Kao mora nas pritiskuje ta "osjeka revolucije" i ta "kriza" o kojoj se dugo govorilo u Lomu. Čim negdje zastanemo, ona navali s brigama i grižnjom, smanjuje se samo kad nekud idemo ili nađemo nešto da ruke zaposlimo. Bježeći od njenog pritiska, postali smo skitnice — to sam pomislio prije desetak dana, otada mi se stalno potvrđuje. Čim smo se vratili iz Loma, počeli smo da lutamo tražeći mjesto za bazu. Bilo je dosta zgodnih mjesta, no mi smo im uvijek nalazili mane — ili je voda daleko, ili čobani mogu da naiđu, ili neki puteljak prolazi u blizini. Ako nema nikakve mane, to je baš sasvim nezgodno — mještani odozdo znaju sva mjesta bez mane i tamo će nas vrebati. Tako smo išli dalje i vukli jedan drugog sve dalje, a pritom smo se zavaravali da u beskrajnim prostorima šuma i goletija postoji neko savršeno mjesto, samo za nas određeno, koje ćemo prvim pogledom prepoznati.
Najzad smo se umorili i složili se za ovdje, za Pustaru. Ako to i nije najbolje mjesto, ali bar je čudnovato. Kad se iz daljine gleda, Pustara liči na trbuh gole žene kako ga crtaju francuski slikari ili mangupi beogradski po klozetskim zidovima: sve naokolo je strmo, golo, glatko, sivo, a usred toga trouglast čuperak šume. Dva simetrična potočića ocrtavaju strane trougla i sretaju se ispod šume — sastav im je crvena njuška od vlažne ilovače. Gore u goleti je rupčaga od oborenog stabla ona predstavlja pupak. Na izgled je to neznatna šumica u kojoj gonjena zvjerka ne bi imala smjelosti da se zaustavi; baš zato smo je izabrali, jer oni odozdo treba da pomisle da ni mi to nećemo smjeti. Drukčije izgleda kad se uđe unutra: prostrano, džombasto, s pragovima od kamenja, godinama i možda od postanka negaženo, gusto od paprati, glogovine i šipuraka po jarugama. Ima izvor, ptice i žabe. Puta nema, ni sjekirom načetog drveta nema.
Vasilj je u selu, iz neke rođačke kuće, ukrao motiku i lopatu. Tri dana smo kopkali da proširimo jednu neprimjetnu pukotinu ispod žila i prizemnih grana. Dvojica bi kopali, treći stražarčio. Čekali smo suton da iskopanu zemlju saspemo u provaliju. Poslije smo sve tragove rada i kretanja posuli suvim lišćem da se ne vide. Daske za krov smo donijeli iz trećeg katuna, s nečije napuštene kolibe, poredali smo ih jednu do druge a odozgo nabacali truline, mahovine, opalog granja. Ispod toga je zgodna jazbina. Moglo bi unutra još ponešto da se popravi, zidovi da se zaglade ili da se pod zaravni, ali mi to ne činimo iz straha da se ne pokvari. Naročito smo se starali da ulaz bude neprimjetan. Kad se sa strane navuče splet grana, spojen puzavicama, ulaz postaje sasvim nevidljiv, pa ga i mi sami teško nalazimo. To je za kišu i da znamo gdje smo. Mislili smo i za prenoćište, ali nije zgodno. Spavamo i dalje pod drvećem — odluka je takva, a osim toga tako ćemo lakše opaziti ako nam se neko nezvan noću u šumu uvuče. Ivan je htio i stražu da zavedemo, ali je poslije odustao. Danju nam niko ne može prići da ga izdaleka ne opazimo; noću ako dođe, ima da se bori sa šipražjem i da polomi noge po kamenju prije nego nam priđe. Iskopali smo radio-aparat, Vasilj kaže da je sasvim ispravan; mogli bismo da čujemo šta se čini po svijetu i da doznamo koliko će još trajati ova kriza, ali struje nema. Bile su neke baterije, jedino bi Lako znao gdje su zakopane, ali sad niko ne zna gdje se Lako zakopao. Ivan misli da se sklonio negdje oko Vučjeg potoka, ili u Kakaricku goru, ili negdje dalje, albanskom granicom, zajedno s Gojanom delegatom. Mora da su našli mjesto gdje ni đavolu neće doći na um da ih traži.
