Nedjelja je danas, svečanosti i skupovi, zvona, medalje i uzaludna čekanja. Negdje miriše na zapršku, mijauču mačke i bogomoljci; negdje smrdi na podvalu, zavijaju psi i sirene. Krče radio-aparati, smjenjuju se uzbune i zabune, pojavljuju se žene na balkonima da ih vide vojnici i oficiri. I možda se neko sjeća mrtvih naših, i neko s tugom na nas misli i na zakopane knjige misli, i možda je negdje svadba s harmonikom i rakijom. Nije vjerovatno, ali ipak — nađe se neki tatin sinčić što se ženi sad kad se i đavo svakog dana ženi na moru, na kopnu i u vazduhu. Što da ne, kad ima i gorih stvari? Kad ima lojalnih podanika, patriota bivših i bivših komsalonaca, bretonovaca, frojdovaca, iksovaca po banjama, u vilama i svilama — mirni kao ovce u toru sjede sad siti po sobama, slušaju zvona, listaju novine, peru ruke, navlače rukavice, tumače snove i zapisuju ih da ne zaborave tako skupe snove.
Meni su sad sobe nevjerovatne kao svadbe, bez napora ih ne mogu zamisliti. Pa i kad ih zamislim, sav taj sobni svijet izgleda mi kao izvrnut svijet. Stolice su zalijepljene za tavane, ljudi zadnjicama zalijepljeni za stolice, ne sjede nego vise kao slijepi miševi, glavačke čuče i znaju da ružno čuče. Drhture, stenju, a ne stide se — nemaju vremena da se stide u velikom strahu od pada. Mora da je to težak posao, ali ja ih ipak ne žalim — sami su to izabrali kao što smo mi sami ovo ovdje izabrali. Ovdje je ipak bolje — prazno, čisto. Zvona se ne čuju, lažljive novine ne dopiru. Po livadama su se rasule nečije crne koze. Kad se kroz durbin pogleda, nijesu koze nego čeljad: beru štavalj da se prehrane. Dolje oko sela sve su koprivnjake obrstili i zatrli; planinsko zelje kasnije stiže, došao je red i na njega. Tako — glad! Sve visočije se penje njena pjesma, ona strašna, kojom je narod natjerala da nas proda i zamrzi.
"Treba da im se približimo", reče Vasilj.
"Zašto", upita Ivan.
"Možda ćemo vidjeti nekog od naših."
"Nema tu naših. Treba dozvola i za zelje, našima je ne daju."
"Glad", reče Vasilj. "Koliko bi nam lakše bilo da nije nje."
"Ili bar da je manje izbjeglica", dodajem ja.
Ivan se naljuti: "Tako je kako je! Nema cjenkanja. Niko ne može da izabere svoga oca, ni mater, ni vrijeme kad će da živi."
Slažemo se: niko ne može da bira u gunguli što je počela da se događa prije njegovog dolaska. Samo ponekad čovjek može da izabere približno vrijeme i mjesto gdje će da umre. Ne ni to sa sigurnošću, sigurnost je u ćutanju. Čutke smo prešli Labudicu i Babinu vodu. Visoka travuljina do pazuha izrasla je iz nagnojenog zemljišta. Bogovski bi tu krompir rodio, ali oni nijesu imali dozvolu da pooru i zasade. Ispada da je i zato krivac Niko Sajkov — zbog njega, zato što je još živ, što se tu vije, "što ga hrane i prikrivaju", ne daju se dozvole. Tako: od narodne nevolje pletu omču koja nam se zateže oko vrata. Ne biju čaktari, ne laju psi, ne dozivaju se čobani i kosači. Prazno je Kremenovo kolo, pusti katuni oko njega. Nije ni lijepo osim kad se gleda izdaleka. Ljepota je preletjela preko Bučnice, na Turiju i daleku Bjelasicu; ona vazda preleti, čim joj se čovjek približi, kao crkva iz priče kad joj se nevjernik približi.
