Stari put se spušta hladovinom između drveća. Teče potok pored puta, toroče voda u koritu, preko drvlja i kamenja — nevidljiva povorka žena bez kraja i početka. Izgleda da su žene, a u stvari — to su samo njihove duše preobražene u glasove. Odavno ih slušam i prema glasovima zamišljam kakva su im bila lica. Neke skoro prepoznajem; na druge me podsjeti neka riječ izgovorena nešto glasnije. U ono vrijeme dok su još bile žive, ovako su u povorkama nailazile, izmiješane, iz raznih sela, kako su se uz put sustizale. Pazarnim danom, subotom su silazile u varoš, za so, za gas, pa svaka svoje nade i brige i poslove priča a samo one najmlađe slušaju šta ih čeka i ćute. Ove druge, koje ne poznajem, što katkad proslove neku starinsku riječ čije mi značenje nije jasno — to su duše njihovih svekrva ili prababa, zaostale iz ranijih vremena, već premorene, jer i one su u varoš silazile kad su žandari bili, i prije žandara kad su krilaši ili zaptije bili, a uz put su se, isto kao sad, jedne nadale a druge jadikovale.
Dok ih slušam, zaboravljam glad i sebe, i da je godina hiljadu devet stotina četrdeset druga, i da godine imaju imena od brojeva, Sve to blijedi pred velikim jedinstvom o kojem ispreplitani glasovi pjevaju. Bile su te žene nešto kao pčele radilice: iz zemlje tvrdice, iz trnja i kamenja, iz mršavih krava i koza da izvuku, da napabirče, da od svojih usta uštede, pa na leđima da prenesu, da prodaju za male pare, da kupuju za velike, da se cjenkaju s trgovcima, da podmire đumrukane, pa od onoga što ostane sve što je ljepše da pripadne muškarcima jer muškarci hajdukuju i ratuju i svete se i čast stiču, i odlaze u Amerike, i odlaze na školovanja i na robije, odlaze i više se ne vraćaju, a one ostaju na ognjištima, udovice s malom djecom, bezbratnice u crnini, majke često samohrane, samojadne, da tavore i čuvaju uspomene prazne slave. Čuvale su ih dok su pomrle. Od njih su samo sjenke ostale. Ne idu putem nego pored puta — da nama, živima, ne smetaju.
Ivan Vidrić stade i nasloni se na pušku.
"Čekaj", reče. "Ne valja ovo, ne sviđa mi se ovaj put."
"Meni je baš dobar" rekoh. "Put kao put. Šta mu fali?"
"Nervira me potok, ne čuje se od njega ništa. Mogli bi oni da nam priđu do na deset koraka — mi ih ne bismo čuli."
"Ni oni nas."
"Ne brinem se ja za njih, nego za nas. Postoji li drugi put?"
Vjerovatno postoji, ali i taj drugi put je pored nekog drugog potoka. Svi naši putovi vole vode i uz njih se pribijaju. Ivan svejedno protumara i nađe blijedu tanku stazu iskidanu naslagama suvog lišća. On misli da je to zgodna staza, a nama se baš ne sviđa — po svemu je zgodniji stari put sa žuborom. Najzad Vasilj popusti, pođoh i ja za njim, a tišina odmah poče da izdvaja i uvećava svaki šum naših pokreta. Prasne grana, poplaši se ptica i krikne, probudi se zec koji je dotle spavao, pa sve to što je čučalo i mirovalo odjednom se rastrči i razleti na razne strane da naš dolazak nadaleko objavi. Ako, pomislih — baš nek objavljuju i na sva zvona udaraju! Od svih stranputica najprivlačnija je biti strašan. I Vasilj, čini mi se, isto misli, zato toliko krši grane. Već se sve razbjeglo, najzad i staza kojom idemo — iskrala se, nema je, samo zid stijena stoji ispred nas.
"Evo gdje si nas doveo", reče Vasilj.
Ivan slegnu ramenima: "Gdje ni đavo ne može proći."
"Sad vidiš kakav si putovođa."
"Možda će se naći prolaz na nekom drugom mjestu."
"Hoće, ako ti narastu krila, ali to nije vjerovatno."
"Šta mogu? Mora čovjek da pazi, a ne putem."
"Dojadila mi je tvoja pažnja, vazda nađeš bespuće."
"Zato što ga ima više nego što treba".
