Šuma mi je dosadila vrtlozima korijena i krakova. Nije velika korist od toga što čovjek u njoj nevidljiv postaje kad pritom i sam obnevidi i ogluvi za sve što se van nje događa. Meni je potrebno da nevidljiv, vidim, zato se vrzmam po okrajcima, pored livada i puteva, gdje je između drveća ostalo dosta odškrinutih vrata i prozora. Zavjese su od grana i žbunja, između njih može da se vidi gore i dolje — da se vidi kud prolaze i da se čuje šta govore kad misle da ih niko ne sluša. U blizini se uvijek nađe neki kamen zgodan da se nasloni puška. Bolje je kad ima naokolo panjeva što sjede ili čuče iza kamenja, što liče na ljude i na đavole — od njih potjera nikad ne zna s kakvom silom ima posla i koga prvo da gađa. Našao sam jedan takav kamen i panj iznad njega zgodan za parnjaka: čobani su mu ložili vatru navrh glave a on ipak nije mrtav — korijen mu je ostao moćan i raskrečen kao neke duge noge ukrivene ispod zemlje.
Jedan mukli podzemni šum, kao da se ogromna zmija izvlači odozdo i razmotava, probudi me i natjera da pogledam šta se događa. Prvo što vidjeh: ogoreli panj se ljulja. Iskrivio se, izbočio, stenje i s mukom izvlači iz zemlje jednu od svojih žila, gornju. Izvukao ju je, otresao je, zagledao se u njenu razgranatu kandžu. Poče da se naginje na drugu stranu, s licem iskrivljenim od napora, i tom tek oslobođenom kandžom uze da grebe zemlju. Grebe, stenje. Zemlja je vlažna odmah ispod kore, izvijaju se neke gliste i kidaju se tanke žile — on se na to ne osvrće. Tako otkopa i drugu ruku, osakaćenu i utrnulu — pogleda je, opipa je, poče da je trlja grudvom zemlje. Po tome kako se zemljom liječi pomislih da je neko od starih: iz godine Kariman-pašine, ili Bušatline, ili Arslan-pašine — prikrio se tu dok prođe ofanziva i prespavao više nego što je želio...
Ili je to, ili je Jakov Izdvojenik — vampiri se da se osveti. Imaće dugo da se sveti — što su mu kroz plot davali hranu, što su ga kamenjem gonili iz sela, što su tutkali pse i djecu da ga gone i puštali mačku da mu liže ranu kad više nije imao snage da se brani. Treba da ga napadnem prije nego se sasvim izvuče, ali ruka mi ostaje nepomična i volja mi je omrtvljena željom da vidim šta će biti. Ima još vremena, kažem u sebi, noge još nije raskopao, nije ni počeo da ih raskopava — čekaću to.
"Čudiš li se", upita on šupljim glasom koji mi je odnekud poznat.
"Ne nimalo", rekoh. "Čemu da se čudim?"
"Onako. Ti si umoran, čini mi se."
"Nijesam se naspavao."
"Neće biti samo to."
"Pusti sad to, vidiš da mi se spava!"
"Uvijek su ljudi mamurni poslije tih stvari."
"Kojih stvari?"
On ne odgovori i više se ne osvrnu na mene. Zaboravio me, zaposli se — grebe i raskopava zemlju ispod sebe. Jedno vrijeme izgleda da uslijepo kopa, gdje stigne, bez pravca i cilja, ali se onda ustremi na mjesto gdje treba da su mu koljena. Lice mu se iskrivilo, bradu je na grudi oslonio, koluta očima i osluškuje podzemni šum izvlačenja. Izvuče lijevu nogu, izuvijanu i zemljavu, izravna neke suvišne zglobove kao zgužvane pantalone, uzdahnu pa izvuče i desnu. Ta desna noga mu je znatno kraća, zato on ramlje. Bos je, sakri tabane da ih ne vidim. Ne bi trebalo da ih krije — to što je bez obuće označava ga kao pripadnika sirotinje i protivnika viših klasa koje su ga kao takvog ocrnile propagandom. Podvi noge, sjede po turski i iskezi se prema meni. Na glavi mu je pocijepana kapa, kroz nju se probijaju oštre sijede dlake, iznad čela se nazire krastava čvoruga — zalomljen stari rog ili začetak novog.