Jezerce ispod kamenjara s borovima izbistrilo se do dna, nema stoke da ga muti dolazeći na pojilo. Ni divljač više ne dolazi, razbjegla se od pucnjave — nikakvog se traga ne vidi u mekom ilu pored obale. U suncu blješti uzglavnica od kremenštaka na grobu Mašana Pometenika, iz bljeska se ispredaju uspomene na jeseni i sjedjeljke kraj kazana. Bio je u Vukolića, prije nego su ponijeli po prezime, neki Mašan, megdandžija — pominju ga guslarske pjesme; oni su htjeli da im se rodi neko ko bi ponovio njegovu slavu, zato su često muškoj djeci davali ime Mašan, s nadom da će tako dozvati duh mrtvog pretka da pomogne živom potomku. Nijesu imali sreće u tome, naprotiv — najnesrećniji su im bili plemenici s tim imenom: jedan se okliznuo niz stijene u provaliju, drugoga su mučki ubili Ramovići na turskoj granici, treći je nastradao u mećavi i tu kraj jezera našao grob, četvrti je postao švapski špijun prošlog rata pa dosadio i svojima i tuđima.
U šumama ispod Strmoglavca krije se izvor rijeke Bučnice; odmah preko rijeke počinju gizdavski predjeli, a oni su sasvim pusti. Tišina, koja mi prije nije smetala — zgusnula se, mogla bi da se siječe, skoro mi dah zaustavlja. Vidi se odmah da su to drugi predjeli s drukčijim običajima. Pošto su Gizdavljani mješavina doseljenika iz raznih krajeva (mnogi su već davno pozaboravljali kad su im tu stari došli i odakle su došli), u borbama nijesu mogli da se oslone na krvno srodstvo i na plemensku slogu kao naši; izmislili su, zato, neke druge sloge i jedinstva tajna i javna, gomile, stranke i saveze stranaka. Navikli su tako na zavjere i štrajkove, sve ruka ruci i veza vezi dodaje, a zato je i vlast kod njih prisiljena da jače steže, da čak i samu sebe steže, do ove mrtve tišine što je sve preplavila.
Prošli smo pored Strmoglavca, a onda stadosmo svi odjednom: s gornjeg okrajka šume diže se dim, pramen za pramenom. Nije neki jak dim, ali je pravi. Od njega mi se probudiše u sjećanju priče o Psoglavima, nekom šumskom stanovništvu koje više ne postoji. Nijesu naši istrijebili Psoglave, bar oni kažu da nijesu, nego su to učinili oni što su tu bili prije naših: izgubilo se bilo neko dijete, tražili su ga pa vidjeli dim u šumi, tako su našli psoglavsku kolibu i u njoj staricu sa sisama prebačenim preko ramena, a u kotlu, na ognjištu, pred staricom, kuvalo se raščerečeno dijete... Onda su se oni naljutili i sve Psoglave po šumama satrli.
"Ko bi to mogao da bude", upita Vasilj.
"Neki kačar ili luboder u najboljem slučaju."
"Nedjelja je danas, ne rade ni oni."
"Možda je ostala vatra od juče: zapalio čovo jaku krlju, pa ostavio."
"Baš ću da vidim", reče Vasilj.
Požurio je iz sve snage — plaši se da će mu onaj s dimom iščeznuti, ili da ćemo ga mi preteći i spriječiti. Ne ostaje nam ništa drugo nego da ga pratimo i uzgred pripremimo puške. Iz gustiša gdje je Vasilj zašao čuje se samo razgovor — miran susret, a mi na takve nijesmo navikli. Stigosmo najzad i gledamo: nekakav u dronjke i kosurinu obrastao, bos čovjek, kuva nešto na vatri i miješa po kotlu račvastom brkljajicom od borove grane. Primijetio nas je, ali ne obraća pažnju — više mu je stalo do čorbuljine u koju se zagledao. Po nosu i po čelu nagaravljen je od kotla. Najzad odloži brkljajicu na kamen pored ognjišta. Rukavom obrisa bradu i pogleda nas ravnodušno. Na glavi mu je provaljena kapa kroz koju se probijaju dva čuperka — on je gurnu na potiljak i produži da nas posmatra.
"Poznajete li ga", upita Vasilj.
"Čekaj da se sjetim", reče Ivan. "Čini mi se da je Jakša. Šta je to s tobom Jakša, čovječe božji! Kako to izgledaš?"
"Ne znam", reče on, "nijesam se ogledivao. Nemam ogledala, osim na bari. A ni vi baš ne sijate."
"Ne sijamo, znam, ali smo se bar umili."
"Umiću se i ja, ima vremena. Sad mi je preče ovo od čega živim."
