This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Mihailo Lalić: Lelejska gora
("Nolit", Beograd, 1962; str. 7-136, 237-289)

PROSTO ISPOD DRVEĆA

Stigao je novi glasnik da sve razjasni. Juče, dok sam mislio na Ramoviće i ljutio se što ne može da im se pomogne, za njih je bilo sve svejedno. Tijela su im ležala u spokoju, dok se sunce uzdizalo, na utabanoj ledini pored igrališta gdje su ciganski konji i posljednju travku iščupali. U blizini je okuka rijeke i jak pad. Izlazeći iz varoške tjeskobe, ispod kasapnica, kasarne i bolnice, Lim tu, uplašen tišinom, uvijek zavija kao pas koji smrt sluti i doziva. On jedini, u ime zavičaja, oprostio se s njima — time. Poslije su ih zakopali, ne zajedno kao obične komuniste, nego u tri posebna groba. Kaže čovjek da su zakopani ispod divljake, podalje od puta, ali neki đavo u meni ne da mi da vjerujem da su mrtvi. Čim počnem da mislim o nečem drugom, ili da slušam šta drugi govore, oni ožive, izvuku se i priđu do tu iza grmlja zaljuljanog vjetrom.

Ono što je moglo da ih odbrani — zasluge predaka glavosjeka, sloga bratstva s vezama na sve strane, stričevi s medaljama i stričevski sinovi po četničkim štabovima — njima je samo ubrzalo kraj. Počele su bile svađe na sve strane, uskipio je ološ da se osveti za sve nepravde starih Ramovića, prijetio je razdor s obračunima — strasti bi se raspalile da su oni ostali živi. Zato je Juzbaša hitno pošao u Kolašin, poslom tobože, a u stvari da se napravi da nema veze s time. Odmah zatim pozvali su Talijane da kao viša sila svrše tu stvar. Jedna četa vojske s karabinjerima prešla je preko "granice", preko mosta, i tobože iznenada, silom, kao na svoju ruku, zauzela četnički zatvor bez otpora. Nijesu se osvrtali na ostale zatvorenike, tražili su samo Ramoviće i našli su ih. Izveli su to noću, mučki, a ujutru ih strijeljali. Sad se više niko ne svađa — svršeno je.

"Jesu li ih tajno strijeljali", pita Ivan.

"Danju je to bilo, nije tajno. Ne bi ni mogli tajno, jer znalo se i čulo se — stalno su pjevali."

"Vojnici pjevali?"

"Ne, vojnicima baš nije bilo do pjesme, a poslije su i plakali. Žuti su bili i karabinjeri, žuta im lica kao vosak, pa samo preda se gledaju i idu."

"A onda — ko je pjevao? Četnici?"

"Ne nego sami Ramovići. Njih trojica — kao da idu na svadbu."

"To sam i mislio — nijesu nas osramotili."

"Muški su to podnijeli, svaka im čast! I nekako gordo, gordo — kao da sve živo preziru."

To mogu da zamislim, i prije su prezirali. Upravo je izgledalo da sve gledaju ispod sebe i kad su se starali da to prikriju. Otresiti po prirodi, imali su jaku dozu urođenog ponosa i posebnog smisla za izgled: išli su pravo, nosili se lijepo i u govoru zanosili k svečanim i knjiškim oblicima. Od plemstva im je to ostalo i učvrstilo se u gazdinskoj sigurnosti — jer oni nikad nijesu gladovali, ni strahovali, ni shvatili da je potrebno da ponekad pognu glavu i snize glas. Ponekad je to prelazilo u oholost koja odbija ljude i koju im Gizdovljani nijesu lako opraštali. Čini mi se da im ni sad ne praštaju, a nijesu u pravu. Ako je ta njihova oholost nekad nekog odbijala, neke druge je u isto vrijeme privlačila. Šaren je narod, ima svakakvih, većini je lakše da vidi kako izgledaš nego šta misliš i lakše se lijepi za đide i delije nego za skromne sirotane s njihovim narodnjaštvom prostijim od pasulja.

"Ne bi ništa od onoga", reče Kačak, "ni potukli se nijesu."

"Glupo je bilo i što sam se nadao tome", rekoh.

"Šta će čovjek — kad se topi, za slamku se hvata."

"Sad nema ni slamke."

"Može i to da ima svoju dobru stranu."

"To što slamke nema? Može, samo ne znam kako."

"Da ga natjera da i dalje pliva."