Spuštamo se od stabla do stabla dolje prema putu i potoku. Obuća se uglačala a snaga popustila, svaki čas se hvatam za grane da ne padnem. Vasilj reži. Gladan je, pomislih, zato reži. Svi smo gladni ali glad ima razne laze koje se smjenjuju i ne javljaju se kod svih u isto vrijeme. Bolje je što je tako, inače bi se dogodilo da svi odjednom zarežimo. Nekad mi se čini da je glad skorpija, ili neka druga zvjerka — uvukla se nekako unutra, tumara mi po crijevima i grize ih. Nekad tačno osjetim gdje joj je glava, stavljam ruku tamo i pokušavam da je ščepam — ona se tada pritaji, pobjegne i zagrize na drugom mjestu. Strašno grize. Nekad mi dođe da vrištim od bola, a nekad da puškom opalim u to mjesto — mislim da ću baš to učiniti kad izgubim strpljenje. Poslije me pušta, to je ta druga faza: svijet se proljepša i pojave se nejasne nade da će se nekad negdje naći nešto za jelo i da će se sve popraviti.
Vasilj stade kao da je nešto novo i značajno opazio.
"Čini mi se da je Jakša isključen iz Partije", reče.
"Jeste", potvrdi Ivan. "Zbog magacina su ga isključili."
"Zar je uzeo nešto iz magacina?"
"Nije uzeo, nego pustio druge da uzmu neke džakove. Bilo je pšenice i pirinča u tim džakovima."
"Jesu li ga podmitili da ih pusti?"
"Ne, do mita još nijesmo stigli. Prevarili su ga."
Seljaci su ga prevarili, upravo banda starih pljačkaša koja je i krajem prošlog rata uspješno dejstvovala. Jakša je bio komandir straže jednog od važnijih magacina s namirnicama opljačkanim od Talijana. Poslali su mu glasnika s viješću da se neka vojska približava. U isto vrijeme osmatrač mu je javio da se opaža neko sumnjivo smucanje po proplancima. U stvari, to nije bila vojska, nego desetak tamošnjih ljudi u talijanskim kabanicama. Dok je Jakša sa stražom utvrđivao položaj da se brani, slao glasnike za pomoć i očekivao napad — pljačkaši su na drugoj strani iznosili plijen. Žene su im pomagale. Nešto su kolima odvezli, nešto na konjima, najviše su odvukli niz goru na odsječenim granama. Pošto su među pljačkašima bili i neki od Jakšine ujčevine, stvorila se sumnja da je u tome bilo dogovora.
"Ne vjerujem da je tu moglo biti dogovora", reče Vasilj.
"Ni ja", reče Ivan. "Niko u to nije vjerovao, ali priču su pronosili i oni koji ne vjeruju — reakcija se hvatala za sve, samo da nam naškodi i zatruje."
"Pa zašto ste ga kaznili?"
"Moraš nekog. Nije moglo to da ostane nekažnjeno."
"Nijesmo imali sreće s tim magacinima."
"Nevješt nikad sreće nema."
"Kao prokletstvo su bili. Bolje bi bilo da ih nije hilo."
"Ne bi bolje. Zašto bolje? Za sve što se uči, mora da se plati."
Skupo smo to platili, a ne znam jesmo li naučili nešto što će nam u budućnosti zatrebati. Pljačkaši uče brže i snalaze se bolje: nasljedno su obdareni da nađu prijeke putove. Dugo će još proći dok zgrabimo sredstva za proizvodnju — oni će dotle naći način da se ubace u raspodjelu. Trebalo je sve te namirnice da razdijelimo seljacima, ili da ih pustimo da sve sami razgrabe. Oni bi se potukli pri grabežu, bilo bi bruke, jači bi dobili više, pri tom bi prosuli pola dobitka. Ovako — grabeža nije bilo, ali bruke jeste. Bruka je na nas pala, a skoro sve se prosulo. Namučili smo se čuvajući oteto-prokleto po planinama, prenoseći ga na mazgama i na svojim leđima iz pećine u pećinu — a sve su nam pozobali miševi, kiše, potkradanja i braća.
Ako smo nešto naučili, to je da ne treba vjerovati braći. Uhvatili su Markeleza kako potkrada magacin povjeren na čuvanje njegovom bratu komunisti, a u drugim selima uhvatili su druge Markeleze kako peku pogače od pšenice iz magacina. Za reakciju je to bila živa zgoda, da nam odbije i one što su nam još vjerovali. Čudili smo se: otkud to da naši drugovi imaju tako nezgodnu braću?... A nije trebalo da se čudimo. To što su braća po izgledu, po stasu, glasu i nekim pokretima slična, samo je varka — po sklonostima i ponašanju često su sasvim različita. Reklo bi se da tu ima nekog predračuna u začecima, a više je posljedica porodičnih podjela, jer: "Kami majci gdje su joj jednaci, kad su hrabri — hoće poginuti, kad nijesu — stidni doma doći." Ako je neko junak, brat mu radije traži zavjetrinu; ako je pošten čovjek, brat mu smatra da je time plaćen danak poštenju koje se na ovom svijetu ne isplati. Tako se često izdijele na suprotnosti koje porodica i pothranjuje i prikriva.
