This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Mihailo Lalić: Lelejska gora
("Nolit", Beograd, 1962; str. 7-136, 237-289)

OD KAMILE ZMIJA

Da skratimo put, zagazismo u jezerce livade. Tonemo u travu do pojasa, tri krivudave brazde ostaju za uspomenu za nama. Svaki za sebe, kroz tri posebne kapije okićene zelenilom, upadamo u tvrđavu smrčeve šume. Unutra je mračno i miriše, a sve što se vidi nagovještava ono što ne postoji. Obične praznine među stablima liče na stubove od biljura i plavetnila; jedna suva jela izgleda kao zvonik podzemne bogomolje. Kao u snu ili u omami, rađaju se priviđenja. Ima stijena obraslih mahovinom — one su šatori đavolje vojske što se još koleba kojoj će se strani pridružiti. Nekad izviri poglavica u krznu, pa se povuče; nekad pošalje izvidnicu, a ona se povlači prije nego osmotri. Jedno zadimljeno mjesto zamislili smo da je vrelo s isparenjima, ono se odjednom pretvori u proplanak; staze koje su išle preko njega progutalo je džinovsko lopurje.

Ponovo se zgusnula zelena magla šume, kao poročena za maštanje. Zamišljam dvorce za odmor rudara, s terasama za tkalje i vezilje, jezera s čamcima za livce i ložače, hladnike s klupama za zidare, podzemne tamnice za trgovce i bankare s vrećama tantuza da imaju šta da broje. Sve se to, jedno za drugim, stvara i rasplinjuje. Odjednom se zabijelje kocka daske ostavljene da se suši — stoji, i ne gubi se kao ostalo. Tarem oči, a to i dalje odolijeva pogledu i zove bjelinom da mu se priđe. Uputismo se tamo željni da izbliza pogledamo djelo ljudske ruke koje nije stvoreno ni za napad na nas, ni za odbranu od nas, i sasvim bezazleno stoji u gori. Prepušteno samoći i tišini, ono nam ničim ne prijeti; naprotiv — podsjeća na prošla vremena kad se još mislilo da na ovom svijetu može da se živi i od poštenog rada ruku.

"Kad bi me pustili da biram posao", kaže Vasilj, "baš bih ovaj izabrao."

"Da glačaš daske, ili da ih gledaš", pita Ivan.

"Šta bilo što je u vezi s drvima."

"Znam zašto", kaže Ivan. "Tako bi imao dosta iverja da ložiš vatre dok si živ.

"Drvo je najpošteniji stvor na svijetu", reče Vasilj, "zato ono i kad je mrtvo miriše... Evo sjekiru gdje je sakrio."

Izvukao je sjekiru, kucnu oboreno drvo. Iza složenih dasaka izroni izdužena glava Vučka Masnika s brkovima. Lice mu je još sasvim tupo od sanjivosti, brzo trepće očnim kapcima da se snađe. Ispod kapaka dva ispamećena oka trzaju se kao dva naživo odrana miša koji bi htjeli da pobjegnu na razne strane; vezani su repovima jedan za drugog, zato ne mogu pobjeći, a od njihovih trzaja grče se Masnikovi obrazi. Donja vilica, zaboravljena, otpusti se sasvim: lele, uhvatiše me na spavanju!... To je kratak trenutak, bogat složenim promjenama. Stravu na licu smjenjuje ljutnja; zatim zabuna, jer — prepoznao je Vasilja. Osmjehnu se — odlučio je da pripremi teren tobožnjem veselju. Ruke, ispružene za odbranu, saviše se u pokret zagrljaja. Najzad dođe i do glasa:

"Vasilju, vatro živa, koje su te to vile danas donijele?"

"Brze noge, a ne vile. Nema vila u ove dane."

"Ima, ima — vi ste vile i dike naše"...

Prekide se usred riječi: ugledao je mene, upravo bradu, i stade zakamenjen. Ne zna je li prenaglio, najradije bi povukao ono što je već rekao. Ispruži vrat i upita:

"Koji ti je ovaj s bradom?"

"Ne znam, neka vila s bradom. Tu je iz Međe, tebi je bliži."

On se ponovo oduševi: "Ono je Lado, tako mi tvorca-boga!"

