Jedna sjenka, drukčija od drugih, pojavila se negdje u vazduhu ili na zemlji. Nejasna je kao obično, drmnula me zlom slutnjom i iščezla. Stadoh da odredim šta je i odakle — gledam, a ne mogu da pogodim čime me to ohladila. To mi se baš ne sviđa: umjesto da se vremenom naviknem — ja nazirem stvari kojih nema i sve češće sretam ono što neki zovu predosječanjem, a što je u stvari nejasan strah probudeo nerazgovijetnim dostavama čula. Ono što je sad probudilo strepnju u meni, ostavilo je nešto traga u uspomenama koje je uzburkalo; idem za njima nekud unazad, stalno unazad, i stižem do djetinjstva: snijeg dolinu stijesnio, oblaci je pritisnuli, muklo huji rijeka preko kamenja, čuče stare vrbe pored rijeke u mutna jutra slična sutonima.
Dolinom su se tih jutara odigravali veliki sabori nekih psećih stranaka ili vjera. Rundovi ovčarski iz planinskih zaselaka, navikli da se kolju s vukovima, krupni kao junad, brzi i strašni, dolazili su da uspostave pravu vjeru i da podave jeretike iz nizine. Oni su svoje propovijedi počinjali veličanstvenim basovima, krupno i razgovijetno: hum, grum, grumbum — u ime Boga, cara i zakona. Grijesi dolinske sekte, koje su nabrajali, teški i sve teži, najzad bi ih sasvim razgnjevili. Tada bi se skupili u kovitlac i počinjali klanje. Njihovi protivnici, već unaprijed zastrašeni sudbinom koja ih čeka, moljakali su drhtavim glasovima i puštali prodoram cvilež koji se brzo pretvarao u umiruće jecaje. Po onome što se čuje izgledalo je da jači slabijima gule kože, pregrizaju vratove i kidaju crijeva na komade.
Vrane su bježale s mjesta na mjesto i sklanjale se po ogoljeloj johovini, spuštale su se samo na visoke grane gdje psi odozdo ne mogu da ih domaše, pa su i odatle često morale da bježe. Ljudi prolažahu na konjima, s vikom, stravljeni, razmahujući toljagama da se odbrane. Oni što nemaju konja, nijesu se usuđivali da idu sami — skupljali bi se po tri i više da se zajednički brane. Činilo mi se da sve strahuje od psećih vrtloga što se brzo premještaju, i da je najvažnije na svijetu naći neki siguran način da se život sačuva od te napasti. Ja sam znao jedan jedini način: da se ne izlazi iz kuće! Ali, kao za inat, trebalo je baš tada da se ide u školu — preko mosta, pa pored groblja — i ja sam po svu noć strahovao kako ću sam, bez konja i bez društva, da prođem kroz taj pokolj gdje čereče sve što je nejač.
Jedan hrapav glas, više odjek nego glas, doprije negdje odozdo i prekide mi lanac sjećanja. To je negdje ispod brda lanuo mrzovoljan pas, a odjek mu odgovorio. Ona sjenka, upravo strepnja što je prati, pokuša da umakne prije nego sam je prepoznao. Nije umakla, suočio sam ih i znam — to je to. Sve mi je jasno, ali je nešto zebnje još ostalo. Sad to više nije strah od pasa, nego — gdje su psi, tamo i ljudi ima. Zamorni su susreti s ljudima, čovjek pri tom mora brzo da se snalazi. Paziš da te ne prevare u razgovoru, da unaprijed pogodiš kojoj strani pripadaju i šta se skriva iza laži što ih pričaju, da im nikako ne otkriješ nešto važno, da lukavstvom ne dokuče ko si i kud ćeš. To je uvijek teško, a ponekad ne uspijeva i pored najbolje pripreme. Poslije tih razgovora sam sebi ličim na psa koji se hrabro klao i jedva se, s ranama, živ izvukao.
Od magle su ostali dugi repovi nad prodolima. Oni liče na ostatke reščerečene hobotnice: iskidani su a svi živi, slijepi su a uporno se traže, naprežu se i razvlače da se ponovo nađu i sastave. Neki se od razvlačenja istanje i skoro providni postaju, kroz utrobe im se šume zazelene i pojave se proplanci s ogorelim panjevima. Od njihovog grčenja izgleda da se planina grči i talasa — izrone glavice i strmine i rebrasti crteži po livadama gdje su nekad otkosi bili; usprave se stijene obasjane suncem, osmjehnu se ili iskeze, pa opet potonu. To je kao da se u mukama rađa svijet — čudan neki svijet u kojem se, usred novih, pojavljuju i neki poznati predjeli. Sve je neizvjesno osim opasnosti, a baš ona se vješto krije — ne samo u nepoznatom, nego često i u onom što izgleda da je poznato.