"Samo smo se obrukali", reče Vasilj.
"Kako obrukali", začudi se Ivan.
"S tom hranom. Nije to ni bila hrana za nas."
"Nije, kad je nema. A šta smo se obrukali? Ono što su nas klevetali, to im je bila priprema za borbu. Da nije bilo hrane, našli bi nešto drugo. Izmisli se ono što je najvjerovatnije — kontrarevolucija nikad ne spava, samo se ponekad pravi da spava."
"I mazge su bile. Kud se izgubiše one mazge?"
"Ne znam. Od gladi su polipsale."
Bile su to već divlje mazge, ničije mazge, pogubljene i rasturene po planinama. Jedno vrijeme seljaci su ih ubijali i gulili im kože za obuću. Poslije su se uvjerili da koža od mazge nije dobra za obuću, pa ih više nijesu ubijali. Dobro im je bilo dok je trajalo trave za pašu, sa snijegom su i mazgama došli crni dani. Neke su se spuštale pored voda, često na tri noge, ranjave i izgladnjele — milicija ih je hvatala kao dezertere i predavala Talijanima. Onda je došao Galjo da mi kaže: "Prođe jutros Stefan Savović iz planine, vodi konja, a po samaru i po stelji blista šećer." — "Jesi li siguran da je šećer?" — "Pokupio sam prstom i liznuo, jeste šećer." — "Misliš li da je iz našeg magacina?" — "Nego odakle?" — "Misliš: ukrao?" — "Nego šta?" — "Ne bi on to učinio: pomagao nam je kad smo sklanjali." — "Da vam nije pomagao, ne bi znao gdje ste ga sklonili." — "Ajmo onda da pogledamo je li štogod ostalo." — "Idi ti, a ja neću da se miješam u to. Neću da se namažem, pa poslije ni Lim da me ne opere." — "A ja zar hoću da se namažem?" — "Ja neću, a ti kako hoćeš"...
Odjednom Ivan stade i uhvati me za ruku.
"Čekaj", reče. "Čuje se nešto."
"Čini ti se" reče Vasilj. "Čuje se, mora da se čuje — idemo."
"Ide i neko drugi. Pst!"
"Vazdan ti se nešto priviđa."
"Skini obuću, Lado, pa pogledaj!"
Poslušao sam ga — prikradam se od stabla do stabla. Onda osjetih — nije se prevario. Ide neko, ali nije opasan: kroz žamor potoka čuju se odlomci razgovora. Pominju šljive, govore o krmači — po tome mi se učini da su seljaci, da su mirni i pitomi, oni predratni, staromodni, što se ne bave tuđim poslovima. Možda imaju nešto za jelo, daće nam parče hljeba čim vide kako smo gladni. Seljak je sklon da pomogne odmetniku, jer i sam je neka vrsta odmetnika — vazda u neslozi s vlastima iz grada. Onda opazih puščanu cijev, jednu pa drugu. Učini mi se da ih mnogo ima, a kad prebrojih — samo tri. Tri puške nijesu ništa strašno — jedna promaši, druga zakasni, treća može da omane. Puške su im na ramenima, stići ću dvaput da opalim prije nego ih skinu. Velike torbe nose na leđima, sigurno su pljačkarali po selima oko Kolašina — treba bar da ih preplašimo...
Vasilj reče: "Ne, nego da ih opljačkamo!"
"Ajmo odmah", rekoh, "nek vide da je oteto prokleto."
Ivan Vidrić se prekrsti da pokaže kako se užasava od te pomisli. Predosjećao sam da će baš to učiniti, osjetih da ga skoro mrzim što je toliko vjeran sebi. Vasilj ga upita:
"Što se čudiš? Zar je to daleko od pameti?"
"Jeste, daleko je. Tu igru sad nećemo zametati."
"A koju ćemo zametati? Skrivalicu?"
"Bolje je i skrivalicu nego banda da budemo."
Baš smo htjeli da već jednom raščistimo to pitanje izbora igre, izbora između bande i skrivalice — kad u gori iznad nas zapraštaše puške i čuše se krici s dozivima. Nijesu tri puške nego trista u iskidanim plotunima — jedni su pitanja, a drugi odgovori. Nekoliko trenutaka nam se pričinjava da su naišli na neku drugu našu grupu: gone je, satiru je, likuju. Žao nam je tih nesrećnika, zamjeramo im što su nepažnjom u klopku upali, nadamo se da će se ipak neko od njih izvući ili osvetiti. Zatim se prisjećamo: nije to kao u proljeće, nema nikakve druge grupe, nego smo to mi u pitanju. Po nečemu su osjetili da smo tu negdje, sad pipaju i čekaju da im se sami izdamo. Sigurno nas je neko opazio dok smo preko livade prelazili, pa su tačno ocijenili gdje će nas stići.
