Lišće je nepomično, ptice su se pritajile, i vode, i sve. Usamljeni u ponoru tišine naši glasovi se neprirodno propinju, sustižu se i sudaraju kao goli ludaci ostavljeni sami sebi. Zgledasmo se: možda nas neko prisluškuje, i zaćutasmo. Ovo drveće nije prijatelj; štiti nas prividno od pogleda a pri tom vreba da nas izda i zaklanja od naših očiju ono što nam se u potaji sprema. Imali smo i prije, među ljudima, neke takve što se prave da su s nama, što slušaju i dostavljaju sve što čuju. Sve je onda bilo podmuklo i utišano: jesen, zima, oskudica, boj pred Moskvom i na Pljevljima. U vazduhu se osjećalo: oštre noževe da nam deru kože. Ponekad smo ih hvatali dok oštre, a oni su se zaklinjali očima, i djecom svojom i obrazima, da ne oštre noževe za naše kože nego tek onako — da budu oštri kad zatreba. Mi smo im i tada vjerovali jer smo htjeli da im vjerujemo.
Uvukli su nam se i u čete, negdje su se i u štabove ušunjali, da nam ubijaju komandante i komesare iza leđa. Posmicali smo neke sitne štetočine tu i tamo, a to je bilo kao da slamom gasiš vatru. Mladi smo bili, sanjari s kapama od vučje kože, srdžba nas je zavela da se kao zmajevi maglom strave zamotamo. Da zaplašimo podmuklog protivnika, objavljivali smo u novinama imena smaknutih nikogovića i "nastaviće se" iz broja u broj. Meni se to dopadalo u početku, dopadalo mi se i do kraja: junački, bez skrivanja, otvorena borba i čist račun!... Ali poslije mi se smučilo. Umakle su nam krupne zvjerke i sakrile se u čestare zidanih kuća i ulica pod zaštitom mitraljeza. Sad mi je jasno u čemu je greška — htjeli smo s malo mnogo da postignemo. Da smo više smicali a manje objavljivali — drukčije bi bilo. Ovako — stvar se preokrenula: već pola godine oni nas smiču, to se nastavlja i nastavlja, a sve mučki. Oni, vidiš, ne boluju od poštenja i nijesu ludi da, kao mi, objavljuju.
"Koga si našao u kolibi", pitam Ivana.
"Nikog — prazna."
"Imao si sreće bar tu."
"I začudio sam se tome."
"Valjda im nijesi ostavio pare za mljeko."
"Ne, jer odmah bi se sjetili da smo to mi."
"Bolje je što nijesi, poštenje nas skupo košta."
"Jeste, luksuz je, ponekad se ne isplati."
"Ne ponekad, nego nikad."
Vasilj ćutke zabacuje glavu u sjenku. Istutnjala je iz njega crvenkasta čorbuljina s drobljenjem, sad je blijed i izmučen. Obuću mi je isprskao i po čakširama su mi ostali smrdljivi tragovi koje treba da operem. Sad ne mogu, umoran sam, strašno smo se izmučili dok smo ga kao davljenika okretali i istresali da povrati. Odvezali smo mu najzad ruke, on opipa nažuljena mjesta i prekorno nas pogleda. Nije on bio toliko lud, samo ga nijesmo razumjeli. Htio je da nam kaže nešto, ali sad je zaboravio šta. Nije velika šteta što je zaboravio, neke značajne misli i otkrića s ovih strana se ne očekuju. Ponekad ga ponovo uhvati grč, prevrće očima i stresa glavom, pa se opet smiruje i nerado nas prepoznaje: negdje nas je sretao, nečim smo ga namučili nejasno mu je sve, od umora spušta kapke. Grčevi su kraći, rijetki, — vratio se s Nevrat-brda.
"Kako su ti zmije", pita ga Ivan. "Miruju li?"
"Miruju", promrmlja.
"Dobro si nas namučio."
"I vi mene."
"Možeš li ustati da krenemo? Dugo smo ovdje, treba da se ide."
"Probaću", reče.
"Ovo mjesto nije zgodno, blizu puta"...
"Sad je svako mjesto blizu puta."
