S one strane, kroz sunđerasti zid daljine, bez oblika se pojavljuje i u prazninu iščezava pramen glasa. U početku ga primam ravnodušno i zaboravljam ga čim iščezne — ne znam je li od vjetra ili od magle. On se opet izdvaja iz ništavila, izbija na površinu u dva kraka, lebdi u tmuši i kreće se. Približio se, pojačao; prepoznajem da su stalno dva ista kraka, upravo dva vokala — moje ime. Zove me neko, sjetih se najzad, i ne bi mi drago. Taj što zove ne zna gdje sam i ne nada se da će me naći. Po boji glasa čini mi se da je to čovjek koji se davi i traži da mu pružim ruku. Mrak je, ne vidi se, ne mogu da mu pružim ruku — ne znam gdje je ni voda ni obala. Probudih se sasvim i sjedoh čekajući da se ponovo javi. Uznemiren mojim pokretom, skoči Vasilj:
"Šta je, Lado?"
"Pričulo mi se da me neko zove."
"Jesi li bio budan?"
"Ne, nego kroz san."
On oslušnu. "Nema nikog. I meni tako u snu dođe."
"Treba li da ugasim vatru?"
"Neka je, sama će se", i odmah zaspa.
Prestala je kiša. Kapi se cijede s nekog lista na krov — svaka se posebno razaznaje. Osim kapi nema ničeg u pustinji. Oni glasovi, stvarno — bili su san — inače bi se ponovili. I u snu je čovjek sujetan — sve što čuje ili mu se pričini, sklon je da tumači kao da se na njega odnosi. Svejedno, ne mogu da zaboravim one glasove. Oni su mi probudili zebnje koje sam jedva smirio. Ako to zaista nije bio doziv, bilo je onda priviđenje doziva — a ni priviđenja se ne pojavljuju bez razloga. Jauknuo je neko u daljini, a to je bolom zbijen pramičak vazduha hitnuo u neznan prema meni — kao što čovjek od jada doziva mrtvu majku. Možda je Iva s djetetom, ali ono nije bio ženski glas. Bio je muški, promukao i izobličen od patnje. Možda je Nenad Lukin, negdje u Bosni — ranjen je, a nema ko da ga iznese; ili je Luka Ostojin, starac — umire u kolašinskom zatvoru...
Ko je da je, uzalud me zove. Nije potrebno da mu se pravdam, zna i sam da je uzalud. Ne valja mi ovo što stalno mislim o svojima, o rodbini — stradaju i drugi koliko ko može, čak i više. Daj nešto drugo, samo da ne mislim na to! Sjenke igraju po brvnima. Najzad je zaspao i Ivan Vidrić pa tiho diše. Mora da mu je san iznenada došao, drukčije on ne bi ostavio vatru da gori. Jedan ugarak se drži, izranjavan: oblijeću ga leptirovi plamičaka u rojevima — jedni zlatni a drugi ljubičasti, pojavi se i neki s crvenim krilima. Oni se pregone međusobno, pritom mnogi zalutaju u prazninu i izginu. Sve manje ih je. Osjeća se ljut dim smole. Nije tačno da je dim izrod vatre kao što sam ja mislio, on je samo njen plač; dvojak je to plač — jedan pri rađanju, drugi ispred gašenja. I čovjek ima ta dva različna plača, i revolucija, i ogromna blatnjava kugla što je nekad zvijezda bila...
Zaspao sam tako, nađoh se u Gluvlju kod ovaca: jesen, zlatno, dogorela čobanska vatra. Ispreta neko iz pepela gomilu pečenih krompira — kora im je progorela, crvenkasta i miriše. Draži me taj miris, jedva čekam kad će se već jednom početi s jelom. Sve su djevojke oko mene — iz Međe, iz Utrga, s Kalemegdana; nazire se među njima i ona mala, bosonoga, špijunaža Veljka Plećovića — kad god opazi da je gledam, ona postaje nevidljiva. One ne mare za užinu, dorasle su za udaju — zato se pregone kao leptirovi i stalno mašu maramama da odbiju prosce koje ne žele: "Tamo, dime, gospodine, tamo su ti vrata — od srebra i zlata"... Pod košuljama su im nabrekle grudi, zbog nečeg vole da pružim ruku sasvim blizu, pa da pobjegnu prije nego dodirnem. Bose noge im se bjelasaju ispod zavitlanih sukanja dok sasvim brzo obigravaju oko vatre i gube se jedna za drugom kao u igri sakrivanja.
Sve su se posakrivale iza progrušalih kupinjaka, iza ograda i po jarugama sjenovitim od potamnjele johovine. Pjesma im se davno ugasila, svake jeseni se tako pjesme gase. Osjetih da sam usamljen ostao i da na vratima nezvan neko stoji. Nemam dovoljno hrabrosti da odlijepim kapke i pogledam, ali mu sjenku već osjećam kako teška postaje. Nije potrebno ni da otvaram oči: on drži pištolj u ruci i traži me pogledom. Pokušavam da smislim nešto prije nego primijeti da sam budan, a to je kao da sam sebe vitlam u nekom sasvim tijesnom prostoru. Napipao sam najzad pušku — iznenadih se kako je teška i nezgrapna. U stvari ona nije teška, nego ju je nešto pritisnulo — ne mogu je izvući bez trzaja. Da prosto skočim i pobjegnem — neću ni to: bilo bi smiješno. Sjetih se pištolja, ali onaj me drži u šahu — samo čeka da učinim potez. Ostaje mi jedino da odugovlačim, a ni to se dugo ne može.
Razmišljam već nekoliko trenutaka, ubrzano i s groznicom, a nikako ne mogu da se sjetim kad sam to i kako upao u tu klopku. Naokolo je haotičan predio dolina i brežuljaka osvijetljenih nejednako, a u daljini je naselje s vatrama. Vasilj i Ivan su bili sa mnom — nekako su se vješto izvukli. Sigurno su kroz zadnji izlaz, tamo gdje je Ivan našao izlaz, a mene su ostavili ko zna zašto. Možda im se učinilo da sam već izašao, ili su i jedan i drugi pomislili da će me probuditi onaj drugi. Krivo mi je na njih, a ipak je bolje što su izašli. I prirodno je — u takvim stanjima čovjek prvo svoju kožu spasava. Treba tu stvar da zapamtim, rekoh o sebi, svoja koža je najsvetija zastava. A baš i nije potrebno da pamtim, rekoh zatim; kasno je već, i neki smrad bije iz toga. Neću to, baci to, usmrdio bi se svijet i život kad bi samo koža bila zastava!...
