Sinoć je Ivan stigao sam, bez Nika. Tiho se prišunjao i spustio se podalje, pored žbuna, da nas ne probudi. Po tome smo pogodili da nije donio nikakvu povoljnu novost — da ima nešto dobro, ne bi ga ostavljao za sjutra. Nakašljah se da mu pokažem da sam budan, a on ništa, ćuti, pravi se da već spava. Onda i Vasilj navali: kad dobra nema, neka kaže to što ima, neka sve što ima odmah istrese, da ne strepimo do sjutra. Ivan se brani: nije ništa, nema ništa da istrese, samo mu je ostalo krivo na Ušćane. Lijenost ih je obuzela, prosto su joj se predali i ne pomišljaju da se trgnu. Izdijelili su se po dva, po tri, prirasli za skloništa gdje spavaju i gladuju, počeli su da bazde na sebičnost, na onu plitku, i izgubili nadu. Prosto su se uvalili u zimski san prije vremena, žele samo da prespavaju što je moguće više tih nezgoda što nas čekaju.
Nika Sajkova nijesu našli. Nijesu ga, u stvari, ni tražili — stigli su samo do Lima, pa im se učinilo da je voda hladna i duboka. Svaka prepreka, tako, izgleda neprelazna kad su ljudi skloni da se pred njom povuku. Rogljaju se između sebe, u tome troše ono malo snage što je imaju. Ne podnose jedan drugog, ne vide otkud im zlo dolazi, čini im se da im jednom od drugog dolazi, zato su se izdijelili. Ostali su samo rođaci zajedno; ne ni rođaci, nego braća i bratučedi — da "svoj svoga brani", da ga brani od poslova i zadataka više nego od neprijatelja. To je u stvari oportunizam, ali prerušen u stare dronjke i navikao da se štiti zaslugama iz prošlosti. Više im nije važno da svrše posao, nego da jedan drugom posvjedoče da je Lim bio mutan. Po tome su opasne te male grupe — usmrde se kao bare, i ljudi se u njima usmrde kad na istom mjestu duže ostanu...
"Nije to ništa", reče Vasilj. "Mislio sam da je nešto gore."
"Nema kud gore, ostavili smo samog čovjeka."
"Sjutra ćemo ja i Lado poći za njega."
"I ja ću, svi idemo."
"Bolje bi bilo da se ti odmoriš. Zar ti nije dosta putovanja?"
"Jeste, dosta mi je, i baš sam se umorio, ali ću svejedno poći s vama. Hoću da se kaznim, jer ja sam kriv."
"Kriv jesi, to sam ti onda kazao."
"Kazao si mi kad je bilo kasno, i to ti baš nije velika zasluga."
"Svi smo krivi, a sad da spavamo."
U stvari je moja krivica, jer ono onda ličilo je na glasanje u kojem je moj glas mogao da odluči. Htio sam da kažem a ne znam zašto nijesam. Kajem se, no to ne mijenja stvar, zato neću ni da se kajem. Zaspah, a Vasilj me odmah probudi — noć je kratka, zora blizu, nema spavanja. Prije svitanja se izvukosmo iz goleti u šumovite kose. Uhodali smo se i prijatno je: noge nose a glava ne misli. Vrijeme nije teško od čekanja i od muke što znaš da uzalud čekaš. One promjene i novosti, darovi što im se stalno nadam — idem sad sam da ih uzmem. Treba za dana da stignemo u katun Jablan, vidjećemo opet Veljka Plećovića — možda ćemo od njega čuti neku dobru vijest. Ona Veljkova rođaka, Maga — možda mi je suđeno da je još jednom vidim kod česme, ili na putu, ili bar izdaleka. Nemam ništa od toga, a svejedno — neću da me ona sasvim zaboravi, jer zaborav je pola smrti.
Na potoku sam zahvatio lončić vode, Vasilj je dotle naložio vatru blizu starog hrasta. Pristavili smo kačamak da se kuva, pa gledamo na tri strane da nam se neko neopažen ne približi. Gledamo i sanjarimo. Sunce grije i na vjetru se ljulja torba s brašnom obješena o granu. Zašušketa nešto i uplaši nas: jedan grdan stari puh, primamljen mirisom brašna, grebe uz stablo, pa granom prema torbi. Zgrabili smo ugarke i pošli u napad na njega udruženi srdžbom — da najednom plati što je puh, i što nas je uplašio, i što vrda da pobjegne. Ponekad ga stigne koji udarac, ali on je izdržljiv puh, kamenjarski — ciči, duva, pokušava da se osveti. Najzad pade mrtav, krvav, sa zgrčenim kandžicama.
