Ne vučem ništa teško, nije mi hladno noću i ne muči me vrućina danju,
nijesam gladan ni bolestan. Trebalo bi da mi je dobro, a nije — jedna mukla muka, povremeno i sve češće, nailazi da me davi. Nikad nije ista, pa da joj doznam ime i uzrok i protivotrov, nego vazda drukčija mješavina raznih stanja koja se glože oko prvjenstva. Nekad prevlada griža što ovako uprazno gubim otsudne dane kad su sve snage napete i svak sa svoje strane čini sve što može. Počnem da maštam šta da činim, pa me usred maštanja uhvati strah: napraviću više štete nego koristi. Tako se sve ispovezalo i nakrivo nasadilo — ne valja činiti ni nečiniti. Ako sam u šumi — to je skrivanje, ako izađem — nepažnja i izazivanje; ako ubijem nekog gada — daću povod da naše poubijaju, ako se pustim da poginem — propjevaće ona strana. Od toga me obu zima tuga i čama i zle misli: najbolje bi bilo da se zabijem u neprohod, gdje me ni gavran neće naći, i sam sebi učinim kraj...
Kad to prođe — zamijeni ga čudno veselje u kojem mi dođe da kličem i skačem od puste sreće što je prošlo. Prošlo je, živ sam, tu sam, nastavljam Vuka Brajotića u promijenjenim uslovima, i one rijetke tu i tamo što ne padoše i ne izdadoše u Arslan-pašinoj godini, i komuniste što sve mogu da izdrže pa i samoću. Nije potrebno da prljam ruke ubijajući neke rđe s one strane — zbunjuje ih i ubija već samo to što sam još živ. Pa i kad ne budem, kad me ubiju iz zasjede kao Janka Šarca li Boža Vešova — ovo što je bilo, što prolazi, ne može se ničim uništiti. Nije važno što nema guslara i što me neće opjevati; kao sigurno se može uzeti da je to već unaprijed učinjeno — samo se imena izmijene ili se stave jedno pored drugog kao u starim pjesmama gdje su vremena pomiješana po sličnosti u nesrećama. Ne može mi ništa ni nesreća, ni dugo vrijeme koje se dovija da me otruje sumnjama i đavolima.
Između te dvije krajnosti ima nekih prelaznih stanja kad povjerujem da sam normalan i da su me prošle pomame. Zabrinjava me što primjećujem da ovih dana ta zdrava stanja sve kraće traju. Ne znam je li to od klime, ili je prosto od samoće, tek na neki način je poremećena ravnoteža koja je postojala između mene i stvarnog svijeta. Pošto ne mogu da odredim od čega je poremećaj, ne znam ni kako ću ga popraviti. U trenucima ushićenja jedva se uzdržavam da ne skočim na stijene — zato namjerno izbjegavam opasne predjele s liticama, ali tim uzdržavanjem samo ubrzavam ono suprotno osjećanje koje će me najzad navesti da ispalim metak u čelo i sve skratim. Jasno mi je: treba da nađem neki oslonac. U prirodi ga nema, već bih ga našao da ga ima — samo sam vidio da se drvo na drvo oslanja, a ja treba na čovjeka.
Sjetio sam se Jakše i pošao da ga tražim — da vidim na šta se on oslanja. Nadao sam se da ću imati više sreće nego prije, dozivao sam ga, vatre ložio, dim da se vidi ostavljao — sve uzalud. Mora da se nekud odselio — ili je u ushićenju skočio s litice ili metkom kroz glavu skratio čamu. U hodu mi je ipak bilo lakše — nekad malo nade, nekad znaci opasnosti skretali su mi pažnju da druge stvari i san je noću dolazio od umora sladak kao med. Pri povratku preko šančeva, na livadama obasjanim mjesečinom, sjetih se one ovce s jagnjetom i zažalih što sam je Taslaču poklonio. Kad bi mi sad došla jedna takva ovca, rekoh u sebi, više je ne bih nikom poklonio. Spustih se na zemlju, pored nekog žbunja, s ludom nadom da će se pojaviti. Čekam, čekam — što da se ne pojavi? Ima ih na stotine, gube se svakog dana, a meni treba samo jedna... Umjesto nje, iz sjenke se podiže račvasto i tamno biće.
"Nema ovce", reče šupljim glasom, "možeš da je ne čekaš."