Pogledah iskosa prema vratima — ona su dopola otvorena. Tako stoje, hladna struja od njih bije. Od straha me zabolje prazno mjesto usred stomaka i bol poče da kruži. Zglobovi, koji su dotle mirovali, popustiše drhtavici. Oči mi se ovlažiše, ne od dima, nego od tuge i podrugljive samilosti nad samim sobom: mislio si da si čvrst čovjek i prekaljen, a sad pogledaj šta si! Smučilo mi se do povraćanja, ne mogu ni da dišem i sav sam smušen — jedva se otimam od vrtoglavice. Tako je svakom kad pada, pomislih da se bar malo opravdam, tako je i onima prije bilo. Kad se pređe neka granica u padanju, poslije više nema uspravljanja — svijet ostane zavazda nakrivljen. Tu sam negdje, na toj granici, treba brzo da se zaustavim ili bar da na nešto čvrsto padnem — dosta mi je ovog rastapanja! Brzo sam se okrenuo, izvukoh pištolj, ostalo mi je samo da ispružim ruku, a čovjek s vrata progovori:
"Ostavi to! Bolje je da ostaviš, gledam te ja."
Ruka mi klonu prije nego sam napipao obarač. Počeh da se predomišljam: on govori skoro kao čovjek, nudi mi neki mali izbor — možda bi tu moglo da se odugovlači i pogađa bar dok učvrstim zglobove i napipam obarač. Ponudiće mi da se predam — još uvijek nas više cijene žive nego mrtve. Glas mu je čudan; u stvari, to nije njegov prirodni glas: stavio je račvasto drvce između dva reda zuba da se pri govoru ne pozna ko je. Koja mu je potreba da se krije? On ili je od onih žandarskih lukavaca što sve kriju, ili je neko u koga smo imali povjerenje pa još ne želi da ga izgubi. Najgora je baš ta vrsta što je sticala povjerenje na obje strane i čekala da vidi kud će prevagnuti. Uh, što bih volio da ga smaknem! Slađe bih smakao jednog takvog nego tri otvorena...
"Koji ste to unutra", upita.
Možda on stvarno ne zna koji smo. Čeka da mu kažemo, pa da se prema tome upravlja. Ima nekog od svojte među našima, ili se nekom posebno ukivio zbog neke svađe bog zna otkad, zato pita. Ponudiće nam da se predamo, da se na njegovu riječ oslonimo, i zakleće se u sve svece da nam životima ništa biti neće. Tako su druge prevarili, ali nas neće. Glas mu nije neprijatan kao u početku, ili ga je vješto prigušio — ima u njemu, ispod promuklosti, nešto meko i poznato. Podsjeća me na nekog taj glas, tu mi je negdje sasvim blizu da se sjetim čiji je — sjetiću se ako još nešto progovori prije nego opali. Za trenutak pomislih na Vuja Drenkovića — voli on da se istakne gdje je opasno, i voli da čovjeka drži u šahu — ali se samo glas ne slaže.
"De, guknite golubovi", podsmjehnu se. "Neću vam ništa učiniti, evo časna riječ partizanska, samo da se popričamo." Stari je trik ta "časna riječ partizanska" — dosta su nas njome navarali krajem zime i u proljeće. Vjerovali smo da je svako pošten, naročito kad se njome zakune, a oni su to opazili i iskoristili. Ponekad su i na kape stavljali naše znake, ulazili u jedinice, muvali se po terenu i ubijali nam iznenada komesare. Odavno im više to ne pali, čudim se što ovaj pokušava. Ispružih ruku da ga gađam, on pade k zemlji i iz zaklona viknu: "Ne mrdaj!"
"Mrdnuću, vala, da su ti zubi od čelika", reče Vasilj i zveknu puškom.
Onaj spolja ispljunu račvasto drvce iz usta i progovori čistim glasom Nika Sajkova: "Jesi li ti to, Vasilju!"
"Jesam, budalo!"
"Pa što se ne kažeš, idiote!". "Kako da se kažem, ludače, kad si glas promijenio!"
Brzo spustih ruku da ga nehotice ne ubijem, i vratih pištolj u futrolu da ga namjerno ne ubijem u ljutini što nadođe. Znoj me oblio, obrisah lice da ne vide. Niko uđe i potrča da se ljubi. Prirodno bi bilo da se i ja obradujem, kao Vasilj, i da skočim, a nemam volje. Noge su mi se presjekle. Gadi mi se od pretrpljenog straha, a i od stida što je strah bio bez razloga. Više bih volio, čini mi se, bar bih se čistije osjećao da je to bila stvarna opasnost. Ovako se sve izmetnulo u podvalu, a ja nemam snage ni sam sebi da se nasmijem. Ustao sam najzad; jedva se držim na nogama, sve mi igra pred očima. Pružih mu ruku — ona drhti. Krivo mi je što će po drhtanju opaziti kako sam se uplašio. Srećom, on ništa ne opazi — čvrsto je zgrabio moju ruku, srdačno je trese i čudi se kako mi je brzo narasla brada. Izvukoh ruku — suvišno mi je to njegovo oduševljenje. I on čitav, dronjaviji od mene, izgladnio, liči na potkopanu stijenu koja se samo čudom drži i svaki čas može pasti. Ivan ga gleda, po glasu se vidi da je mrzovoljan: "Šta bi bilo, Niko, da si ovako nabasao na one što te traže?"
"Ne bi mi bilo prvi put."
"Znači — već si. A zašto to?"
"Ćutim po tri dana, i po deset, pa bar s njima da popričam."
"Moglo se dogoditi da te mi ubijemo."
"Svašta može da se dogodi."
"Ja mislim da to nije pametno."
"Možda nije", reče Niko i sjede. Zamislio se, pa iznenada zapita: "A je li pametno što ja tuda lutam i vršljam kao konj po praznoj slami? Tumaram tu kao nekakav šašavi Robinson po ostrvu, i ušljam se i čistim vaške sa sebe, to mi je sav posao. Čemu služi to i za koga je pametno, kome je korisno to moje sadašnje postojanje odstranjeno iz društva, iz borbe, iz života i svega?"... Nekoliko trenutaka čekao je odgovor, zatim produži: "Kad sam ja to pogriješio, Ivane? I šta? Izvršavao sam i kad se ne slažem, prihvatao sam i ono što su drugi izbjegavali — pa zašto ste me onda ovako sputali ovdje gdje moram da se sklanjam od potjere, od patrola, od žena, od djece, od svega da se sklanjam kao da sam gubavac? Bar da znam ko me to kaznio i zašto, malo bi mi lakše bilo, ali — ne znam. I više baš ne znam šta je pametno, a šta nije"...
