Zaboli smo račvasto kolje oko ognjišta, objesili na nj kapute da se suše. Odozgo smo stavili kape. Sad su to tri strašila s kapama — gledaju se i ćute. Ako se neko spolja privuče i proviri kroz pukotinu — nek se prevari i prvu vatru na njih opali; poslije bismo mi njemu prošili kokardu, da se više ne privlači. Spustili smo daske na zemlju, pri zemlji je sigurnije nego na krevetima. San nas hvata. Ivan ipak ustaje — sjetio se da opipa zadnji zid kolibe. Gura proške, proba stoje li čvrsto, traži slabo mjesto da napravi sporedni izlaz, dobro bi nam došao takav izlaz u slučaju da nas s vrata iznenade. Najzad je našao rupu, neko drugi napravio ju je prije nas i prikrio je granama. Možda je to bio neko od naših, Niko Sajkov ili neki kurir izdaleka, a možda neko od onih sa suprotne strane — nije ni njima mirna duša kad zanoće u planini. Sad je lijepo: vatra, kiša, šuma huji. Sjenke po brvnima, kao po bioskopskom platnu, besplatno vuku jele i proplanke; prolazi konjica preko proplanaka, pa karavani i cigani i vozovi pored uspavanih hanova — Divlji Zapad. U početku je to nijemi film sa zbrkom slika — izmiješale su se trake i neki su snimci naopako okrenuti — ali se sve polako sređuje i ozvučava. Jedva se čuje kiridžijska pjesma iza brda — blijeda, s prekidima, sjenka pjesme — i ne zna se jesu li to pravi kiridžije, ili statisti nekog novog Holivuda skrivenog u pećinama Prokletlja. Samo izgleda da je sjutra Aranđelov dan: Branko i ja sjedimo pored zida, Džana sprema priganice na ognjištu. Eno ih je izručila iz tiganja u karlicu, Branko ih na zašiljenom prutu izvlači kao ribe i nudi me: "Uzmi, Lado, to je za nas. Zašto nećeš? Ima ih dosta"... To je san, kažem u sebi. Krivo mi je što mi san dovodi samo mrtve, stalno mrtve, i što mi kao djetetu obećava ono što mi ne može dati. Okrenuo sam mu leđa, a onda čujem moj glas: "Ako ti, stari, nećeš da ga ubiješ — mi ćemo ga!" Koga to da ubije, pitam se i prisjećam se: Nika Sajkova!... On je naš, zašto njega? Kako njega? To se ja pitam, a jedan opor glas mi iz daljine odgovara: "Mučki, kao što je vojvoda Radonja ubio harambašu Markovića"... Ali zašto mi Nika da ubijemo?... Tiho je sasvim do kraja svijeta, čuje se opori šapat izdaleka: "Otkud ja znam zašto? Tako si kazao." Jeste, kazao sam, ali to je bilo drugo, šala. Htio sam da iskušam onog riđeg, onu rđu s vrećom na glavi, da vidim šta će reći: "U svakoj šali ima istine", šapuće glas iz daljine, "i u toj šali ima istine. Možda ćemo ga nehotice, ili u neznanju — ne znam ja to. Jer kad čovjeka jednom ubiješ, poslije ga više ne možeš oživjeti"... Strah me uhvati, jer to već predugo traje, ozbiljno izgleda i počinje da liči na neko uporno proročanstvo. Ne samo što liči, nego — ako se desi da Niko nekako pogine, reći će se da sam to ja htio. Trgao sam se, a pred oči mi izađe Mirko Kadušin s vrećom pokradenih konopaca i ulara — žali se na Arslan-pašinu godinu. To sam ja njega kušao hoće li da ubije Nika. To je on u svoju vreću sjećanja smotao snimak moga glasa da ga nosi po narodu. Sad treba da ga stignem i glavu da mu raspolutim. Glavu treba, jer to je ta njegova vreća sjećanja u koju trpa sve što zgrabi — ulare, razgovore, potkovice i priče protiv komunista. Biće gadno kad ga stignem, počeće da moli: "Bratašu, bratašu", ali ja sam dosta opraštao, više nikog neću da žalim. Poslije će se naći dosta drugih da umjesto njega kradu sijeno i pomažu ovcama pri porođajima. Umirilo me to — smirim se odmah kad znam šta hoću — i polako se budim: ognjište, strašilo, kiša po krovu. Veselim