"Ovako će jednom četnici tebe", kaže Vasilj i gleda me.
"Hoće, ako uhvate", i naljutih se: "Ni tebe neće pomilovati."
"Ja i ne tražim da me pomiluju."
"A ja zar tražim? Kad si čuo ili vidio da ja to tražim?"
"Nijesam čuo, nijesam ni kazao."
"Kazao si da ima razlike, a sad kaži koja je razlika!"
"Bubnuo sam tako, došlo mi je."
"Bubneš ti često, a ja nijesam dužan da to trpim, i neću!"
"Neka toga, nijeste djeca", viče Ivan.
Nijesmo djeca, nego — đavo bi znao šta smo. Ponekad smo gori nego škorpije. Srećom, to traje samo trenutak. Ne znam šta će biti ako takvi trenuci učestaju — strah me od njih. Tako smo zaboravili da osolimo jelo. Nema ga mnogo, progutali smo ga svejedno. Padinom, između čobana što se dozivaju, spustili smo se u dolinu i prešli cestu. U vrbljaku smo skinuli obuću i čakšire da gazimo. Lim ne dopire ni do pojasa i nije bogzna kakva prepreka; mogli su i Ušćani da ga pređu, ali njima se nije htjelo. Penjemo se uz obalu i gledamo brda s kojih smo se spustili. Preko čistine prelazimo sporim hodom: s one strane nas gledaju neki s oružjem i vjeruju da smo od njihovih. Vjeruju i ne vjeruju, zato nas tako dugo posmatraju. Šuma je iznad nas, ne bi nam bilo teško da se sklonimo, ali bi se odmah vidjelo ko smo. Da ih prevarimo, idemo polako putem, stalno putem, i zastajemo da gledamo.
Vide se zaseoci na zaravnima i konji po proplancima. Bijela žita još nijesu zrela. Ljeto je, kao namjerno, zakasnilo — da produži gladnu godinu. Ovdje često ljeta zakasne, a zime vazda prerano dođu. U prisojama, gdje je sunce pripeklo plitku zemlju, izdvajaju se okrajci njivica požnjeveni prije vremena. Zrnevlje, s mukom izvučeno iz zelena klasja, suši se ispred kuća na prostrtim ponjavama. Uvijek neko stražarči kraj tih prostirki — da ih čuva od ptica i kokošaka. Obično je to žena koja uzgred prede, ili starac što blene na suncu, ponekad dijete koje se rano zabrinulo. Poslije će to "jad-žito" da prže u pržulinima za kafu, ili na tiganjima, i vjerovatno ga neće mljeti — pokvario bi se mlin od njega.
Podne je prošlo. Sjedimo već dugo, a stalno smo umorni. Ispod nas je mala ravan i koliba na livatku. Jedan roj muva tumara ispred vrata kolibe — po tome se vidi da unutra ima živih.
"Da mi je čašu mlijeka", reče Ivan iznenada.
"Može se dobiti", rekoh, "prodaće nam ako džabe ne daju."
"Dali bi možda, ali nije zgodno. Ne valja, opasno je da se pojavljujemo."
"Zašto opasno? Platimo koliko treba, i — do viđenja. Neće znati ni ko smo, ni kud idemo."
"Sad je bolje da ne znaju ni da postojimo."
"Kako hoćeš", i slegnuh ramenima. "Ja i nijesam tako gladan."