Prije dva mjeseca znao je šta je pametno: da okupimo ostatke i da se probijemo do boračkih jedinica. Time bismo spasili nešto ljudstva i svima bi nam bolje bilo. Ali onda je Martić razmahnuo direktivom kao sabljom i održao govoranciju: ruski su seljaci boljševike žive u zemlju zakopavali, a Partija je na mjesto zakopanih slala druge da budu zakopani ili da se održe!... Mi smo ćutali, činilo nam se da ima pravo, a on je korio Nika što nema ni truna komunističkog morala i požrtvovanja. Poslije Martić sam nije čekao da ga seljaci živog ili mrtvog zakopavaju — obnovio je staro kumstvo s četničkim komandantom Arsenićem, predao se, sjedi kod kuće i možda sprema ispite. To je on kaznio Nika, i mene, i Vasilja; a Ivan se sam kaznio — zato ga ne žalim.
Ne žalim ni Nika: on je od onih što izgledaju tvrđi nego što čovjek treba da bude. Čak i kad se žale, čine to napadajući. Sličan je kamenu — nikom ne pada na um da zažali neki kamen, čak ni u trenutku kad se kotrlja u provaliju: dolje mu neće biti gore nego što mu je bilo gore. I sad, u svjetlosti vatre koju je Vasilj podstakao — lice mu je oštro isklesano iz pravih i kosih linija koje se oštro lome pri susretu i liče na pukotine. Sav je od ukrštenih pukotina, a drži se i držaće se bog zna dokle. Takva lica se ne mijenjaju, nego im samo osvjetljenje pri promjenama daje nešto drukčiji izraz. U tome su slična sa stijenama: tmurna na kiši, čudna u magli, osmjehuju se u crvenom suncu sa zalaska.
Ivan Vidrić je odmah popustio, ima on onu srećnu vještinu da popusti čim uvidi da nije u pravu. Smješka se kao krivac, nudi duvanom, a Niko se misli da li da prihvati. Zamotao je cigaretu, upalio je ugarkom — žudno uvlači kao čovjek koji bar tri dana nije pušio. Možda i duže nije pušio, jer — ko da mu da? Dođe mi da ga zažalim, ali onda se sjetih kako me uplašio, i — sve se ohladi. Onaj bol u trbuhu stoji i dalje kao nož prepriječen izmeđau mene i njega. Znam: nije htio da me tako rani, ali bol od toga ništa manji ne biva; čak je i veći, već se plašim da dugo neću moći da ga zaboravim. "Nijesam znao da tako stoji stvar", kaže Ivan. "Stoji i gore, ne može odjednom sve to da se kaže."
"Veljko se ne žali."
"Ne bih ni ja da sam na njegovom mjestu — on ipak nešto radi. Ima čovjek rođake, čitavo bratstvo — čuvaju ga. Čak i oni što ne vole komuniste — njega čuvaju, jer njihov je. Ugledaju se na Ramoviće: u svakoj stranci da imaš nekog svoga, pomažeš ga kad mu je teško, zadužiš ga, pa poslije mora i on tebi da pomogne. To jeste trgovina s njihove strane, ali Veljko zato može da radi, a to je važna stvar. Da mi je bar nešto da radim, makar najsitnije, znao bih zašto sam tu, ali ovdje je sasvim drugo. Za ove ovdje ja sam stranac, kao što je i moj otac bio stranac, i krivo im je da se održim kad se nijesu održali njihovi rođaci. Nekad mi pruže nešto za jelo, a vidim — prebroje mi zalogaje. I onda kažu: "Drugi put ne svraćaj, nemamo ni za sebe, ali ako vidiš Vidrića ili Ivanića, ili Lada — neka svrate." Tu gdje za mene nema, za vas ima — dosadi to kad se negdje odmetništvo nasljeđuje s oca na sina"... Glas mu škripi kao da nož na brusu oštri dok govori. Ponekad bljesne varnica, drugi put na brus kapne jetka suza iznutra. Strah me da će odjednom zaplakati, a onda ću i ja, i svi. Sve je to zbog ogromnog razmaka između onog što imamo i onog što hoćemo da imamo, jer mi nijesmo ni slutili kakva je to provalija i kako je treba ispuniti prije nego se pređe. Plemenski život je još tu dolje, pod pomrčinom, i nešta od plemstva i nešto od rodovskog — stari korijeni, žile, žilice, sve premreženo bog zna dokle. Traže kućeviće i nas prisiljavaju da ih tražimo, mora time da se plati za vjekove čobanstva i hajdučije. I sve što je prošlo, neće da prizna da je prošlo dok se dobro ne osveti onome što na njegovo mjesto dolazi. NI TRAVA NIJE RAVNOPRAVNA Ležim na suncu, pod nebom, u mirisu klekovih grana i žila. Gladan sam kao obično, ali to me ne sprečava da mislim na druge stvari i da se lijepo zabavljam gledajući kako Lim teče. On je prekonoć na nekim mjestima ostavio staro korito, kao što vampir grob ostavlja, i pošao da tumara naokolo. Uz put je vrbljake raščupao i pokvario čobanska igrališta. Jednim jačim rukavcem ispod puta nazidao je branu od stabala i kamenja da sam sebe zaustavi i vrati. Ne može on bez nemira i mijenjanja, nikad nije zadovoljan; da je drukčiji, ne bi ga zvali muškim imenom — Lim. Poslije svake kiše drukčije izgleda, kad god ga ponovo vidim mlađi izgleda, time u mom sjećanju obnavlja čudesan prizor stalnog pokreta, sliku vječno mlade snage i uporne borbe s vremenom koju sam pri prvom susretu, negdje davno u djetinjstvu, naslutio u njegovom hujanju. Jedna ševa prozvižda kao metak u nebo i zacirikta. "Velikog li veselja", reče Ivan. "Sunulo joj u glavu, hoće gore, a gore baš ničeg za veselje nema — vazduh, nebo, ni gusjenica nema."
"Sune i nama tako", reče Vasilj. "Zato smo ovdje."
"O čemu sad misliš, Niko", upita Ivan. "Volio bih da čujem zvižduk voza, odavno ga nijesam čuo."
