Izgleda da je u krvi crnog bika bilo jakih feromagnetskih sastojaka. Zajedno s krvlju, oni su prešli u moju krv i u meni se naselili. Kod mene su izazvali izvjesne promjene, ali su se pri tom i sami promijenili. Njihova osnovna osobina da privlače metalne predmete — metke, noževe i slične stvari — neočekivano se preobrazila u snagu koja privlači plodove. Počeo sam s krompirom po strmim okrajcima sela, pa, da se vlasi ne sjete, sišao u voćnjake oko ceste. Ima jabuka petrovača što mirišu na dječaštvo i ranih šljiva "piskavica" što opadaju čim se tresnu, stasala je boranija u povrtnjacima župnih sela, svud se nađe luka i paprika, za promjenu dobro dođe i neka tikva — sve se to s lojem i mesom opitomi i prolazi kao alva. Mjesečine mi ne smetaju, u pomrčini nađem i što ne tražim — ne znam je li to njuh ili sreća, tek često natrapam na vršu s ribama da obogatim ishranu.
Nešto me ipak zabrinjava: zinula je iz mene ala, nikako ne mogu da se zasitim pa da stanem. Malo spavam, knjige ne otvaram, nemam vremena ni da razmišljam o bilo čemu što nije jelo ili način da se do njega dođe. Jednom sam ipak pokušao, rekoh sam sebi da je to krađa. Nije krađa nego kazna, odgovori mi oštar glas iznutra, kažnjavam ih što su protiv. Na tome se završi taj razgovor, a i bolje je što se završio — bolja je sloga nego cijepanje. Razapeo sam volujsku kožu u litici, osušila se — biće obuće. Silazim s brda kao pobjednik, onaj strah od doline sad mi je samo blijeda uspomena. Mjesečina je, put se bjelasa ispred mene. Konji, vezani na livadama, stanu i čekaju da ih potapšem. Kraj Grivića gumna stoji nečije žito u krstinama — glad je prošla, inače ga ne bi tako ostavljali. Odlučih da pri povratku izvučem nešto zrnevlja. Prolazeći preko Strmentijeve livade okrenuh vodu na našu livadu — nije mi zbog trave u našoj livadi, ne može joj to pomoći, ali će bar naljutiti starog lisca.
U vodi se odbljeskuju bijeli oblaci i male žabe, od ovog proljeća, skaču iz trave u jaz. Htio sam da svratim na razvalinu stare kuće Tajovića, u putu se predomislih — što da se rastužim bez potrebe. Stigoh do Laza i do ljetnjikovca; kucnuh u prozor, Iva otvori:
"Dobro je što si došao", reče, "nabavila sam brašna."
"Jesi li dosta nabavila?"
"Ima sad, ne gladuje se."
"Prođe zla godina, Ive!"
"Prođe, dabogda se ni dušmanima ne vratila!"
"A ja sam, evo donio loja. Treba da pojačaš ishranu Malome, da raste dijete."
"Pa raste on to koliko može."
"Treba brzo, da požuri — još ne znamo šta nas čeka."
"Dako jednom i dobro dođe, dosta se zla izgrmjelo."
Pitam je za Trobrka — on se opet izbezobrazio. Još dvaput su dolazili da pretresu kuću i žbunje, Trobrk se s Lokarom smucao kroz glogovine, a poslije je uobrazio da me nema i da može kako hoće. Pušta joj krave u livade i kokoši u kukuruz, hrani svinje našim šljivama, ne da joj na njivu da izađe a da joj nečim ne zagorča. Čim je opazi, počne da urla i na sav glas izvikuje dosjetke koje samo on može da izmisli. Zasmijava komšije time, oni ga podstiču da produži. Već su i djeca počela da pamte i ponavljaju šta on kaže — to im je sad jedina škola i učitelj... Slušam je, ćutim i mučim se. Otkad postoje Tajovići, to je prvi put da dozvole da im neko čeljad zlostavlja. To striko Luka, da nije u zatvoru, ne bi dozvolio da ostane nekažnjeno. Ni Migo, da je živ, ne bi to otrpio bez osvete. A ja da trpim?... Kako? Zašto? Slušajući Baja i Ivana i njihova razglabanja o tihom radu i strpljenju, pustio bi čovjek da ga jašu, a ja ne dam da me jašu!...
Iva me gleda raširenim očima i žali me:
"Jadan, Lado, kako to izgledaš!"
"Zašto? Ja baš mislim da dobro izgledam. Treba dobro, jer hrana mi je bolja nego ikad."
"Sve se na tebi iscijepalo."
"Dosta je i trajalo."
"Krpila bih, ne žalim ruke, nego nemam čime. Nema više ni zakrpa, ogoljesmo."
"I ne treba, dosta mi je zakrpa. Ukrašću negdje ili opljačkati da se obučem."
