This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Milovan Danojlić: MUKA S REČIMA
(Nezavisna izdanja, Beograd 1977)

IMENA OD MILJA

Skraćivanje imena široko je rasprostranjena pojava, svakako u vezi sa modernim duhom brzine i praktičnosti. Sve bismo da pročitamo u izvodu, da progutamo u piluli, pa smo i imena svojih bližnjih doterali i potkusili. Tu, zatim, dolazi do izražaja demokratska težnja ka neformalnim odnosima. Nikome ne treba pridavati previše značaja i dostojanstva; svi smo ravnopravni, to jest svi smo zbliženi i nevažni. Skraćuje se, još, i iz otpora prema službenim odnosima, iz protivljenja duhu zvaničnosti i nadređenosti. Administrativne ustanove — vojska, policija, škola, matični uredi — neprestano nas, punim imenom i prezimenom, podsećaju na svakojake, uglavnom neprijatne obaveze. Opirući im se, skraćujemo, bar u privatnom saobraćanju, imena svoja i svojih bližnjih.

Nema šale sa onima koji nam se zvanično, i kako je propisano, obraćaju. Puno ime je teret i odgovornost, jasna svest o onome što dugujemo, što nas čeka. Zato, kadgod se može, gledamo da okrnjimo delić imena, da se sklupčamo i sakrijemo. Ljubomir postaje Ljupče, i već mu je lakše; skinuo je deo tereta sa leđa i sa duše.

Ima, zbilja, predugačkih imena, kako za čitanje, tako i za pisanje. Kostadin Karaoglanović. Ime dugačko, ponosito: treba ga poneti, i izdržati. Kostadinu i njegovim prijateljima nije po volji. Načinju ga, podsecaju, utajuju, dok ga ne učine slatkim i bezopasnim. Iz ljubavi, kažu. Ne ide im u glavu da oslovljavanje punim imenom može da bude natopljeno lepom i istinskom nežnošću. Uvereni su da je Kole ljupkije od Kostadin.

Kad se jednom počne sa skraćivanjem i tepanjem, kraja nema. Svi smo, posle rata, poskraćivali imena, i još ih smanjujemo. Uskoro se neće moći ni govoriti o hipokoristicima. Imena od milja na rođenju nam se već daju; osnovna mera se gubi. Malo su nam naši deminutivi, nego posežemo za nastavcima iz drugih jezika: Miki, Boki, Voki, Tori, Lulu.

Pojava se, očigledno, može opisivati i tumačiti na različite načine; nama je, ovde, stalo do jednog njenog značenja, koje se među ostalim, mogućnim, nazire. Nije li ona izraz jedne opšte, nesvesne težnje ka izbegavanju onoga što smo, ka skrivanju od sebe? Ili nam je mogućnost da budemo ono što smo i onakvi kakvi smo u načelu uskraćena, davno i za dugo osporena, pa smo i svoja imena počeli da prilagođujemo takvom osećanju sebe u svetu?

Puno ime izraz je odgovornosti, slobode i dostojanstva ličnosti. Ono skraćeno, podetinjalo, naznačuje umanjenu odgovornost. Kao da smo se svi odrekli jednog dela sebe, ili ga nismo ni dosegli. Kako možete ozbiljno da uzmete nekog ko se javnosti predstavlja kao Buca Bucić? U pedesetoj godini Bucić misli, postupa i dela isto onako nezrelo kao u desetoj, kad su mu pravo ime preokrenuli u pošećerenu skraćenicu. Kroz ceo se život provlači poluglasno, polutajno, senka senke. Trudi se da ne govori i ne misli do kraja; ako mu se kadikad i otme što nezgodno, unapred je izuzet od odgovornosti: pustite Bucu, on to iz nepromišljenosti. Buca je dobro dete kao što smo svi mi dobra deca, a deci pristaju skraćena imena.

Jedni ne mogu, drugi ne žele da budu ono što su. Kad Miroslavka iz Gukoša prispe u glavni grad, prvo joj je da se otarasi svog prostog imena. Zašto je ime Miroslavka prosto? Zato što je njeno. Sve je na njoj nezgrapno i izduženo, kodžasto i štrkljasto; sve je duže nego što treba: kosa, suknja, kaput, uši, i ona sama. Nema druge, nego da se skraćuje; ko je nezgrapan, teško će se udenuti u moderno vreme. Te Miroslavka podseče suknju, kaput, i konačno, sreže svoje ime: preinači ga u Miki. Miki u mini-suknji, u minijaturnom, za Beograd priređenom izdanju: loše našminkana vrtirepka samu sebe ne može da prepozna. Nastupa, laka i prazna, od sebe udaljena.

