Malo prije bile su tu livade, divljake i žbunje oko puteljaka. S one strane doline, ako se dobro sjećam, širila se visoravan s jarugama. Sad je sve drukčije: magla legla preko ruševina, rastače ih polagano i uporno u tišini. Od zelenila i čvrstine ostale su samo nejasne uspomene — one se gube kao u snu, ili plivaju na talasima i pojavljuju se na drugim mjestima da me iznenade. Čini mi se da to i jeste san, samo produžen nešto drukčije nego obično. Ponekad se ukaže neka stijena — maglom napadnut i preobličen ostatak već potopljene obale. Ne znam ni je li to stijena, ili je pramen magle između dvije puketine koje same zarastaju čim se dodirnu. Zatim zadugo nema ničeg, samo mi, bez sjenki, nečujni, ronimo u to rasplinuto, u to što liči na tijesto a u stvari je bljutava blagost bez dna i bez neba.
Ne znam pravo gdje smo i neću da mislim o tome. Neka misli Vasilj — on je to navaljivao da pođemo preko Đavolje česme. Ili neka misli Ivan Vidrić ako hoće — njegova je dužnost da o svemu misli, a meni je dobro i ovako. Lutam, i jedva ih nazirem kako jedan za drugim teturaju kroz pećine od pramenja vijugavim hodnikom koji se stalno penje; uzalud se penje, a zato ponekad počinje da se spušta. To je kao da se otvaraju vrata podzemnih dvorana i tajanstveni svjetovi iz maštanja koja su se obnovila i obistinila. Kad bi moglo da se sasvim vratim tim stvarima i onom stvaranju iz ničega i bez cilja, ja bih mu se vrlo rado prepustio. Ima u tome neke čudne slasti čiji neprekidan nagovještaj povremeno osjećam, kao žamor tamnih doziva, negdje sasvim blizu. Htio bih da ga nađem, a ne znam kako — izmiče mi kroz neke pore, izmakao je već.
Umjesto toga, kao u snu kad se iznenada izmijeni prizor — kad potrčiš za leptirom a suočiš se s đavolom — prepoznajem sebe kakav jesam, skoro pravog: brada, vašljiv, kost i koža, omraženo nešto, gonjeno, uspomene na neke mrtve i uz to samo gomila dronjaka ... Ispod pazuha me muči šuga — ona se lagano širi s rebra na rebro i dube. Jedna zakrpa me vazdan zavitlava: lapara mi niz stegno i ponekad se čuje, sasvim se nejasno čuje kao nešto što se kreće u daljini. Nekad je daleko, a nekad se približi i izgleda kao koraci — kao da se zadihan neko privlači da opali iznenada i bez promašaja. Dvaput me tako prevarila, treći put neće. Nožem sam je otkinuo i gledam je — mrtva stvar, nijema sasvim, a svejedno čudna: kao da sam je s nepoznatog, ili s mrtvaca otkinuo, zatim kao da mi je sama došla i neku nejasnu poruku mi kroz tu maglu donijela.
Gledam je i sjećam se Kuštrimove pećine i gomile gdje su Fatu Kuštrimovu kamenovali. Veliki je vjetar urlao oko pećine kao da ala ali dovikuje "A-a-a kuje — kušetrim" bez prestanka. Niko Sajkov je izlazio da osmotri, donosio drva za vatru i opet odlazio da stražarči. Bio sam se pokrio ćebetom do pasa, skinuo sam čakšire da ih Anja okrpi, gledao sam kako Anja para šavove nečije stare kabanice da baš ovu ovdje zakrpu iz nje izvuče. Usne su joj bile stisnute zbog onih gnjida i vašaka, ali ona ništa nije kazala. Nije usta otvarala, bila je već navikla, a ja sam se svejedno stidio i kroz stid mislio: ima li nečeg između Nika i Anje, kad su tako često sami, i je li to ljubav? ... Jeste ljubav, mislio sam, i sasvim je zagrcnuta — jer to je ono gluvonijemo čudovište što se zove prva ljubav i što ne zna šta će sa sobom.
"Šta si stao, Lado", pita me Vasilj i ruga se: "Čitaš li to?"
"Oslobađam se prošlosti", i bacih zakrpu u maglu.
"Nemoj, ne budi lud! Neće ti ništa ostati kad se sasvim oslobodiš, a ne valja da ideš go."
"Ostaće mi šuga i brada, a to nije go."
"Imaš se čime pohvaliti."
"Imaš li ti nešto bolje?"
