Dobro je što nemam sata — svakičas bih ga potrzao, i sumnjičio, i gurao da brže ide; s druge strane bi me nerviralo što me svojim hodom podsjeća da sve nekud ide i ide dok se samo ja izležavam. Ovako bez griže ležim na proplanku i gledam vedro nebo u visini. Bistro je toliko da žeđ izaziva, s plićacima krajevima, s virovima bez šljunka i dna, a najdublje je iznad mene. Ima nekih zračnih iskara što igraju u nedogledu, ali one nijesu posljednje do kojih se može stići — vazda se otisnem još korak dalje, a taj korak je čitav ponor kroz koji propadam i gubim dah od mješavine slasti i straha. Mostim tako od ponora do ponora, ispran prazninom i plav od nje do kostiju i kroz kosti, dok se sve moje rasipa prostorom i sjedinjava sa svjetlošću. Samo su mi još oči ostale da me odvode sve dalje i dalje — letim, lebdim nad svijetom kao prozračna iskra što igra u nedogledu među ponorima.
Traje to nekad pola sata, možda i više, dok se izigra. Umorim se i otežam; vratim se gdje sam, pa se pitam: što luduješ, Lado, jado, što se ne smiriš?... Da su ti oči triput prodornije nego što su — šta bi tada vidio? Ovaj isti ponor plav od praznine — plavo ništa oko svijeta koje u stvari nije ni plavo, i više ništa. Gledao si ga, nagledao ga se, obnevidio si od gledanja. Sad ga ostavi, jer ti nijesi luckasta letuška što od straha srlja u ništa, nego čovjek i komunista koji još pomalo vjeruje i sanja o stvaranju nečeg boljeg na zemlji. Ne znam ko te tim snom usrećio. Ne možeš mu zamjeriti što je to učinio. Naprotiv treba da mu zahvališ, jer pored svega, kad se razmisli — nema veće sreće od te na svijetu. Nije jedan bio koji te tim zadužio; mnogi su bili, s raznih strana, i stalno su se dopunjavali: stric Tajo kad je negdje dočuo da Lenjin kotrlja bujere i gazde po Rusiji, pa doktor Marković kad se odmetnuo, pa Vranović kad je sam kao proklet prolazio...
Tako sam opet zaplivao u prazninu, sad neplavu, među sjenke prohujalih u nepovrat, a i to je jedno bjekstvo iz ovog ovdje. Nije baš bjekstvo, branim se u sebi, jer sramota je priznati bjekstvo — nego ja to pokušavam da nekako zaronim u sebe, a to je u prošlost, da tamo nađem nešto za oslonac, ili neki primjer za ugled. Tražim i tražim, a uzalud: svako je nekakvo društvo imao, niko se nije sam otisnuo — samo Vranović se izdvojio pa izdao i Niko Sajkov sam ostao pa propao. Sam čovjek je nesrećna luda što se kolje sama sa sobom, i bunca, i fantazira. Bez obzira na godine, on brzo postaje stara luda što je sve svoje nadživjela i pogubila — posrće putem i bez puta, reži, plače i pjevuši, nosi pruje i mačuge. Po tome liči na rijeku kad leleče što ne može da zastane ni na sebe da se osloni pa da se vrati. Jedino što joj je ostavljeno, to je da se podijeli na dvoje ili na četvoro — da ne pogine sva odjednom, sama bez otpora i krivudanja.
Nezgodno je što čim počnem da razmišljam, brzo čuda naizmišljam i zamrsim se u njima. Siguran sam kad ne mislim, kad samo gledam čvrste stvari naokolo kao što i one mene gledaju. Tu sve stoji na svojim mjestima, kao lani i predlani — čuče stijene, kleče kleke, šiklja jelar i sija sunce. Ima kamenja razdrobljenog od starosti sa srebrnim žilicama odmah ispod površine, s oštećenim kristalima i sićušnim ogledalcima — svjetluca kroz travu i oko puta da pojača bijesak avgusta. Od toga mi se pričinjava da su kosti — rebra hajdučka i vojnička, srpska i turska i njemačka i klimenačka što su se svakog rata i bezrata prosipala oko proklete Lelejske gore. Put se na nekim mjestima bijeli kao da je posut brašnom od kostiju. Ima i skeleta od drveća što suvo stoji, širi ruke avetinjske i nijemo priča svoje jade. Sad vidim da su ti leševi, što mrtvi sijede i bune se, preci svih vampira i đavola iz šume priča.