Prvih dana bili smo ponosni na Pustaru, na njene šume i pečurke i jaruge s izvorčićima, kao da smo sve to sami izmislili i stvorili. Neke pogodne okolnosti otkrili smo tek kasnije. Bez opasnosti može da se loži i kuva pri vrhu šume u procjepu dubokom kao bunar. Pronašli smo trešnju — imaćemo nešto voća. Ako nas pritisnu vojskom odozgo i sa strane, potok nam je zgodan za odstupnicu. Osjetih potrebu da se pohvalim pred nekim ko nije učestvovao u traženju, i prvo pomislih na Nika Sajkova. Pa — mi smo ga prevarili!... Trebalo je da ga potražimo pri povratku iz Loma; pošli smo bili, ali nas je skrenula s puta jedna četnička patrola. Tako je opet ostao sam — da i u nas izgubi vjeru. Poslije je Ivan zadužio Ušćane da ga oni nađu i dovedu. Čekamo ih da se jave ugovorenim znakom, dimom na Suku, ali se taj znak ne pojavljuje.
"Trebalo je još odavno", kaže Vasilj.
"Ušćani", reče Ivan i odmahnu glavom. "Ne valja im ovo."
"A nama zar valja? Rekli smo mu za osam dana."
"Rekli smo mu, to je istina, ali Ušćani prebacuju jedan na drugog — pop na đaka, đak na crkvenjaka — zato su vazda spori."
"Neka su i spori, ali ima dvije nedjelje dana od onoga."
"Nema valjda dvije."
"Sračunaj! I dva dana više."
"To nam je nekako brzo prošlo."
Poslije nam nije brzo prolazilo. Počeli smo da se koškamo od dosade, a to više nije bilo ono veselo koškanje koje se brzo miri. Prirodno je za ljude koji su pod istim krovom da ne mogu bez svađe. Naš krov je širok, čitavo nebo s oblacima i bez njih, ali to ne mijenja stvar: ukućani smo, a džapanje je glavna porodična razbibriga — što više briga, to više ljutnje i strasti u njemu ima. Vasilju se ništa ne sviđa. Počeo je da čita Fausta i odmah mu našao slaba mjesta — naročito mu smetaju horovi i izlizani slikovi prevoda. Uzeo je Englesku gramatiku i zamrzio Engleze: lukavi su, perfidije, izmislili su zbrku u pisanju da im ne prodru kroz škole ljudi iz radničke klase. Pošto su Englezi odsutni, on kažnjava Ivana i mene — ne samo kad mu se suprotstavimo, nego i kad se slažemo s njime. Ni mi nijesmo mirni kao što smo bili, neki nestrpijiv đavo sijevne iz nas na prvi dodir.
Najzad mi je dodijalo da mirim i da me mire, spremio sam se i noću pošao da nađem nekako Vučji potok i u njemu sklonište gdje se krije Lako s Gojanom ili bez njega. Šume puste, livade prazne, tišina po visijama — nema ljudi, pa ni rata nema u tim predjelima zakašnjelog proljeća. Natrapah najzad na stado, pa na čobanina — uzalud sam mu se obradovao, jer on se pravi čas gluv, čas lud, nekad Srbin, nekad Šiptar, kako mu kad zatreba. Taj, čini mi se, nikad nije imao posla s ljudima i zakonima iz dolina — prezire ih i ostaje iznad kao Tibet, kao dalaj-lama s toljagom i kapuljačom. Smrdi na nepranu vunu i na parenje s ovcama, a kad ga nešto upitam — on štrcne pljuvačkom kroz strugu među zubima, pa vrhom toljage nanišani i pogodi u to gdje je štrcnuo bez promašaja. Odnekud kao da poznaje Gojana, ali neće da kaže ništa — hoće prvo da on od mene nešto o njemu izvuče.
"Je li to plećati jedan", pita, "onako — s velikom glavom?"
"Jeste, zato ga zovemo glavonja."
"Može mnogo da pojede?"
" Može, bogami, čitavo jagnje odjednom."
Klimnu glavom: "Taj je, učitelj je."
"Nije učitelj nego mehaničar."
"Je li mehaničar učitelj učitelja?"
Gledam ga — ne šali se nego sasvim ozbiljno pita. Možda nikad prije nije čuo riječ mehaničar i ne zna šta bi to moglo biti. Gojan mu se, po običaju, predstavio kao neka važna zvjerka, nešto mnogo više od učitelja. Pokušah da mu smanjim cijenu tumačeći da je mehaničar onaj što popravlja kamione i razne automobile što idu cestom. Postigao sam baš obratno — čobanin izbulji oči i zazvižda od divljenja.