Suze su joj bile pošle, kroz suze se osmjehnula: "Još to ti fali: ti da kradeš!"
"Misliš li da ne mogu?"
"Možeš, nego — ne valja to. Ne pristoji ti, bruka bi bila."
"Bruka je i da me žale, i da go idem. Sve je bruka što ja učinim, a oni kradu i pljačkaju i kožu bi mi ukrali i prodali kad bi mogli. Što samo ja moram pošten da budem i go da idem?"
Odjednom mi sinu pred očima: odavno vlada moda krađe, a ja to tek sad primjećujem! Prosto sam bio van događaja, van naroda, zanesen drugim, a zato sam zakasnio da se na vrijeme prilagodim. Kao što postoje mjesta prokletstva, tako postoje i vremena krađe — ko to ne shvati, protiv struje se bori, uzalud se bori i svi mu se smiju. Neko mu se ćutke smije, a neko glasno — što je lud. Krađa i nije tako strašna kao što se priča o njoj, ona je samo premještanje stvari ili stavljanje u upotrebu nečeg što je bilo van nje. Gadna je samo kad uhvate, ali ako me ne uhvate — smatraće se da je Trobrk ukrao. To bi moglo na dobro da se okrene: majstor lopovluka, kao što je on, ne može ni da nastrada osim u rijetkim slučajevima kad je nevin i kad odbranu ne pripremi. Ako ništa drugo, on će se bar začuditi ko je to mogao da učini bez njegovog odobrenja. Probaću time da ga opomenem, dako se zamisli. A stvarno je krajnje vrijeme da skinem ove dronjke s mene — smrde na znoj i mrtve vaške, smradom će me otkriti negdje da me smakne zasjeda.
U sjenci šljive pojeo sam parče hljeba s mesom na loju isprženim. Popio sam času mlijeka, razgovarao sa Ivom o raznim stvarima, a misao o krađi je dotle narasla kao kvasac i sasvim se ustalila. Nevidljiva je, ali ja je osjećam — čuči u sjenci kao neko treći, vreba trenutak kad razgovor zapne i šapuće mi: Smisli gdje ćeš!... Ne znam gdje ću, nezgodno mi je kud god krenem, Gdje ima nešto da se uzme, tamo čuvaju i ne daju; samo sirotinja nema čuvara, a nju neću da diram. Ako pokušam kod Nastića — komšiluk je blizu i jedan starac izbjeglica što nikad ne spava; ne bi se ni isplatilo ići kod njih, jer Nastići su prazna hvala — nose na sebi sve što valja. Drukčije je kod braće Vukolića, bili su intedantski podoficiri — nakrali su, prodavali su, ostalo im je neprodatog, ali zato drže psa. Pas danju spava; ako ne spava, podmitiću ga mesom kao što su stari lupeži radili — ali mi se nekako ne ide kod tih podoficira što ni smrde ni mirišu, nijesu mi ništa na žao učinili.
Zgodnije bi bilo kod Boja Mumla — otkad pamtim, njemu se nikad ništa nije ukralo, a to je već nepravda. Ono kad smo skupljali žito za vojsku, podrugnuo mi se Bojo: "Za koju to tražiš vojsku?" — Za našu vojsku, partizane. — "Ima sad jedna druga naša vojska, za nju ja dajem, ne mogu za dvije da dajem"... I nije mi ništa dao, treba sad zato da ga kaznim!...
"Gdje je ljetos stoka Boja Mumla", upitah Ivu.
"Na Dumači. Nije smio u planinu, boji se pljačke."
"Snahe s djecom su mu kod stoke, kao vazda?"
"To im se zna."
"A on tumara oko kuće, pazi šljive da kud ne odu."
"On i sin, kad ne pođu na skupnice. Što pitaš to za njega, Lado?"
"Uželio sam ga se, odavno nijesam čuo da mumla."
Zađe mjesec. Spuštam se k rijeci i mislim kako bi zgodno bilo da i Bojo jednom plati — žilavo se izvlačio da drugi plati i nekog šofera je natjerao da mu konja Arapa plati. Boja bi najbolje zaboljelo da mu se nešto ukrade: živ bi se pojeo što nije bolje pazio i Trobrku bi dojadio tužakajući ga svakoj vlasti... Stadoh kod rijeke: kud ću k planini, kad od nje sve bježi, čak i voda? Vazda sam u njoj, gladna je i prazna — nema ništa da se ukrade. Kako bi bilo da zadanim u selu? Dan je dug, dako se od dosade nešto pametno izmisli. I zašto da ne ostanem? Gledaću malo šta se radi. U tom paklu, gdje oni žive svakog dana, izdržaću taj jedan dan... Zavukao sam se u ljeskovinu i šipurake gdje samo koze dolaze, zaspao sam i probudio se tek kad je sunce odskočilo. Probudilo me dozivanje, vidjeh kako stari Čauš hramljući žuri putem kao da bježi. Kad on tako žuri, zna se: umro je neko u devetom selu, biće rakije...