On je uobražavao da ima, bi mu krivo kad vidje da baš nema. Reče da bi bolje bilo da zavežem, ja ga podsjetih da je on prvi počeo i da obično prvi počinje. Lice mu se iskrivi i poče da liči na blijedi mjehur u magli. Teži sam mu, reče, nego Talijani. Teži je on meni, rekoh mu, nego Talijani i četnici zajedno — od njih mogu da pobjegnem bar donekle, a od njega ne. Pa što onda idemo zajedno, upita on, zar ne bismo mogli da se rastanemo... U stvari njega zabrinjava nešto drugo, ili je dremovan pa vikom, na silu, hoće da se probudi. I kod mene je nešto slično — htio bih bar da se čujem, kad sam već nevidljiv postao. Potreban nam je, izgleda, neki dokaz, nešto kao ogledalo, da sami sebe uvjerimo da smo još živi. Jeste, živi smo i sposobni smo — ako ne za drugo, bar za svađu. I tek što smo osjetili slast te svađe u magli, a Ivan Vidrić poče da je gasi:
"Neka toga, de! Šta se stalno rogljate?"
"Mi se ne rogljamo", reče Vasilj. "Razgovaramo, ljudi smo živi — ne može se sve ćutke."
"Jeste", okrenuh se i ja protiv Ivana, "samo ti možeš ćutke."
"Što ne nađete nešto drugo za razgovor", reče Ivan.
"Ti nam odredi temu", podsmjehnu se Vasilj.
"I propiši teze", dodadoh ja, "zajedno sa stručnim mišljenjima."
"Bolje je da se svađamo nego o gladi da pričamo, i o zapadnom frontu."
"A baš je danas zgodno za putovanje", mirno reče Ivan.
"Zar je ovo dan", začudi se Vasilj. "Nije, nema danas, ovo je maglas!"
Ivan ćuti i odmiče da prikrije smijeh koji mu je iskrivio lice. Suzbili smo ga, ali on to ne osjeća. Sav je srećan, čini mi se, što nas je složio protiv sebe. To je: prirodno, jer on se iznenada našao u svojoj sredini i materiji — potopljen u nju preko glave. Uvijek sam naslućivao da on nije kao Vasilj i ja — nije površinsko biće huke i sujete. Njemu ne treba ogledalo, ne ni odjek, ni vika — zna on i bez toga da postoji, i šta hoće i kako će to postići. Dubok je, pa čak i kad ne zna — zna da će znati, i ne predomišlja se nego polako radi. To je jedan od onih što u tami i dubini dugo mijese neku trajnost koja će iznenaditi otkud i kako se stvori. Nekad zaista ispadne trajna; drugi put, kad ne uspije — oni strpljivo mijese opet, od istog ili od drugog tijesta, kao da ništa nije bilo: drugi ustanak, pa treći, pa četvrti — nikad kraja ...
Jedna jela, oborena nekad davno, izgrižena vremenom, bjelasa se u raspadanju kao oglodan kostur morske nemani. Naokolo su borovnjaci, u njihove se žilave spletove propada do koljena. Ne mirišu, nikakav se miris ne osjeća, samo blatnjav potmuli zadah magle. Ima grana, između njih se naziru male smrče pretvorene u aveti. Dugo, neodlučno svitanje bez jutra i bez dana, zakržljalo, počelo je najzad da se pokajnički povlači i smrkava. Jedna nepredviđena šuma, ne znam ni otkud šuma, iznenada nas opkoljava krivim sabljurinama grana. U tami se staza izgubi, a druga se namjesto nje ne pojavi — to je kao da nam se posljednji fenjer ugasio. Sjeli smo na smrčeve žile, uz stablo čiju nevidljivu krunu u visini osjećamo samo po tome što iz magle iscjeđuje kišne kapi. Miris smole, razmekšan i izmijenjen, dođe odnekud kao priča o nečem nejasnom, nepovratnom, što je nekad lijepo bilo.
Vasilj je dovukao suve grane da naloži vatru. Za njega je veliko uživanje kad može uz vatru da pripeče tabane i pripali cigaretu žaronm s ognjišta. Meni je dovoljno samo da gledam vatru, ona je kao nešto živo — jedina živa snaga koja nam je još uvijek ostala vjerna i samo dimom može da nas izda. Danas nek gori, dim se neće vidjeti. Već puckara — sluti opet na bitku — i plamenovi iskaču jedan za drugim: male crvene vjeverice propinju se i premeću jedna preko druge. Šire se novi mirisi — jedni iz kora a drugi iz srčanica. Jedan drugi svijet stvara se u isto vrijeme: gore je čađav krov, meso se pod krovom suši, sa strane su brvna s mahovinom između balvana. Sve se tako popravlja čudesnim bojama vatre, čak i pokojna prošlost. Možda i nijesmo sve šanse izgubili, nego je to samo privremeni izgled — prikupićemo ostatke, oživjećemo ih; gdje je sad jedan ili dvojica — biće čitava desetina.
