Ako želiš da te sanja djevojka koju si u snu vidio, kažu — treba da prevrneš jastuk na kojem si spavao. Ja prevrnuh kamen — stonoge ispod njega požuriše da pobjegnu. Ivan me pogleda i okrenu glavu. Neće da pita; tim bolje — jer ne znam šta bih mu kazao. Nije da vjerujem u vradžbine, nego — dužan je čovjek da učini sve što može. Ako je pod tim jastukom od kamena, ili ma gdje naokolo, ostao pramičak njene zalutale duše koja me u snu posjetila — neka sad bude oslobođen da me prati bar komadić puta. I stvarno, ili mi se bar tako čini, odnekud me gleda i prati. Jedna djetinja radost od toga prosijava kroz bradatu šumu nad stazom i proplancima. Ona je od leteće mreže zraka — suncem glavu povezala, mjesecom se opasala — da uljepša sve što obasja i razbije sumor svijeta.
Ima u tome nešto što ne može da se kaže jer ta imena nijesu stvorena. Kad se sjetim slika iz sna, one zaiskre i nepoznatim bojama i prelivima preobraze smrčevu goru, brda i ljude. Tako, bar za kratko, svijet postane bogat i darežljiv — kao što je bio u djetinjstvu kad smo mislili da će stvarno biti darežljiv. Veljko Plećović, vlasnik pećina i rođak djevojaka, korača ispred nas i drži se domaćinski. Ima pravo, jer to su njegovi predjeli. Jako su se raširili, sad graniče s predjelima Nika Sajkova Doselića — čitav feudalni posjed šuma i pašnjaka s planinskim vrhovima i izvorima rijeka. Dok su drugi naši drugovi padali na razne načine, gubili se i nestajali, njih dvojica, Veljko i Niko, ostali su kao hrastovi koji svojim žilama brane zemlju. Bez njih bi sad ovi predjeli bili tuđi i sumorni.
"Viđaš li se s Nikom", pita ga Ivan.
"Ne odavno", reče Veljko. "Dvaput sam ga tražio, a ne daju."
"Ko ne da?"
"Zasjede. Gadan mu je teren, sve četničko — čudim se kako se drži."
"Sad je gadan svaki teren do Kavkaza."
"Njegov je, čini mi se, najgadniji — nema rođaka, nema se gdje osloniti."
"Nemoj ni ti mnogo da se oslanjaš na rodake!"
Pa jeste: sve je podijeljeno, najzad i rođaštvo. Nije bila samo jedna podjela, pa da znaš na kojoj je ko strani, nego u talasima što su nailazili da potkopaju i najčvršće. Jedni rođaci su već unaprijed bili protiv nas, drugi su im se pridružili kad su vidjeli da na onoj strani može nešto da se dobije, treći tek kad ih je pritisla glad i strah s nevoljama. Ostali su neki što se još nijesu izjasnili. Oni se sporije odlučuju i izvlače se da se nikako ne odluče, ali ni oni nijesu sigurni za oslonac. Ne daju im ni soli na kupe, a zbog soli su se i prije ljudi turčili. I nije samo zbog soli, nego i iz zavisti — kad vide šta sve komšije dobijaju — i iz bojazni da ne ostanu sami kao bijele vrane, i iz straha da će im vlast zato zapaliti kuće. Dugo se u sebi lome, pa se odjednom slome — izdaće prvog ko im na vjeru dođe.
"Pazi dobro", kaže Ivan Veljko, "nije svako pošten kao što je bio!"
"Znam da nije, vidio sam to."
"Ovdje sad nema drugog izvora zarade, zato bi te neki prodali."
"Vjerovatno. A po čemu ću ih poznati?"
"Ucijenjen si, za novac se sve radi, nemoj nikom da vjeruješ!"
"Zlo vjeruj, a gore ne vjeruj. Negdje čovjek mora da zaglavi — inače bi živio sto godina, a to je mnogo."
Izrukovasmo se, vrati se Veljko. Sad smo sami. Nekako je odjednom zahladnjelo i došlo sivo. Više mi ne polazi za rukom da se sjetim ni jedne od onih slika ili boja iz sna. Pogasile su se neosjetno, same od sebe — sve se troši, a to najbrže, jer je od dalekih odjeka i odbljesaka. Čudno je samo kako sam im mogao poklanjati pažnju poslije svega. Umjesto onoga što je zračilo uhvatila se po stvarima kora od tuge i strepnje. Jedan prizemni vjetar, podmukao, iz pećina, okreće lišće na naličja i kasno planinsko cvijeće zatvara krunice kao da je već zašlo sunce. Okrenuh se — Veljka više nema: i on zašao. Čudim se kako je tako brzo zašao, nestao — ako se nije pretvorio u neki od tih hrastova na livadi. Ima raznih hrastova, starih i mladih — na najljepšem su se okupile vrane, i pregone se kao da plijen dijele.