Za Čaušem naiđoše Utržani u gomili. Zovu Vukoliće, i djelovođu i Kačarandu. Trobrka ne zovu — sam će on doći, ako nije negdje u krađi. Pozvaše i Boja Mumla ispred kuće, on se odazva iz voćnjaka.
"Ajde na kuferenciju da idemo!"
"Ahan haun kakan kuge! Odudun dadon dudu!"
"Mora se, naređenje je, ne bismo ni mi od volje."
"Ugangun gagangaun babun, babun!..."
"Šta kaže ono?"
"Đavo bi ga znao. Hoćeš li, Bojo, ili nećeš?"
"Odmah će, samo kapnt da obuče",objasni Bojov sin.
Obukao je kabanicu, izađe zajedno sa sinom. Osvrnu se na kuću da vidi hoće li ostati na mjestu kad on pođe. Mene to uvjeri da nikog kod kuće ne ostavlja i da ga to zabrinjava. Pođe, pa se opet okrenu, kao da u daleki svijet odlazi. Zgodno je što su im nametnuli te skupnice, ništa ga drugo ne bi od kuće odvojilo. Taslač misli da su skupnice — i on ih zove "kuferencije" — izmislili oficiri: vježbaju se u govorničkoj vještini koja će im biti potrebna kad budu državu uređivali, a za to je potrebno da ih neko sluša i podržava. Tako se bar dvaput nedjeljno skupljaju da izgrde komunizam. Tamo su podijeljeni na dvije strane — jedna čašćava, galami, nadgornjava se, obećava zlatna brda i podjelu turskih imanja po Rabanu i do Kosova; ona druga pije rakiju, sluša i ne sluša, i sve odobrava. Handžiji to ide u korist, a ni ja nemam ništa protiv — ostalo je selo poluprazno, mogu kud hoću i šta hoću.
Spustio sam se ljeskovinom do rijeke i rijekom do mjesta gdje Kokot-potok u nju uvire. Potok je s obje strane obzidan starim kamenjem i stiješnjen živicama — pun je lokava, papaka, rogova i ugnjilih crijeva. Pregurao sam preko toga, stigoh do Mumlove kuće. Provirih ispod mosta — nema nikog putem gore ni dolje. Sve je po starom: šumi česma, miriše kamilica, gledaju me šljive, iza njih izviruju i podrhtavaju sjenke — ne vjeruju da sam zato došao. Čuje se i kako pčele oko jabuke zuje i čude se. Nakašljah se i pričekah da neko otvori vrata — čini mi se da se već dugo hodnikom približava i sam sa sobom razgovara, a nema ga. Pritiskoh kvaku, vrata su zaključana i kucanje uzalud odzvanja u praznini. Jedna zakašnjela grupa naiđe putem, sklonih se iza ćoška da me ne opaze. Prođoše, ne osvrću se — kad bi vuk znao kakvo je selo, sve bi poklao... Siđoh do izbe — otvorena je, prazna, miriše na prevrelo đubre, u uglu stoje konjske jasle s izglodanom daskom.
Jasle me podsjetiše na Mumlovog konja Arapa, uspomene me zavedoše u onu jesen sa po dva-tri mala zemljotresa svakog dana. Kuća je tih dana dovršavana. Kad je prvi zemljotres udario, majstor Bošnjo, musliman, od straha se uhvatio za direk; Mumlo je tada pomislio da mu to majstor trese kuću, od jada je zaurlao: "Šta radiš to, Bošnjo, Bošnjo, ubio te bog!" Mi smo se po podne okupljali da gledamo kako Bošnjo pilom vadi prorez u podu da namjesti kapak iznad izbe. Potražih taj kapak i nađoh ga. Podigoh jedan kraj daske od jasala i naslonih ga na gornju ivicu zida. Popeo sam se daskom do gore, gurnuh kapak rukama i glavom. Paučina sa starom prašinom zaslijepi me za trenutak. Uspravih se da prođem kroz to i da uhvatim malo daha. Pogledah — oko mene je polumračna soba s daskama na prozorima, a na klupi sjedi Caga, Bojova žena, i praznim rukama izvodi pokrete kao da prede. Bio sam sasvim zaboravio na nju. Ima skoro godinu dana otkad se čulo da je sišla s uma, otada se o njoj više ništa nije čulo — kao da je nekako potajno umrla.
"Šta radiš to, Cago", upitah stojeći u otvoru.
"Vidiš šta radim — predem pređu. Ovo ću Đukanu za fanjelu, da ne nazebe."
"Kako predeš bez preslice i štiljege?"