Vasilj podiže glavu i pogleda ga — šali li se on to? Ne, dosadila mu je tišina, kaže; mnogo je ima ovdje, a prekida je samo pucnjava kad krene potjera. Meni je naprotiv dosadilo da slušam kako pričaju o potjerama; više bih volio da je sasvim tiho, da na miru gledam selo Ravan u ravnici pored Lima. Bijeli se komad ceste u zelenilu, čuči na okuci ona ista kuća u kojoj je moj otac Joko držao han i, umjesto da služi piće, svađao se s komitima, sa žandarmima, sa svakim. Ona mrlja ispod ceste — bunar je; oko bunara sam bos tutnjio na vrbovom konju kad su svatovi prolazili. Htio bih opet to, a ne može se. Sad me sve to odozdo hladno sreta, blijedim pogledom, kao stranca kojeg nikad vidjelo nije. Skoro me ljuti ta ravnodušnost stvari i predjela, pa iako je prirodna; čini mi se da su od stvari i od prirode ljudi naučili da ljude hladno gledaju i namjerno zaboravljaju. Oni su opet počeli razgovor, ali to sad više liči na priču: bila je negdje nekakva livada, nečije posljednje parče očevine, njegova jedina veza sa zemljom, a on je pristao da se proda za pedeset kila žita. Kupila ju je neka Miklja koju zbog nečeg zovu Miklja-pljačkaš. Nije "zbog nečeg", nego se ja sjećam kad je to bilo: odlazila je s pljačkašima u Bihor i dogonila opljačkanu stoku iste godine kad se udala; nametala se Vučku Đemiću, htjela je da ide s njim u društvu, a on to zbog nečeg nije htio. U selu su je nazivali posebno za nju skovanim izrazom — vuk s vaginom; ona je znala kako je zovu, Vučko joj je to kazao, i nimalo se nije ljutila. Sad je, eto, kupila livadu, a ništa ne da za nju — nemam, kaže, a zna se da ima; tuži me, kaže, jer zna da on nema gdje da je tuži. Tako, nada se da će on poginuti, a onda joj livada džabe ostaje... "Trebalo bi je mokrim konopcem", rekoh u iznenadnom ogorčenju. "Kako", začudi se Ivan i pogleda me crvenkastim očima. "Po debelom mesu — konopcem", objasnih mu. "Da joj se zabaci suknja preko glave pa po golome — dok sve pošareni."
Ivan zatvori oči i odmahnu glavom: "Šta ti pada na um!"
"Onda bi četnici tu njenu šarenu stražnjicu na sva crkvena zvona", reče Vasilj. "Dolazilo je i meni da je izbijem", reče Niko, "a ti bi onda glasao da me isključite."
Oćutah. Nijesam znao, prosto nijesam povezao da je Niko taj koji je prodao livadu. Rekao sam bez razmišljanja, šta bi po pravdi trebalo da se uradi; ali, pošto je Niko u pitanju — stvar se mijenja. Naravno, Niko nema prava na pravdu čak ni kod nas, kao ni mi, niko od nas. Nek trpi! Ko ga je tjerao da bude komunista, i još da bude član Partije? Prvo se namučio dok je to postao, a tek sad vidi — vezane ruke!... Treba da živi od vazduha, od ideja i zračenja budućnosti, jer zbilja bi to strašno odjeknulo u narodu kad bi nasiljem pokušao da ostvari ono što se bez nasilja ne može. Jedan od naših da iskamdžija Miklju — moglo bi to da škodi frontu i saradnji Staljina i Čerčila. Ne, ni ja ne bih htio da zavadim saveznike, zato tiho ližem ono što sam pljunuo i slažem se: nama ništa ne mora da se plati i ne priznaje se da je naše ako se slučajno nekom drugom sviđa. Ako neko mora da se žrtvuje, onda smo to mi na prvom mjestu, i na drugom i na trećem, do beskraja. "Kako je Leko?"
"Ne znam", reče Niko. "Zar nikad nijesi svraćao?"
"Jesam triput, i triput se pokajao."
"Zašto pokajao?"
"Zato što se on krije od mene kao od prokletstva. Svi se kriju, pa i on najzad. Ona njegova žena izađe i ščepa se za oba direka da ne uđem preko nje žive — po tome znam da je on negdje unutra, na tavanu ili u izbi. Nije kod kuće, kaže žena, i nemoj više da svraćaš — naša je kuća pod okom. Pa i jeste — sad su sve kuće pod okom i sve su naše porodice na zub uzete, prijete im, zlostavljaju, ne daju im ni soli da kupe. Čak i goveda su im kažnjena, podivljala bez soli i mršava. Ne bi ni trebalo da svraćam, jer to su stvarno naši, ne daju im ni da budu ništa drugo nego naši — pa zašto još i ja da ih izlažem opasnosti? Ne samo što im muče stoku, nego ne daju ni trava u livadama da im bude ravnopravna; da nije ovih kiša, njihove bi se livade izdaleka poznavale: izgubili su pravo da ih navodnjavaju."
"A njive, kukuruz, jesu li im i to zabranili?"
"Kako gdje, zavisi od komšija. Zabraniće ako bude suše."
Upitah za Galja, a Niko promrmlja: "Galjo, kao Galjo"... "Zar ništa bolje", upita Ivan. "Ne, nego gore."
"Šta može da bude gore?"
"Mislio sam i ja da ne može, ali Galjo je pronašao način. Ne treba ih ni upoređivati, krivo bi bilo, jer Galjo prosto nadaleko smrdi od straha. Ako hoćeš da upropastiš nekoga, da čovjek sasvim izgubi vjeru u ljude i da mu se smrkne, pošalji ga da malo s Galjom porazgovara. Da si ga vidio izbliza, kao ja, i tebe bi prošla volja."
Htio bi da prestane, mrsko mu je, ali Ivan ne da — ispituje nit po nit, hoće sve do dna da opipa, kao da nalazi bog zna kakvu nasladu u tom uzaludnom prekopavanju ruševina. Znali smo kako je Galjo udesio da ga tobože iznenada zarobi njegov tast s društvom. Sačekali su ga, uzeli mu oružje i pustili ga da sjedi kod kuće; htjeli su, a i uspjeli su, da njegovim primjerom privole na predaju neke skojevce i nepartijce što su bili preostali. Bilo je još nekoliko takvih slučajeva ugovorenog zarobljavanja — Ivan se ustremio da ih prouči do sitnica. Zajedno s Galjom bio je zarobljen neki seljak kod kojeg se slučajno zatekla Nikova puška — tako je Niko odjednom ostao bez društva i bez oružja. Ostala mu je samo ofanzivna bomba, jedna jedina, koju je ranije bio od Galja uzajmio — sjutradan je Galjo poslao majku da ona od Nika iskamči i to, da ga sasvim bez odbrane ostavi. "Valjda mu je nijesi dao", zgranu se Vasilj. "Jesam, poslao sam mu je."
"Pa ti si sasvim lud!"
"Zgadilo mi se bilo."
"Kad ti se zgadi, pobljuj, a ne da daješ oružje! "Može ponekad čovjek od samog gađenja da poludi, a onda ne zna šta radi."