se što je to bio samo san, a ipak mi je krivo što baš moj san sa mnom zbija takvu šalu. Ne mogu to drukčije da shvatim nego kao znak nesloge u onutrašnjoj pomrčini što se skraćeno zove duša. Jedna potlačena klasa u meni, nešto kao podmukla raja, zbog nečeg je htjela da me probudi, a sad neće ili ne zna da kaže zašto. Ili je to bila samozvana straža kojoj je dosadilo da samotuje budna, ili je neko nepoznato čulo nazrelo u daljini stvarnu opasnost i našlo način da me uznemiri. Ne znam šta je, ali vidim da se poslužilo istom vještinom kojom su slijepi guslari uznemiravali junake i narod: zgrabilo je starudiju iz ostave — ni poznatu, ni sasvim nepoznatu — obojilo je, pokrenulo i izguralo na vidjelo. Sam Mirko Kadušin tu baš nije kriv: moja mašta se poslužila njime kao utvarom koja se slučajno zatekla još dosta svježa u sjećanju. Boje na njega nije mnogo utrošila, ima Mirko svoje urođene i trajne boje: čađave čakšire, džamadan od surog sukna, kosu kao kostrijet koja nikad ne sijedi. Malen, na kratkim nogama, koje po potrebi mogu i da se skrate — čas dvokraka mrlja, čas životinja što puzi, on je skakutao i puzio oko grada pod pucnjavom.
Dva dana je puzio gladan, dvije noći nije spavao, stoput se preznojio od straha, od želje, od nadanja da će se nekako uvući u neki dućan bogat čudesima, gdje s tavana vise svežnjevi kosa i srpova a po podu leže džakovi soli — sve što on mema i ne može da napravi, sve bez čega seljak ne može da živi — pa da izvlači i odnosi, da mu traje doživotno i preostane za praunuke. Izgledalo mu je da je sasvim blizu te sreće o kojoj je od mladosti maštao, a onda su između njega i sreće stale skojevske straže: dječaci s puškama, đaci neki i šiparice s kratkim rukavima. Svi ga odnekud poznaju, znaju šta hoće i muče ga kao Isusa Hrista: Šta ćeš ti, stari, bez puške, ko je tebe zvao ovamo?... Zabranjena je krađa, nema pljačke, nego ti idi kući dok te nijesmo zatvorili!" Pričao im je da je sirotinja, gladan, izbjeglica, i pokušavao da ih suzama gane, a ništa mu nije upalilo kod te omladine bez milosti. Pravio se da se tobože vraća i puzio da se neopažen privuče gdje ih nema, a oni su dovikivali straža straži "Eto se tamo šunja jedan vampijer s vrećom — došao da krade, a pravi se lud. Ne dajte mu tamo, nek ide zbogom, ili ga zatvorite u izbu!..." Pa i kad se najzad uvukao u oslobođenu varoš — sve je već bilo pod stražom; i kad je pokrao neke sitnice po dvorištima — uhvatili su ga i sve mu iz vreće istresli. Istresli su mu vreću kraj ceste, pa su se zbunili šta da čine s pokradenim stvarima, ko da ih čuva i kome da ih preda?... On je dotle sjedio na zemlji, suze su mu kapale po prašini. Čini mi se da ga i sad gledam kako sjedi u prašini, klima ružnom glavom i miče usnama. Onda nijesam znao šta šapuće, ali sad znam i kao da slušam kako nas iz dna duše proklinje: Dabogda vam nesrećan bio taj rat što ste ga započeli u zao čas za vaše glave! Mora da vam bude nesrećan kad ne znate ni šta ste započeli. Rat i pljačka idu zajedno, a vi bi htjeli da ih rastavite — dabogda vam se meso s kostima rastavljalo! Ostadoše mi kljusad bosa, ne date čovjeku ni potkov da uzme — daće jaki bog da vas bose tjeraju po snijegu i da vas vrelim olovom potkivaju!... Ne mogu više da ga slušam, ne mogu ni da spavam od te njegove kletve što se već odavno ostvaruje. Ustadoh, a Ivan reče: "Znaš li kud si krenuo?"
"Znam: pogledaću kako je napolju."
"Gledao sam ja malo prije: kiša i tmuša. Niko nam neće doći po ovom vremenu, nema opasnosti."
"Ti što ne spavaš kad je nema?"