"Kako mogu, tako predem. Sve su mi sakrili i zaključali, i mene su zaključali. Misle da sam Turkinja. Iznijeli su glas da sam se poturčila, ne daju mi ni čašu rakije. Daj mi ti, ako imaš!"
"Nemam, potražiću. Đukan ti je umro, Cago, ne treba mu fanjela."
"Laže Bojo, pogani Mumlo, ništa ja njemu ne vjerujem. Dobar je moj Đukan, znam ja gdje je Đukan — zimuje s ovcama u Sutivanu, namuči se."
"Ima li ti ko drugi kod kuće?"
"Nema Boja, odmaglio je za ženama. Njemu je glavno da utovari velike mošnje u dimije, pa da poleti. Sve bi ženama dao, cigankama, kurvama, rospijama, glavu bi dao i kuću bi rasturio da nije mene"...
Naokolo stoje četvrtasti drveni sanduci sa šarama, pod naslagama dušeka i ponjava. U nekom od tih sanduka treba da bude ono što ja tražim. Kad sam već tu, ne bi valjalo da se vratim praznih ruku. Ako se ova luda usprotivi, ućutkaću je pesnicom. Mirna je još, ne gleda ili ne shvata šta radim, samo melje o nevoljama. Ne čudim se što je šenula, šenulo bi i magare od neprestanog tvrdičluka, gazdovanja i mumlanja. Otvorio sam sanduk pun platna sa smežuranim jabukama — zamirisa. Nađoh gomilu muških košulja i bez kolebanja je gurnuh u torbu. U drugom sanduku natrapah na čarape, pa na čakšire od crnog sukna sasvim nove — ščepao sam ih kao da se s nekim otimam. Počelo je da liči na san i na besklasno društvo — ima svega, uzmi šta ti treba... Na čiviluku visi nošen muški kaput, uzeh i njega. Caga zaćuta i spusti pogled na moju torbu punu do vrha. Uplaših se da joj se razum ne vrati od šoka, pa rekoh: "Ovo ću ja da odnesem Đukanu, i pozdraviću ga."
"Jesi li ti iz Sutivana?"
"Ne, nego iz Lelejske gore."
"Dolazio je ovamo lani jedan iz Lelejske gore, crn, crn, bez brkova, fini. Imaše velike nokte, a gaće mu raskopčane, sve mu se vidi kako visi. Je li ti on svojta?"
"Ne, samo ortak."
"Lijep ti je ortak, baš mi se dopada."
"Mogu mu reći da opet dođe kad ti se dopada."
"Baš mu reci. I nek donese ono što ima, što mlatara mlat, mlat! Pocrkale smo od smijeha gledajući ga — žene proklete, nikad im toga nije dosta."
Smuči mi se, krenuh da pobjegnem. Stigao sam do vrata i zapanjih se: zaključana! Svijest mi mrče, mozak stade, ostalo je samo pitanje — kako ne čuh kad me zaključaše?... Zazuja mi u ušima od zlih glasova, glava mi je od njih uzbučala kao košnica pred rojenje. Prozori su zakovani, dok ih otvorim i odbijem daske — biće kasno. Ovo me đavo natentao da me u krađi uhvate!... Biće svašta, biće bruke! Ne pomaže mi ako bacim to što sam uzeo, ne bi pomoglo ni da ništa nijesam dirnuo. Drmnuh vrata. Zatrese se kuća, a kučka-brava ne popušta. Čekaj, rekoh, nećemo na snagu!... To bik snagom navaljuje, a čovjek treba drukčije, lukavo, lukavije i od đavola kad đavo pokuša da mu podvali. Okrenuh se da nađem nešto čime bih vrata razvalio, tek tada vidjeh otvoren kapak i sjetih se kako sam došao. Priđoh do otvora i nagnuh se, nešto strmoglavce pade u pomrčinu.
Možda je bila samo sjenka, ali meni se učini da je đavo — poigrao se malo sa mnom, bježi da mu se ne osvetim. Pođoh za njim. Smetaju mi torba i puška, postala je tijesna rupa, sužava se da me zadrži. Caga i dalje prede i priča: našli su pedeset tovara žita i zastalo im se dosta starog, a poslije je navalila ala i vrana i svaki đavo da uzima — Šekularci u zelenim kabanicama i Arnauti s orlovima na kapama, i bradonje i svaki đavo... Zatvorih kapak iznad glave da je ne slušam i spustih dasku gdje je bila — da se ništa ne pozna. Izađoh na sunce, u tišini, s bradom i puškom ispred sebe. Pravo u oči gledam svijet: nije to krađa nego kazna, odsad ću sve da kažnjavam!... Svijet me gleda kao i prije — baš ga briga! Zuje pčele oko jabuke, šumi česma, miriše kamilica. U daljini se čuje vodopad kako bije smanjenom snagom, lete bijeli leptirovi iznad kukuruza i živica.