Dao ju je, sad se i ja sjećam: u Mojkovac je Niko stigao bez ičega, kao neki pogorelac u dronjcima. Onda su mu se rugali iza leđa, naročito oni iz komande mjesta i iz komiteta: pustio je da mu četnici zgule oružje, a ne stidi se da kritikuje. Ne znam šta im je zamjerio, vidio sam samo da ih je zaboljelo i da mu to neće zaboraviti. U stvari: pričina je priča kad se kaže da je kritika potrebna, — pričaju je gornji kad donje kritikuju, inače niko ne voli zamjerke. Bilo bi neprirodno da ih voli, bila bi to neka vrsta psihičkog mazohizma, a na Balkanu se od toga nikad nije bolovalo. Ono od čega naši boluju, i ja isti, osveta je: čim ti neko malo naškodi, ti ćeš njemu dvaput više — ne zub za zub, nego dva zuba za jedan. Trebalo je Nika da pošalju u udarni bataljon — odlagali su dan po dan dok ta mogućnost nije propala. Poslije više nije imao šta da bira. "Jesi li viđao Galja od onda", pita ga Ivan. "Jesam. Upao sam mu u kuću za dana, prije nego je zaključao."
"Pa šta kaže?"
"Kaže: kumim te bogom i svetim Jovanom, izlazi mi iz kuće!"
"Što ga ne podsjeti da je bio član Partije?"
"Nijesam imao vremena, jer on je to stalno ponavljao dok mi se zgadilo. On je, čini mi se, mislio da sam đavo, ili nešto slično — đavola ovdje tjeraju imenom svetog Jovana."
Nasmija se iznenada, otkriše se rasklimatani zubi u natrulim desnima. Jedan potočić sukrvice procure otuda, on ga obrisa dlanom i postidje se. Ivan ga gleda sleđenim očima — više ni on nema šta da pita. Sve je jasno, stvari stoje gore nego što je mislio, dosta slično onom što sam ja govorio u trenucima kad me savlada ogorčenje. To je uglavnom posljedica pogreške koju smo učinili kad smo vratili četu s Tare na Lim, u zavičaj. Onda se samo Niko opirao: kud da se vraćamo, jesmo li ludi, to je dezerterstvo a ne vraćanje, rasprsnuće nam se ljudstvo tamo da ga više nikad ne skupimo, izgubićemo četu za deset dana... Sve je tačno predvidio, a uzalud mu je bilo — često bolje prođu oni što ne predviđaju. Komandir je bio izdajica, Vasilj i ja zadrijemali od umora, ljudstvo željno kačamaka, a komesar Veljko Plećović je i kroz drijem osjećao da će naći oslonca kod rođaka. Neki se uhvatiše za "vezu s narodom", napraviše od nje teoriju i napumpaše je kao balon: uvijek je na Limu bilo odmetnika i uvijek ih je narod hranio, hraniće i nas... Ivan onda nije bio s nama, a i da je bio — ne bi se mnogo drukčije odigralo. Seljaci su bili u većini, i bilo im je dosadilo da gladuju na tuđem terenu — prekonoć bi se okupili i nestali. Htjeli smo da sačuvamo jedinstvo čete, jer bila je stvarno lijepa četa, i sasvim hrabra kad se bije — a u stvari smo klizili niz brdo. Ovih gadnih dolina ovdje bili smo se strašno zaželjeli, zato nam se pričinjavalo da i one nas žele. I željele su nas, ali ne da živi vršljamo po njima, nego da nas jednog za drugim usisaju u se, pokopaju i zelenom travom pokriju. One noći nije bila trava, samo snijeg mek od jugovine. Prljav snijeg, dronjavo nebo, bjelasaju se brezova stabla kao skeleti. Uzbrdicom se penje četa, preko Tare se čuju psi i dozivi četničkih straža. Odjednom Niko izađe iz reda i sjede kraj prtine. Uhvatio se za glavu, zaljulja se i ispruži — zaronio je licem u snijeg kao da se sašaptava s majkom zemljom. Prolaze ljudi pored njega, niko ga ne pita šta ga boli, niko mu ne pruža ruku. Prolaze i oni iz Utrga kao da ga ne poznaju — svima im se zamjerio što je htio da ih udalji od Lima i kačamaka. Prođoh i ja, i meni se zamjerio jer je tačno predvidio šta će biti. Hoće tu da ostane, mislio sam, a poslije će pristupiti nekoj drugoj jedinici; pa nek ostane, rekoh u sebi, on je i onako skoro stranac među nama — otkad je Jug Jeremić poginuo, on više nema druga među nama. "Zašto ne osta zimus na Tari", upitah ga. "Mogao si da stupiš u neku drugu četu, svaka bi te primila."
"Na isto bi se svelo, poslije su i njih vraćali u pozadinu."
"Trebalo je čovjek da se prošvercuje", reče Vasilj. "Meni ne bi odgovaralo da se švercujem."
