This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Sead Fetahagić: Sretan svršetak ljubavi
("Znanje", Zagreb, 1965; Suvremena jugoslavenska novela; str. 95-99)

— Ti naprosto slabiš — rekao mi je Boris. — Ti svakim danom postaješ sve manji. Svemu je to ona kriva.

— Da — kažem. — Svemu je to Mina kriva.

— Morao bi nešto da učiniš, jer ako tako nastaviš dokle ćeš dogurati? Jednostavno ćeš jednoga dana postati toliko sitan da više neću moći da te prepoznam. Može se i to desiti da će mi biti neugodno da ti dolazim u posjete, jer teško će mi biti da znam da li si u sobi sa mnom prisutan ili si negdje izašao. Zar ti nikada nisi o svemu tome razmišljao?

— Razmišljam, ali moram ti priznati: sada to više nije kao prije. Sada ne mogu dugo da mislim, brzo se umaram.

— Vidiš, šta sam ti rekao! Ona će te naprosto progutati!

— Znam — odgovaram mu. — Toga se i bojim.

Boris me gleda i unosi mi se u lice: — Eto — kaže mi — i glas ti postaje slabiji. Moram da se naprežem da bih te dobro čuo. A sjećaš li se kakav si nekada imao bariton, kako si impozantno izgledao svojim stasom i hodom? Sjećaš li se?

Ja se sjećam, naravno, kako sam nekada bez straha prolazio pored ljudi, ravnopravan s njima, moja su ramena doticala njihova, moja glava bila isto tako puna radosnih misli, želja, tuge. Kod mene je bilo sve isto kao i kod drugih: volio sam žene, ljubio ih po mračnim ulicama, razmišljao o pročitanim knjigama, vodio pametne razgovore. Gdje se izgubilo to vrijeme? A sada gledam gore u lica ljudi kako me posmatraju s visine, pod njihovim očima postajem sve manji, neznatan, ništavan. Šetajući s Minom ne mogu više da je uzmem ispod ruke, jer kada podignem ruku moji prsti jedva dotiču njen lakat. Zato je već mjesecima nisam mogao da poljubim, samo što se od vremena do vremena usudim da spustim poneki poljubac na njenu ruku koja se ovlaš klati pred mojim licem. Pa i neki dan kad sam to pokušao primijetio sam da njeni prsti ostaju gore sve nedokučiviji za mene. O, kako propadam!

Najgore od svega je to što sam u posljednje vrijeme sve rjeđe s Minom. Želim, želim svakako da je neprestano gledam, te oči koje volim, taj osmijeh što me uzbuđuje, taj hod što prkosi. Šta bih sve dao da mogu uvijek da gledam u treptaj njenih trepavica, da slušam njen glas koji miluje! Ali što god to više želim, sve se od nje više udaljavam.

I dok me Boris sažaljivo gleda, dok mi govori: — Bojim se da je sve već kasno i pitam se hoćeš li ikada biti onakav kao prije, visok i krupan, dostojanstven i razuman? Zaboravi je, možda još nije kasno postati čovjek — dok slušam te njegove riječi ja se ponovo prisjećam Mine i našeg prvog susreta.

Nisam je odmah zavolio.

Upoznah je kao što se upoznaju žene: u društvu drugih muškaraca. Tada sam još bio pametan, znao sam mnogo stvari o kojima drugi nisu mogli ni da sanjaju, poznavao sam umjetnost bolje nego sami umjetnici, bavio se sportom, a moj šarm i elastičnost duha bili su poznati i van kruga mojih poznanika. Tako sam i onoga dana kada sam prvi put vidio Minu bio daleko najljepši i najblistaviji u čitavom društvu. Osjećao sam kako se svijet oko mene okreće, neprestano sam bio u centru, stalno sam vodio glavnu riječ. I to je trajalo dugo, čak i onda kada je Mina uspjela da mi se približi, kada smo češće bivali zajedno sami.

Ali jedne večeri, šetajući tihim i mirnim ulicama, prema uličnoj svjetiljci ja spazih profil njenog lica i učini mi se nevjerojatno lijep da cijelim tijelom uzdrhtah od neke umilne jeze, a govor mi se presiječe. Jedva promucah:

— Izgledaš lijepo.

Ona me pogleda, a njene oči sijevnuše.

— Sviđam ti se? — upita me Mina.

— Da — rekoh. — Lijepa si.

I tada osjetih kako više nisam visok. Osjetih kako jednaki koračamo dok nam se ramena i ruke slučajno dodiruju. Ali još sam znao da mislim, još sam mogao da govorim, i dalje sam imao dubok glas.

I od tada mi se Mina poče sviđati. Što sam je više viđao, sve više sam pronalazio i otkrivao njenu ljepotu, njenu privlačnost. Činilo mi se da njene azurnoplave oči postaju još plavije, da pokret rukom kojim bi me grlila postaje sve draži, sve ljepši. Gledao bih je i nikada mi ne bi bilo dovoljno. Odlazili smo u polje i tamo se voljeli, a kada bih u njenom krilu zadrijemao prepušten zadovoljstvu koje mi je izgledalo nenadoknadivo, Mina bi mi, rukom prolazeći kroz kosu, govorila:

— Tako si sladak dok ovako ležiš da bih poželjela da budeš toliko malen da mi sav staneš u krilo i da te milujem i mazim. Mili moj, reci da li me voliš?