On misli da su Ramovići poslijednji koji su se prevarili. Poslije njih niko neće ni pomisliti da se oslanja na rođake ni da se preda dok prvo ne ispuca sve što ima u fišeklijama. I ja to mislim, jer kad se ni za slavne Ramoviće nije našlo spasa, drugi se nemaju čemu nadati. Ali, s druge strane — nada da se život spasi nije jedino što nagriza i što lomi našu hrabrost. Ima i drugih stvari, raznih. Neke su u nama. Dođu trenuci kad sami sebi izgledamo kao proklete lude kojima se sve živo ruga. Nekad se ne ruga, nego samo pita: čemu se vi to nadate?... Ne znam čemu. U gradu više nikog nemamo, sve je u logore i zatvore odvedeno. Seljaštvo nas je prevarilo čim je glad osjetilo. Prorijedila se omladina, nema više one naše; ova što sad nailazi baš ne liči na omladinu — na glave je natakla šubare, na šubare žandarske kokarde, hoda, pjeva, zlostavlja djevojke i iz pušaka gađa kuće što su nekad bile partizanske.

Otpisali su nas i drugovi forumaši odozgo, odavno se ne javljaju. Svi su se nekako bolje snašli, samo mi se potucamo po planinama bez razloga. I onda — glad, vaške, šuge, promrzlice, krpe, kiše. Sve se to nekako zavjerilo da zbija zlobne šale s nama. I mi sami: kad maštamo — visoko letimo, kad pogledamo — nisko pali. Naše su knjige satrunule; novina više i nemamo, i polako zaboravljamo da smo ih nekad imali. To što pričamo o slobodi liči na stara proročanstva kojima se i djeca smiju. Pjesme su nam preokrenuli, pjevaju ih naopako. Jadni smo, neoprani, prosjačimo tu i tamo, a to što isprosimo — otrovano je poniženjem. Od jada se neki zavuku u jazbinu, kao tvorovi se zavuku i ne izlaze dok ih glad ne prisili. Ako nam neko nekad pruži parče hljeba ili čanak koprive, to je samo iz sažaljenja; kad to uzmemo, ne znamo koga više da žalimo — sebe, što smo došli na te grane, ili onoga što daje i strahuje da se nekako ne otkrije to njegovo dobročinstvo.

Ali Bajo neće da misli o tome. Ogorčen je na neke stvari, na nešto što se dogodilo u Rupama:

"Možeš li to da vjeruješ?"

"Mogu svašta. Sve se događa."

"Ali ovako ne! Dva mjeseca živi s njima u društvu četnički špijun, ide s njima, spava s njima, a oni da ga ne otkriju! Mogao je da ih pokolje, ali on je htio da dozna veze... Gdje vam biše oči? Što nijeste pitali kakav je prije bio u toj četi gdje je bio?"

"Od te čete samo je on ostao", kaže Vojo, "koga da pitamo?"

"Sigurno je on tu četu udesio, trebalo je to da pomislite!"

"Vidjeli smo da je sirotinja, goljo, gladan, niko i ništa."

"Tako nam i treba kad primamo nikogovinu!"

"Nema više da se bira, nije narod kao prošlog ljeta. Nema onog više, izgubili smo ga."

Samo se Ivan ne slaže da smo narod izgubili. Po njegovom ispada da je to nemoguće, da mi narodnu podršku nikada nećemo izgubiti. To je već nešto čudnovato, zato ga svi, čak i Bajo, gledaju izbuljenim očima. Da sam ja izvalio nešto slično, izgorio bih od stida, a on se ništa ne zbunjuje. Lagano mrvi i raščešljava: u svakom selu ostalo je po desetak naših porodica koje, čak i kad bi htjele, ne mogu da pređu na suprotnu stranu. Ne daju im da pređu, jer takvo je to društvo protiv kojega se borimo, jer u tom društvu neko mora da bude potlačena klasa da bi oni drugi imali nad kim da vladaju. Svaka od tih porodica ima svojtu, ima kumove, rođake, prijatelje po odivama — oni se još ne usuđuju da pomognu, ali ih savjest grize i stid ih bije i poslije će pokušati da poprave to što sad propuštaju...