Ne znam zašto o tome govorimo — prošlo je, daleko je, ne može se popraviti. Sad smo tu. Oko nas je sitno klekovo žbunje — bodljikav gustiš s upletenim granama. Potjera nam se ne može privući, čuli bismo je čim se približi. Ispod nas su gladna sela, iznad nas sunce. Kad nas uhvati drijem od sunčanja, zagnjurimo glave pod granje; kad nas glad uhvati, pijemo pomalo vode iz čuturice. Pečemo gola leđa i rebra, a nikako da istjeramo zimu i jezu što se unutra nakupila. Pošao je Niko nekud da potraži nešto hrane — trebalo bi već da se vrati. Izdaleka se čuje ovnujsko zvono; kad pokušam da odredim s koje padine, ono umukne. Cestom zvrje kamioni s vojnicima. Već triput mi se pričinjava da je to vojska Arslan-paše: pošto joj nije pošlo za rukom da nas savlada sa istoka, promijenila je uniforme i preplavila nas sa zapada... Čuju se grane u makiji, javlja se Niko ugovorenim znakom. Jedan novi miris stiže prije njega; Vasilj taj miris prepoznaje i mršti se: rogačevina! To su mekinje od rogačevih mahuna, hrana za kraljevske mazge imperije, no pošto se ponekad dešava da mazge crkavaju od takve hrane — intendantura rado mijenja te mekinje za sijeno, kilo za kilo. Pokazalo se da naš živalj nije razmažen kao mazge, i da ima čvršća crijeva, koja sve vare — tako se razvila trgovina. Razbole se neki, ima i toga, ali — i od trave se boluje, a časnije je umrijeti od hrane za mazge nego od gladi. Zato su rano počeli da kose livade i često se viđaju s tovarima trave cestom. Jedni to prenose na konjima, ali to su bogatiji; drugi zametnu breme na leđa, dugo posrću do varoši, zamijene tamo breme za breme, pa opet posrću do sela, do mlina, do zla ručka i gore večere. Ja, svejedno, neću da ih žalim. Moji, Iva s Malim ni to nema: ne umije da pokosi, nema snage da odnese na prodaju, nema ništa... Prvi zalogaji su skoro prijatni — nešto kao čokolada, samo buđava i nagorka. Podsjeća i na kakao, varoš, kutije sa slikom crnkinje. Vasilj ne okusi — jednom se častio time, više nikad neće. Progutao je parče sira, zatvori oči da sanja ostalo. Ivan kaže da u tom tijestu ima nečeg mineralnog. Možda ima, ali meni više smeta sladunjavi ukus koji se pojačava. Gutam i dalje, brzo, jer utroba vuče — kamenje bi usisala i skuvala. Ivan kaže da to treba umjeriti, umjereno, a ja neću — umjerenost je kukavičluk koji se javlja unaprijed. Odjednom mi oteža stomak. Da je kamenje, lakše bi mi bilo, ali ovo je ilovača. Zategoše se vratne žile — crnkinje s kutija, s naušnicama, zaigraše strašan čardaš oko mene. Zamrači mi se pred očima. Ono što je blizu jedva razaznajem. Brda preko Lima pokri magla, u magli se sasvim rastopiše. Po bunaru doline, kao po prošlosti, tumaraju talasi pucnjave. "Ono je napad na Ramoviće", kaže Niko. "Otkud oni dolje", pita neko. "Za hljebom sišli, nijesu navikli da gladuju."
"Neće biti", kaže Vasilj. "To je neko četničko slavlje."
"Vazda je njima slavlje kad nanjuše naše meso."
To govori Niko — glas mu je od onih što stalno u svemu slute zlo. Mrzim ga zbog toga potmulog glasa, zbog sjenovite jeze u njemu, pa mi se čini da su mi i drugi, negdje, nekad, to isto rekli. Sve što se takvim glasom izgovori, izaziva otpor kod drugih, čak i kad je nepobitna istina. Skoro da tu ima nečeg rasnog, jer Niko je možda od stare rase. S mukom se okrenuh da pogledam njegovo lice od kamena ispresijecano pukotinama kroz koje kao mravi izlaze kaplje znoja. Šta ti je, Niko, čovječe! Zar ne bi bolje bilo da bar za trenutak odstraniš tu zlokobnu boju i te slutnje? Ne mora baš vazda da se dogodi ono najgore. Pola godine se to događa, vrijeme je da prestane. Pa i kad bi bila istina to što kažeš, šta će nam istina i zašto da je unaprijed znamo? Ne znamo je, ne znamo ništa, samo se čuju puške u daljini. PRAVDA I NEPRAVDA Pošao sam za njima, i idem, a noge su mi nesigurne — čini mi se da su dva džaka vune natopljene olovom. Uzalud ih gledam, spolja se ništa ne vidi. Mora da su zbog nečeg obamrle veze koje su ih iznutra pokretale. Samo jednom sam osjećao nešto slično, a i drugi su se žalili — ono poslije ustanka, u šumi, kad smo dugo bez soli živjeli na pirinču i šećeru iz talijanskih magacina. Sumnjali smo onda da su namirnice zatrovane ili izvjetrile od dugog stajanja. Možda je i ovo sad od hrane, ali Niku ništa ne smeta. Ni Ivanu ne smeta, samo meni. Odmiču i ne osvrću se, sasvim su me zaboravili. Krivo mi je što su me zaboravili — to, bogami, znači da sam suvišan. Pokušavam da potrčim, čini mi se da već dugo trčim, već sam se i zadihao, a uzalud — oni nekako vraški odmiču i razmak se povećava.
Ono oni namjerno žure, kažem kroz zube. Imaju neki tajni razgovor koji ne žele da ja čujem. To je Ivanovo maslo, znam ja njega — navikao je da plete tajne sa svakim posebno i u četiri oka. Nije to, znam da nije i da nema nikakvih tajni, ali meni je potreban razlog za srdžbu što mi se unutra nakupila. Spustio sam se na zemlju, ne mogu dalje. Nek idu sami kad su tako zapeli. Jedan list na grani okreće se i zabrinuto šuška s drugim listom o meni. Opazila me neka ptica — javlja onima naokolo da sam tu. Nastaje odjednom nerazumljiv žamor i metež. Treba da idem, rekoh, stranac sam tu gdje je sve u dosluhu jedno s drugim. Ne poznaju se tragovi po šuškoru, ne znam na koju ću stranu. Pustih dug zvižduk s prizvukom prekora, jedan pa drugi. Vasilj mi najzad odgovori — čekaju me. Teturam polako i odmaram se — nek čekaju. Srete me Niko, vratio se da me traži. "Ne valja da se zviždi ovdje", kaže. "Je li zbog ptica, da ih ne uzbudim?"
"Zasjede postavljaju, zato ne valja."
"Pa gdje su te zasjede, što se ne jave?"
"Da znam gdje su, ne bi bile zasjede. Mora da se pazi."
Dosadio mi je s pažnjom i s tim potmulim glasom. Kažu da su starinci govorili takvim muklim glasovima, Niko je možda ostatak toga starinačkog stanovništva što odavno neko zlo sluti i što se stvarno gasi. Njegovi su pretci ovamo dobjegli od turčenja, da vjeru sačuvaju; iz Dosela su došli, zato se zovu Doselići. Taj Dosel mora da nije bio selo, nego priselak ili katun, a i njihovo naselje u Utrgu na katun liči. Odavno su došli, a nijesu se namnožili — rađaju im se ženska djeca, s odivama im bježi sreća... Odjednom se sjetih: to što Džana dugo nije htjela da primi Ivu za snahu, možda nije bilo zato što je Iva od Đemića, nego zato što je Ivina majka od Doselića. Ništa mi o tome nije rekla, ima nekih stvari o kojima se ne govori, a plašila se da će joj Iva zaređati s ženskom djecom kao što je Ivina majka ženskadijom napunila kuću Peka Đemića. Niko je Ivi jedini ujak, upitah ga je li svraćao da je obiđe. On klimnu glavom: jeste, svraćao je. "Je li to sve što imaš da mi kažeš", upitah ga. "Šta bi drugo htio", upita on mene. "Gladuje li?"
"Sad svi gladuju."
"Ne brinem ja za druge, nego samo za nju i dijete."
"Dijete ne gladuje, ima mlijeka."