"Vidim i ja da je nema."
"I da je ima, više ti ne bi prišla."
"Zašto misliš da mi ne bi prišla?"
"Krvave su ti ruke."
"Oprao sam ih, ništa se ne poznaje. Evo, pogledaj!"
"Ne pomaže to, i dah ti smrdi na meso."
Smrdi, vjerovatno, kao dah vuka ili mesara, a ovca je blagorodno stvorenje — ne trpi smrad. On to zna, jer ni njegov dah ne miriše — došao je da mi time dosađuje i kezi se sa zlobnim zadovoljstvom. Ne znam po čemu se upravlja kad me traži, tek — nađe me vrlo često, naročito kad sam umoran i kad se spustim na zemlju. Možda me čak i ne traži, nego ga ja sa sobom nosim i težinu mu osjetim samo kad se umorim. Obučen je u ružne dronjke, gore od onih što sam ih bacio u Gubavčevu pećinu, i u bradi mu svjetlucaju gnjide. Ljulja se između dvije grane s licem nad lišćem blistavim od mjesečine, i izgleda mlađi nego ranije. Sijedo mu je samo iznad ušiju, po svemu drugom jedva da je dvije-tri godine stariji od mene.
Popravio se posljednih dana, mora da se prihranio ostacima one strvine u šumi.
"Onaj bik", reče kao da mi pogađa misli, "bio je moj."
"Je li? A ja sam mislio da je moj."
"Došao je u moj prostor, sam je došao."
"To još ne znači da je tvoj."
"Nego šta? Pasao je moju travu i pio vodu. Ko ovamo dođe i samo vazduh udahne, moj je."
"I ja sam tu, a nijesam tvoj."
"Polako, postepeno, ima vremena — bićeš i ti moj."
"Nasljednik, možda — ako te nekud odnese neki đavo crnji od tebe."
On se osmjehnu. Nadživio je, kaže, mnoge koji su se nadali i željeli da ga ovdje naslijede. Jednom je tu bio veliki Kuštrim, sin Rabljena Miomanovića, dlakav, s kosom niz pleći, i brz na zlo. Da se osveti Šemovićima za zulume što ih čine srbljačkoj raji oko Budimlje — zaludio im je sestru Fatu, doveo je na Rabljenušu i pravio djecu s njome nanoseći sram islamu. Kad je Kariman-paša od Ipeka navojštio — to je da njega kazni i zlog kneza Mirčetu Krivog što mu je sestrića, bega Ćorovića, premlatio bukovom batinom: "Eto ti, bego, danka i arača, eto ti sve što ti pripada." Onda se Kuštrim s Fatom sklonio u Đavolju pećinu, tako se ta pećina zvala prije nego se po Kuštrimo prozvala. Uhvatili su ga, posjekli su ga, a Fatu su kamenovali — te se i sad zove Fatina gomila pored Lima. Poslije je došao Jakov Izdvojenik — istjerali su ga, živ se raspadao, od smrada iz njegovih rana vuci su bježali preko Lima. Pa je prošlo koliko je prošlo, pa je došao Niko Doselić, Sajkov sin, s Anjom djevojkom, opet dvoje — uhvatili su ih, kamenovaće ih, jer sve ide u krugovima i ponavlja se. Mora neko da ponovi i raspadanje Jakova Izdvojenika, a ko će to da ponovi?...
"Ti", ugrabih da viknem.
"Ne, nego ti. Počeo si već."
"Ono je bila samo šuga. Izliječio sam je, ne poznaje se ni gdje je bila."
"Ovo sad nije šuga spolja nego iznutra."
Ponekad mi se čini da on sve to što kaže na neki način iz mene izvlači — primisli, brige, strepnje i uspomene već odavno zaboravljene. Dodaje i nešto svoje, o stvarima koje prije nijesam znao — sad ne mogu provjeriti je li to bilo ili nije. Nikad prije nijesam čuo da se Kuštrimova pećina zvala Đavolja...
"Nego kako se zvala prije Kuštrima?"
"Ne znam, možda si ti to izmislio."
"Jesam li još nešto izmislio?"
"I zloga kneza Mirčetu Krivog. To je neki tvoj."