"Jesi li ga uželio", upita Vasilj.

"Bogme jesam više nego što mislite. Dobro mi došli!"

Ogroman je i pogrbljen, s dugim vratom oguljenim od vuče i tereta i kopanja po kiši i suncu. Gole su mu tanke noge do koljena, obučen je u mrke dimije i džemper sure pustinjske boje — ta odjeća na čudan način upotpunjava njegovu iznenadnu sličnost s kamilom. On je i prije bio takav, kao kamila, ali ja to nijesam dovodio u vezu. Sad mi dolazi na um: i život mu je bio nekako takav — opterećen. Zimi je nosio bremena sijena iz planine, ljeti je dovlačio kukuruz i paprike iz Peći, u jesen je gonio tovare razvodnjene rakije do Žabljaka i Šavnika da trguje, stiče, podmiruje dugove za kupljene njive i okrajke. Samo u proljeće mogao ga je vidjeti čovjek, ali ni tada ne kod kuće, nego po njivama — kako ore, prikopava, proklinje vrane i goni ih grudvama zemlje.

Opet je stao, prekrsti se od čuda:

"Jesi li ti to, Ivane?"

"Jesam, čini mi se."

"A oni kažu da si u Bosni."

"Bio sam do blizu Bosne."

On ga i ne sluša, nego nastavlja: "Lažu, brate, ništa im se ne može vjerovati. I za Lada su rekli da je poginuo, i da su mu grob vidjeli, a đavola su vidjeli, i đavola će vidjeti! Kako si, Ivane?"

"Eto dobro, kad nije bolje, a moglo bi i bolje da bude."

"Biće bolje", kaže Masnik. "Mora bolje, pošto nema kud gore, a ovako još dugo ne može da ostane."

Došla mu je na um zanimljiva misao: hoće da nam pokaže svoju kolibu, da znamo gdje je — može nam to nekad zatrebati, nikad čovjek ne zna kad će mu šta zatrebati. U stvari, to je samo njegov način da nam da nešto za jelo, a da nam pri tom ne pokaže kako je opazio da smo gladni i da nas ne ponizi čekajući da sami zatražimo. Pošao je desetak koraka ispred nas; osvrće se čas na jednu, čas na drugu stranu. Na nekim mjestima zastane da dobro osmotri teren i njuši tražeći sumnjive mirise. Poslije slobodno korača. Ne govori ništa, a po licu i po hodu se vidi da strahuje od zasjeda. Ponekad mi se čini da namjerno pretjeruje u tome; Vasilj kaže da on to glumi, a Ivan misli da je prirodno. Stigli smo iznad kolibe opkoljene torovima, ogradama, jazovima, puteljcima; on nam je pokaza s ponosom i ostavi nas da čekamo.

"On je, čini mi se, učestvovao u ustanku", reče Ivan.

"Jeste", rekoh. "I u prvoj borbi zarobio Talijana."

"Znam kad je bio siromašak, a sad — skoro gazda. Nakupovao je zemlje, i ostalo mu je dosta stoke. Snalažljiv tip."

"Bio je i odbornik", sjetih se, "prva narodna vlast." "Može li on nekako da obavijesti one dolje", zabrinu se Vasilj.

"Ne može", reče Ivan, "Još nijesu uveli telefone."

Gledamo — iz kolibe ne izlazi niko, samo dim izbija između dasaka i krova. Po ogradama se sunčaju nove ponjave. Pas miruje, nije nas ni osjetio. U tišini se čuje zujanje muva nad slamaricama složenim ispod streje. U jednoj ogradi zeleni se bujan krompir; kupus, u drugoj, počinje da glaviči. Po svemu izgleda da će biti dobra ljetina — obično je dobra ljetina poslije duge zime. Na kolju se bijele konjske i volujske lobanje da plaše zečeve i jazavce. Njivica ječma mreška se na povjetarcu — kao da se njome razmeće sređen seljački domazluk i radan život od kojeg smo se mi odbili na opasnu stanputicu. Najzad stiže Vučko Masnik s karlicom toplog kačamaka. Nije ni rakiju zaboravio, a ona je jaka i peče kud prolazi.

"Imaš li žita", pita ga Ivan.