Katuni, oni što nijesu u jesen zapaljeni, često su prazni. Lopurje je brzo obraslo nagnojenu zemlju torova, kolibe su oronule — po tome izgleda da su već godinama napuštene. Takav je rat — sve pod njim brzo stari i propada. Ako se vidi gdje koja koliba nad kojom se diže dim — neće biti da je to koliba nekog našeg prijatelja. Vlast je dobro pazila kome će i zašto dati dozvolu za izdig u planinu. Ponekad je dozvolila da izdigne i neko od onih što su naši bili, ali to je učinjeno s namjerom da nas tamo primame i ulove. Jedni znaju zašto su im date dozvole i staraju se da opravdaju povjerenje; drugi se dovijaju i obećavaju i odlažu iz dana u dan. Ima i nekih što ne znaju, što neće ni da misle zašto su im date dozvole — čini im se da je to obična stvar — otkad pamte izdizali su na ljetnju ispašu.
Najzad smo stigli do katuna Jablan, u predjele Veljka Plećovića. Treba da nađemo Veljka, a ne znamo kako. Izdaleka on vidi samo ljude s puškama. Ne očekuje nas i nema nikakvih znakova po kojima će poznati da smo to mi a ne oni od kojih se sklanja. Ako dozivamo — bog zna koga ćemo dozvati. Samo sreća može pomoći da slučajno naiđemo na njega, ali sreća nam je odavno otkazala saradnju. Stojimo i ništa ne počinjemo. Prostrane su se livade raširile između dviju šuma — dugo bi bilo da ih zaobilazimo, a opasno je da na otkriveni prostor izađemo. Tu je negdje blizu česma — čuje se kako prska. Katun je na padini iznad česme. Poslaše me da osmatram: kad ne bude nikog na česmi, proći ćemo ispod padine i možda nas neće opaziti. Dvoje djece su kod česme, prskaju se vodom iz korita, nikad da im to dosadi. Najzad se potukoše i pođoše.
Htio sam već da dam znak za polazak, kad — stiže djevojka s dvije štruglje. Strašno je kako lijepa može da bude djevojka, naročito za čovjeka koji dugo ne viđa djevojaka. Čini mi se da i drveće, da i brda vide kako je lijepa — jedno od njih je ispružilo vrat, iskrivilo zatubastu glavu, zaškiljilo očima da je bolje vidi. Tako stoji i začuđeno zuri u nju. Ona je odložila posuđe i osvrnula se da vidi ima li koga naokolo — ovih godina se svi plaše i osvrću ima li koga naokolo. Ne vidje me, podiže pletenu suknju iznad koljena i pusti da joj slap s česme oblije preplanule listove. Odbija se voda, blješte kaplje pune sunca i postaju mala sunca što igrajo oko nje. Zagledao sam se u to čudo i nekoliko trenutaka nijesam znao ni da postojim. Tada osjetih da sam pošao; idem, i približavam se, i treba brzo da izmislim nešto čime se počinje razgovor. Ona se prenu i poblijedje.
"Ne boj se", rekoh. "Ne jedem ja živu čeljad. Kako si?"
Promrmljala je neku kletvu i pokazala bijele zube. Bulji sa strahom u moju bradu, zatim u kapu i kokardu s ukrštenim kostima, najzad spusti pogled na veliki nož što ga vučem na kaišu. Za trenutak se oveselih: koliko je ona lijepa, toliko sam ja strašan i besmisleno nakinđuren! To se pobija jedno drugim — ravnoteža je uspostavljena.
"Ima li ovuda koji repezan da se krijucka", upitah je.
"Repezan", ponovi ona. "Ne znam šta ti je to".
"Repezan je partizan. Ima li ih ovuda?"
"Nema. Partizani više ne postoje."
"Jesi li sigurna da ne postoje?"
"Tako vaši kažu. Bili su neki partizani, pošli su za Bosnu."
"Znam. A Veljko Plećović nije pošao. Krijete ga, čuvate ga za sjeme. Ovdje neko njega hrani, znamo mi to. Ali ja ću ga svejedno naći. Ovim nožem, vidiš, zaklaću ga!"
Ona me stravljeno pogleda, zatim spusti oči. Pogled joj se zaustavi na mojim dronjcima i zakrpama kojima se kraja ne zna. Zastidjeh se — osvetila mi se time.
