Od svih mjesta naokolo sad je Gubavče najmirnije. Lovci i njuškala ga zaobilaze, berači drveća za obruče radije idu u druge šume. Izgleda da i patroldžije hvata jeza pri pomisli da je tu nađen mrtav čovjek u čađavim čakširama. Ljudima je to urođeno, ili su zbog nečeg naopako stvoreni — nadaju se prije vremena, uplaše se tek poslije nesreće. Čak i meni se u početku pričinjavalo da su u Gubavču sjenke crne i zloslutne, da su iz njega pobjegle i ptice, pa da neutješna duša ginjenika tumara i tuži oko potoka. Ipak sam se navikao, više ne vodim računa o dušama. Kupam se u potoku, baš me briga, možda na onom istom mjestu gdje je Jakov Izdvojenik ispirao i hladio svoje od lepre razjedene rane. Pri tom slušam kako voda mijenja pjesmu kad se okrenem s leđa na trbuh ili kad sjednem pa je zaustavim i nagnam da teče van korita. Gledam sebe nepoznatog, prskam se, kričim — divota!
Na laktovima i koljenima koža mi je preplanula; na drugim mjestima, gdje su je zakrpe zaklanjale, ostala je bijela. Dugo sam ležao tako šaren i sunčao se između dva mravinjaka hvatajući razne mrave da ih zavadim. Najzad se manuh ćorava posla — mravi nijesu ludi kao ljudi. Obukao sam čistu košulju, osjetih miris na jabuke i naježih se od uživanja. Jedna gola žena prođe mi kroz misli i pobježe preko proplanka, druga podiže suknju iznad koljena i zagazi u sjenku kao u vodu. Ne znam jesu li došle iz mojih želja, ili su to daleki odbljesci, zalutali, stvarnih žene koje postoje i svlače se pred ogledalima — tek bludne slike počeše odjednom da se roje kao nekad. Golicaju me i muče me — čas su pralje na obali sa suknjama potkopljenim do ispod trbuha, čas kupačice na plažama ili djevojke iz cirkusa. Požurio sam da ih otklonim oblačeći nove čakšire, pa sukneni džamadan Boja Mumla, pa čarape.
Dronjci koje sam skinuo zagledaše se u mene očima svojih rupa. Ne plaču, ne mogu, samo me kore za nevjerstvo. Stojim, gledam ih i pitam se: šta ću s njima? Ako ih ostavim tu gdje leže, ličiće na svlak ružne zmije. Ne mogu niz vodu da ih bacim — zagadiće je; ne valja u zemlju da ih zakopam — odvući će i mene za sobom; ne treba rukom da ih dirnem — odmah bi mi prešle vaške iz njih. Našao sam račvastu granu, napravio od nje kuku, zakačio sam ih i dovukao do pećine, a pri tom sam zamišljao da to vučem i ponižavam čitavu prošlost obzira i osjećanja, sklanjanja s puta, dobročinstava i strahovanja, sve demodirane sklonosti za žrtve i odricanja koje se jednim imenom zovu poštenje i ponekad mogu da izazovu sažaljenje za onoga koji se u njih pouzdava. Stao sam na prag pećine i pokretom punim mržnje hitnuh taj prokleti zavežljaj vašaka dolje, tvorovima i đavolima, da od njega prave legla.
Toplo mi je i nelagodno u novom suknu, nigdje rupe da se odahne, ali osjećam da sasvim pristojno izgledam. Vjerovatno je da najzad jednom lijepo izgledam, skoro mi je žao što nema nikog da to vidi i potvrdi. Pođoh do Pojila, jedinog ogledala, da se bar sam sebi divim. Pojilo je šumsko jezerce pod razdrobljenim stijenama gdje je nekad nekakva macurska ili bog zna čija zidina bila. Jedna smrča, kao da je htjela da se spoji sa svojim odbljeskom u vodi, pala je glavačke u jezero i tako ostala. Mostim oblim stablom i svaki čas zastajem gledajući lik u vodi. Nekakav drugi čovjek, stasit, oštar, korača po stablu s one strane. Da nije brade, ne bih vjerovao da sam to ja, a baš mi brada smeta. Odavno sam namjeravao da je skinem, samo iz lijenosti sam odlagao. Naoštrih nož, sjedoh na stablo — stružem dlaku i mrštim se od bola dok se za nožem otkriva bijela koža i jedno novo lice koje mi se skoro sviđa.