"Neće mi se, ne da neki stari đavo."
Promrzle su mu noge na Dubu, otpali su mu prsti u bolnici na Žabljaku, to je taj đavo što mu ne da da spava kad kiša pada. Izašao sam; pipam ispred očiju — da ih ne izgubim. Danju se s obronka vidi desetak sela, sad samo tama. Ni pas da zalaje, ni čovjek da lelekne — dođe meni da leleknem nad pustinjom. Samo na dnu doline varoš svjetluca — gomila šljake u kojoj se gasi malo žara. Mora da je varoš na istom mjestu gdje je i prije bila, ali meni se čini da se od straha pomakla u stranu i smanjila. Drhtala je i zbijala se sama u sebe od straha kad smo s puškama navalili da je oslobađamo, kad su s konjima i vrećama navalili da je opljačkaju. Jedva smo je od seljaka, od pljačke odbranili; pri tom smo svu naklonost i povjerenje sela izgubili — zato se sad potištena raja u meni pita: zašto smo je branili?
"Odmaraj se, Lado", kaže Ivan. "Lezi, pa ćeš zaspati."
"Imam i ja mog đavola, ne da mi."
"Imaćemo sjutra dosta posla, treba da smo odmorni."
"Kakvog posla?"
"Da tražimo Nika, možda vazdan."
"I možda ga vazdan nećemo naći, malo je jedan dan za to."
"Ako bude malo, tražićemo ga kad se vratimo. Imaćemo vremena."
On to kaže kao da mu je svejedno. Njemu je možda sad svejedno: uzdigao se iznad ličnog interesa, a ja nijesam. Više bih volio da Nika tražimo poslije povratka, pa bez žurbe, polako da ga tražimo i sve naokolo razgledamo. Spustio bih se noću do Međe — da pogledam duvarinu stare kuće Tajovića; da pogledam je li trava izrasla na ognjištu gdje je Džana spremala priganice za praznike, je li divlja loza ispružila glavu nad ognjištem gdje su verige visile, jesu li se omladile stare šljive osmuđene paljevinom... Poslije bih se popeo do Laza, do Ljetnjikovca, da posjetim Ivu s Malim. Nemam ništa za poklon da im odnesem — ni jabuku, zelene su sad jabuke. Ne mogu ništa da im pomognem, samo da vide da sam živ i da još ima nekog ko na njih misli. To bi ih malo ohrabrilo, a i meni bi smirilo dušu — možda nije sve crno kao što mi se ponekad čini. Zato mislim, bolje je poslije povratka — imaćemo više vremena. Imaćemo vremena dok smo živi, a i poslije ćemo ga imati dok dojadi i dok nas sve živo zaboravi, sasvim dok nas zaboravi kao da nas nije ni bilo na toj zemIji. Baš ne treba žaliti za vremenom; ono je prazno nešto — iz praznine u prazninu — što ravnomjerno curi i curi i nikad se ne utroši. Prazno je, a ipak ima zube; možda i nema ničeg drugog osim zuba — mljacka, glođe i odnosi, a nikad ništa ne donosi — nema odakle. Skoro ga čujem kako grize, zubima od vode i vazduha, sa svakom kapljom kiše grize. Ne čujem ga samo kad spavam, zato mi Ivan kaže: "Spavaj!" To i hoću. Zatvorio sam oči, a onaj glas iz daljine, iz potopljenih sela i prošlosti, sad sasvim razgovijetno doziva i pita: Zašto smo mi to spasavali trgovce, dućane, ćifte varoške od seljaka?... Zbunio me, ne znam šta da mu odgovorim — ni meni nije sasvim jasno zašto smo se u to uplitali. U ono vrijeme bilo je nekih odgovora, naši su ih izvikivali i kad ih niko ne pita: da se red očuva, da se svojina poštuje i imovina štiti, da se ne cijepa jedinstvo naroda u sudbonosnim danima... Meni je to i onda ličilo na šuplje praznične govorancije i čudio sam se šta je to naspjelo našima da čuvaju jedinstvo s advokatima i trgovcima, kad su trgovci hulja do hulje odozgo do dolje. Koliko je meni poznato, trgovci baš ništa ničije nijesu poštovali, samo su strpljivo pretakali groš po groš iz tuđih džepova u svoje. Neke ćelave i neke podnadule i svakojake hulje iza tezge što krivo mjere i krivo broje, što sa smijehom lažu i bez stida se krivo kunu — oni su, u stvari, bili tiha pljačka što je trajala godinama i prezirala opljačkane seljačine s opancima kao izuzetnu našu narodnu bruku.