"Rastezao sam, sastaviću do novoga."

"Teška ova godina!"

"Nije lakša od Arslan-pašine godine."

"Sigurno ih ima što umiru od gladi."

"Spasava nas pomoć od Talijana, umiralo bi se da nije nje. Ovako manje, samo se trbusi naduvaju od trave, i boluje se i krpi se."

"Daju li svima pomoć?"

"Samo ko je upisan — to se zovu lojalni — a za partizanske kuće, i za sumnjive, nema. Njima ni soli ne daju, ni za pare da je kupe ne daju im. Dali bi im ljudi od svoga, a ne smije se to — kažnjavaju ako se dozna. Bila je buna oko toga u nedjelju, do svađe dođe i zamalo do mrtvih glava. Kačarandin sin, onaj što se pričalo da je lud, veli: soli svakom treba da se da, svi su na spisku. I jesu na spisku, to naši na spisak stavljaju i mrtve, da što više izvuku i da njima preostane. Svi bi pristali da se so svima podijeli, ali ne da Mijajlo Savović: ja sam, veli, pokrštavao Brezu i Među do navrh Utrga, kad su se bili odmetnuli u boljševizaciju, pa ću ja, kaže, da određujem kome treba soli, a kome batina. Znaš da vas mnogi proklinju, i neki od ovih s četničke strane, što ste ga živog ostavili. Pa i sad da ga ubijete, narod bi se oveselio i rekao bi: alal im vjera!"

"Sad nam nije do toga", reče Ivan. "Imamo prečeg posla."

"Znam da imate, ali ovo bi najpreče bilo."

"Svraća li Niko Sajkov kod tebe?"

On se trže zbog nečega. "Ponekad, kad mu dozli glad."

"Trebalo bi da mu pomogneš."

"A kako? Njemu ni bog ne može pomoći. Ako ti on živ dočeka jesen, zakolji ti mene i pljuni mi u brk!"

"Zašto misliš da neće?"

"Ne daju mu", kaže Masnik. "Našli su mu sve putove i stranputice, i izvore gdje vodu pije, i gazove gdje prolazi. Zna se kod koga može da svrati na večeru i gdje spava kad je kiša. Stalno su mu za petama — jedni ga prate, a drugi čekaju. Nije to ni teško: Niko je tu kao ona jedna riba-samica u oplićaloj mrtvaji vode — kud god krene, može pravo u koš, ili u vršu postavljenu za njega, ili pravo na udicu da se uhvati. Prosto je čudo kako se i dosad održao. Ne bi se održao, dolazio im je na puške, ali oni, izgleda, žele da ga pošto-poto živog uhvate. Od mrtvoga se ne može ništa izvući, mrtva usta ne govore, zato ga oni hoće živog, pa da ga stave na Isusove muke. Imaju u Kolašinu nekog što vješto muči, iz Beograda im je došao, specijalista. Opasno bi bilo ako ga tako uhvate — primorali bi ga da sve kaže: gdje je svraćao i ko ga je pomagao...

Slušam ga, a teško mi je kao da me bije po glavi. Više ga i ne slušam, neka sluša Ivan Vidrić — to je njegova stvar. Čujem samo isprekidane glašove kao da negdje u daljini zloslutan pas zavija. Kroz zbrku ovog ovdje i onog u daljini, u sebi mislim: ovaj se nešto mnogo pravda, može biti da je i on jedan od tih udica. Možda su ga zadužili da im on nekako Nika namami i privuče, pa ga je strah uhvatio sad kad vidi da Niko nije baš sasvim sam kao što je on mislio. Nas je on bio izbrisao iz računa, mislio je da smo u Bosni i u grobovima, rodili smo mu se tu iznenada i prekinuli ga usred nesvršenog posla... Ne znam, varam se vjerovatno, jer — čovjek je kapija s devet brava, jednim kalauzom se to čudo ne otvara. Kao kroz maglu mi se čini da Masnik nije ni čovjek, nije ni kamila, nego zmija koja govori. Stara dugačka zmija iz kamenjara pokraj groblja, iskrivljena i grbava — grba joj je od plijena koji je već progutala...

"Zna li on to", upita Ivan.

"Ne zna on ništa. I kad mu govorim, kao da kamenu govorim."