"U stvari je tvoj, jer i onda su se dijelili na dvije strane. Knez Milutin je htio da se pokori Kariman paši: odnio bi barač i pašu bi obrlatio da ne traži Fatu i Kuštrima. Zbor se složio s knezom Milutinom i sve bi se dobro svršilo, ali se tada ispriječio knez Mirčeta i rekao Milutinu: Skidaj glavarske znake sa sebe, kapu i kožuh i mač otpaši, obrij glavu, priveži čalmu, pa idi da ljubiš pašine skutove. To pominje i narodna pjesma: Zbor zboriše dva brata rođena, zbor zboriše dok se umoriše, al se braća složit ne mogoše, jedan oće a drugi ne oće. I pleme se na muke stavilo, zbog Mirčete zloga vojevode — što ne sluša brata mudrijega... Eto, mislio si da su svi guslari na vašoj strani, a nijesu. I s pravom, jer onda je nastala sječa i muka, sablje i roblje, i nazvala se Piskava dolina po vrisci djece pod sabljama, i Bježanska pećina i Robov laz, a Mirčeta Zli se dotle zavukao i Omando ispod Ljubana da bi svoju kožu sačuvao kao ti sad."
"Je li je do kraja sačuvao?"
"Ne do kraja. Poginuo je ispred Plava, blizu mosta — nagnao se na svoj mač kad je ranjen pao s konja."
I to sam negdje nekad čuo. Baš bih se rado vratio odavde u ono zlatom izvezeno Nekad gdje sam to čuo. On, čini mi se, sve to što govori izvlači iz mojih uspomena kad se išlo u pljačke, kad su širili cestu, kad su pjevali Oj djevojko, oj djevojko vareniko vruća, ljeto prođe, ljeto prođe ne udrobih u te... Onda je Marta Pantelina udarila nekog peračem po čelu što se pohvalio da je s njom spavao. U ono vrijeme još nijesam znao po čemu je strašno što je s njom spavao, trebalo je da nekog pitam a nije se imalo vremena od novosti što su se iz dana u dan sručivale. Komiti su ginuli i izginuli, preostali su se ispredavali, pa su počeli da se vraćaju švapski špijuni, slobodni i zakonom zaštićeni, da pričaju kako su narod spasavali od odmetnika i od Švabe. Mislim da je baš jedan od tih što su se odnekud kasno vratili, s cipelama, sa šeširom, s ožiljkom od rane preko čela i nepomičnim okom od stakla, pričao da je Mirčetu Zloga najzad stigla narodna kletva te se na svoj mač nagnao.
"Sigurno će i tebe nazvati — Lado Zli."
"To nije važno. Zavisi ko."
"Najčudnije je što ti misliš da se tobože za ljude boriš."
"Ne tobože, nego baš za ljude. Za koga, ako ne za njih?"
"A mrze te, i ti njih ništa manje."
"To su tvoji što me mrze i što ja njih."
"Svi su moji, drugih nema. Od zemlje i vode žive, a ne od praznih priča. Više vole panjok danas nego kolhoz i slobodu prekosjutra."
"Ima i drugih, samo se ne vide, prikrili su se privremeno."
On se zaljulja od prigušenog smijeha. Vidi mu se samo gornji dio tijela kako viri iznad grane. Noge svoje, iskrivljene i nejednake, stalno krije iza žbunja. Kako se mjesec diže i osvijetljeni prostor pokreće, premješta se i on svakičas podešavajući da ne opazim da od njega nema sjenke. Stidi li se on što je nema, il se plaši?... Ako se plaši, to mu je slabost na koju treba da navalim. Samo sjenka nema sjenke, a iz toga bi se dalo izvesti da je on samo sjenka i utvara — ne znam čija, možda moja. Bez mene ga ne bi bilo, ili se za njega ne bi znalo, zato me štedi. I bez samoće ga ne bi bilo, zato mu je krivo kad potražim i kad nađem drugo društvo. Vrijeme koje brda razara vodom što iz njihovih utroba izbija, podmetnulo mi je tu utvaru da me njome rasparčava na dvoje i na četvoro. Prvo me navelo da je sam dozivam i da je igrom mašte stvaram — da mi skrati vrijeme — a sad, kad se ustalila kao neka prokleta mašina što se sama sobom obnavlja, imaću muke dok se od nje oslobodim...
"I nećeš se osloboditi", zareža on.
"Nego šta? Nećeš mi, valjda stalno za petama?"
"Dok si živ. Kako da se oslobodiš?... Kad?"