Pošli smo stranom, ali njemu se pričinjava da mu je desna noga kraća — stalno se navodi na tu stranu i gubi ravnotežu. Uzalud mu objašnjavamo da nije kraća, i sam vidi, nikako ne stiže da pravilno korača. Najteža mu je glava, kaže — boli ga i pada, mora rukom da je pridržava. Unutra su mu se pokidali neki klikeri, nešto kao kuglični ležaji, igraju mu pod potiljkom. Ponekad zastane i uzdahne i nogom snažno udari zemlju kao da bi htio da se odbije od nje i poleti. Uzbrdicom pođe brže i sjeti se: to je ono što mu nedostaje od početka. Šuma se rijedi u visini, već joj naziremo kraj i go vis nad njom, ali on svejedno grabi gore — čini mu se da samo visinski vazduh i vjetar može da ga izliječi. Zadržasmo ga na goletiji — nema se kud dalje, ako nećemo da nas opaze straže. Dadoh mu grumen smole da miriše — kad se nema drugog može i to da pomogne.
"Baš je ovaj Niko baksuz", reče Ivan.
"Misliš li da ga i sad ostavimo?"
"Ne, nego biraj: ili ćeš sam za njega ići, ili da se s Vasiljem vratiš u Pustaru."
"Sam ću ići, dosta mi je Pustare."
"Bolje bi bilo da ja idem."
"Zašto bolje?"
"Zavešće te zla pamet u katun, a tamo čekaju."
"Ne brini za to, sve ću okolo naokolo."
Obećao sam mu tako samo da ga skinem s vrata; inače, baš ne volim da zaobilazim, čak mislim da to ničemu ne služi i da je više opasnosti što se duže okoliša. Jedva sam se strpio do okuke, dok mu se izgubim s očiju, a onda nađoh prijeki put. Sam idem i sam za sebe odgovaram, a zato mogu da idem kud ja hoću. Neprijatelj je biće koje misli, čeka me tamo gdje se pretpostavlja da ga nema — jedina je mogućnost da ga prevarim ako pođem tamo gdje on pretpostavlja da nemam smjelosti da pođem. Tako, sve u suprotnostima, u zbrci kroz koju sreća pomaže ili izdaje čovjeka koji se u nju pouzda. Ščepalo me nekakvo ludo veselje od toga što mogu da kušam sreću a da me to skoro ništa ne košta — može samo života da me košta, ali život nije moja stvar. I onda je to veselje od samoće, od slobode — mogu da pustim korak po volji i da preskačem jaruge po volji, a nema niko da mi zamjeri.
Jedan potok osta žuboreći iza mene. Jedan zec strugnu preko proplanka uvjeren da ja to za njim trčim. Ako izdrže noge, pomislih, stići ću još za dana u katun Jablan, u Veljkovu republiku. Zgodno bi bilo da kod česme sačekam suton kad Maga dođe da zahvati vode za konak. Više bih volio da to bude suton, nego danju — da ne gleda koliko zakrpa imam na čakširama. Poznaće me odmah po glasu, po bradi, i sjetiće se i reći će da nije znala ko sam... Ona pomama što me hvatala kad zadugo ne vidim Vidru, pojavi se odnekud opet. Mislio sam da više nikad neće, i da me ne može vezati za neko drugo biće, a eto kako je čovjek i sam sebi vjeroloman!.. Sjećanje me i ožalosti i prekori. Tješim se i opravdavam samo time što ta ljubav, ako bi se stvarno dogodilo da postane ljubav, nije došla iz mene, iz srca što se kaže, nego iz puste želje očiju.
Ostalo je u meni neko biće djetinjasto — bandoglavo je, i razumu nepokorno, i mnogo mi je jada zadalo, ali ono je najmojije i time me prisiljava da mu ugađam. Živi pretežno od očiju i za oči i hoće da ima neku svjetlost, makar privremenu i varljivu, ono što djeca zovu "sjajka", pred sobom. Slučajno ju je našlo u toj djevojci (a gdje bi drugo nego u djevojci?) i ne traži ništa od nje, ni od mene, ni od svijeta, nego samo da je vidi s vremena na vrijeme. To nije mnogo i nikom neće škoditi. Drugi dobijaju čitavu djevojku, s kosom, s tajnom, pa im niko ništa ne zamjeri. Bogami ima takvih, možda ih i sad ima, što im stvarna djevojka padne šaka — mogu da idu s njome putem i da skrenu na stranputicu, da je vode u žbunje, da joj ljube usta i sve, a to su obični ćućuzi i mekiši i pričala što se hvale i što djevojke tako "načete" ostave zbog miraza ili zbog veza — ala ćemo ih istrijebiti kad jednom dođe ono naše!...