"Ne vjeruje?"

"Uobrazio se u junaštvo, a junaka za zlo bogme ima i na ovoj drugoj strani. Misli on da može ono što mu je otac mogao, a ne može. Đavo bi ga znao, ponekad mi se čini da on nije u čistoj pameti. I ne čudim se tome — mnogo se prepatilo."

"Tako je kako je", reče Ivan. "Sad se tome ništa ne može."

"Sklonite ga odavde! Niko živ vam ovdje dugo ne može."

"Ako mu se šta desi, bar ćemo ga osvetiti da se pamti."

To je prvi put da čujem Ivana kako pominje osvetu i prijeti njome. Uvijek je on nas stišavao — da je osveta zastarela, iz davno prošlih vremena — a sad ju je kao posljednje sredstvo zgrabio i vitla njome. U stvari, mislim, ta prijetnja neće pomoći. Kome da se prijeti? Talasima da ne progutaju ostrvo. Talasi su bezbrojni i bezimeni, guraju jedan drugog bez svijesti i bez brige za budućnost. Zašto i da brinu za budućnost, kad će ih ona svakako rasuti i u druge pretočiti?... Svejedno, Ivan nastavlja da prijeti kako će Nika osvetiti, pa makar nikog drugog ne osvetio — njega hoće, jer Niko ovdje nikom ništa na žao nije učinio, ni mrava zgazio, ni vodu natrunio. Ustali smo, a on i dalje o tome — kako to neće propustiti, kako će mu to prvi posao biti, nek se zna i nek se priča... Najzad Masnik pođe da odbija daske, a mi uz goru.

"Što si navalio s osvetom", upita Vasilj.

"Ovaj mi je sumnjiv", reče Ivan. "Nek se uplaši! A osim toga — treba jednom i da osvetimo neke naše."

"To ja odavno govorim, onda bi nas više poštovali. Nek ne misle da smo slabotinje, hrišćani."

"Ovaj je, čini mi se, spremio sve da smakne Nika. Stalo mu je samo da skine sumnju sa sebe i da se predstavi kao prijatelj."

"I meni se čini da je neprijatelj."

Tako: slažemo se, a baš zato je vjerovatno da smo se prevarili. Pošto smo mi navikli da zaključujemo po znacima a ne po riječima, možda nas je isti znak prevario. Više bih volio da smo se prevarili — ostala bi nam nada da ćemo ponovo vidjeti Nika — zato iznalazim razloge. Masnik je, otkad ga pamtim, bio mirno poštenje, porodična naša seljačka kamila. Sve što ima stekao je radom, znojem, leđa su mu ogrbavila od bremena, vrat se ogulio od konopaca. Nikad ga u nečem nepoštenom nijesu uhvatili, a ono što je rakiju razvodnjavao — vidio je od drugih. Čak i Talijana kad je zarobio, vratio mu je novčanik i pare s fotografijama — ništa mu iz džepa nije uzeo. Na frontu kod Plava i na Mokri strpljivo je podnosio glad i brige, odlazio na straže, upadao u rovove, a nikad se nije ni požalio ni pohvalio kao drugi...

Skoro sam se umirio, ali unutra ima i suprotnih glasova koji sve to razaraju. Kad je tako, pita jedan od njih, zašto su mu dozvolili da izjavi stoku u planinu?... Mora da su mu postavili neki zadatak — sigurno se obavezao da ga izvrši. Inače ga ne bi pustili da se udalji iz atara, ili bi ga satjerali dolje kao druge. A što se tiče zarobljenog Talijana — nije on zbog poštenja propustio da ga opljačka, nego je u sebi sračunao da mu se poslije to poštenje može isplatiti... I najzad — ima svaki čovjek jedno vrijeme kad mu sličnost s kamilom dosadi, kad više ne može da izdrži, ili mu se ne isplati da to bude, a tada postaje zmija. Možda je on zmija, ili tek postaje? Ne znam, sve mi se zbrkalo. "Ko će znati sva imena kojima se Višnji zove", a ko li tek sve podlosti kojima se Višnji služi?...

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 2000-08-31 Modified: 2000-08-31 http://www.borut.com/library/texts/lalic/gora/gora06.htm