Suncem obasjana ruševina odslikava se u vodi kao živo i prijateljski raspoloženo biće. Oči su joj zelene, od tisovog grmlja sa svjetlucavim lišćem, gleda me kao rodbina kod koje odavno nijesam svraćao. Jele su sakrile oči ispod visokih kapa, ali me smrče gledaju okcima, kovrčama i plavetnilom između kovrča, i svaka posebno želi da mi se nečim svidi. Ispod svega je vedro nebo — prikralo se odozdo, vodom, da njegova duboka ljepota ne izostane. Čini mi se da sam mu potreban, njemu i šumi i ruševini i nesigurnoj ravnoteži što u odbljesku i svjetlosti lebdi a svaki čas može da se izgubi. Ne znam šta me tu podsjeti na Magu, pa na katun Jablan i Maginu sestru Nedu, te osjetih čudnu pomamu da ih što prije vidim. Kao da gori, kao da treba da se gasi — zaboravih jezerce i sve oko njega. U suton sam stigao do katuna, u prvi mrak otvorih vrata.
"Oho", reče Neda kad me poznala. "Mnogo si se promijenio, drugi čovjek."
"Isti čovjek, samo brade nema."
"Ljepše ti stoji bez brade."
"To mi je i Maga rekla."
"Kad ti je to rekla?"
"Onda, davno. Rekla mi je da zbog brade neće da se uda za mene."
"Vidjela sam odmah da ti se Maga sviđa."
"Njena sestra mi se više sviđa."
Rekao sam to tek tako, a onda vidjeh da je istina. Jer šta će meni Maga? Ona je djevojče koje još ne zna šta hoće, lijepo nešto i sasvim djetinjasto, nemoguće, slično Vidri i leptirima. Ludo bi bilo pokušavati da se obnovi nešto što ni onda nije moglo da započne. Ali njena sestra Neda, ova ovdje, druga je stvar — ona zna šta je žena i šta čovjek i ne očekuje ništa više od onoga što može da bude. Gledamo se, a to je kao da smo se zakačili očima. Pustili su Magu iz zatvora, kaže ona da promijeni razgovor, u selu je, ne daju joj da dođe u planinu. Za mene je tako bolje, pomislih. Sjedim na stolici, gledam vatru. Nemam vašaka, ne plašim se da ću ostaviti trag iza sebe, a svejedno mi je neugodno. Ne znam od čega mi je neugodno ako nije od zatvorenog prostora i od sjenke koja poigrava po brvnima kao da me opominje — idi, gubi se, nije ovo mjesto za tebe...
"Kako bi bilo da izađemo na livadu?"
"Zar ti je malo livada", upita ona.
"Plašim se da neko ne naiđe. Može tvoj svekar da naiđe."
"On samo danju nailazi: čuva kožu."
"Od koga je čuva?"
"Od svakoga, nikome on ne vjeruje."
"I ja skoro. Ljepše je napolju, na livadi, ajmo tamo."
"Naviko si na širinu", reče ona i otvori vrata.
Idem po travi, tišina je, čini mi se čujem kako diše, a nemir i želja i sto đavola, sve nesložnih, igra mi ispod kože. Htio bih da je zgrabim i zagrlim iz zahvalnosti što je pošla sa mnom, a plašim se: rano je, ružno je, pobjeći će čim opazi kako su mi proždrljive ove oči... Od straha da će mi opaziti đavolji trag u očima dugo ne smijem ni da je pogledam. Vrat mi se povremeno izdužuje i ava mi stiže iznad njezina uva, zatim se prestrašeno vraća u staro ležište sasvim neugodno. Sjeli smo zasebno jedno od drugog, a to je baš rđav početak — čovjek se zalijepi za mjesto na kojem sjedi i više ne može da se iskobelja iz te proklete odijeljenosti. Ne znam po čemu, ali čini mi se da se ni ona ne osjeća dobro tamo gdje je. Čekaj, kažem, nemoj da uobražavaš! I ne žuri, još sve može da se preokrene... Tako, stišavajući sebe, nemam vremena da počnem razgovor s njome.