Opazio je Ivan nešto u blizini — gura me laktom i glavom pokazuje na desnu stranu. Smješka se — nije ništa opasno. Okrenuh se: jedan zec čuči, i gleda nas, i šapicom trlja oči da bolje vidi. Nije sasvim siguran šta smo — prijatelji ili ne. Nije stari zec, još on ne poznaje svijet. Dođe mi da ga pomilujem po glavi, odavno nikog nijesam pomilovao — ali on bi se od toga uplašio. Više volim da ga ovako gledam: ima drhtavu njuškicu kojom pokušava da nešto pita i sazna o bližnjima. Očevidno se čudi, jer sve ga živo progoni, a odjednom je naišao na neke što ne laju i ne trče za njim. Šta su oni? ... Vasilj osjeti da se pojavilo nešto novo i osjeti s koje je strane. Držao je pušku preko koljena, malo je pomjeri i opali. Grunu mukli pucanj i uguši se bez odjeka, u magli se rasu pahuljica sive dlake.
"Što ga otjera", pita Ivan.
"Njuška mi tu kao špijun."
"Što ne pusti Lada, on bi ga pogodio."
"Zar bi? Imao je vremena, pa što nije?"
"Ne valja što si tako brz, pokvariš stvar".
"Takav sam po prirodi, uzalud pričaš."
"Sad bismo imali ručak, a ovako ga nema. Treba da idemo."
Treba, jer pucanj nas je otkrio ako ima nekog u blizini. Možda ima — vazda šalju u šume neke što ih zovu "leteće desetine". Stalno nalaze neka strašna imena za te svoje desetine — to su od nas naučili. Skanjujemo se neko vrijeme — baš nam je lijepo bilo pod tom jelom pored vatre. Ivan rastavlja ugarke i zavlači ih u zemlju da se ugase. Pišti žarovlje, ljutim dimom se brani i sveti. To nas najzad otjera. Napipali smo neku brazdu što liči na stazu, tim idemo. Svjetlost je nejednaka: na proplancima izgleda da počinje svitanje, a poslije se opet smrkava. Već dugo idemo — koliko proplanaka, toliko dana. Izronili smo najzad na goletiju sličnu onoj oko Đavolje sofre. Neko vrijeme mi se čini da je to s lijeve strane; Vasilj, naprotiv, vuče desno. Jedna stijena izraste da mi dokaže kako je on u pravu, ali onda vidjeh da je i ta stijena od magle i mašte. Nema one česme, ne čuje se nigdje blizu, put skreće uz brdo — nije to ...
Ne znam gdje sam, ali to mi nije neobično. Kad se čovjek udruži s Ivanom, uz njega nauči da ćuti i kad ne zna gdje je. Uvijek se negdje izađe — na neki put ili na rijeku. Sad je brdo. Ne prepoznajem koje je, samo pamtim — dugo traje. Čini mi se da je to neka uska greda koja se pružila u veliki beskraj van zemlje i njenog vazdušnog omotača. Baš da vidimo! Ako izlazi van zemlje, onda tamo više neće biti ni magle. Lijepo bi bilo kad bi tako bilo — kad stignemo do kraja grede, ispružićemo se na suncu. To tamo mora da liči na neki visoki balkon, ili na čardak ni na nebu ni na zemlji, s kojeg može da se gleda kako magla grize zemlju prekrivenu okupacijama, potjerama, zasjedama, svačim. Fino bismo se ispružili da pljuckamo na sve to — nek nas oni dolje uzalud ucjenjuju i traže. Glad bi nas mučila i dalje, ali nama to ne bi bilo važno — na suncu glad nije tako mučna kao u magli.
Najzad i toj gredi dođe kraj: jedna glavica, krastava od kamenja, drugo ništa. Vasilj bi htio i dalje da se penje, a nema kud. I ja bih htio, ali Ivan neće.
"Dolje", kaže on Vasilju. "Šta se misliš?"
"Ne ide mi se dolje", reče Vasilj. "Dojadilo mi je sve to dolje."
"Ti, čini mi se, ne znaš gdje smo?"
"Ne. A ti znaš li bolje?"
"Trebalo je da to ranije kažeš."
"Zar bi se od toga nešto poboljšalo? Ne vjerujem."
"Sačekali bismo dok prođe magla."
"Dosadilo je i čekanje. Stalno ima nešto da se čeka. Ne mogu, neću da sjedim i da čekam samo zato što ne znam gdje sam. Ni Njemci ne znaju, pa ne čekaju. Ko je taj što zna pod ovim pokvarenim nebom?"