"Imam ja nove čakšire kod kuče", rekoh. "Ovo mi je za po gori, za ove stvari. Drukčije mi ne bi vjerovali i ne bih mogao da im se primaknem. Nego — kad ćeš ti da se udaješ, djevojko?"
"Lako je za to", reče ona i stavi štruglju da se nalije.
"Nije baš lako. Rat je, gine se — nema čekanja."
"Ne brini ti za to", reče ona i stavi drugu štruglju pod česmu.
"Slušaj: dopadaš mi se! ... Oči su ti — valjaju tri careva grada. A, bogami i noge! Kako bi bilo da se uzmemo? Hoćeš li?"
Ona pokupi štruglje i potrča, zatim se okrenu:
"Ne, s tom bradom — da si jedini na svijetu!"
"Mogu ja bradu da obrijem", viknuh. "Obrijao bih ja za tvoju ćef da je od zlata. Evo sad ću je obrijati ako hoćeš. Stani, da vidiš!"
To bih i učinio bez razmišljanja, ali ona nije htjela da se okrene. Otrčala je prema katunu, a voda iz štrugalja prskala je za njom po travi oko puta. Požurismo i mi da prođemo prije nego stigne da digne uzbunu. U šumi smo sjeli da odahnemo. Čekam kad će Ivan početi da mi drži lekciju, i Vasilj da mu pomaže, a oni ćute. Umorni su, zato ćute. Kroz grane se vidi katun Jablan — četiri kolibe, petoj je krov razvaljen, torovi i telečari oko njih. Djeca, ono dvoje i još dvoje drugih, igraju se partizana i četnika: "Bum-bum! Opkoljeni ste, predajte se! Ne ginite uzalud, živi se ne predajemo!" Najzad je Ivan prikupio dah i pita me: šta mi bi da se javljam djevojci kod česme? ... Zbilja, šta mi bi, pitam se i ja, ali to nije kajanje. Naprotiv, divim se sam sebi i stežem ruku sam sebi da čestitam: kako sam se usudio da za trenutak zavirim u jedan drugi svijet i život.
Opet bih to ponovio kad bi se moglo. Ispod oka vrebam kad će iz neke od tih koliba izaći djevojka da je vidim još jedanput. Ne znam joj ni ime, ne znam ni kako ću ga doznati. Ona je dotle bila negdje u šumi — pojavi se puteljkom s naramkom lisnatih grana za telad. Telečar je iza kolibe, iza one najveće, pokrivene lubom preko dasaka. To je gazdinska koliba, a djevojka ne izgleda kao gazdina ćerka. Ne bi bila plašljiva da joj je gazda otac; biće da je tek neka svojta — pribila se tu kod tetke dok prođe zla godina. Mora da su strogi prema njoj: tek što je vodu donijela, odmah su je poslali za hranu teladima. Možda nijesu ni opazili kako je uplašena — prosto se ljudi naviknu da im neko obavlja poslove, toliko se naviknu da ga više i ne opažaju. Eno uđe. Zbogom, mala!
Prilično smo se odmorili. Vasilj i Ivan se nagađaju kud da pođemo. Ja ćutim — svejedno mi je. Iza drveta se pojavi Veljko Plećović nečujno kao u snu. Lice mu je rumeno, obrazi okrugli, na glavi mu je kapa od zečje kože. Mora da nas je dugo posmatrao i čekao zgodan trenutak da nas iznenadi.
"Dobro došli", reče. "Izgledate kao čergaši."
"A ti kao ciribaša", osveti mu se Vasilj.
"Smetaju vam puške", reče on. "Da nije njih, mislilo bi se da ste prosjaci. Svako bi se sažalio da vam pruži ćasu kopriva." "Kako si nas nanjušio", upita Ivan.
"Špijunaža, druže, — vazda doznam kad neko naiđe u moju državu."
"Kad imaš državu", reče Ivan, "imaš li šta za jelo?" On se ne zbuni kao što smo očekivali: "Naći će se", reče.
Poveo nas je kroz šumu, pored pećina s podzemnim glasovima. Uzgred se hvali pećinama kao da ih je on sam napravio. Jedna je prostrana, kaže, četa bi mogla u nju da se skloni. Vjerovatno bi mogla, ali mi odavno nemamo čete. I druga pećina je zgodna — ulaz joj je sakriven između dva žbuna koje treba razgrnuti. Ima još desetak tih pećina — uplaših se da će sve redom htjeti da nam pokaže. Srećom, on ih zaboravi. Izašli smo na čuku: katun, livade i svi puteljci naokolo vide se odatle kao na dlanu. Iz jednog stabla, čiju je šupljinu pokrio lisnatom granom, izvuče Veljko torbu s hljebom i sir zamotan u lopurove listove. Pravi hljeb! Ima u njemu nešto zelja, ali više je od brašna. Ivan Vidrić ga opipa dlanovima da se uvjeri; Vasilj ga pomirisa od želje. Izvukao sam nož da ga siječem, a Veljko reče:
"Je li to taj nož što prijetiš da kolješ njime?"