Opet je uzeo kašiku da miješa — to mu je odbrana od našeg iznenadnog prepada. Gledam ga, a zaboravljena lica i imena dižu se blijeda iz ponora i za trenutak oživljavaju: sinovac apotekara, sin školskog nadzornika, dva sina upravnika pošte i neke djevojke s njima. Imao je Jakša mlađega brata Zara, stasit, snažan, prodoran mladić s naročitim darom za strane jezike, violinu i matematiku. Sigurno on nije pisao pjesme kao Jakša, ali je umio s djevojkama kao da je imao neki tajni recept kako da ih sve privuče. I znao je da udesi šapirograf i neke eksplozivne trikove s hemikalijama zatvorenim u kutije od konzervi. Jednoga žandara, siledžiju, koji se prsio da sve smije i da komunisti ne smiju ni da šušnu od njega — Zaro ga je jednim udarcem zbacio s nogu i zauvijek ućutkao. Ogorčen zbog nepravično uskraćenih priznanja, poslije je iz sujete nekako skliznuo na suprotnu stranu, a zatim priznao da je skliznuo. Bojkot protiv njega, sa sektaškim pretjerivanjem, trajao je četiri godine. Niko, ni brat mu Jakša, nije sa Zarom govorio sve do pred ostanak.
"Kako si, Jakša?"
"Evo dobro: imam brašna i soli."
"Drugo ti ne treba?"
"Drugo mi ne treba."
"Hm, tako. S malo si zadovoljan."
"Moglo je i manje da bude."
Sjećam se: Zaro je nosio štap — da se brani ako ga napadnemo, jer on nije bio od onih što cvile i mole. Jedno vrijeme je bio sam, poslije su oni s druge strane opoznali njegovu vrijednost i izabrali ga za sekretara omladine. Preko kapetana Perhineka, preko Ovre, ta omladina je nabavila oružje i spremila se da izvrši pokolj komunista. Bilo je to na nedjelju dana pred ustanak. Zaro je triput pokušavao da kaže Jakši šta se sprema, a Jakša nije htio ni da ga čuje. Najzad ga je ipak saslušao i, sa sumnjom, prenio komitetu taj razgovor. Tako su naši pronašli oružje skriveno u manastirskom konaku. Pri tom nijesu propustili da ubiju teologa, ljotićevca koji je čuvao oružje, ali su propustili da izvuku Zara iz opasnosti. On je znao šta ga čeka, a nije htio da se nameće — sjedio je u sobi i sačekao. Karabinjeri su ga uhapsili i strijeljali.
"Bio je Jodžo s tobom, Jakša", reče Ivan. "Gdje je on sad?"
"Eno ga u Kolašinu, u zatvoru."
"Predao se?"
"On misli da nije kriv."
"Kako kome. Pa i nije mnogo, ali zašto si ga pustio?"
"A šta ću mu? Mogao sam da ga vežem za bukvu, ništa drugo."
Iz torbaka, izrešetanog mecima, izvukao je zavežljaj sličan duvankesi — driješi ga skeletskim prstima. Unutra nije duvan nego neka prljava so, crnožuta, s dlačicama i mrvama, možda ima i baruta u njoj. On odmjeri osoljak za obrok i sa žaljenjem pogleda kako se smanjilo ono što mu je ostalo. Možda je on tvrdica, pomislih — nikad ne znamo kakvi su i kakvi će postati ljudi s kojima smo. Osolio je kašu i skinuo kotao s vatre. S kašikom u ruci pođe prema potoku, valjda da je opere. Čutke gledamo za njim i čekamo ga. Čuje se kako huji Bučnica kroz tišinu — siječe je, a tišina se nad njom ponovo sklapa. Najzad on dođe — umio se i zagladio kosu. Tako sad pomalo liči na onog Jakšu što je bio prodorno lijevo krilo Radnika, fudbalskog prvaka u predjelima Lima i Tare. Samo blijeda sličnost, uspomena, a nikad više neće biti ono što je bio, i niko od nas neće biti ono što je bio — nema povratka.
Nudi nas da jedemo. Ne, nijesmo gladni. I stvarno — strašno smo siti, od jada, ne od jela. On slegnu ramenima kao da kaže — nezvani ste došli, neću vas ni moliti!... Oprobao je kašu, sviđa mu se. Mora da odavno nije jeo, čim se toliko žuri. Pogleda me iskosa, skoro podmuklo: možda ste vi imali nešto bolje, uvijek se za rukovodstva nađe nešto bolje, a meni je i ovo dobro. Zatim se okrenu u stranu — neprijatno mu je da ga gledamo kao neka komisija koja proučava razlike između gladnog i sitog. Nagnuo se nad kotao, skoro se pogrbio — prikriva tijelom brze pokrete ruke. Kabanicu nije skinuo, biće da su mu pantalone progledale na nezgodnim mjestima. Rasparana mu je i kabanica šavom niz leđa, kroz razrez se vidi košulja od talijanskog šatorskog krila. Ćebeta nema; sigurno mu je hladno noću u toj košulji i pod tom kabanicom, ali on je žilav kao drenovina i na sve ogorčen. Možda mu samo ogorčenje daje snagu da izdrži.