I kad god bih odgovorio: — Volim te — osjetio bih kako čitav svijet zajedno s Minom raste, a ja se smanjujem, ulazim u nečiju tuđu kožu, tijesnu, veseo i razdragan — svijet i život izgledali su mi beskrajno široki; dok ja sebi sretan zaboravljam hod pa sitno skakućem, dok zadovoljan više ne razmišljam pa gubim pamet, dok opušten ležim u polju — nestaje mi snage da jedva znam da sam bio jak.

I tako su dani prolazili i tako mi se svijet pričinjao ogroman da sam zadivljen pjevao u kupatilu i u podrumu, tako je Mina postajala velika da bih dugo lutao da joj pronađem početak, i tako sam ja licem i tijelom bio sve bliže zemlji.

A sad Boris zagledan negdje daleko mimo mene, sav sretan, kaže mi: — Ne vjerujem da ti više ima spasa, otišao si suviše daleko da bi mogao ponovo da misliš na sebe i svoj izgled. Pogledaj, tvoje staro odijelo već ti je preveliko!

— Oh — kažem — već sam ga dva puta kratio, ali ono neprestano raste.

— Ne — odgovara mi Boris. — Zar ti to ne znaš! Ne, ti se smanjuješ, ti, odijelo ostaje uvijek isto. Zato ga moraš da kratiš. Zato što se ti smanjuješ!

— Imaš pravo, — kažem — imaš pravo. Odijelo ne može da raste.

On se hvata za glavu i ja vidim suze u njegovim očima. Žao mi je što ga činim tužnim, ali ne mogu da mu pomognem.

— Uvijek smo bili dobri prijatelji — govori mi — dragi jedan drugom. I teško mi je što te gubim, što više neću moći s tobom da razgovaram. Zar se ne sjećaš kako smo nekada bili nerazdvojni, zajedno išli u bioskope i na futbalske utakmice, kako smo često pričali do kasno u noć o svemu, kako smo se voljeli, zar se ne sjećaš?

— To je teško. Potrebno mi je mnogo napora, da se svega sjetim. Ali vjerujem to što kažeš, vjerujem da smo bili veliki prijatelji.

— Zaboga! — uzvikuje Boris. — Zar to ne znaš? Pa nečega se ipak sjećaš, nije li tako?

— Umorio sam se — kažem. — Dugo smo razgovarali i mislili, brzo se umaram.

— Pokušaj, sjeti se našeg drugarstva!

I ja se naprežem, ali sve sam zaboravio. Hoću da mislim na Borisa, a sjećam se Mine kako mi je govorila:

— Jednoga dana kad budeš vrlo bogat, ili slavan, možda sretan u obadvome, da li ćeš me tada poznavati? Mislim, da li ćeš onda proći pored mene ne pozdravivši me?

Prisjećam se kako smo se držali za ruke, bio je to naš prvi susret ruku, i ja sam kazao:

— Ma ne, nikada ne bih mogao da budem takav. Nikada neću proći pored tebe a da te ne vidim.

A eto, sinoć sam prošao pored nje i nisam mogao da je vidim.

Stajala je na uglu i čekala me, ja dobro znam da je ona strpljiva u čekanju, ali nisam mogao da joj priđem, masa svijeta što je izlazila iz bioskopa gurala me, gotovo gnječila nogama, a ja, sitan, malen, dolje u društvu koljena pazio sam da me ne zgaze, ponestajalo mi je daha, uzalud sam pokušavao da se probijem kroz ljude, rijeka nogu me nosila tamo gdje mi nije bio put; dok me nedaleko na uglu čekala Mina. I u toj gužvi prošao sam pored nje, prošao sam pored ugla a da nisam mogao da je vidim, jer ljudi mi nisu dali, oni su mi zatvorili vidik; bio sam sâm među svijetom, proklet i propao.

Pitam se: hoću li ikada sresti Minu, hoću li je ikada više naći?

— Znaš li? — viče mi Boris. — Znaš li?

— Šta? — kažem jedva čujno.

— Nisi slušao šta sam ti govorio! Opet si mislio na nju?

— Tako je. Opet sam mislio na Minu.

— Zlo je — Boris vrti glavom. — Nema ti pomoći, a najgore je što ni sam možda ne znaš kako ćeš ludo jednom naprosto nestati, neće te biti, urašćeš u zemlju bez traga i glasa.

— Nestaću — potvrđujem. — Jutros sam bio manji od stolice i jedva uspijevam da otvorim vrata, da dohvatim kvaku. A neprestano se smanjujem, možda već sutra neću moći da izađem, ostaću ovdje u sobi zatvoren bez moći i bez snage. I kako onda da ponovo nađem Minu!

Boris se osmjehuje, ali to je bolan osmijeh. — Budi bez brige — kaže mi. — Sada nju nije više teško naći. Zahvaljujući tebi ona je velika i još uvijek raste, svi je poznaju i dive joj se. Svugdje je možeš sresti, ona je kao neki oblak koji se odasvud vidi, i širi.

I ja se smijem. — Divno! — vičem, ali sam toliko malaksao da sumnjam da me Boris čuje. Sada sam sretan, jer znam da je mogu kroz prozor da vidim, jer znam da je gdje god pogledam ona, velika, ogromna Mina, draga žena; pa ako i potpuno nestanem, ako se smanjim do makova zrna, znaću da je ona blizu mene i iznad mene, kao moja beskrajna sreća, kao anđeo čuvar, ona, Mina, ljubav moja, sudbina moja.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 2000-10-16 Modified: 2000-10-16 http://www.borut.com/library/texts/fetahagic/svrsetak/index.htm