Naokolo je muklo i sporo talasanje planina i vječnosti. Naoblačilo se i tanka kiša, hladna i oštra, prska ukoso. Sa sjevera, kao čađav zid koji se kreće, visok od neba do zemlje, približava se veliki pljusak. Još je daleko, ali se osjeća živcima i čuje se njegovo hujanje isprekidano grmljavama. Kretanje mu je nejednako: dugo se zadrži prelazeći neku dubodolinu nevidljivu odavde, zatim odjednom zajaše preko prevoja i preskoči čitav planinski lanac, pa ga zbriše iz vidika. Skinuli smo obuću da se ne raspadne. Uzljutio se Vasilj, psuje bogove kiše i vremena — to je jedino čime može da im se osveti za lukavstva koja su, u saradnji s Talijanima i četnicima, protiv nas pokazali.
Samo je Ivan ravnodušan, ne da on ni pet para za svu tu nebesku huku. Sve što nas snađe, za njega je prirodno; sve da se isturči — njega neće začuditi. To što nas mrze i gone, i što nas kunu i psuju kad ništa drugo ne mogu — on kao da je već predvidio. I kad bi ga čovjek upitao zašto je to tako, mislim da bi kao Isus odgovorio — jer ne znaju šta čine. Žena njegova, Gara, negdje je u logoru, u Albaniji; sin mu je, tek odojče, kod neke četničke porodice — on ih ne spominje, kao da je i to prirodno. Ugledao je kolibu s provaljenim krovom, a baš takva je nama potrebna. Ostalo je desetak dasaka nad vratima, ispod njih je suva zemlja na kojoj lijepo može da se sjedi i čeka. Kroz pokotine u brvnima vidi se dolje livada — s te strane nam niko ne može prići prije nego ga opazimo.
Prvo stiže zatamnjenje, pa skoro sumrak, za njim pljusak zaklapara po daskama i lokvama koje se odmah stvoriše. Izgleda da jedna voda lije odozgo a druga provire iz zemlje. Čuje se kako krupan grad lomi grančice u šumi — gadno bismo se proveli da nas je tamo zastao. Malakše, da nas prevari i izmami napolje, zatim opet prida. Tako stalno, a ima ga do beskraja. Posluži se vjetrom kao rukama, obori dvije daske da pokaže šta sve može, iskosi struju grada da nas nađe šćućurene uz brvna. Skoro bi se reklo da neka svjesna volja upravlja time. Unutra se zabijelješe loptice leda. Jednom od njih pogodih Vasilja u sljepoočnicu — znao sam da će mi se odmah osvetiti. On se osveti — bar meni može kad nikom drugom ne može — i bi mu lakše.
Najzad se ishuktalo, ponovo se razdanjuje. Ostala je samo kiša, u pojačanoj svjetlosti kapi svjetlucaju. Ivan mi pokazuje prstom da pogledam livadu. Šta li mu je to sad? Je li opet zec, ili se neki medvjed namjerio? ... Nije, nego veće čudo: čovjek! Za trenutak se uplaših — možda nas je spazio. Ali ne — onda ne bi stajao tu. Stoji na livadi bos, u džamadanu, vrećom je pokrio glavu. Lice mu se ne vidi, ali meni se čini da ga poznajem. Viđao sam ga negdje ranije, vukao je on te iste čakšire negdje dolje oko varoši. Sav je u vodi, a opet mu je malo vode — vodi je jazom, dijeli je i natapa parče po parče. Čak kao da uživa. Što da ne? Jer on je od onih stočarskih stvorenja iz pretkosovskog i prethrišćanskog vremena što nasljedno žive od vode i za travu i već odavno obožavaju ovce od kojih žive.
Ipak ne bi dobro bilo da navrati ovamo. Ne, jer on bi pričao nekom da nas je vidio, i to bi se poslije razglasilo. Ako navrati, ne treba da ga pustimo živog. Neće, ponadah se — zanio se poslom, produži jazom, ne vidi se više, samo se čuje kako kopka motikom. Strepnja prođe, a tuga je zamijeni: dokle smo došli, šta smo dočekali! Poslije velike naše slave i huke, da strahujemo od ove mokre ovčje uštve! Mi što smo nekad jedva čekali da zapodjenemo razgovor s čovjekom, sad se sklanjamo da nas ne vidi. Sve je na nas zinulo i protiv nas se ustremilo — izgleda da nema na svijetu pojave koja nam nije opasna... Istovremeno podigosmo glave: čuje se njegovo tapkanje pred kolibom. Ivan zamota lice šalom — da ostane nepoznat. Onaj spusti motiku, i uđe s ubjeđenjem da unutra nema nikog. Nešto ga je iznenadilo — pogleda i pokuša porebarke da uhvati vrata. Vasilj ga ščepa za skut i uvuče:
"Kad si tu", viknu, "sad lezi tu! Tebe smo čekali!"
