Mislio sam do malo prije da mi koža ne valja ni pet para, i otkud da valja kad je šugava, i da nikad nije ni valjala, i da sam niko-i-ništa, nikad-ništa, i sve tako. Sad se to odjednom mijenja pod uticajem prilika. Lom je prijatno mjesto s pećinama oko izvora, drugovi iz Gizdave su žilavi momci ubijedjeni u pobjedu — malo grljenja, malo drmusanja i zajedničkih uspomena, zatim uspomene gurnuše u stranu donoseći karlicu krompira da je do dna proučimo. Ništa ne mari što su ga noću kuvali — krompir je slan, bruni se i rastapa u ustima. Zasitili smo se, a još dosta ga je preostalo — takvo čudo odavno nijesmo doživjeli. Pomislih da ostatke treba da strpamo u džepove, zatim se sjetih da smo u gostima i da bi nas to obrukalo. Može čovjek da se obruka kad ga neko dobro iznenadi, može čak i više da se obruka nego kad ga zlo iznenadi; jer na zlo je navikao.
Pita Kačak kako se osjećamo, a Vasilj kaže:
"Odlično! Bolje se ne može ni zamisliti."
"Nešto si se namrštio kao da ti nije pravo."
"To je sad od žeđi."
"Ima i vode koliko hoćeš, ne štedi je!"
"Nijesam lud da pijem, pa da odmah ogladnim."
"Što da ne? I hrane ima, spremili smo da pretekne."
Ima hrane za tri dana, oni vazda spreme više nego što će se potrošiti. I prije su takvi bili — kad nešto pripremaju, temeljno ga pripreme. Ne vrebaju, kao mi odozgo, samo neki krupan podvig da izvrše pa da od njega dugo žive, nego su navikli da poštuju vrijednost sitnog rada i malih stvari bez kojih se ne može. Prvo naprave spisak: soli, luka, brašna, duvana, cigaret-papira — pa sve to po spisku pronađu i prenesu na određena mjesta. U tome im je i sudbina sklona — kraj im je župniji, žita skoro zrijevaju, glad im više ne prijeti, ni prije nije bila ljuta kao kod nas. Na brdu im čuče dva puškomitraljeza, nijesu ih zakopali kao mi one naše — našli su veze da za novac kupuju metke, kupuju ih od milicije i od muslimana i od stalnih četnika, preko žena, preko djece i čobana, sve veza vezi i ruka ruci dodaje.
Imaju, kažu, i apoteku. Pošto ne vjerujem, pokazaše mi je: dvije torbe zavoja, nešto vate, kutija aspirina i dvije flaše joda. Apotekar im je Rajo Bosnić, to sam pogodio čim sam ga pogledao. Oko njega se šire neobični mirisi. Požalih mu se da imam šugu, on pronađe kutiju neke sive masti i objasni mi kako se upotrebljava. Ne čini mi se da će mi pomoći, ali bar jako smrdi — ima sve vaške po šavovima da mi pocrkaju od smrada. Tako im i treba, rekoh i zavukoh se u pećinu iznad puteljka. Zbacio sam dronjke i namazao se do ispod ušiju. Jest da Rajo nije baš pravi apotekar, ali njegova smjesa grize kao da je stvarno iz apoteke. Možda baš i jeste iz apoteke i baš protiv šuge napravljena. Ako ikad skinem tu šugu, biću kao ponovo rođen. Navukoh čakšire, pa košulju, pa mi se smrači pred očima od jezivih mravinjaka što mi progmizaše po krastama.
Odnekud naiđe Bajo baš kad ne treba. Delegat je i sekretar, dužnost mu je da sve vidi i zna; vidi da se neko pod pećinom krije, a ne zna ko je to i ne zna ni zašto.
"Sunčaš li se ti to tamo", upita podrugljivim glasom.
"Ne, nego mažem kraste" , rekoh kroz stisnute zube.
"Kakve — kraste", jer on hoće sve da zna.
"Šugave! Imam šugu."
"Zar nijesu mogli da nam ne šalju šugave?"
"Nijesu mogli. Sad nemaju da biraju."