Sunce je počelo nekako prebrzo da se spušta. Utrkujem se s njime i još ne gubim nadu... Dok brdima idem, čini mi se da ću stići; kad se uvalim u dolinu, uplašim se da se iz nje neću izvući. Ispružile su se neke visoravni koje su mi prije manje izgledale, između njih su dugi prodoli na koje sam bio zaboravio. U suton sam se još pomalo nadao, nadao sam se da će smrkavanje duže potrajati, ali šuma se kao iz inata razgranala i proširila da me što duže zadrži. Noć uhvati i zgusnu se — ne vidi se gdje je česma, samo se čuje kako pljušti i ruga mu se što sam zakasnio. U katunu svijetle vatre i ćafkaju psi. Sjedoh da se bar odmorim kad je sve drugo izgubljeno. Gledao sam zvijezde neko vrijeme, a onda me ponovo uhvati žurba: zašto da je odmah ne vidim, što baš meni da bude sve uskraćeno?...
Prišao sam do velike kolibe, virim: jedna druga žena, sama, struže karlice i isplakuje ih toplom vodom. One djevojke nema. Možda sam je izmislio. Pođoh do šume, pa zastadoh: ne mogu dalje nego kao da sam vezan nekim elastičnim konopcem koji me unazad vuče. Krenem tri koraka, pa se vratim još četiri unazad. Opet sam stigao do kolibe, kroz lavež i bubnjanje u ušima, i zakucah.
"Dobro veče", rekoh stegnuta srca. "Bila je ovdje jedna djevojka — tvoja sestra, čini mi se."
"Jeste, Maga", i žena nabra vjeđe. "Pa šta hoćeš?"
"Tako je, Maga. Treba nešto da je pitam."
"Kako da je pitaš kad je u zatvoru?"
"Ona u zatvoru? A zašto?"
"Zašto ni đavo ne može znati šta vi činite od naroda. Zatvarate, smičete, pljačkate — šta ste vi to naumili?"
Gleda me u bradu i želi, čini mi se, da mi pljune u nju. Šta ću sad? Ne nudi me da sjednem, a baš su mi se noge podsjekle. Drži nož u ruci — stjeraće me kao vašljivu lopužu prije nego joj kažem ko sam. Stojim suvišan i nespretan, pomičem se prema vratima i već sam spreman da klisnem kao fukara koja je bez dozvole preskočila tuđ prag. Ova žena je njena sestra; ako je i Maga ovako odlučna — nije čudo što su je zatvorili. Ova je starija, a sasvim joj je slična — da nije crne marame na glavi, teško bi ih bilo raspoznati. Koliba mi je postala tijesna, vazduh zagušljiv od mirisa mlijeka, žene, hijeba — sve stvari kojih sam lišen. Odavno nijesam bio pod nekim krovom gdje tako dimi i miriše, zato sam zbunjen.
"Treba mi Maga", ponovih, "htio sam nešto važno da je pitam."
"Nema je, eto, vidiš da nije ovdje!"
"Ja sam i prije dolazio ovdje"...
"Mnozina su dolazili, svakojaki."
"Ne ovdje, nego kod česme, i preko Mage sam uhvatio vezu s Veljkom Plećovićem."
"Pa?"
"Pa bih htio opet Veljka da nađem. Sam, ovako, neću moći da ga nađem, a potrebno je da ga nađem, jer ja sam isto partizan, Tajović iz Međe, Lado. Možda si čula za Lada. A bradu nosim samo onako, da ih prevarim."