"Nabavio si novo odijelo", reče ona. "Jesu li ti ga tvoji od kuće doturili."
"Ne, nego sam ga uzeo nekom, upravo ukrao."
"Šališ se."
"Ne šalim, baš sam ga ukrao. I riješio sam da odsad kradem, pljačkam i otimam sve što mi zatreba."
"Baš sve", podsmjehnu se ona.
"Šta mogu, kad drukčije ne daju."
"Ne mogu to da vjerujem — komunista, pa da krade"...
"Komunisti smo kad smo zajedno, a sam čovjek ne može ni da bude komunista. Mora prvo da nekako, od nečeg, živi, jer od samih dobrih želja ne može ni dva dana da se živi".
I ispričah joj — jer potrebno je da je nečim zadržim tu u blizini i da se postepeno približavam ili bar nadam — kako me Bojo Mumlo uvrijedio kad sam tražio da da prilog za vojsku. Prosto mi se podsmjehnuo u svojoj kući, a ni prosjaku čovjek ne treba da se podsmjehne u svojoj kući. I njegov sin je bio tu, pa su složno uživali gledajući kako sam zbunjen, i poslije su se hvalili po komšiluku kako su me vješto dočekali. U stvari je to više tvrdičluk nego vještina — navikli su da nikom ništa ne daju i da od svojih usta otkidaju. Mlađeg sina, Đukana, izmučili su — otac teškim radom, a majka slabom hranom. Poslije, kad se razbolio od sušice, pokajala se Gaga i nudila ga da jede, a on je odbijao: "Ne ide to u mrtva usta, Cage! Što me nijesi branila onda kad je trebalo, Cage? Sve si pod ključem držala, Cage, pa drž' i dalje!"... Namjerno je to govorio pred drugima — da se osveti.
"Tako je stalno u životu", rekoh. "Čovjeku daju ono što želi tek kad mu više ne treba."
"Jeste, često je to."
"Mi smo htjeli da tu nešto popravimo, da ubrzamo to davanje, a teško ide."
"Ima li kakve nade za vas?"
"Ima — pobijedićemo. Samo ne znam hoće li to neko od nas dočekati."
"Dočekaće neko, ostaće neko."
Ako i ostane, pomislih, to više nećemo biti mi što smo bili. Ja već nijesam onaj Lado — njegove ostatke s dronjcima prošlosti gurnuo sam u Gubavčevu pećinu, da ne izlazi, da mi više ne smeta prekorima i prigovorima. I drugi će tako, svi koji su sami ostali, pa i oni koji nijesu sami. Zamijeniće nas drugi, s više smisla za stvarni život, pa i kad se sve ispobjeđuje — biće opet jagme i gužve i zavisti s podvalama... Da prekinem o tome, iznenada ispružih glavu i poljubih je. Ona se trže. Htjela je da izmakne, ali ja sam to rukama predvidio — zadržah je. Ona pokuša da sakrije lice — desno, pa lijevo, pa u njedra — ali kad joj ni to ne pođe za rukom, usne joj odjednom nabubriše i dođoše mi u susret, napadački, i ja se za trenutak zbunih od promjene. Umalo sam je ispustio, a ona se već bila spremila da izmakne i sa sobom odnese usne i grlo i sve blago za koje dotle nijesam ni znao kako mi je potrebno.
"Dosta je", promuca plačnim glasom.
"Nije", zarežah, "nikad mi neće biti dosta."
"Dosta, dosta."
"Neću dosta!... Hoću sve!"
"Kakav si! Ti bi baš sve učinio, kad bi ti se pustilo."
"Jeste — sve bih, sve ću, moram!"