Slagao sam to da se napravim važan, a u stvari sam gladan kao velika riba kad se sprema da zarabi mamac sa udice. Vasilj ćuti. Okrenuh se — on više i nije tu. Pošao je da traži divokoze, podsmjehnuh mu se u mislima. Doveče ćemo kod Veljka Plećovića, naći će nam on nešto za jelo. Ali, ako ga ne nađemo — kuvaćemo sami kačamak i dobro ćemo ga osoliti. Treba da i se stavi više soli kad se nema drugog smoka. Mogli smo da naberemo luka, prije, dok smo putem prolazili, a uvijek ima nekog straha koji ne da da se sjetimo na vrijeme. Luk sad glaviči i sočan je, sasvim lijepo pali po nepcima kad ga uzmeš po malo u svakom zalogaju. Ponekad zavisi i od toga ko sprema jelo. Ona Maga iz katuna Jablan, Veljkova rođaka, kad bi ona meni jednom makar čemeriku skuvala — jeo bih je kao da je medom prelivena...
Vrati se Vasilj: nema lova, ali je nabrao pregršt nekih ljubičastih malina ili borovnica. Nijesu ni borovnice, krupnije su i liče na pseće grožđe od kojeg smo nekad pravili mastilo. Pružio mi je šaku tog grožđa — može da se jede, kaže, on je već probao; može i da se nabere, ima ga dosta. Spljoštih jezikom dvije bobice — sladunjave su i pune kao krv gustog soka. Smeta mi samo njihov miris što podsjeća na neke insekte kad se zgnječe, na one što se motaju oko zove i konoplje. Stavih još dva zrnca — već je bolje. Opna im je gorčikava, bolje je kad se izbaci. Čudim se što ih seljaci ne oberu kad su obrali sve što je moglo da se jede. Vasilj pruži Ivanu da proba, on se trže kao da mu je živ žar pao na dlan. Zagleda se u bobice, zgnječi jednu i pomirisa je.
"Znaš li ti šta je ovo?"
"Ne znam", reče Vasilj. "Slatko je. Što ne probaš?"
Ivan baci zrnca, smrknut, i okrenu se k meni. Baš sam se bio spremio da progutam ono što mi je ostalo, kad on viknu:
"Baci to! Našao je ludaču, otrov. Ni stoka neće da je jede, ni kad je najgladnija neće, a oni našli čega će se najesti!"
"Pojeo sam bar pola kila", reče Vasilj, "a šta mi je bilo?"
"Kad si pojeo pola kila?"
"Sad. I više je bilo."
"Vidjećeš dok počne! Čuvaj, Lado, toga ludaka, i stavi mu kaiš u grkljan da povrati! Dobro bi bilo da povrati. I vodi ga gore, dublje u šumu, dok još može da ide. Odoh ja dolje da tražim mlijeka."
Trebalo je da ja idem za mlijeko, ali on je već pošao nizbrdicom prema kolibi. Vasilj gleda za njim i osmjehuje se. Osjetio je neki bol ili pokret unutra — osmijeh mu se zaledi prije nego je iščezao, osta nakazni skelet tog osmijeha na blijedom licu iskrivljenom od straha. Shvatio je sve, požuri ispred mene prema šumi. U hodu otkopča kaiš i zaboravi šta će s njime. Povedoh ga još nekoliko koraka, on se odjednom skljoka. Gurnuo sam mu kaiš u ždrijelo, stade neko vrijeme oslonjen na ruke i koljena. Grčevi ga spopadoše, poče da se izvija i okreće oko neke iskrivljene osovine u tijelu. Stavio sam mu ruku na čelo, ono se osu znojem i postade sasvim klizavo. Stenje, dahće, okreće se, po licu su mu izbile pjege — skoro ga više ne poznajem. Nekakav urlik raste u njemu i bori se da izađe — on ga jedva svladava.
Najzad izbaci crvenu plasu i posrnu glavom u nju. Obrisao sam mu lice, ali to više nije njegovo lice. Oči su mu crvene i izbuljene, po čvornovatim obrazima izbili mjehuri znoja i suza. Nije to Vasilj, pomislih, nikad Vasilj nije bio tako ružan kao ovaj...
"Sad će ti biti lakše", rekoh, "izašao je otrov."
"Nije", prostenja, "ne može ni da izađe."
Gurnuh mu ponovo kaiš u grlo: "Ne boj se", kažem.
"Lako je tebi", reče sa zavišću.
"Šta mi je lako? Baš mi nije lako! Bilo bi mi lakše kad bih znao šta da radim, ali ja ne znam."
"Niko ne zna, niko!... To je od vještice! Sanjao sam je."