Nije me poznao po glasu, prođe. Pucketaju mu zglobovi kao kozi, ali to nije razlog da se pravi jarac i da me prezire što sam šugav. Znam ja njega kad nije bio delegat, ni sekretar, a onda je meketao drukčijim glasom. Kad su žandari s pendrecima jurišali u Vasinoj ulici, i s kundacima u Grobljanskoj, i kad nas je konjica jurila oko Tašmajdana, Bajo je onda nosio kaput iz bolje kuće i tražio zgodnu kapiju da što prije zagrebe. Kaput i šešir, to ga je spasavalo. I šal — tako je ličilo na tičicu iz viših slojeva koja je slučajno u naše jato zalutala. Bilo je nekoliko tih zalutalih tičica, žandari su pazili da ih ne zakače. Niko Baju nije zamjerio što se snalazi, osrednji udarac mogao je namrtvo da ga obori; nijesu ni vremena imali da mu zamjere — on je prvi počinjao da zbija šale na račun svojih lakih nogu. Sad se nešto promijenilo, baš ću da vidim šta se to promijenilo. Požurih za njim, on me osjeti i okrenu se.
"Nijesi me prepoznao", rekoh. "Potcjenjuješ stare poznanike."
"Kako da te prepoznam kad si uprtio toliku bradu?"
"Ko ne može da je nosi, tome i ne raste."
On mi ipak pruži ruku.
"Ne", rekoh. "Prešla bi ti šuga."
On brzo metnu ruku u džep i poče o drugome. "Čekamo Rupljane, opet oni nijesu stigli. Vazda zakasne, to im je prešlo u krv."
"Daleko im je, zato kasne."
"Zna se daljina, a onda se mora na vrijeme poći."
"Možda su uz put naišli na prepreku."
"I to treba da se pretpostavi. Očitaću im bukvicu! Mora, druže moj, da se stigne kad treba da se stigne, a ne kad ko hoće!"
On i ne primjećuje kako mu se rječnik svodi na treba i mora. Pomislih da je to bila neka posebna tajna škola gdje su stalno ponavljali treba- moru, treba-mora, dok su sve drugo pozaboravljali. Gledam ga i slušam i čudim se — odlučan je kao podoficir i oštar glavosječa postao. Više nijesam siguran da je onaj isti Bajo što sam ga poznavao. Izbrisao je sva zajednička sjećanja, otura ih i hladno prelazi preko mojih pokušaja da ih oživim. I kaput je zaboravio, i šešir, i kapije, i onu otpusnicu iz bolnice. Imao je u džepu svežanj listića kakvi se daju otpuštenima iz bolnice: pečat i potpis ljekara i bolest je bila napisana, samo je datum otpuštanja ostajao neodređen; Bajo je tu unošio datum gužve — ako ga uhvate, izgledaće da je slučajno zapao izlazeći iz bolnice. Tako nikad nije vidio kako izgleda Glavnjača iznutra. Ja mu ne zamjeram što je nije vidio, nijesam mnogo dobio ja što sam je vidio, ali ipak trebada prizna i da me ne navodi na sumnju da je taj s otpusnicama bio neko drugi...
Ne znam šta mi je, tek kivan sam na njega. Možda mu zavidim što je delegat. Nije baš zavist, nego kisela nelagodnost koja zavisti prethodi. Tako i šuga počinje sitnim svrabom koji rasle. Nekako je Bajo vješto preskočio prepreke — obreo se gore, poslali ga ovdje, soli mi pamet. Zašto su nam baš njega poslali, zar nije bilo boljih? I onda — kako, zašto, otkud on da me vodi, kad ja znam njega i sve šta on zna?.. Jedino što ne znam — da se skrivam po kapijama — to sad ovdje nije potrebno i ne može se. Ako ćemo po zaslugama, ja ih imam više!... Ne kažem da ih imam više od drugih, ali bar od njega — jer ja sam dobio kundaka po rebrima i vratio sam udaraca ciglama i kamenjem više nego što je on hljeba pojeo. Više sigurno, jer on malo jede. Dakle — to nije po zaslugama, nego se on desio na nekom zgodnijem mjestu, ili je imao nekog da ga gura, ali to bi onda značilo da i u ovoj našoj crkvi lakše postaje svetac onaj kome je bog ujak...