"Taj je, taj! Poručio je da mu doturite brašna i mrsa."
"A gdje je?"
"Dolje negdje. Ne voli on da se zna gdje je."
"Kako da mu doturimo kad ne znamo ni gdje je?"
"Ti dovde, a odavde je moja briga."
"Nosim mu pare, novac, i imam nešto da mu kažem. Gdje je?"
"To ni đavo ne zna. Za njega sve ide ruka ruci."
Stalno ponavlja ruka ruci da sve drugo prikrije iza toga. Uzalud mu obećavam mrs i brašno, on se opet pravi čas lud, čas glup, čas Šiptar koji ne razumije, i smješka se kao da mi vjeruje i gleda me zakučastim pogledom — pazi da me ne prevariš!... Zatim se pogled gasi zajedno s osmijehom: neće on da se miješa u te stvari. Zakopčao je kožuh. Poklopio se kapuljačom — sve je zatvoreno i zamandaljeno. Iz njega se više ni kliještima riječ ne bi mogla izvući.
Vratio sam se s nadom da ću u Pustari zateći Nika ili kakvu drugu promjenu, a našao sam sve po starom, samo je Vasilj uganuo ruku spuštajući se s hrasta, s osmatračnice. To ga je malo smirilo — sad ćuti. Jazbina je prazna, radio-aparat u njoj mrtav, više ga i ne pogledujemo. Djetinjarija! Samo smo se uzalud mučili. Onu drevnu kutiju ukrašenu prekidačima mogli bismo uzajmiti vranama da u njoj prave gnijezdo. Jedina je razonoda potok — jednoliko grgori preko kamenja. Na nekim mjestima izgleda kao da gusla, zatim počinje i da pjeva u desetercu: "Fazli asli obolio ljuto, od ka' ono srca junačkoga, na pustu se pušku oslanjaše"... Nešto niže, padajući u provaliju, voda počinje da leleče. Nikad ne mogu duže da ostanem na tom mjestu: survavanje, čak i kad ga samo zamišljam, izaziva mi vrtoglavicu.
Najzad se i Ivan uzmučio.
"Pošao bih do Ušćana", kaže, "da vidim šta rade."
"Ništa ne rade", kaže Vasilj. "Planduju kao mi."
"Pitaj za baterije", rekoh, "nek ih iz Plava nabave."
"Kako da ne", ruga se Vasilj, "u Plavu je velika radio-industrija."
"Pitaću, ali ne vjerujem da se to može nabaviti."
Što da ne vjeruje? Ako nema industrije, ima crne berze iz Skadra, iz Italije, bog zna odakle, a ona gura robu u trampu i gdje se traži i gdje se ne traži. Nek bude kako bude, volim što je Ivan pošao. Ipak je i to neka promjena — jedan manje. Osim toga ima nade da nam poslije neko dođe i donese osvježenja iz udaljenog svijeta koji odavde bogat izgleda. Kad je moj otac Joko odlazio u varoš, da posjeti strica Taja u zatvoru, uvijek je pri povratku imao da ispriča nešto novo, što je čuo ili u prolazu opazio. Pri tom mi je redovno donosio šećer u kockama — sasvim bijele i pravilno sječene kocke od kojih sam zidao male bijele kule s prozorima. Ponekad bi Joko zakasnio, čekao sam ga na prozoru gledajući kako suton mijenja dolinu pretvarajući je u nepoznat kraj pun nekih zbrkanih uspomena.
Nešto od toga čekanja i njegove opore slasti s nespokojstvom ima i sad. Ono čini da se jedan dio vremena koje dolazi ispuni nekim smislom i unaprijed se izdvoji iz haosa što se zove budućnost. Otkad smo sami ostali, Vasilj i ja se slažemo bez riječi — valjda zato što znamo da sad nema ko da nas miri. On rano odlazi, prije zore, da ga ne opaze dok prelazi goletijom, u prostrane stare gore izvan mog vidika. Noću dođe, večera ćutke, poslije spava ili gleda zvijezde kao ja. Niti ga ja pitam, niti on sam priča gdje je dan proveo. Možda traži rude i zakopana blaga, ili skuplja ljekovito bilje. Dosad ništa nije skupio, u rancu mu je samo trijeska luča. Mislim da on tamo ima neko zgodno mjesto gdje loži vatru i po cio dan grije pete. Neka ga, nemam ništa protiv — samo ovdje da ne loži.