"Šta pričaš to?"
"Ni ja nijesam vjerovao, ali sad vidim: od nje je to", govori kao kroz san, zastajući iznenada, nastavljajući kad izgleda da je završio. "Probudili smo je pucnjavama, a bez pucnjave se nije moglo. Drukčije se ne bi moglo, jer to vazda tako ide jedno s drugim. Ne bi i ni valjalo bez pucnjave — nijesmo mi lupeži, nego komunisti — za narodnu pravdu"...
"Pusti sad to", kažem mu, "nagni se i ćuti! Treba sav taj otrov da izbaciš."
Došao je k sebi, smirio se, gura i sam kaiš u grlo, izbacuje katkad pomalo crvene pjene i gleda je. Pošao je da ustane, pa se predomisli — osta klečeći na koljenima i izmijenjenim glasom reče:
"Danju se zove reakcija, i ima sto imena, a noću je vještica — davi u snu. Proglasila nas je za đavole i lijepo nas istjerala u Lelejsku goru. Znala je formulu za to i rekla je: tamjanom te kadim, vodom te mijem, sjekirom siječem, vatrom te gorim, tu ti mjesto nije! Ustu, beč! Beč je đavo! Idi đavole u Lelejsku goru, izgubi se preko Nevrat-brda, gdje zvono ne zvoni, gdje kolo ne igra, gdje konji ne ržu, gdje pjetlovi ne pjevaju, gdje se ne ore, gdje se ne kopa, gdje djevojke kose ne češljaju. Niti koga da vidiš, niti koga da čuješ, nikom put da ne smeteš! Takva im je formula, tako su nas vatrom iz pušaka i tamjanom iz kandila, i bombama i noževima, jer tu nema šale, pa smo sad u Lelejskoj gori, gdje se samo đavoli legu. Đavoli i zmije. Evo i sad, pun mi je stomak zmija — gmižu unutra...
"Šta ti priča on to", upita Ivan.
"Ne zna ni on, čini mi se."
"Popij malo mlijeka", reče mu Ivan.
Vasilj se iskosi prema njemu i odsiječe: "Ne!"
"Zašto nećeš? To je jedini lijek."
"Pij ga sam!"
"Popij ti, Lado" reče Ivan. "Vidiš da mi on ne vjeruje."
"Neću ni da ti vjerujem", reče Vasilj. "To si ti smućkao da me otruješ. Nosi ga tvojim đavolima da pocrkaju."
Otpio sam nekoliko gutljaja i obliznuo se da mu probudim volju. Pružih mu lončić — on ga odgurnu i prosu nekoliko kapi. Ivan mu se dotle prikrao iza leđa, uhvati mu ruku i izvi je. Savladah mu lijevu ruku, on poče da se bacaka nogama i pušta prodorne krike ni ljudske, ni životinjske. Kaišem smo mu vezali laktove da ne može da se brani; noge smo mu sputali oko mladog hrastića — on ga zaljulja trzajima. Ruke nam je izgrizao dok smo mu otvorili vilice. Ivan mu drži glavu, ja mu lijevom rukom pritiskujem bradu prema grudima — tanak mlaz mlijeka curi mu u usta i prska mu usne koje se brzo suše.
Tako — više ne može da viče, samo se zagrcuje i kašlje. Puštamo ga da predahne, on te predahe pokušava da iskoristi i da se otme. Tek kad vidi da ne može, počinje da bunca, opet i opet o Lelejskoj gori: kriva gora, nakrivo nasađena, za krivce stvorena, i pravi se u njoj iskrive... Iskidani odlomci buncanja, sami po sebi besmisleni, povezuju se međusobno na čudan način i dobijaju neki skriven smisao. Nekad mi se čini da sam taj smisao znao, nekad da sam te riječi u nekoj skladnijoj vezi čuo — one me dovode blizu praga iza kojeg počinje nešto iz davnine, odbačeno pa zaboravljeno. Ne znam je li to bilo u snu, ili u ranom djetinjstvu, ili prije njega, tek ja sam stalno u sebi nosio nejasan pojam o toj Gori, o Lelejskoj, što je lijepa i prokleta, što je pusta i samotna, za zmajeve i đavole, a ne za ljude određena.