Tako — istutnjio se. Ivan slegnu ramenom i pođe dalje. Pođoh i ja. Mora da se ide i kad se ne zna kud. Svi tako idu — niko ne zna i niko nema vremena da čeka dok sazna. Ako čeka izgubio bi volju, ili bi ga neka rđa spopala i izjela i samo bi mu kostur ostavila da se bjelasa još neko vrijeme u magli. Ponekad se otkotrlja kamen ispod nas. Sad više i ne pazimo na to. Svejedno nam je. Ima trenutaka kad je i Ivanu Vidriću svejedno, pa iako on to ne govori. Uostalom, to baš nije opasno: gore nema nikog, a oni dolje pobjeći će ili poginuti. Opasno je samo ako zalutamo u neki drugi kraj; tamo, i kad bi nam neko pokazao pravi put, mi ne bismo mogli da mu vjerujemo jer ne znamo za koju stranu navija. Sve je tako vraški podijeljeno, gdje god pođeš — podijeljeno je, pa i jedna i druga strana gomilaju varku na varku da se više ni đavo ne bi snašao.
Strmina se ublažila — otkotrljano kamenje pred nama brzo se smiruje. Ima i žbunja — primjećujemo ga tek kad zagazimo u njegov gustiš opasan za oči. Spustili smo se u plitku dolinu, ili bar u nešto što izgleda tako. Izgleda i da je ograđena kamenjarima, a nije — kud god kreneš, prohodno je i ravno, meko, maglom nagriženo. Potok, čiji izvor mora da je negdje blizu huči i graji i sapuna kamenje uz put, a onda odjednom nestaje o kazanu ponora. Možda on i nema izvora, pomislih, od same se magle stvara — sve što magla dirne svojim pipcima, u vodu se pretvara i teče, i odlazi. Umili smo se iznad ponora i obrisali se rukavima, a ni to ništa ne pomaže — neće da svane, ni da se sasvim smrkne, sve isto ostaje. Lagano se gegamo, jedva jedan drugog naziremo. Tako je bolje — što manje pređeš, manje ćeš zalutati. Noć će skoro, a sjutra — nek bude šta bude.
Osjeća se puteljak pod nogama i ravno je, ravno i rasplinuto, i skoro da nije neugodno. Navikli smo se, izgleda, i Vasilj je navikao — zato ćuti. Odjednom se sagnuo, vadi nešto ispod magle i gleda ga.
"Evo smo stigli na ono mjesto", reče.
"Koje mjesto", upita Ivan.
"Ovo je tvoje, Lado. Tvoje je bilo."
"Šta moje? Otkud moje? Ne može da bude moje."
"Pogledaj, pa pričaj! Zar nije?"
Prinio mi je pred oči zakrpu iz Kuštrimove pečine i zajedno s njom sve one uspomene na Nika Sajkova i na Anju, kad sam se pitao hoće li Nika uhvatiti kao Kuštrima i hoće li Anju zasuti kamenjem kao Fatu. Otkud to tu? Svijest mi se stijesnila od magle; krene da se probudi, pa ne može. Gledam — stvarno je zakrpa. Ona ista je, nema sumnje. Pomislih da ju je neka tičurina podigla i prenijela i spustila tu ispred nas. Možda je to neka šaljiva tičurina, neka buljina koja poznaje knjige sudbine. Ili je neka vradžbina, ili đavo bi znao šta — skoro mi se glava zavrtje od izmišljenih mogućnosti. Ni Ivan ne vjeruje — gleda zakrpu i pipa je kao nevjerni Toma ranu. Po ivicama je ostalo iskidanog konca — debeo vuneni konac što ga je Anja s mukom udjenula u iglene uši — po njemu on utvrđuje istovjetnost.
"Ono ste se ovdje svađali", reče Ivan.
"Jeste, ovdje", reče Vasilj.
"Oko šuge ste se svađali, ili nešto tako."
"Oko prošlosti — htio je da se oslobađa."
"A vidiš kakva je ponekad prošlost!"
"Kakva? Misliš — vraća se?"
"Sačeka ljude kraj puta i prisili ih da isprave pogrešan račun."
Sad znamo gdje smo, a i to nešto vrijedi. Treba da produžimo, ali suton je i magla se zgusnula. Vidjelice uskoro neće biti. Nema više ni ruševina bivšeg svijeta, ni uspomena na čvrstinu i zelenilu. One pećine od pramenja povezale su se i slile u jedno, u mekotu i tištanje pratijesta. I ta magla čini mi se da već odavno nije magla nego neka siva vatra bez toplote, zagušena svojim dimom. Sve što je bilo, prošlo, ili što tek treba da dođe, razmekšalo se i rastopilo na toj vatri, krčka se na njoj i miješa se s njenim dimom. U njemu su se rasplinule podzemne dvorane i svjetovi iz maštanja, i sve što je ličilo na san ili stvarnost. Ostalo je samo šupljikavo hladno nešto, umiješeno od vremena i prostora — materijal za nestvoreno ljulja se u toj ogromnoj kolijevci.