Veze vješto do detalja. Da smo neki stranci, skoro bismo mu povjerovali. Mnogi su, kaže, od same gladi, da im djeca ne pomru od gladi, za ono malo brašna i soli što Talijani daju prešli privremeno na onu stranu. Kad glad prođe — vratiće se oni. Neki su već počeli da se vraćaju: skupljaju municiju i ljude bez propusnica prevode preko mostova. I onda: to je svadljiv narod koji ni za dobro nije bio složan, neće ni za zlo. Ima dosta četnika što su bili zaguljeni, a sad su razočarani — neki što nijesu dobili činove, drugi što vide da su zavedeni. Većinu čine ipak oni što idu za trubom, oni što kažu "Kud svi Turci, tu i goli Haso"; ali kad truba, vojska, bude naša, kad se vrati neka od naših brigada iz Bosne, većina će opet biti naša. Dotle mi treba, kao neko sjeme, ili kao kvasac za velike narodne naćve, da se sačuvamo u skloništima i po pećinama...

"Ne pominji pećine", reče Bajo, "nećemo u njih."

"Zašto ne, kad je kiša", upita Šako. "Ima zgodnih pećina."

"Oni bolje nego mi znaju koje su zgodne. Lovili su kune i lisice u njima, nas bi lakše."

"Pa gdje drugo?"

"Prosto — ispod drveća. I straže da se postavljaju, to da bude obavezno!"

"Kako će onda oni što su sami?"

"Samci da se sastave po dva, po tri ujedno."

Ivan se sjeti Jakše i predloži da mu se poništi kazna. Sjetiše se i nekih drugih i složiše se da ih vrate u Partiju. Tako: da se sastave po dva, po tri, ispod drveća, da maštaju o srećnim gradovima i krilatim lađama čovječanstva. Ja sam to već isprobao, znam kako izgleda. Svenu snovi, iščeznu dvorci, pokvare se mašine što same rade, pogase se lampe i sunca kad je čovjek gladan, mokar, i kad trijebi vaške po progoreloj košulji... Ljepše bješe prošle jeseni: šume crvene, nebo crveno, crvenim smo mastilom pisali prijeteća pisma špijunima: "nema rupe da se sakrijete od narodnog gnjeva koji raste". Odjednom se preokrenulo, pa sad nema rupe da mi sklonimo glave. Ako se promisli, ima pravo Bajo: najbolje je ispod drveća.

Bajo, svejedno, nije zadovoljan i ostaje u ubjeđenju da smo mi neka nemoguča vrsta komunista kakve nema na svijetu — sklona svim krajnostima. Jedni su izgubili volju za život, spopale ih vaške i rđa, ravnodušni su, ne briju se i ne umivaju, drijemaju i stalno im se spava — tako će, spavajući, izginuti. Drugi, naprotiv, pokazuju suvišnu živost. Ukrali su ovcu, zaklali je, pojeli je i napisali zahvalnicu gazdi da ga utješe. Neki su upali u neprijateljsku kuću i izbili domaćina što im nije dao da jedu; poslije su se sami poslužili hranom, a pri tom nijesu ni pomislili da tako rade samo razbojničke bande. Na Tari su, opet, ubili nekog podoficira, petokolonaša kako oni kažu, da mu se osvete za ono što je prošlo. Tako se ponovo upada u greške koje su osuđene...

Reljić se nakašlja: "Ako sam dobro razumio — sad mi fašiste ne smijemo da kažnjavamo za ono što je prošlo, nego samo za ono što odsad učine. Je li tako? Da čekam dok me ubije, pa da ja njega?"...

"Razumio si ti dobro, nego se ačiš — ne sviđa ti se."

"Baš mi se ne sviđa! A one poznate što su se istakli?"

"Ni poznate, ni nepoznate — vidiš da smo u krizi!"

"Šico, na primjer, da mi dođe pred pušku, a ja da ga ne ubijem?"

"Ni Šica, ni nikoga, osim kad se braniš. Odluka je odluka, ne može da se šara."

"Onda je baš najbolje da se spava", reče Šako i zatvori oči.

Osjetih da se i meni navlači san na oči. Kroz san osjećam kako se Bajo ljuti i pucketa zglobovima treba, mora, avanturisti, anarhizam da se kažnjava... Pomaže ga Ivan Vidrić, ali on ne sikće nego tiho i lukavo: potrebno je da se pritajimo dok se rane izliječe i dok se nove veze stvore gdje su stare pokidane... Više ga i ne slušam. Nek pričaju šta hoće, ali ja bih to drukčije. Neću ništa da govorim, jer — biće kako Bajo hoće iako se to meni ne sviđa. Ja se ne bih pritajio, jer onda je teško ne zaspati, nego naprotiv, jer zlo ne zna da je zlo dok ne dobije po glavi. I ne bih birao, nego redom, jer niko ne zna koje je zlo veće — sva su veća. Što da ne i Miklju, da ne pljačka više, ili bar da ne pljačka komuniste! Nju bih zaveo na samotno mjesto, pa mokrim konopcem po sapima da vidi kako boli! I Galja bih — što je kukavica, i Trobrka — da ne tlači sirotinju. Ima ih mnogo, svakome bih drukčiju kaznu...