Ni sad ja ne znam zacijelo zašto bi ta oprezna pljačka bila nešto poštenija od hučne seljačke otme, kratke, koja bi se za dva dana istutnjala. To su njihovi stari običaji, na neki način uzakonjeni, i vječni računi sela i grada koji se tako svakog rata svode da uspostave poremećenu ravnotežu. Mi smo ih, nezvani, pobrkali — zato nas sad složno mrze i jedni i drugi. Bolje bi bilo da smo se zabavili nečim drugim, vojskom, frontom, čime bilo, dok to prođe — nek se bez nas sveti ko hoće i bez nas brani ko može. Ništa se ne bi dogodilo gore od onoga što se dogodilo, samo bi bilo manje onog novca što su ga trgovci poklonili vojvodama da nas tamane. Sigurno bi bilo manje novca — seljak bi ga vozdigao i žita bi se nakupovao. Selo nas poslije ne bi gonilo, ili bar ne tako složno — samo bi se pravilo da nas goni, a u stvari bi nas čuvalo s nadom na neku novu pljačku... To je taj đavo: kad danju makar malo odspavam, noću mi naiđu buljucima šašave neke misli bez veze, bez pameti, slične pomahnitalim ovcama. Bile su bez čobana, sasvim same i zaboravljene već odavno. Niko ih nije pazio, gladne, dok su tumarale po prošlosti i pabirčile pogrešnu travu što je za našim i za tuđim tragovima izrastala. Pijane od sokova te grijeh-trave, one sad vrtoglavaju i posrću po pomrčini, tužno bleje i kroz blejanje pripitkuju zašto ovo i zašto ono — kao da se prošlost može povratiti i nekim drugim sjemenima zasijati. Uzalud im govorim da ne može, one svejedno navaljuju i mucaju: kako bi bilo da je bar malo drukčije bilo sve ovo što je bilo i prošlo? Nikako, vičem najzad, ništa vam ne bi pomoglo! To što je bilo, najbolje je bilo od svega što je moglo da bude. Drugo sjeme tu se ne bi primilo — ili ga tlo ne bi htjelo, ili bi ga prema svojoj ćudi u nešto gore prometnulo. Ko bude tražio prvi uzrok, neka prije svega stavi glad — neće se prevariti. Ili bolje: strah od gladi, jer prvo se strah pojavio. Po suši je narod nanjušio da nailaze paljevine i sve ostalo, jer nikad nesreća bez duge pratnje ne dolazi. Proroci su najavili rane mrazeve na zelene kukuruze: biće glad kao prošlog rata, biće godina kao Arslan-pašina godina, i kao Džin-pašina i Kariman-pašina da se po zlu pamti sto godina. Izbjeglice su se vrzmale naokolo, gladna djeca su iskrsavala tu i tamo, guslari su izvukli iz dna pamćenja stare pjesme o starim gladima kad se čovjek turčio za tovar žita, kad se odlazilo i selilo i uz put od gladi umiralo, kad je brat brata izdavao za šaku brašna, kad su se i velika plemena obrukala: Izdadoše Lakci i Brzaci
Kostrešani do navrh Zminice
I Rođani, stare uzdanice... Onda smo tek maštali o ustanku, o slobodi, i čudili smo se što je seljak tmuran, a on je u sebi računao: neću naći žita ni do Božića, pomrijeće mi dječurlija od gladi, a poslije mi je svejedno je li ropstvo ili sloboda... Da izda, nije pomišljao, ne bi on to — pa da ga pjesma kori do beskraja — a zato je smišljao gdje da udari, gdje da neku veliku pljačku zakači i gdje da je za crne dane sačuva. Krenuo je prvo na varoš i trgovce — naši mu nijesu dali ni zubom ništa da zakači; zatim se spremio na muslimane — naši su ga i tu omeli. Više nije imalo šta da se bira, ostali smo mu samo mi — da nas žive izdaje i mrtve prodaje do posljednjeg. Tako je izdržao od Božića do kopriva, sad se već nada da će sastaviti do novog žita. Više se i ne kaje, navikao je i ima opravdanje: nije mnogo bolje bilo ni za Arslan-pašine godine.