Gledam ga i stalno nešto novo otkrivam. Igle i naprstka nema, ali po svemu liči na terziju ili na nekakvu zanatlijsku čučalicu što se stidi siromaštva i na sto načina vrda da se iz njega iskobelja. Sjetih se da sam ga vidio u Gubavču i osvrnuh se da vidim ima li koji leš naokolo. Ne, ne čuju se muve i ne smrdi. U međuvremenu on se podmladio. Izrasla mu je crna brada sasvim slična onoj što sam je ja nosio. Za trenutak mi se učini da ju je skupio na Pojilu, tamo gdje sam je juče obrijao — dlaku po dlaku ju je skupio i nekako vraški vješto nalijepio. On se tome nasmija i reče:
"Malena je tica lastavica, al umori konja i junaka."
"Koja ti je to lastavica?"
"Ona što si je svunoć gonio."
Više neću da ga pitam. Vidim da mu je nešto krivo, nekud cilja, a meni danas nije do svađe. Umoran sam i sve me boli, nijesam znao kako to može da slomi snagu.
"Šta je? Nije ti do razgovora."
"Nije", rekoh.
"Sad si grogi."
"I meni se čini."
"Takvi ste vi ljudi. Prvo huka-buka, nigdje kraja, nikad dosta, pa poslije ništa i najzad ništa."
Odjednom se pretvori u pijanog Kačarandu na nekoj slavi. Pjevaju djevojke "Oj, je l' ti žao što se rastajemo", razvlače "Rastajemo, a ne sastajemo", i kunu "Bog ubio ko nas rastavio, kroz kosti mu trava pronicala", a Kačaranda oblizuje usne, sve do rane gdje su mu otfikarili izraštaj na koži, i grdi one što neće da piju: nek ne piju kad su ludi, i kad su blesave kukavice, on će, svejedno, za sve njih spremiti mrtvačke sanduke od čamovine i pratiće ih jednog za drugim do groba, do ništa; napiće se, kao uvijek, na njihovim grobovima, i otpjevaće im svoju liturgiju: "Rakijice, Rako ja te volim jako. Ja ću tebe Rako, u trbuh ovako, a ti mene, moja Rako, u potok polako"... I stvarno je mnoge od njih pijan do groblja otpratio i u potoku ožalio, ima vremena da spremi sanduke i za ove što su preostali. Stići će, možda, da i za mene napravi sanduk — zakivaće ga s uživanjem, jer on mrzi komuniste od početka.
Otvorih oči — veselje se stiša. Stigao sam kasno, stišalo se davno, sve su popili i razišli se. One djevojke što su pjevale, razudale su se i djocu podigle. Umjesto Kačarande čuči kraj kamena njegov prijatelj po rakiji Đavo s bradom i gleda me.
"Daleko si zabrazdio", reče najzad. "Zanosiš se u uspomene i gluposti, a zaboravljaš svoje brige."
"To je zato što neću brige."
"Nećeš, je li? Au, majstora... A htio bi da paktira s nečistim silama."
"Da ti nijesi moja savjest prerušena u đavola?"
"Ne, nego mi je zanat takav"...
"Da se pretvaraš u ono što nijesi?"
On klimnu glavom. Sve dotle mi se činilo da je to san, ili neka igra slična snu. Začudih se kako sam pogodio da je on zanatlija i sitna duša, ni voda ni vino, jedan od onih što ošljare i skitaraju tamo vamo: oj tutkalo, svijetli obraze, podrž vodu dok majstori odu!... Pisali su o tome Lawrowsky i Meyer, ne baš izrično nego da se može naslutiti, a ima podataka i kod Maas-a i drugih, gdje se nešto jasnije nazire zamjena, koja je u stvari podmetanje. Tom zamjenom su sitne prilike kotlokrpa zauzele mjesta starog Kovača i Prometeja. Mora da je sveštenstvo odigralo važnu ulogu u izvođenju te zamjene; može se pretpostaviti da je i klasna država potpomogla da se oklevetaju njeni stari protivnici okovani još od robovlasničkih vremena. Crnomanjasti tipovi s istoka, hrome skitnice, bose, s deformisanim tabanima, i vašarski mađioničari vješti u prerušavanju samo su potpomogli da se kleveta učvrsti.
"Ti smatraš da sam prevarant", reče.
"Po čemu to?"
"Čitam ti u očima. Kad je tako, neću da razgovaram!"
"Veće štete ne bilo!"