Zalutao sam u te sanjarije, ne osjetih da je razgovor svršen i da počinje pozdravljanje na rastanku. Vasilj me gurnu:

"Ajde, Lado, šta si se zablenuo!"

"Kud da idem?"

"Ti, bogami, kao da si spavao."

"I meni se čini. Kažu da treba da se pritajimo."

"Treba prvo da nađemo mjesto za to."

"Što ne ovdje? Radije bih ovdje ostao."

"Pa ostani ako ti je ljepša ova ledina od onih naših tamo."

Nije ljepša, nema ljepote ni ovdje ni tamo, jednako su mi dosadile granama i proplancima. Ali putem dovde, krijući to i od samog sebe, očekivao sam neku promjenu i nadao se preokretu kao buđenju iz nezgodna sna. I tu kad smo stigli, činilo mi se da se još krije neka dobra vijest o nečemu i da će tek na kraju iskrsnuti kao glavna stvar. Sad je kraj, a ništa nije iskrsnulo. Ne bi trebalo da se zavaravam, govorio sam to sebi uz put, a svejedno sam se nadao. Više neću. Vratićemo se opet u ono iz čega smo došli, i vrtjećemo ae gore-dolje dremljivi od gladi, dronjavi, prokleti u nervozama i sitnim svađama između sebe gdje čovjek može iznenada da pređe mjeru i da se osramoti. Strah od toga, stideći se da bude ono što je, prerušio se u predosjećanje neke velike tuge i nesreće u koju idem, zato mi se ne ide.

Staza kojom smo došli nema više ništa novo da mi pokaže, ni jednu od onih dolinica što se otkrivaju kao tajne i za trenutak zavaraju oči slikom bliskom onima iz maštanja. Sad je sve poznato i dosadno. Put mi se ponekad pričinjava kao ražanj, krajevima oslonjen na planinske prevoje. Na taj ražanj su nataknuti predjeli koje smo upoznali, samo sad obrnutim redom. Bregovi su komadi zelenog mesa s koščurinama od stijena, lagano se okreću i već dugo se peku na tihoj vatri za obrok halapljive vječnosti. U početku je bar to zanimljivo — biti nešto više nego crv na tom mesu, ali poslije prelazi u groznicu i buncanje koje dosađuje. Lakše bi mi bilo da se ništa ne vidi, da magla padne i nikad se ne podigne. Ispod nje bi ostalo tajno i neznano sve to gdje smo se uzalud nadali, lutali i so sijali.

Komad puta smo prešli zajedno s društvom iz Rupa i s Tare, pa dođe vrijeme da se i s njima oprostimo. Veseli Zeko Aralija steže mi ruku i protrese je:

"Šta si se pokunjio! Glavu gore, jer vidiš — ne može nas snaći ništa gore."

"Izgleda da ne može, ali ako iskrsne?"

"Ako iskrsne nešto gore, onda gledaj da budeš sit!"

"Čini mi se da imaš pravo."

"Sigurno, jer bolje ti je sitom poginuti nego od gladi umirati."

Nijesam očekivao takav savjet poslije svega što je odlučeno, nasmijah se i odjednom mi dođe kao da je malo sunca progrijalo. Pa i jeste progrijalo, jer on se osmjehuje i svi se na rastanku osmjehujemo i volimo. Odjednom vidim da desetak lica koja se iskreno osmjehuju jer se vole, jer ne mogu da se ne vole — vrijede više nego malo sunca. To je to naše sunce, ljudsko sunce — ono je ona novost i promjena koju sam tako željno čekao. Jeste kriza i jeste gadno, oblak sunce uhvatio, goru tama pritisnula, ali muška prsa još nijesu ohladnjela i mi eto ponekad znamo da sami sebi sunce skujemo. Trpjećemo još neko vrijeme. Griješiće se i praštaće se — takav je život; ginuće se — takva je borba; nikad se više nećemo sresti svi mi što se sad rastajemo, ali ovo malo sunca što smo ga jedan drugome dali niko nam više ne može uzeti.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 2000-08-31 Modified: 2000-08-31 http://www.borut.com/library/texts/lalic/gora/gora10.htm