Jeste, zavist je, a vješto se prerušila. Uzela je oblik brige za opštu stvar i podvodi mi sumnje kao kurve — dok jednu izbacim kroz vrata, ona dvije druge uvede kroz prozor. Tu pravdu, za kojom idemo kroz sve ovo, slabo ćemo ostvariti mi koji smo i sami nepravični. Nekad smo iz nehata nepravični, ili iz neznanja, ili od nevolje, a nekad što nema vremena da se bira. Stalno su tako nalazili neke svece i slali ih da nam pomognu kad tamo nijesu znali šta da čine s njima. Onaj Gojan, prvi što je stigao, reklamirao se da je radnik, a u stvari je bio šoferčina. Prva briga mu je bila da se nakrka, a jedina taktika da zastraši: "Dovešću ja ovdje bataljon Lakaca, pa da kleknete na koljena!" kao da je namjerno htio da razdraži životinju plemenske mržnje: "Dovedi ih, baš ih dovedi! I Lakce, i koga hoćeš dovedi! Znamo mi Lakce, sretali smo se s njima, pa im se i prije nijesmo uklanjali. Kurva bio ko vam s megdana pobjegao!"
"Promukao sam", kaže Bajo, "učeći ih da se čuvaju — da čuvaju svoje glave!"
"Ti u tome imaš dosta dara i iskustva."
"Ne pomaže. Ne slušaju ništa."
"Mladi, pa ludi. Ne bi ni bili s nama da nijesu ludi."
"Lud sam što to pričam tebi, kad si im ti bio učitelj. Kakvi učitelji, takvi đaci!"
"Da nijesu bili takvi, ne bismo ništa učinili, a to bi bilo gore."
"Ali sad mora da se pazi, vidiš — biju!"
Biju, bogme, ne žale nas. Pri tom su uvjereni da čine dobro, i čine ga za nekog. Više su nas prije, dok nije gora ozelenjela; prijete nam kad opadne lišće i kad snijeg počne tragove da otkriva, ali i sad nas smanjuju čim uluče priliku. Imaju dobrih puškara — lovce, ratnike i pljačkaše — tako vazda stignu prije nego mi izmaknemo. Slavu stiče ko ubije, i iz Londona mu medalje šalju, i iz Italije mu pare daju. Stvarno će bitI mučna rabota ako ovdje ovako jesen dočekamo: slane, kiše s vjetrovima, a i snijeg može rano da navali. Staljin je rekao da će se rat završiti krajem godine, a šta ćemo ako se ne završi? Ništa — neće nas ni biti. Istražiće nam se sjeme kao šarenim konjima. Poslije više neće biti nikog, ni da nas pomene. Hladno mi je oko srca kad mislim o tome, zato neću ni da mislim. Neka misli ko je navikao, kao Ivan, ili ko mora, kao Bajo. Nek izmisle otpusnicu iz bolnice, ili šta bilo, samo da ostane kogod živ — za svjedoka...
Na brijegu, u zatravljenom šancu, sjede poglavice ostataka. Šančević je dobro obučen — nanio ga put pored magacina, pa su mu se haljine same nametnule. Ja, da sam na njegovom mjesto, nelagodno bih se osjećao; on, naprotiv, smatra da je prirodno što je obučen bolje od drugih. Ima raznih kapa, a lica pod njima izjednačila je glad i nespokojstvo i noćna putovanja. Nosevi su se izdužili i naoštrili iznad uvećanih usta i ljutih očnjaka. Ko nas ne poznaje, rekao bi da smo svi braća i bratučedi — nekakav prokleti soj koji od prkosa živi i ne može da se smiri. Ružan soj, od dugih kostiju i preplanule kože, bez mišića, bez boje u licu, s podsmješljivim očima uprtim u Baja, koji opet priča o opreznosti i uzdiže je iznad svih drugih vrlina svojstvenih ljudima.
"Ovo je vrijeme hajke", kaže, "a zato svaki treba da ima oko na potiljku."
"Lijepi smo i bez toga", gunđa Vasilj, "samo nam još to nedostaje." "Dva čovjeka", produžava Bajo, "kad idu zajedno — jedan treba da gleda na desnu, a drugi na lijevu stranu."
"Onaj zadnji", kaže Magić, "mogao bi da se izvježba da ide unazad, kao rak."
"Sprduckaj se ti samo, a jedan za drugim nam pada, i niko se više ne diže. Ne nasmija se više ni jedan od onih što su dolje."