Mnogo je Miroslavki, Stanimirki, Živadinki i Leposava koje su izabrale lakša, lepša imena. Naši seljački kumovi, sa svojim epskim smislom za dužine, nisu mogli slutiti da će se tako brzo, i naglo, sva merila promeniti, te da će neka imena postati smešna i neprihvatljiva. Novi kumovi, po selima, već skraćuju. Miroslavka je i u Gukošima mogla da postane Mira; no tek u glavnom gradu, u odgovarajućem društvu, uspela je da se potvrdi kao Miki. U tome su joj pomogle prijateljice i vršnjakinje, obezimenjene kao i ona.

I ne samo što se, iz jednog od natuknutih razloga, puna imena skraćuju, već ljudi nastoje da i sami svoje nadimke nametnu užoj i široj okolini. Slikar Bogosav Petrović odlučio se za Boki. Prodor novog imena on je povezao sa potvrđivanjem svog slikarskog dara. Zovite me Boki! Ime kratko, prosto, ubojito; zatreba li, svet bi moglo obigrati! Ničeg od tužnog domaćeg mirisa i ukusa. Boki je svoje sterilizovano ime nametnuo prestoničkoj štampi, bradatim likovnim kritičarima, enciklopedijama, i tako se zbližio sa izabranicima kulturnog i javnog života: svi mu oni tepaju kao da su ga na kolenu cupkali. Miroslavka je morala dugo i stidljivo da potura svoje doterano ime, dok se Boki, posle prve izložbe, nametnuo preko radija i televizije.

Promenjenih, uglađenih imena, podetinjali, svi tepamo jedni drugima, puni one nezdrave nežnosti koja se razvija u sputanim, prisilno združenim sredinama. Ako i u čemu, u nemišljenju smo se izveštili. I ovde je glavno zabušiti, olako rešiti teškoću, sakriti se od sebe i od drugih.

Bežeći u hipokoristike, otkidamo se od svoje seljačke osnove. Naša su imena, često, imena presna i jaka, gladna, napadna. Valja ih upristojiti, prilagoditi ih uslovima umanjenog življenja, usaglasiti ih sa suženim rasponom bića, ograničenim prostorima slobode. Od nas se očekuje da budemo lepi, dobri, pitomi. Radoslav traži svoje, ne odstupa, ume i da se razmahne. Sa Rajom, koji se i sam za Raju izdaje, možeš da radiš šta hoćeš.

Merila o lepom i ružnom, zastarelom i modernom, tu su, kao i obično, zasnovana na nerazvijenom ukusu, ili na osećanju da je ružno ono što je odveć naše, a lepo što je slatkasto, neobično. Zašto je ime Milosav ružno i prosto? Mora da ga takvim oseća Milosav Mišić, u javnosti poznat kao Mile Mišić. Grčeći se i žmureći, provlačeći se kroz svakojake rupe, Mile je doterao do direktora Gradske galerije. Doduše, to nije neka naročita galerija, ali ni mi nismo što bi trebalo da smo, niti je Mile Mišić — Mile Mišić. Svi nosimo vesele maske, i dobro nam je, živi smo.

Zanimljiv je, konačno, slučaj Dragoljuba Petrovića, profesora našeg jezika i književnosti na Univerzitetu, predavača i uređivača, prepisivača i popisivača... Dragoljub se, oko godine 1950, odjednom počeo predstavljati i potpisivati kao Dragan. Da li je iko, u vreme kad je profesor došao na svet, i kad su mu poklonili jedno časno seljačko ime, mogao pomisliti da će se to Dragoljub jednog dana izvrgnuti u sprdnju, da će mu loši komičari poprostačiti izgovor, prebacivši naglasak sa a na o? Bilo kako bilo, to je ime dovelo u nepriliku ovu marljivu ličnost našeg kulturnoprosvetnog života, ličnost koja do naroda i nacije veoma drži. Nacija je sveta i uzvišena zajednica, ali šta vredi kad svojim sinovima daje prosta imena! Zato se valjda, jedan deo naše nacionalne inteligencije počeo raskrštavati.

Sve to dolazi od pretpostavke da postoje lepa i ružna, prikladna i neprikladna, uzvišena i prosta imena. Hjum je o tom pitanju imao drukčije mišljenje. Po njemu, vlastita imena poseduju denotaciju, ali nemaju konotaciju (obeležavaju, ali ne znače, ne izražavaju suštinu). Slično shvatanje razlaže i Platon u Kratilu. No naš Petrović o tome ima drukčiji stav. On je moderan čovek, čovek akcije, pa nastoji da popravi što se da popraviti. Filosofi su, vekovima, objašnjavali imena. Sad je došlo vreme da ih skraćuju i menjaju.

O nekim ozbiljnijim posledicama ovakvog shvatanja uloge imena i imenovanja reći ćemo koju reč u narednom poglavlju.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 1998-02-13 Modified: 2000-07-31 http://www.borut.com/library/texts/danojlic/imena.htm