Treći dan je donio zeca. Ubio ga je pri povratku u dalekim predjelima iz kojih se ni pucanj nije čuo. Zgulili smo zeca i kožu mu zakopali u mekotu kraj obale. Meso je dugo ležalo u vodi da se ispere zadah divljine, zatim smo ga skuvali u jaruzi. Veći dio smo ostavili za Ivana i Nika, ali oni nijesu stigli te noći. Pred zoru smo dovršili i to sami — nezgodno bi bilo da nam se pokvari jedan takav dobar obrok koji vraća snagu. Trebalo je da zakopamo kosti, ali to bi nas zamorilo; razbacali smo ih na sve strane. Lisice ili gavranovi naći će ih i odnijeti dalje; no, ako ih baš i ne nađu — ništa se o našem boravku ne može zaključiti po tim razbacanim kostima.
"Ako nas baš i nanjuše", kaže Vasilj, "nije šteta."
"Kako nije? To bi nas prisililo da tražimo drugo mjesto."
"Meni je ovo već dosadilo. Tebi zar nije?"
"Nije. Zašto? Baš je dobro mjesto."
"Ovo dobro?... Po čemu dobro? Pojma ti nemaš kakvih ima mjesta."
Pronašao je neka druga mjesta, vidjećemo ih kad dođe potreba. Pokušao sam da Faustom skratim vrijeme, a ne ide. To je već staro gvožđe. Sablje sakovane u vrijeme kad je to pisano, već su odavno polomljene; čak i lanci iz tog vremena svi do jednog su pokidani. Ipak ima nekih stihova koji se drže i lijepo je od starog Njemca što je arhangele predstavio kao lakeje. Bog se među njima šepuri kao Bojo Mumlo kad se hvali imanjem, konjem, livadama, sinovima, uljanikom. Krivo mi je zbog đavola: zašto njega uvijek uvaljuju u trgovinu i cjenkanje? Ja bih to drukčije udesio. Ne znam kako drukčije, ali moj đavo ne bi pristao da vara i sitničari. Postarao bih se da bude bar malo pošteniji od boga — to mora da je bliže istini nego sve te popovske priče.
Juče je prvi put naišla vjeverica. Mora da ima još koja, jer ni one ne žive u samoći. Gledali smo se nekoliko trenutaka prije nego me pozdravila repom i strugnula u tamu drveća. Nijesam se naljutio na nju — možda je kod njih znak počasti kad nekog pozdrave repom. Volio bih da ponovo naiđe, ponudiću joj nešto za jelo. Drugih zvjerki nema. Razbjegle su se i zmije, ne vole miris duvana. Vasilj viđa divokoze. To on za njima odlazi, one prosto kao da ga mame sve dalje kroz planinu. Uvijek ga opaze prije nego on njih i propenju se iznad provalija da ga odozgo gledaju. Tako: životinje zbog nečeg smatraju da smo mi opasna stvorenja i ništa nam ne vjeruju. To mora da se za nama vuče neki naš mesožderski zadah, sličan kurjačkom — zato je sve prazno i tiho gdje se mi nastanimo. I ptice su se odselile, a one što su ostale — ćute.
Triput dnevno kupam se u potoku, nekad i više — to mi donekle skrati vrijeme. Šuge je nestalo — hvala Raju Bosniću i njegovoj apoteci!... Ima jedan mravinjak u truloj bukvi, skidam košulju i razgrnem je po njemu — stalno ga tako hranim vaškama, pa su se i one prorijedile. Pored svega toga ostaje još mnogo vremena — strašno su dugi i dosadni ovi prazni dani kad je kriza i kad nema šta da se radi. Nije čovjek drvo da stoji stalno na istom mjestu i da bulji u nebo. Nije, nije drvo, ponavljam u sebi tražeći neki razlog i neki pravac za putovanje. Ne znam kud bih, ne znam ni zašto — samo da ne budem ovdje, ni tu, ni tamo, nego da budem svuda pomalo, u pokretu, i da ne mislim o stvarima kakve jesu, o osjeci revolucije koja nešto predugo traje a već odavno treba da je prošla. Možda je i prošla, a mi to ne znamo?...