"Ovaj dim se vidi izdaleka", reče Ivan. "Izdaće te."
"Šta da mu radim? Bez dima se kaša ne kuva."
"Mi gore danju nikad ne ložimo."
"Znam: čuvate glave. Dosadi se, brate, i to čuvanje."
"Vrijeme je takvo: ako se ne čuvaš, nećeš dugo."
"Pravo da ti kažem, meni je već predugo."
"Zato što si sam. Treba da se učini nešto protiv toga."
Kao prvo što treba da se učini, Ivan rastavi ugarke i pogasi ih u zemlji. Granom omete ugljevlje i pepeo u travu, nabaci sitnu zemlju s krtičnjaka da se ne poznaje gdje je bilo ognjište. Jakša ga gleda i čudi se. Ne znam čemu se čudi, valjda mu nije prvi put da vidi kako čovjek uklanja tragove. Zatim odmahnu glavom: možda je to pametno, ali — ako je čovjeku suđeno da se dugo muči, živjeće i bez toga... Ima neke knjige, kaže, zna ih već napamet i dosadilo mu je da ih vuče sa sobom — može da nam ih daruje. Vasilj izabra neke, Ivan uze i ono što je on odbacio. Za mene je ostala Engleska gramatika — sigurno je pripadala Zaru; ne znam šta će mi, pošto se ja ne nadam kao Makar Naguljnov da ću dočekati svjetsku revoluciju; ipak sam je uzeo, da mu olakšam, jer ima trenutaka kad čovjek želi da se oslobodi stvari koje mu uznemiravaju sjećanje.
Više nema šta da nam ponudi, ni mi njemu. Vasilj mu pruži da zamota cigaretu. On uze i pomirisa duvan. Koleba se zbog nečeg, kao Niko Sajkov one večeri, i razmišlja da li da primi ili odbije. Ne, reče najzad. Slatko bi povukao dim, ali bolje je da se ne navikava ponovo. Dosta mu je drugih oksudica, neće još i toj da robuje. Pita ga Ivan za Ramoviće, on kaže da ih nije vidio bar mjesec dana. Ne zna ni gdje su, misli da se viju oko rođačkih kuća. Imaju dosta rođaka, pomažu ih rođaci — ako se iko od naših održi, oni će se održati. O nekom napadu na Ramoviće, nije on ništa čuo. Puca se stalno, kaže, izmišljaju opasnosti da opravdaju ono što dobijaju. Pucnjavama on ne poklanja pažnju. Novosti nema od koga da dozna. Jedina mu je veza sa svijetom stara tetka njegove majke, a ona je gluva kao top: niti šta čuje, niti priča.
"Mi idemo u Lom, kod vaših", kaže Vasilj. "Hoćeš li s nama?"
"Ne. Šta ću ja tamo? Nijesu me zvali."
"Udružićeš se s nekim, da se ne mučiš sam kao đavo."
"Tražio sam ja njih dugo, neka sad oni mene traže."
"Bolje je da nađeš Nika Doselića", kaže Ivan. "Lakše je udvoje."
"Ne treba mi niko. Ovo što sad radim, mogu i sam."
Sjedimo i ćutimo, a bolje bi bilo da se spava ili da se nekud ide. U hodu se manje misli i ponekad može da se ne misli. Uostalom, nema tu šta da se misli. Nije tačno da su Psoglavi nestali, ne bar oni pravi, nego je to samo priča koju je narod, kao dijete, izmislio da samog sebe ohrabri. Pravi Psoglavi su se samo pritajili i prerušili dok se namnože po dolinama. Bili su žandari, oficiri, političari, gazde, svašta. Čekali su da ih neko naoruža i snabdije municijom i hranom, pa da otpočnu hajku na čovjeka. Istjerali su ga u planinu, ali to im nije dosta. Gone ga i dalje, svete mu se što ih je sprečavao da pljačkaju i trguju i svadbuju i žene prodaju. Proglasili su ga za Psoglava, nagnali su ga da podivlja, sad se vesele, i šenluče, i svetkuju, i čekaju da poludi.