"Od one jedne krave?"
"Dvije krave, jer jednu im je ostavio Luka Ostojin. Imaju i sira". "Je li im Trobrk dosađivao?"
"Jeste dosta". "Moram li da čupam riječ po riječ: kako im je dosađivao?"
"Puštao im je stoku u njivu, koze u baštu, eto tako?"
"Ubiću ga", dreknuh usred šume. "Nije potrebno, smirio se sad."
"Ne vjerujem, znam ja Trobrka, neće se smiriti dok ga ne prošijem."
"To sam mu ja već predskazao, zato je miran. Dao mi je i večeru."
"Jesi li mu prijetio?"
"Moralo se: taj bez straha nema obraza."
"Hvala ti za to!"
"Pas de quoi."
Eto, sad sam i ja porazgovarao u četiri oka. Bolje je ovako nego da Ivan vidi šta me muči. Odjednom sam zavolio i Nika i njegov mukli glas — dok je on tu, mogu bez brige za Ivu. Mora da su Trobrku drhtale gaće, čim mu je i večeru dao; a poslije je ugnuo glavu u ramena: nema šale s vatrom i sa sinom Sajka Doselića... Dok o tome mislim, vraća mi se snaga; čim počnem o drugom — opet se gubi. Oslanjam se na stabla, hvatam se za grane da se rukama pomognem. Jedva sam stigao do Ivana, spustih se na zemlju da se odmorim. Čekam kad će početi da mi popuje o ne znam čemu, a on ćuti. Ni to mi se ne sviđa: dosadili smo jedan drugom, znamo napamet jedan drugog, nema šta novo da se kaže. Postali smo neosjetljivi, naučili smo od okoline da nema milosti. Sigurno sam i ja takav kad je njima teško, nikad mi nije palo na um da se zapitam je li im teško. Sad se svete. Kao da ništa nije bilo, Ivan produžava razgovor s Nikom: "Učitelj, onaj bez noge, naš je čovjek. Potražićes ga."
"Tražio sam ga, svakog sam tražio — svi vrdaju."
"On sigurno želi da ima vezu."
"On želi da se sakrije od svake veze. Što da gubim vrijeme?"
"Moramo imati nekog ovdje, da ne gubimo teren."
"Ovako ćete izgubiti i teren i mene."
On bi htio da ide s nama, odmah, ovako, bez pripreme. Ovo ovdje bi ostavio da stoji kako stoji. Ostavio bi i Trobrka da opet osili i zulume čini. Nijesam znao da je tako slab. Uplašila ga je ona pucnjava dolje, ono što on misli da je napad na Ramoviće — jer kad Ramovići s moćnim vezama padaju, teško da će se održati sirah tužni Niko Doselić. Gleda me očima koje preklinju da mu pomognem. Kolebam se nekoliko trenutaka — pomogao bih mu, a ne znam kako da počnem. Zatim nadođe suprotna struja: baš neću da mu pomažem! Ne volim ja molbe — to je zastareli oblik podmićivanja da se skrene od onoga što je pravilno. Onaj učitelj bez noge, znam ga dobro — pobjegao je sa Cetinja da ne služi okupatoru, ali kad je vidio kako je ovdje, uplašio se; od njega neće biti koristi, on i kad bi htio da pomogne, ne smije od žene — ali zašto da se još jednom ne pokuša kad je to zadatak? Svi mi izvršavamo neke zadatke od kojih se ničem ne nadamo. "Kroz nedjelju dana, čim to svršiš", kaže Ivan, "poslaćemo nekog da te dovede gore."
"Bolje je da sad idem s vama."
"Ti mi ne vjeruješ, čini mi se". "Nije da ti ne vjerujem, nego — iskrsnuće neki đavo da sve pokvari. Takve sam ja sreće: osuši se i zelen bor čim se ja za njega uhvatim."
"E, ovo je čudo", reče Ivan. Jeste čudo: svi vjeruju u vradžbine i plaše se da su ukleti, najzad i on. Njegov otac Sajko Doselić više od deset godina je sam hajdukovao, a on ne može ni deset nedjelja. Po tome bi se moglo zaključiti da ljudi, iz pokoljenja u pokoljenje, naglo slabe i opadaju. Ako je tako, onda nam je tu negdje blizu kraj. A najviše se žali na samoću. Glad ne spominje, potjerama umiče, srlja na patrole, a samo od samoće strahuje. Lud je, čini mi se, inače bi mu jasno bilo da je baš samoća prirodno stanje stvari. Jeste da smo se navikli da u rojevima živimo kad smo otimali žandarske palice i pištolje karabinjera — ali zato ne treba uobražavati da je naše vrijeme neki naročiti vijek ljudstva u gomilama. Suština je ostala bez promjene: sami smo se rodili, sami ćemo umirati kao svi oni prije. Pa i ono što je između te dvije samoće, život — najviše je samoćom ispunjeno. Ponekad u društvu, u zabavi ili ljubavi, zavaramo se za trenutak, učini nam se da nijesmo sami. Ne znam koja nam je vajda od tog zavaravanja, naročito kad je već jednom jasno da samoća ostaje na kraju svega i da se izbjeći ne može. Ja bih se lako pomirio s njome. Nije ni zla toliko: sam čovjek — pa šta s time? Jedino sam čovjek živi svojim punim vremenom i svojom voljom — ne kradu mu sate praznim pričama, ne kvare mu odluke pogađanjima, nije prisiljen da druge sluša, ni da im se suprotstavlja. Nikom ništa ne duguje, ničije mane ne vidi i niko njegove sklonosti ne zna, može da se ispruži po zemlji, da gleda nebo i zna istinu: on je samo sjenka između dvije privremenosti kojima pripada — jednoj manje, a drugoj više... "Ajde, Niko", kaže Ivan. "Kako si izdržao dva mjeseca, izdržaćeš i ovih osam dana", i pruži mu ruku na rastanku." "Teže će mi biti ovo nego sve što je prošlo."
"Zašto? Bojiš li se ti od nečega određenog?"
"Bojim se od sebe — napraviću neku glupost, je sam čovjek ne zna šta valja i šta ne valja."
"De, nemoj da si lud!"