Zgledasmo se zakrvavljenim očima — bogme liči na opkoljavanje. Možda je krug već zatvoren — jedni pucaju da nas nagnaju, drugi ćute i čekaju da im naiđemo. Ne ostaje nam ništa drugo nego da se povučemo do stijena, pa i mi da čekamo — tamo bar s leđa neće moći da nam zađu. Stigli smo za trenutak, nađosmo zaklone iza odronjenog kamenja. Nijesu baš zgodni zakloni — uvijek od čovjeka ostane da štrči više nego što treba. Vidik nam je uzan i do ispred nosa zagušen šupljikavim zelenišem što maše i zavarava. Vasilj ne može da miruje, svaki čas prelazi iz zaklona u zaklon — najzad pronađe skriven prolaz među stijenama i pozva nas. Popesmo se — bar da vidimo gdje ćemo poginuti. S jedne lastve pređosmo na drugu, može i na treću da se pređe, ali za to nema potrebe. Našli smo mjesto gdje gomili nema pristupa; samo pojedinci mogu da se pojave — zbrisaćemo ih čim glavu pomole.
Oni odmah osjetiše da im tu brojna nadmoćnost ne pomaže. Pucnjava se prorijedi, graja splasnu. Skliznuli su u dolinu, više se ne čuju. Ispod stijene se vidi dno doline: livade, rijeke, crne jove, put pored obale blijed kao na snimku iz aviona. Tri izviđača s puškama, pognuti pod punim torbama, idu putem. Idu i nikud se ne osvrću — tri životinje koje ne slute da je sve moglo drukčije da bude. Vasilj me gleda kroz osmijeh: bre, baš bismo nadrljali da smo čarku zametnuli!... Ivan ćuti, zaboravio je da nas ukori. On svaku muku zaboravi čim je prošla, i mislima ispruženim u daljinu pokušava da napipa sljedeću klopku koja nas negdje tamo čeka. Na kratkom razmaku iza izvidnice izbi rulja na livade: neki dugački i pognuti, drugi plećati i kočoperni, mnogi hramlju, neki potrčkuju, svi s puškama i torbama. Umorni su, sigurno su bili na Tari, u kaznenoj ekspediciji — gonili, strah zadavali i neka sela pljačkom zacrnili.
Kad bi mi bio pri ruci mitralješčić, onaj što smo ga zakopali na Gradini, i samo dvjesta metaka — sad bih fino uljepšao lice zemlje.
"Onaj na konju", reče Vasilj, "nevjerovatno je kako liči na Gizdića." "Mora da liči kad je on to", reče Ivan i prisjeti se: "Bi li ti to htio da ga gađaš?"
"Nego šta! Ali bolje je da ga svi zajedno — ako dva promaše, treći neće."
"Kasno ja sad, ostavi! Odigrao je Gizdić ulogu. Ako ga sad ubijemo, još će ga proglasiti za junaka, a to nije zaslužio. I gadno bi ga osvetili na onoj našoj sirotinji što i ovako dolje jedva živi."
"Sirotinja svejedno plaća, i vazda će se naći neko da plaća. Ako na to mislimo, onda je bolje da bacimo puške."
"Nećemo ih baciti, ali na sve mora da se misli."
Najgore je, čini mi se, što on to tako ravnodušno izgovara, mirnim glasom koji će me najzad iz kože istjerati. Po tom glasu bez sdržbe, bez boje i sjaja, reklo bi se da je on donekle u dosluhu sa sudbinom: zbog nečeg ga je izabrala i nasamo mu povjerila šta biva i šta biti mora. Pošto zna stvari unaprijed, on se već s njima pomirio. Ne čudi se i ne ljuti, i ne žuri da kaže to što je od sudbine iskamčio — radije čeka da sami pogodimo. Nije ni teško pogoditi da na sve mora da se misli, ali je teško pristati na to. Ako mislim na sve one što su u zatvoru, pred strijeljanjem, i na one što hapšenje očekuju, i na njihovu djecu i glad i samohrane roditelje — ja onda nikad neću stići da učinim ono što volim, ni da zaštitim, ni da osvetim, ni da nekom nadu probudim, ništa, nikad, nego samo da se sklanjam po sjenovitim predjelima kao rijetka zvjerka koja se čudi što se njena šugava koža toliko traži i precjenjuje.