"Kad nađem društvo."
"Gdje da ga nađeš? Po potocima, u grobovima, rastura se tvoje društvo — jedan na brdu, drugi u dolini. Nije to društvo za druženje, nego za plač."
"Ostaće neko, nikad svi ne izginu."
"Kako su zapeli s jedne i s druge strane, ne bi bilo čudo da baš svi izginu. Oni što ostanu, biće drukčiji da ih ni majka ne prepozna — jedni umorni i zgužvani, krpe od ljudi, drugi divlji i lukaviji od đavola. Biće i trećih: navikli da kradu, kao ti što se navikavaš, ili da grabe gdje šta stignu, pa im se usladilo da grabe, pa od grabeža nemaju vremena da dignu glave. Pa i kad ih dignu, više ne poznaju nekadašnje poznanike ako nemaju neke koristi od njih. Je li to društvo? Otkud društvo i ko će kome da vjeruje — kad ste stoput na vjeru prevareni bili? Čak i nijesu svi pošli u borbu da za druge ginu, ima ih što su u to zaplivali da za sebe žive. I već žive, intendanti i ne znam ko — imaju slanine i čizama i po desetak kaiševa preko grudi"...
"Ima li tebi kraja", viknuh.
"Ne, zašto? Šta će mi kraj, kad mi je dobro i ovako?"
"Zar ti niko ništa ne može?"
"Ne ko me mrzi kao ti. Samo moji, oni od kojih se ne čuvam. Ali oni su strašljivi."
"Nijesu baš ni strašljivi kad se okupe u gomilu."
"A ko će ih okupiti?.
To se, eto, i ja pitam. Postarao bih se da ih okupim i možda bih uspio u tome, ali, pošto ne znam kako da ih natutkam na njega, stvar se ne bi riješila. Oni bi prvo na mene navalili, a on bi dotle pobjegao u pećinu da se ruga i meni i njima. Dojadio mi je, ne mogu više da ga trpim. Nije to samo što me truje sumnjama, strepnjom, svačim, i što mi omrazi sve što učinim i ne učinim, nego me stalno podsjeća na đavola što je čovjeka zaoglavio. Prosto mu je stavio neku đavolju vezu oko glave, nešto tanko kao dlaka i nevidljivo, pa ga jahao i mamuzao do beskraja. Čovjek je mislio da ide kud treba, a đavo ga dotle vodio iz pećine u pećinu i iz zla u gore. Mene, doduše, nije zaoglavio, ništa slično nijesam opazio, ali ja ne znam znam li ovo što mi se čini da znam i da gledam, a nema nikog da potvrdi.
"Kad ti spavaš", upitah ga.
"Šta će ti to sad?"
"Htio bih malo da se odmorim a ti mi ne daš. Odmaraću se kad ti zaspiš, ali ne znam kad će to biti."
"Kad počne kiša. Ne volim kišu, pa se sklonim."
"Ni ja je ne volim, to je jedino u čemu se slažemo."
"Kišu voli ko ore i kopa, a ja i ti to ne radimo nego o dobru mislimo.""
"Nezgoda je samo što se ne slažemo šta je dobro."
"Složićemo se, ima vremena."
To on meni prijeti — ima vremena. Znam da ga ima koliko nesreće i praznine, i čini mi se da je ono isto s njima. Lakše je ljudima koji ga rasparčaju na radove i odmore, lakše bi i meni bilo kad bih imao da nešto radim — da obaram drveće, ili ljude, ili žene, ili da lovim zečeve. Pošto mi je sve to uskraćeno, ostaje mi samo da buljim u njegove gladne oči što svaku sreću začas rasprše i nadu u porugu preokrenu. Od tih očiju se brzo ludi — sad mi je jasno da je Niko Sajkov poludio prije nego se predao. Dojadila mu je samoća kao kiša, pobjegao je od kiše u vodu, a ja neću. Ustadoh da pođem, a Đavo me pita bježim li to od njega. Bježim, priznadoh — što da krijem kad on to i sam zna. Stići će me opet, kaže; pa nek stigne, šta mu mogu. Spotičem se preko šančeva i ne pazim baš gdje stajem — samo da se prije udaljim. U daljini ispred mene stoji visoka Lelejska gora: prije su bila samo dva vrha, kao dva leleka skamenjena, sad je odnekud i treći izrastao.