Pokazao je rukom prema dolini ispruženoj kao ogromna krivudava grobnica izmedu Plava i Tifrana. Puna je naših mrtvih, a ništa se ne poznaje. Raste trava, pasu ovce. Koga nema, bez njega se mora. Sad su izmislili da naše ni u groblja ne primaju — neće bezbožnički grobovi s hrišćanskim da im se miješaju i da mrtvi komunisti mrtvima dolje prenesu kakvo se čudo i bruka ovdje među živima zbiva. Neke su raskopali i naredili da se iznesu van grobljanske ograde, na neosvećenu zemlju, u šumarke i jaruge gdje se kopilad čedomorki i crkli konji zatrpavaju. I dok su se čeljad mučila sa zemljavim leševima i natrulim sanducima — njihovi rodaci, susjedi u zavadi i nekadašnji prijatelji, okupljali su se blizu groblja da gledaju i pjevaju "Partizani, crni vrani, crni su vam došli dani"... Baš su crni, i odavno su došli; trebalo bi već da prođu, kao što sve prolazi, ali oni jednako traju.
Okrenuh se: od nas što smo ovdje — na koga je red? Kome će to prvom da zapjevaju?... Pa se sjetih pucnjave u dolini i šupljeg glasa kojim je Niko Sajkov rekao "Ono je napad na Ramoviće!"
"Kamo Ramović,", upitah Baja. "Nikog od njih ne vidim ovdje."
"Nećeš ih ni vidjeti, svršeno je s Ramovićima."
"Zar su izginuli ?"
"Bolje bi bilo da su izginuli. Pohvatani su. Samo je Petar izmakao — ne zna se ni kud je izmakao, naši ga još nijesu našli. Tako je kad se ne paze — pustili su da ih opkole."
"Možda njih neće strijeljati", rekoh da se bar nečim utješim.
"Ako ih žive ostave, to je da namame neke druge."
"Nikoga neće namamiti, drugi nemaju takvo zaleđe."
U stvari — ni oni ga nijesu imali: izdao ih je jedini rođak u kojega su imali povjerenja. Našao im je sklonište, donosio im je hranu, obavještavao ih je kad su potjere i kojim pravcima kreću, a u isto vrijeme je uhvatio vezu s Juzbašom i od njega dobio obećanje da će im živote poklonti kad budu pohvatani. Nije to za novac učinio nego iz ubjeđenja da samo tako može da ih spasi od pogibije koja sve nas ostale čeka. Sad su se trgli i ostali Ramovići da ih brane: nude jamstva i gotovi su da daju otkup kao što su činili u turska vremena, pozivaju se na svoje zasluge za četništvo, prizivaju u pomoć slavu djedova i pradjedova iz sto godina bojeva. Možda bi tako uspjeli da ih odbrane, ali su s druge strane zarežali Lipovljani, pijanice žedne krvi: Gizdići, Bradarići, Grujače i Vukolići — traže glave. Imamo i mi rođake u šumi, kažu, pa zašto da ih tamanimo ako vi vaše ovako izvlačite? Ako ovi glavom ne plate, dovešćemo kod kuće naše, pa neka ih mrko pogleda ko smije!
"Dugo su složni bili", rekoh, "vakat je da se počupaju."
"Ne bi šteta bilo da se počupaju", reče Kačak.
"Nikakva, jer ne zna se koji su gori."
"Zli su, bogme, na obje strane, a od zlih se nikakvom dobru ne nadaj. Ako vide da nema drugog — popustiće Ramovići."
"Nije njihov običaj da popuštaju."
"Ne, ali sad su oslabili: ono što je valjalo, odvedeno je u logore."
"Zar ne bismo mogli i mi tu nešto da učinimo?"
"Jok! Odmah bi osjetili naše prste."
Osjetili bi ih, to sam zaboravio, jer oni imaju stručne snage iz policije i iz Ovre koje su navikle da osjete naše prste i tamo gdje ih nikad bilo nije. Dovoljno je da neko od tih izmozga da mu nešto miriše na našu rabotu, pa da se svi odreknu od svoje rabote i da se složno ustreme protiv. Tako — vezane su nam ruke. Uzalud nam je što smo se tu okupili s raznih strana, iz Prokletija i Leleje gornje, od Rogodže, iz Rupa. Ništa nam ne pomaže ni hrabrost ni pamet. Ne može se ništa učiniti, čak ni pokušati da se učini, — iz straha da se na nešto gore ne okrene. Ostaje samo da se čeka, i da se grizu nokti i prsti od nemoći. A meni je dosadilo da gledam kako se grizu, zato grizem uspomene na Ramoviće: sami su krivi i za sve su krivi! Što su se upustili, i što su nevjeri vjerovali? Što se nijesu branili i izginuli, da nas ovako ne muče čekanjem!
Bog ga sami i mrtvog ubio,/ Kako moga vjerovat Turčinu!