednom na temu 'Internet i Đoletovo veselje' i tako ovaj to uzme, rukuje se i nestane iza bine. Meni padne kamen sa srca - jedna stvar je sređena.
Znate 'Lovca u žitu' od Salingera? Mislim da tamo ima nešto 'Living for two' o momku čiji je brat umro, pa ovaj 'živi za dva'. Tako sam si ja mislo: auuuuu, pusta rulja na YUQ bi sad ne znam što dala da je tu - moram se potruditi. (Zato sam se opskrbio tefterom i pisalom (es, ne sch ;-) . Dvorana se popunila do kraja. Pojavili su se transparenti tipa 'Voli te Rijeka', 'Županja je ovdje', 'Hrvatska', ... Nakon akademske četvrti od 30 minuta, evo ga, Djoleta, na sceni.

Razrada radnje - Zaplet

E sad ovako: Scena je, ovo nije sad zezancija, bila točno one zelenkaste boje kakav je Cafe Balkan. Reflektori su gore bili raznoraznih boja koje nisu odavale nikakve 'slavenske kombinacije' (kako je odmah uočilo moje oštro oko). Iza mene u parketu je bio inspicijentski pult, sa spot-reflektorom zavidnih sposobnosti. Ono što je bio problem, po mom mišljenju, bila je akustika dvorane, tj. prejaki basovi. To, ili pak moja pohabana ušesa, dovest će do toga da tekst brojeva koje nisam poznavao nisam baš ni kužio. To molim primite na znanje, uz izvinjenje.
Počeo je s 'Ostaje mi to da se volimo, da se još volimo'. Ljudi su već zviždali i pljeskali od veselja, a on lupio fazon da moramo paziti, jer da reporteri sigurno jedva čekaju s naslovima tipa 'Balašević izzviždan u Mariboru'. Smijeh total. Onda, lupio 'Neke nove klince' (sjećate se: 'Moj deda, već dugo, ore nebeske njive...'). To je lagano povezao onda sa studentima na beogradskim ulicama. Onda je nabacio neki disko ritam, pa iza toga 'Mirku', koju je završio, značajno naglašavajući 'Mirka, niko ne sme da te dirka'. (Kužite? 'Niko ne sme da vas bije!' i to.)
E, tu sam se ja uvalio u lotos na centralnom prolazu parketa. Do ovdje sam već dobrano trošio plin u mojem fajercajgu, jer nisam imao svijeća, a omladinci masovno pozapalili svijeće. Ovdje je on provaljivao da se ne bavi politikom, i svejedno mu je koja će partija pobijediti, ali da mu je važno koja će izgubiti :) Onda je išlo nešto 'Mi smo bili derani', gdje se spominju carevi koji su se igrali rata i ide refren 'Žao mi konja'.
Onda je objasnio ('eto, moram vam odmah reći') da ne namjerava uskoro u Zagreb, da nije da on ne želi, ali eto. Ali, kaže, zato je očigledno da će njegove pjesme u Zagreb. I ja mogu samo potvrditi - stvarno, očigledno. Onda je išla 'Jesen stiže dunjo moja'. Iza toga 'Miholjsko leto' - lagana, njišuća, dosta instrumentalna stvar. Potom 'Ako umrem mlad' gdje se spominje 'slovenska duša'. Pa onda dođe 'Nevernik', navodno snimljeno pred ovaj rat. Ja to još nisam čuo.
Onda je išla 'Prva ljubav' - e tu se ispred mene u prolaz uparkirao jedan mladi par - on je imao majcu na kojoj je otraga bio veliki 101, a ispod je pisalo '94.3MHz - Radio koji se ne gasi'. Tu sam ja već jako uživao u atmosferi i mislio si - 'E Borut, tu si na pravom mjestu u pravo vrijeme.'
Onda je pustio neki ludi i nezaboravni divlji ritam. Nešto cigansko mora da je u osnovi. Prije nego sam i ja đipnuo na noge, onaj par ispred je već pocupkivao, a na njegovoj nogavici je bilo našiveno 'Fight Sexism'. Uglavnom, super društvo, ako smijem primijetiti. Curice su vec čisto ludile.
Sad je išlo nešto 'Ne pitaj me', pa onda neka meni nepoznata plesna balada 'Život je gorak'. Tu je predstavio trupu, a onda pustio opet nešto opasno divlje 'Hej, haj, baš nas briga'. Onda je išlo par laganica, pa 'Oprosti mi Katrin'.

Razrada radnje - Tempo

Vašeg cool-izvještača tu je već zahvaćala atmosfera, pa nije sve više valjano dokumentirao. U jednom predahu su ljudi nesto nerazumljivo vikali, što ni Đole nije razumio, pa je provalio 'Smetnje na vezama, kao sa 101!'. => URNEBES!
Onda je došla 'Priča o Boži zvanom Pub', pa potom opet neki brzopotezni ritam (već je vladala ludnica pur, ali ugodno ljudi, jako ugodno i opušteno). Onda je valjao viceve na talijanske šansone i naše šansone, pa onda prešao na broj 'Curice'. Ma, ne moram vam ovdje govoriti kako je bilo, valjda vam je jasno. Onda je pustio neku plesnu laganicu - e tu su parovi plesali sve u šesnaest, sve uz svjetlo svijeća. Ma, baš je bila super atmosfera.