Pri rukovanju on me gleda čudnovato: ne moli više ništa, nego kao da me opominje i kori. Taj prekor je nešto posebno: nije za prošlo nego za buduće. Pogled mu postaje sličan glasu — potmuo i težak, iz dubine bića. On je uvjeren, čini mi se, da smo ga nekako prevarili, ili da ćemo ga prevariti, i tim pogledom nam pokazuje da je već unaprijed svjestan prevare. Za trenutak mi se ražalilo — treba nečim da ga utješim, nekom riječju koju nigdje u sjećanju ne nalazim. Zatim opet naiđe hladna struja: šta ima tu vazdan da se nagađamo i sažaljevamo!... Nije on dijete, nego čovjek s puškom. Šta sam mu ja kriv? Ne ostavljam ga tu ja, nego Ivan, a Ivan zna šta valja — inače ne bi bio član svih komiteta do gore. Potreba je takva, važan je to teren — nek učvrsti veze, pa će sve biti kako treba. Pošli smo najzad. Svi smo se umorili od tog rastanka težeg nego težak porođaj. Odmičemo i nadamo se da će nam biti lakše, a ta olakšica nikako ne dolazi. Ispod šume se naslućuje suncem obasjana livada, na livadi stoji stijena kao dvospratna kula ravnog krova; nad prvim spratom je izbočina, liči na balkon bez ograde — taj balkon je zastrt ćilimom od mahovine. Na balkon se pope Niko i stade. Stoji kao skamenjen, gleda za nama. Oči su mu žive, kruže tražeći nas i skoro vrište. Uplaših se: viknuće nešto, a to poslije neće moći da se zaboravi. Ruka mi se sama podiže, mahnuh mu kao s broda koji odlazi da pozdravim samotnika na kuli-svjetilji. On ne odgovori i ne pomače se. Nije vidio, vjerovatno, jer zagledao se u nešto duboko i neshvatljivo, možda u haotičnu budućnost događaja što kao talasi na nas idu. "Što ga ne zovneš da ide s nama", reče Vasilj. "Treba da se poveže s ljudima", odgovori Ivan. "Čuo si, ne smijemo ovdje ostati bez oslonca. Ima zadatak."
"Ima tu neki đavo, nešto što on sluti i muči ga. Vidiš li koliko mu je stalo da pođe s nama?"
"Ima sto stvari do kojih je meni stalo, a ne idu mi po volji."
"Dobro, kad si zapeo. Pošli smo da ohrabrimo ljude, a ovdje — bolje da nijesmo ni dolazili."
Ako malo podržim Vasilja, Ivan će popustiti i pozvaće Nika da ide s nama. Treba da ga pozove, pomislih, jer onaj učitelj nije za naš posao, ni drugi nijesu, prosto — nema oslonca. Sačekaćemo bez oslonca dok se nešto novo pojavi. Krenuh da to kažem, a glava me zabolje i smrče mi se pred očima. Uhvatih se za granu. To je već čudnovato kako me ta glavobolja prekida u trenutku kad odlučim da nešto za Nika učinim. Čini mi se da stvarno postoji neko prokletstvo, neke tajne sile koje rade protiv njega i svuda imaju konce. Šta mogu ako mu je tako suđeno? Nek ostane, kad sudbina tako hoće — pritrpjeće tih osam dana, a onda će se uvjeriti da sve što se mora može da se izdrži. Poslije će imati više vjere u sebe, a to je važna stvar. Zašli smo za brijeg, sad slobodno mogu da se okrenem — nema Nika, ne vidi se ni stijena na kojoj je stajao. Odjednom Vasilj zastade i okomi se na Ivana: "Zapeo si bio iz petnih žila da odvučeš Veljka s njegovog terena. A zašto to?"
"Bojim se", reče Ivan. "Prevariće neko Veljka. Ne čuva se Veljko, možemo ga izgubiti."
"A Nika si ostavio, ne znaš ni zašto si ga ostavio. Misliš li da njega puška ne pogađa?"
"Nika neće prevariti. Vidiš — on nikom ne vjeruje."
"Jeste — nikom. Ni sebi on ne vjeruje. Ima tu neki bog ili đavo — nešto je njega potkopalo."
Strah ga nije potkopao, rekoh u sebi, jer od straha se čovjek šćućuri, a ne traži po noći i po kiši gdje će kavgu zametnuti. Ni bolest ga nije potkopala — ne kašlje, ne žali se. To što je mršav, od gladi je, a sad su svi gladni. On baš nije navikao da ga sudbina miluje i nije mu prvi put da bude gladan. Ni majka, ni otac — niko nije imao vremena da ga mazi. Pobjegao je bio od strine u ujčevinu, s one strane Koma, a ni tamo mu nije bilo mnogo bolje. Jedino je kod naših našao malo pažnje i ljubavi — možda je tada uobrazio da su svi ljudi dobričine kao braća Zatarići i Jug Jeremić. Za trenutak je teško kad čovjek uvidi da ni svi naši nijesu dobričine, ali i to poslije prođe. Savladaće on i tu krizu, pa više neće tražiti od ljudi da budu bolji nego što su. "U stvari, bio si nepravičan", reče Vasilj. "Zašto", pita Ivan. "Više ti je stalo do Veljka."
"Pričaš gluposti."
"Jer Veljko ima bratstvo, masu, a nije samac kao Niko."
"Nijesam na to ni pomislio."
"Znam, to ide samo po sebi, bez mišljenja. Navikli smo da nagonski osjetimo ko je od veće koristi za pokret, za nas, pa da mu poklonimo veću pažnju. Varamo mi to sebe i druge kad kažemo da su nam svi jednaki. Nije tačno da su nam jednaki — uvijek nam je bio preči onaj koji je jači u nečemu, koji ima zaleđe i uticaj i ne znam šta. To od početka, i svi tako. Borimo se za pravdu, Ivane Vidriću, a uz put ipak činimo nepravde — to je mene dugo potkopavalo, zar ne može i druge da potkopa?"
Glas mu je nejednak, na precmiljke i preskamuke, naizmjenično se rasplamsava i kida: tri godine je čekao da ga prime u SKOJ, a druge su primali za tri mjeseca ili za manje, prema nacionalnom i đavo bi znao kakvom ključu. Smučilo mu se bilo da čeka, došlo mu je bilo da psuje, a drugi nijesu imali strpljenja da čekaju, pošli su i sad su mnogi s one strane... Ivan se prekrsti lijevom rukom i ne reče ništa. Mogao bi mu reći da je nepravda nužna, jer se pravda iskrivi čim se zemlji približi, ali Ivan je pametan — ćuti. Oborio je glavu, gleda nekud unutra. Tišina je, samo što šušti suvo lišće lanjsko i preklanjsko pod nogama. Ponekad se pod povjetarcem čuje i veseli šum živog lišća odozgo s grana, a poslije se opet dva lista, jedan s grane a drugi sa zemlje, dozivaju u prekogrobnom razgovoru. Kroz sedam-osam nedjelja, tamo u septembru, počeće na zemlji da se miješaju i tek tada će se razumjeti.