"Bratašu moj, nemoj me", procvilje on. "Šta sam li ja kriv?"
"Zašto plaviš livadu kad je bog s neba zalijeva?"
"Mora se, bratašu. Ova godina je gora nego Arslan-pašina. Gladno se"...
"Zašto gladno? Koliko imaš ovaca?"
"Tako mi svete Petke, trideset sam prodao za žito!"
Pokaza se da sve laže. Slava mu je Tomindan; kad laže, njime se ne kune, nego svetom Petkom. Nije prodao trideset, nego samo osam ovaca; a i njih je dao za komad livade, ne za žito. Do tih otkrića stiže Vasilj unakrsnim pitanjima, a podvrgao ga je istrazi zato što ga poznaje. I Ivan ga poznaje, a i ja sam čuo za njega — jer to je Mirko Kadušin sa sto ovaca koji svake zime ukrade bar po breme sijena čobanima. Neki ga izbiju kad ga u krađi uhvate — on se nikad ne ljuti na njih; drugi ga tuže sudu, a Mirko se poslije cviljenjem izvlači da manje plati. Vune dosta ima, a čakšire ipak nikad ne mijenja. Prošlog ljeta, kad smo napadali varoš, on se smucao naokolo o ovim istim čakširama, bez puške, s vrećom — da štogod ukrade kad drugi počnu da pljačkaju. Uzalud smo mu govorili da pljačke neće biti, on to nije mogao da vjeruje. Svi su ga poznavali i tjerali, on je ipak uspio da nakopi punu torbu konopaca, ulara, svašta — plakao je kad mu je naša straža te stvari iz torbe istresla.
"Kad me poznaješ", upita on Vasilja, "čiji si ti?"
"Đavolov", reče Vasilj. "Bojiš li se đavola?"
On se prekrsti: "Bojim, bogami!"
"A bojiš li se partizana", upitah ga ja i pročešljah brado.
"Bojim se ja svakoga, vidiš da sam slabotinja."
Primijetio je najzad bradu, po njoj pomisli da pripadamo stranci bradonja i požuri da nam ugodi. Komuniste on mrzi, reče, zato što se oni hrane na zajedničkom kazanu. On ne bi mogao da jede iz istog kazana, gadilo bi mu se. Ne voli ih i što za crkvu ne mare, i što su im žene pomiješane — djecu prave s kim stignu, pa se i ne zna čija su djeca... Stigli su da i njemu napune glavu time. Meni se čini da to nije šteta. Jedino po čemu se on razlikuje od svojih ovčarskih čukundjedova, to je što oni nijesu ništa znali o tim zajedničkim kazanima i ženama. On je iz pećinskog vremena, a eto je na nas palo da glavama i trupovima svojim popunimo taj razmak. I nije čudo što nas mrzi, jer mi bismo htjeli da ga živog izvučemo, kroz klisure vremena, i da ga ubacimo u kolhoz koji će ga lišiti vašaka, skotološtva i mogućnosti da krade.
"Bi li ti, stari, ubio Nika Sajkova", upitah ga da prikrijem trag.
"Ja ga ne poznajem", reče.
"Šteta", reče Vasilj. "Mogao bi da zaradiš dobre pare. Sto hiljada lira dobija ko ga ubije, a pedeset ko ga prosoči."
"Je li to sin Sajka Doselića", prisjeti se starac.
"Jeste, vidiš kako sad znaš. On se od tebe ne nada, i ne pazi se, lako bi ti njega smakao. Hoćeš li?"
On se opet sneveseli: "Ne, bogami! Nemam čime."
"Puškom. Daćemo ti pušku sad ako hoćeš."
"Uzalud bi mi je davali — prije bi on mene ugrabio. Takav mu je i otac bio: miran na izgled, a mnogima je svijeće utulio".
"Ako ti nećeš, rekoh, "mi ćemo ga sami. Ali: pst! Nikom ni riječi! Zatvor ti ne gine, i platićeš glavom ako nekom kažeš da si nas vidio! Razumiješ li?"