Razrada radnje - Lažni kraj

Tu je rekao ono iz naslova! I to je bio kraj 'službenog dijela'.

Bis, bis, bis...

1. Lepa protina kći
2. Balada o Vasi Ladačkom
3,4...? Nekoliko laganica - vaš izvještač je podlegao osjećajima.
... Pa onda opet: *ritam*!

Smiraj noći

Ah, da, zaboravio sam: Djole ima 20-mjesečnog sina, za one koji ne znaju (ja nisam znao). Tu je objasnio o našim lijepim Balkanskim običajima ispraćanja momaka u vojsku. Koji, da su često praćeni muzikom tipa koračnica i marševa, i tako to. Tu reče, da je on, evo već za svog sina spjevao stihove i novu muziku za tu priliku: 'Sine moj, kad ti kreneš u vojsku', a po sistemu: Neće-te-naći.
I eto, s tim brojem, nekih pet min. prije ponoći, s petka na subotu, 6-7.12.1996., Đordje Balašević završio je svoj koncert 'Na posletku' u dvorani Tabor. Kako je rekao 'Među svojima'.

Epilog

Vaš reporter je za vrijeme glavne radnje uočio da ljudi od nekud dovlače majce odšatmpane za tu priliku, te je računao da će si i sam tako nešto poslije koncerta moći nabaviti. Osim toga je pokušao procijeniti broj posjetilaca. Slijedeća konzervativna formula daje:
 Ukupno := parket + desno + lijevo + straga =
         = 22reda * 30 +
           ca.80 po redu * ca25 redova +
           ca.80 po redu * ca25 redova +
           2/3(desno) =
         = 660 + 2000 + 2000 + 700 =
         = 5360
Nemam pojma koliko 'službeno' prima dvorana Tabor, a i nikad nisam ovakve procjene radio (a i ne volim brojeve i procjene, bilo o živima ili o mrtvima).
I tako, nakon kraja, ostadoh sjediti (kako uvijek rado činim, i u kazalištu, ili kinu), promatrajući ljude koji odlaze i dvoranu koja postaje sve praznija i praznija. Avaj! Greška!
Deset minuta kasnije više nije bilo ničega za nabaviti: ni majca, ni MC, ni CD. Samo neki poster, koji nije bio baš nešto. Sorry, sorry, Aleksandra! Dobra vijest je, da ću provjeriti kako se može štogod naknadno nabaviti, pa ću vam svima javiti ili pomoći zainetersiranima.

Adijo Maribor

Odlazeći do auta vidio sam zaista svakakvih registracija. ZG je bila masa, bilo je i Beča, Graza, Ljubljane... Očekivao sam da je većina već otišla, ali ne: našao sam se u koloni na dobrom dijelu puta. U suprot nije bilo skoro nikoga, pa se na momente (pazite, riječ je o 01-02 ujutro) uočavala vijugava linija crvenih svjetala u smjeru Zagreba.

Servus Zagreb

U Zagrebu sam proveo subotu, pokušavajući se odmoriti. Dočekala me (a za što su roditelji ako ne za to) iz biblioteke posudjena zbirka Tinovih pjesama (zainteresirao me Bogdan za to). Mnogo sam slušao Radio 101. Štrajk željeznicara traje i dalje. Bilo je važnih skupština važnih stranaka. Davali su vijesti i puštali istovremeno neki background s refrenom 'paranoja'. Ne kužim. 101-dinici je slušanost, kako sami tvrde, a možda i lažu, lopovi, porasla za 19% otkako su ih pokušali likvidirati. Rade strašan program. Ljudi mi kažu da je na demonstracijama podrške pred koji tjedan bilo 120000 ljudi; da se od Ilice do Jurišićeve, dakle preko Trga, moralo probijati 20 min, i da se ljudi sjećaju takvih skupova od poslije rata (ovdje se misli, vjerovali ili ne, onog drugog, svjetskog).

Zaključak i 'Što je pisac time htio reći?'

Na koncerte tipa 'Traperice i svijeće' baš i nisam zalazio, pa nemam kontrolnu grupu. Ovo mi se svidjelo i uživao sam u atmosferi i kao dio atmosfere. Mirisalo je po slobodi i neukalupljenosti. Iznenadio sam se, videći mnogo mladih, tj. mnogo (ah, da da, idu godine) mlađih od mene. Mislio sam da će to biti neki skup nostalgičara ili tako nešto. Ništa od toga. Klinci koji su tamo bili, bili su novi, i slobodni. Sretan sam što sam bio tamo. I što sam vam ovo mogao napisati.

Note

This text was originally written to be posted (and was posted) on December 9, 1996 to a YUQ mailing list. The original text contained no southslavic special characters. Apart from this, the text presented here bares only minor changes.
Borut Maričić
Leoben, Austria
December 9, 1996 / December 26, 1996
http://www.borut.com/borut/book/balas.htm
(c) Copyright 2003 by Borut Maričić borut.com
Created: 1996 Modified: 2003-06-10