On se stvarno naljuti — gunđa i žurno ubacuje, u zemlju kao u vreću, one svoje izuvijane pipke, dronjke i krakove. Začas je sve zakopao. Osta samo iskrivljen panj ogorele glave na kojoj su čobani vatru ložili. Dođe mi krivo što su me oči odale. Samo sam još njega imao, a sad sam sam pred vremenom. Vrijeme je gavran za mene — šunja mi se iza leđa, zavlači se između mene i moje sjenke i rastavlja me na dvoje pa na četvoro. Posvađa me sa mnom samim, ogadi mi sve gdje sjednem i gdje stanem i dube me kao kaplja kamen. Bolje bi mi bilo i s nečistom silom, i s đavolom, nego da se stalno gledam oči u oči s tom prazninom što se vrijeme zove. Kad bi ono čudo iz panja htjelo još jednom da se javi — pustio bih ga da laje šta hoće, samo da mi skrati vrijeme. Možda ono nije odvratno kao što mi se učinilo. Ako jeste — šta se može? Mora nešto da se trpi... On kao da negdje pročita šta mislim — vrati se i zareža:
"Ti si lopov vulgaris, a to je gore nego prevarant."
"Zavisi s koje se tačke gleda."
"Sa svake tačke. Obična lopuža što kraducka prnje i žene i šta stigne. Čak i čarape."
"Neko mi je pomogao da kraduckam. Ti, čini mi se."
"Moja je stvar da te u to uvučem i ocrnim, da nemaš kud da se vratiš."
"Eto si me uvukao, što se sad buniš?"
"Treba da se odupireš, zašto si čovjek!...
"Dosadilo mi je da nosim dronjke."
"Šta ćeš reći drugovima kad te budu pitali?"
Zna sve, to mi se ne svida. Zna gdje boli, tamo bocka i milosti nema. Milost ja ne tražim, nek ide u božju mater s njome! Nije važno šta ću im reći, nek idu zbogom! Prvo treba da se nađem s njima, a dotle ima da proteče dosta vode bistre i mutne. Ako baš navale s pitanjima — reći ću im da me nevolja, upravo đavo naučio da se snađem. Poslušao sam ga, što da ne — kad ovdje triput više vrijedi lupež koji je dobro obučen nego tri poštena komunista u dronjcima... Ne bude li im dosta to, sve ću iz vreće da istresem. Znao sam i ja gdje je bolje, i osjećao sam gdje gori pod nogama, zato sam htio da pođem na Pljevlja, pa u Prvu proletersku, gdje se vodi čista borba — vojska s vojskom i bomba na bunker — ali oni mi nijesu dali da tamo pođem. Zazidali su me u pozadini i stavili mi bukagije da ostanem u pozadini, tu gdje su seljačko-čobansko-lopovski običaji da se krpi, a čovjek mora da ih primi ako hoće da još živi. Nijesam htio kao Niko, pa da me proglase za kukavicu; ni kao Jakov Izdvojenik, pa da mi kroz plot daju hranu. Ovako sam izabrao, jer ovo je Lelejska gora, ne može u njoj od poštenja da se živi...
"Ni dolje ne može", osmjehnu se on. "Nigdje."
"Pa šta onda?"
"Ništa. Mislio si da može, a ne može."
"Moći će jednom."
"Kad pirinač rodi u Lelejskoj gori."
"Rodiće kad mu pripremimo teren."
"Ne budali! Ne bi se zvala Lelejska da život oko nje nije lelek."
"Bio je lelek"...
"A sad zar nije? I po čemu misliš da neće biti? Jalova ti je nada u promjene, jer ništa se ne mijenja da postane nešto drugo nego ono isto što je bilo. Krug, razumiješ — udalji se da so vrati u nihil novi sub sole. Postoje zakoni klima i struja, sve krugovi, zna se gdje koja cvjećka raste i kakve plodove ima da donese. One mičurinske zavrzlame s ukrštanjem bile su samo devijacija i bajka za djecu. I Dnjeprostroj — sami su ga minirali. Jedino se još Rusi odupiru, a jabuke i kalemljene višnje i cvjetni kolhozni vrtovi otišli su u maglu i prašinu. Pa i tamo gdje raste pirinač — misliš li da su ljudi siti?... Ni govora! Jadni su i kržljavi su, gladniji su i prljaviji od ovih ovdje. Ne bulji oči i ne čudi se, to je prosto: veliki gazda im uzme to što je rodilo, preveze ga brodovima, hrani njime policajce, štrajkbrehere, oficire, liberale, doušnike i kurvice, jer to su njegovi, jer on kupuje duše angro, a ne jednu po jednu kao što tvoj primitivni mozak zamišlja. Je li ti sad jasna slika?"