Istresao sam tako, prvom prilikom, sve o sebi. Sad sam kao go. Samo brada je ostala — obrijaću je čim dođem do britve, da skratim objašnjenje. Najgore je glas kojim sam to kazao: gladan, mek i neubjedljiv, s plašljivim prizvukom unutra. Prirodno je da se takvom glasu i priznanju ne može vjerovati. To je prokletstvo prirode da gladan čovjek uvijek mora govoriti glasom koji lažljiv izgleda. Žena se mijenja u licu i čudno me gleda. Možda se čudi što se ne stidim, jer to je već isprobano: odavno se četnici šunjaju, prerušuju i predstavljaju se našim imenima, mnoge su nam i jatake tako otkrili i upropastili. Oči su joj se zamaglile, zadimile, očekujem kad će otuda plamen da sine. Usta joj se iskriviše kao da će da vrisne, a onda čuh:
"Veljko ti je, jadan brate, poginuo! Zar ne znate?"
To mi zajauka u ušima i udari me kao malj po glavi.
"Ne može biti", viknuh na nju i kroz zube: "Kad poginuo?"
"Veljka su zakopali prije nedjelju dana."
"Ovdje negdje?"
"Eno mu ga grob kraj česme."
Stresoh glavom da ublažim bol i promrmljah: "Tako?"
"Tako, eto, ne traži ga više. I nemoj nikom da vjeruješ, ni rodbini, ni prijatelju, izdaće to, sad je izdajstvo u modu ušlo."
Spustih se na stolicu, noge ne mogu da me drže. Htio si da čuješ nešto novo, kažem sebi i pitam se: je li ti dosta novosti?... Prije nedjelju dana je to bilo, a ja sam baš tada osjetio onaj nemir u Pustari i potrebu da ovdje dođem. Da sam tu bio, možda bi to drukčije bilo. Veljko je tada sam sjedio kod potočića, i sunčao se, i čitao neku knjigu, a odozgo je naišao čovjek i vidio ga kako sjedi kod potočića na ivici šume. Vidio ga je i nije mu kazao ništa, samo je skrenuo da ga Veljko ne opazi i prijekim putem pošao da dovede vojsku. Znao je tačno gdje je vojska, mora da je i prije bio u dosluhu zbog para, ima taj para a nikad mu nije dosta to što ima. Nije bilo nikog da Veljku kaže da se skloni: Magu su već bili uhapsili, i neke druge na koje se oslanjao; on sam ih je opazio kad je već za sve kasno bilo. Nije imao vremena ni da ustane, samo je pušku podigao kad su ga plotunom prikovali.
"Zna li se ko ga je to izdao", upitah.
"Zna se, a što je bolje?"
"Bolje je — da se ne sumnja na druge i da ne strada ko nije kriv."
"Misliš li da će on stradati?"
"Nego šta? Sve se plaća."
"A oni kažu da se vi sad ne svetite."
"Kako ko, ima nas svakojakih."
"Uzalud je to. Ne plaća se sijedom glavom onakva mladost."
"Znači: to je neki sijedi lupež... Daj mi čašu vode!"
Pružila mi je čašu mlijeka umjesto vode. Gusto je mlijeko, neće niz grlo da mi prođe. Vratih joj ga, uzeh vodu — ona bolje hladi i smiruje. Popio sam i drugu čašu, sve mi se u glavi razbistrilo i smirilo. Sjetih se onih naših novina "nastaviće se" i pomislih bez uzbuđenja — nastavlja se. Ne znam ko je sad na redu: Niko, ili ja, ili Jakša, ako već nije nastradao. Prvo samci stradaju, pa će tek kasnije oni u grupama. Uvijek nas ima manje nego što mislimo. Život se zbio kao knjiga pri kraju — unutra je sve napisano, nema nikakvih nastavaka, i sve su sudbine riješene, ali to se ne zna dok se ne dočita. Učini mi se da negdje postoji takva knjiga, a njoj su imena i prošlih i budućih; čovjek u njoj čita dokle mu je određeno, poslije dolaze i čitaju i odlaze neki drugi. Dođe mi tijesno u toj knjizi, u toj koži pod krovom gdje sjenke crno kolo vode — bez zbogom izađoh u pomrčinu punu šuma i pećina.