"To ti je kazala ona cura", rekoh. "Ono li ti je špijunaža?"
"Jeste. Maga! Uplašio si je, đavo te odnio s nožem!"
"Zgodna ti je Maga, preporučićeš me."
"Mogu, imam ih dosta. U tri katuna naokolo sve su mi rođaci, rođake i kume svakojake."
"Zato ti je crven vrat", reče Vasilj. "Užilio si se kao hrastovina."
Stvarno, ima nečeg od hrastova kod Veljka. Zglobovi su mu kao čvorovi i ima ih više nego ostali ljudi. Pleći su mu široke, a ruke tanke, male, skoro dječje; ali te ruke, kad nešto zgrabe, kao da su od gvožđa — lome. Tijelo mu je čvrsto, i sporo, i ravnodušno prema svemu — kao da spoljne opasnosti uopšte ne postoje. To je nešto urođeno kod svih Plećovića — jer, pored svih mješavina, kod njih još traju neke posebne tjelesne oznake. Čak i duševne: izgledaju pošteni i kad im se to ne isplati; prevario bi se čovjek ako bi pomislio da oni drukčije ne znaju — kad se ukaže potreba, umiju i oni da preokrenu. Odive su im na cijeni — rađaju zdravu i lijepu djecu — zato Plećovići uvijek imaju bogatih i uticajnih prijatelja.
"Zasnovaćemo gore bazu", kaže Ivan. "Da se zna gdje smo."
"Bolje da se ne zna", reče Veljko.
"Čuvaćemo da se ne zna, a poslije ćeš i ti doći kod nas."
"Ne bih rekao da vam je menza sjajna."
"Tvoja je, sigurno, bolja."
"Pa što onda da dolazim? Da je više gladnih."
"Imamo radio, slušaćemo vijesti."
"Vijesti, i kad su dobre — od njih se ne živi."
"Imaš ti neku udovicu ovdje", kaže Vasilj, "zato ti se ne ide.. Ne bih ni ja da sam na tvom mjestu."
Veljko se smije, znači — ima. Nije važno je li udovica, glavno je da je žena. Skoro bih mogao da ga mrzim od zavisti, jer on eto ima ono što za mene postoji samo u snovima. Ivan je ipak navalio da mu dokaže kako je bolje u društvu nego sam. Ivanu je to navika, otkad ga pamtim on ubjeđuje ljude u ono što im se neće. Čujem kako se Veljko odupire kao ostrvo koje je samo sebi dovoljno, ali to mu je uzalud. Kad Ivan nešto naumi, onda tu ne pomaže otpor; ne pomažu ni razlozi, jer on ih napada kao kiša i dosada istovremeno. Okrenuo sam se da ne slušam tu sitnu kišu koja, kap po kap, kamen dube. Gledam katun — pustili su telad da se igraju. Sve neka smeđa telad — liče na srne a igraju se kao leptirovi: krenu sva zajedno na isto stranu, pa iznenada zaokrenu. Ona djevojka, Maga, ne pojavljuje se više. Kao namjerno, kao da zna da je vrebam, neće da se pojavi. Naslonih glavu na kamen, iznenadiću je poslije, kad bude sigurna da je ne gledam ...
Odjednom — ne znam je li to u snu ili na javi — dođe mi čudna misao: Ona nije Maga nego Vidra! Začudih se kako se to nijesam prije sjetio. Zbog nečeg sam uobražavao da je Vidra poginula, a eto nije! Izliječili su je u onoj bolnici, u Opšinskoj bolnici ispod Zvjezdare, a poslije je došla preko partizanskih veza i tu se sklonila. Kasno je došla, kad smo mi već bili u rasulu, zato se prerušila u seljanku. Sad živi pod drugim imenom. Ostalo joj je krivo na mene što sam je samu ostavio u zapaljenom Beogradu, zato sad neće da mi se javi. Ona i ne zna kako su me mučki odgurnuli od onog kamiona kojim su je vozili, i kako su odmah povećali brzinu. Sad — ne mari! Glavno je da si živa, Vidra! Sama pomisao da si ti živa ispunjava me slašću nade koja je bila izgubljena.