"Nije mi jasno šta postiže time."
"Da se poštuju pravila igre. Neki je zovu "Mačke i miša", drugi skraćeno "Jači-tlači", ali nije važno kako se igra zove nego da se pravilno rasporede snage. Na vrhu su proždrljivi, što se ne mogu zasititi. Ispod njih su ulizice da im se dive, kardinali, guverneri, predsjednici i poslovođe svakojake. Ispod toga je vojska da to brani, a na dnu su poštene budale što argatuju i ponekad se bune i stalno se nadaju u promjene, te tako i oni imaju čime da se zabave. Sviđa li ti se taj raspored?"
"Ne, ako se ne preokrene."
"Kako da se preokrene? Pa da miševi gone mačke? Ti si lud!"
To su mi i drugi rekli. Ponekad to i sam pomišljam jer često ne mogu da raspoznam kad spavam a kad sam budan. I sad tako: bio bi san, smirio bih se, ali odnekud kresne kao munja jasna misao kakva ni na javi ne dolazi, ili sjećanje na nekoga, ili zamršena muka mozganja o pravu čovjeka da se nada. Ima nešto ispod toga, ne može biti da nema ništa, jer odakle bi se onda obnavljala nada? To mi liči na one što su maštali o letenju i krpili razna krila i lomili vratove padajući. Pokazivalo se najzad da su bili u pravu: po tome se vidi da je u toj mašti bilo zrnce mogućnosti koje ih je stalno izazivalo da još jednom pokušaju. Zar nije jedno takvo zrnce iza naše nade o pravdi?...
"Nije", reče on, "nema ga. Drugo je kad se nešto mašta s ugledanjem na prirodu, a drugo kad neko krene izvan toga i dalje od nje."
"Krenuli smo i stići ćemo."
"Na tom putu ste dosad postigli samo da brže tamanite jedni druge."
"To je samo privremeno. Proći će to."
"Jesi li siguran da neće doći nešto gore?"
"Gore ne može, nema kud, mora bolje."
"Nikad se ne zna šta je iza okuke."
Čuo sam nešto i o tome: neki su došli do okuke i pogledali su šta je s one strane; nijesu se vratili, znači da nije ništa strašno. Mogao bih to da mu kažem, ali zašto? On je kao Kačaranda zapeo da neće. Umoran sam i glava me boli od tih stvari. Ne bi trebalo ni da mislim o njima — daleko su i ništavno je ono što ja za njih mogu da učinim. Najgore je što nemam šta da činim, isključen sam iz činjenja — samo da sjedim i da čekam, a od čekanja se vrijeme nadima kao od kvasca. I on se najzad umorio i smirio. Pogledah ga — opet je panj sa žilama u zemlji. Zemlja se na suncu osušila, ne poznaje se što je grebena i raskopavana. Kora mu je oguljena i ogorela, jedna pruga sunca prolazi mu ispod kvrge koja liči na kukast nos — od toga izgleda da se kezi i uživa što je ostao pri svome. Kundakom udarih ogorelu kvrgu, ona se zdrobi u prašinu i prosu se po zemlji. Htio sam time da izbrišem podsmijeh: on se, naprotiv, raširi i ustali.
Okrenuh se prema šumi — ona se sva digla na noge i ustremila da me zgazi. Pogledah livadu ustalasanu — ona me mami da me izda. Na putu nema nikog i nije ga bilo otkad pamtim, po tome izgleda da to i nije put za ljude nego varka naslikana da izgleda da ih je bilo. Uspravih se s puškom ispred sebe — tako jedino smirujem stvari kad pokušaju da se pobune. Drveće zastade gdje se zadesilo, samo neka stabla pohodom zahuktana počeše da se okreću oko sebe. Livada se uprepodobi i tišina leže na nju, vjetar se sakri iza grana i sve se postara da zauzme svoja mjesta. Nebo je opet gdje je bilo, runo oblaka nataklo se na krivi rog Lelejske gore. Sve se dobro svršilo. Za sada se svršilo, ali drugi put ne znam kako ću izaći na kraj s nemuštim stvarima što se naglo izmiješaju i u čoporu k meni krenu.