Razumio je, ostavili smo ga da sjedi unutra. Nahvatao se straha, mislim da se do mraka neće usuditi da izađe iz kolibe. Svejedno, Ivan hoće da idemo šumom, ne preko livada — da se ne zna kud smo pošli. Zemlja je pokrivena oborenim lišćem i grančicama, kroz to do članaka tonemo u njenu žitku šlitu. S proplanaka gledam brda u daljini — izmiješala su se poznata i nepoznata, a magla se vuče između njih. Jedno vrijeme je izgledalo da će se izvedriti, pa se opet predomisli. To kao da neka lukava sila upravlja tim promjenama — prvo nas izazove da vidi šta želimo, zatim navali baš ono što ne želimo. Drveće se još nije ocijedilo, a već ponovo počinje kiša. Posakrivala je vis za visom, pozatvarala doline kao mokre džakove. Tek kod izvora prepoznadoh prodo i put koji vodi k selima.
Vasilj pođe putem, Ivan ga zaustavi:
"Gdje ćeš? Kud si naumio?"
"Treba da svratimo kod Nika, tako smo rekli."
"Treba, ali nije on tamo. Gdje misliš da je, Lado?"
"Negdje oko Gubavča."
Vasilj se naljuti: "Kad bolje znate, zašto sami ne vodite?"
Ne bi trebalo da se ljuti, jer on strašno voli da vodi i kad zna put i kad ga ne zna baš sigurno. U tom pogledu ni ja nijesam bez mane — da nije njega, ja bih bio taj koji grabi da bude prvi. To je neki urođeni đavo u nama, a on nas uz put ubrzava — kud god krenemo, mi kao da se plašlmo da nikad nećemo stići ako odmah ne stignemo. Znam da ne treba tako, ali čim počnem da mislim o nečem drugom — opet me uhvati žurba. Sreća je što nas Ivan bremza, inače — bog zna dokle bismo Vasilj i ja stigli. Ispred nas se čuje lavež iz katuna. Muklo, kroz mokrinu, odjekuje ovčarsko zvono. Suton je, muzu ovce. Vidi se vatra. Galame kao da se svađaju, a to im je običan čobanski razgovor: biće trave ako sunce izgrije, biće je do preko glave. Onaj veseli glas je Vučka Masnika, onaj drugi ne znam čiji je.
"Nemoj tamo", reče Ivan. "Kud ćeš tamo? Nije Niko u katunu."
"Znam da nije. Mislim da je u Gubavčevoj pećini."
"Ne vjerujem, našli bi ga oni tamo."
"Našli bi ga i u Kuštrimovoj pećini."
"Sigurno. On mora da je negdje ispod drveta."
I ja tako mislim, ali drveća ima mnogo, ima ga na hiljade u svakoj od tih dolina i na brdima između njih. Ako guramo dalje kroz te šume, pogubićemo se u mraku. Zapamtio sam jednu kolibu na obronku iza napuštenog katuna, napipan je u tami — to mi potvrdi da sam isti s onim što sam nekad bio. Zbilja, jesam li isti? U svakom slučaju ima u meni nešto trajno, što je mnogo toga preko glave preturilo — to me ispunjava iznenadnom radošću. Ušli smo u suvotu, zamirisa na smrčeve daske. Kresnuh šibicu: kreveti od dasaka stoje kao i prije. Nema nikakvog traga od konagdžija što su se tu smjenjivali, svaki je za sobom uklanjao ono što bi ga pred budućima odalo. Ivan uzdahnu — kao da i on misli o tome. Vasilj poče da skuplja ugarke na ognjištu.
"Ne bih ja vatru", reče Ivan. "Može da nas izda vatra."
"Kome? Nikog nema po ovoj kiši, a i da ima — treba da prosušimo ove dronjke."
"Dobro, ali da poslije ugasimo."
"Ugasićemo, čim se zagrijemo."
Iz torbe je izvukao trijesku luča — uvijek nosi nekoliko njih da se ne vidi kako mu je torba prazna. Zapalio ju je, pruži mi da je držim. Šegrtujem mu već odavno u toj stvari, ali on mi nikad neće dozvoliti da vodim samostalan posao. Ne bar dok su mu ruke zdrave — jer on voli sam, lično i svojeručno, da probudi prvi plamičak i sasvim izbliza da osjeti njegovo stidljivo treperenje kao dah novorođenčeta. Kad zapuckara, on s uživanjem trlja ruke i lupa se po koljenima od zadovoljstva. Ponekad mi se čini da je to kod njega neka vradžbina, ili nešto čime misli da se vradžbina razbija. Ili je zamjena ljubavnog doživljaja, ili oživljavanje neke zapretane uspomene čije su veze i njemu samom nepoznate.