Nema zida koji ne bih provalio. Ni straha, ni kazne, ni pomisli da me zadrži na toj ivici — dotle je došlo. Vikaće, kaže i otima se. Pa neka viče, ako je luda, baš me briga. Sve to drugo biće poslije, u neko drugo vrijeme. Pomrijećemo najposlije, ali sad je sad, a samo je ono važno. Dvije krupne ribe izbiše iz mraka i sakriše se, znam gdje se kriju, ne dam im daleko, ali one stalno bježe. Brze su, jake, varaju me, pribijaju se jedna uz drugu da se duže odupiru. Svejedno, uzalud im je. Snaga mi dolazi u talasima i jedno nasljedno lukavstvo, uporno, pomaže mi dok ih lovim. Umorile su se, stigao sam ih — više ne osjećam zemlju ispod sebe, samo krila. Nema svijeta, onog što je bio sa zabranama i borbama — umjesto njega je nešto gdje se lebdi na krilima: let ostrvljen i zadihan i bez pravca nad tamnim žarkim predjelima gdje su vode ogledala i odbljesci se probijaju u vrijeme, u buduće, da prenesu moj živi lik iz ove kože u neku drogu za ljeta, za jeseni i praznike kad ničeg drugog od mene na zemlji pod nebom ne bude bilo.
Odjednom se uplaših da sam je ugušio. Ne diše, ne miče se, nepokretna, sa zatvorenim očima i otpuštena iznenada. Ispustih joj glavu od straha, ona dopola potonu u travu. Mora da sam je povrijedio onom ludačkom naglošću bez mjere, dok još nijesam ni znao šta činim, a sad ne znam kako da joj pomognem. Nene ribe bjelasaju se kao mrtve, ne bježe kad ih dodirujem, ne pokušavaju da se sakriju. Poljubih je da je oživim, ona se od toga sasvim ugasi. Šta ću sad? Dođe mi da jauknem i da zovem nekog u pomoć, ali tada osjetih kako me ona prstima bez snage pomilova po potiljku i kroz kosu.
"Boli li te mnogo", upitah je.
"Ne, ne boli", osmjehnu se.
Nijesam joj vjerovao: "Mogu li nekako da ti pomognem?"
"Možeš: miruj!"
"Kako mogu da mirujem kad ti je zlo?"
"Nije mi zlo. Dobro mi je, smiri se sad!"
Ispružih se kraj nje, malaksao, da budemo sasvim blizu, da nam se disanja i snovi miješaju u to malo odmora pijanog od njene kose. Onda je odjednom krenula da pođe bez riječi, ali to bi neodlučno i odmah se pretvori u jedan od onih letova s lebdenjem koje smo poslije — čas ja, čas ona — htjeli i imali čudeći se bludnoj žeđi koja se u kratkim razmacima obnavljala i s jedne i s druge strane. U tišini se čula česma preko livade i pas je lajao prema nama, no mi smo ubrzo zaboravljali sve što se čuje i ne čuje. Jedan kamen se otkotrljao u pećinama s one strane doline, meni se učini da sam ga ja, u letu, nogom zakačio i otkotrljao. Kreskali su meteori i munje suše — mi smo im se osmjehivali blijedi i nerazdvojni. Iznad nas su se pomicala zvjezdana jata po nepoznatim putovima koje će moj sin možda otkriti ili pomoći da se otkriju, a mi smo se milovali po kosama i smješkali se bez riječi i čudili se kako se sve to desi iznenada.
Blijedo joj je bilo lice u zoru kad smo se rastajali, a mora da ni ja nijesam izgledao mnogo bolje. Po hodu sam to osjećao, upravo po teturanju — mek i prošut i razliven po neizvjesnim daljinama batrgam i spotičem se bez prepreka. Stanem, pa se uozbiljim, a ne mogu da idem pravo putem nego se povodim gore i dolje u nekom slatkom pijanstvu na koje se ne ljutim. Pomalo me stid od toga, pa se blesavo osmjehujem nebu koje me vidjelo takvog i bilo mi naklonjeno. Osmjehujem se i žbunju i drveću i pjetlovima u katunu — tako, brate, svak svoj posao!... Iznad pećine stade oblačak crven od sunca koje će tek izači — namignuh mu prijateljski, jer sad znam šta sam i više nijesam ono što sam bio. Više nijesam neznalica, upoznao sam ženu, eto, a to je baš prijatno otkriće i korijen svih otkrića, čak i njihovog imena. Poslije toga nek bude šta bude, nijesam baš sasvim uzalud živio.