Jedna ptičica žute glave, sa žutom mrljom na grudima, dođe iz jelara, zaskakuta, poče da gazi po mojoj torbi i oproba je kljunićem. Vidje da se prevarila, ode dalje pa se vrati da provjeri. Gleda me jednim okom i skače; naglo se okrene da pogleda i onim drugim — iz tog zamaha zaleprša i odleti. Uvjerila se da sam nešto živo, uplašila se od mog pokreta, dohvatila se grane I sve se srećno svršilo. Ipak se nije svršilo: evo je ponovo — skok, skok, i šunja se oko mene. Stigla mi je na domah ruke, čeka samo da se pokrenem pa da nestane. Znam šta čeka, volim tako da je gledam i puštam je da me potcjenjuje. Pošto nije uspjela da izazove desnu ruku, ona prelazi s lijeve strane i vješto veze po ćumpama trave. Jednom pomislih da sam joj negdje kraj gnijezda; pomakoh se da pogledam — ona pobježe glavom bez obzira. Pobjegla je prestravljena, ali joj njen đavo ne da mira — ponovo dođe da me začikava. kljucne dvaput, uspravi glavu, podigne i repić s druge strane, pa se pita što i ja to ne oprobam.
Najzad mi je dosadila, pođoh u jelar iznad puta. Livada sa stijenama osta sama da se sunča. Samo trenutak je bila sama, a onda se pojavi čovjek. Trgoh se od straha — gdje je jedan, biće i drugih. Gotov sam da strugnem, pitam se kud ću — kroz tu zbrku ga svejedno gledam: visok je, pognut, sijede brade, naslanja se kao na štap na dugu pušku talijansku. Sam je još uvijek, a čast mi ne da da od jedne brade bježim. Najbolje je da ga ubijem, rekoh u sebi. Dugo sam se izležavao i plandovao, I puštao da po meni rđa pada — izliječiću se od svega toga kad ga smaknem. Vrijeme je da i ja jednom nešto učinim, a to je sad jedino što mogu da učinim za čovječanstvo. Nije baš teško, lakše ću ga nego zmiju. Pa i pravo je: kakav bih ja to sudija bio da kažnjavam male zmije a ostavljam velike s bradom?... Naslonio sam pušku da ne vrda, vidim mu samo gornji dio kako se propinje na ražnju nišana — de još tri koraka, pa više nećeš nikad, nikud!...
Čovjek kao da je osjetio šta ga čeka, stade i reče:
"Žuta, mala, veselica! Skok, skok, opa-a!"
Opazio me, pomislih, i sišao s uma od straha. Lice mu se iskrivilo u naježen bradati osmijeh, okreće se i skoro kliče:
"Što si fina, što si krasna, aman, aman! Caka-caka, mala, maja! Kljunić repić, okice maje i krilašca — sve ti zdravo i veselo!"
On to s pticom a ne sa smrću razgovara. Stvarno je lud, a ptici se to dopada. Ne bježi kao što je od mene bježala, stalno mu se mota oko nogu i cirikće od radosti.
"Sama bila, pa se zaželjela, žuja maja. Nema ovaca ni jagnjadi, opušćelo ovo ljeto. Nema čobana kao lani, nema s kime da se igra. De, de igraj žujo mala, izigraj se — gledam te ja!... Tako, tako! Hop, cup, tak-tak nožicama, caka-caka, caka-caka, nikad kraja"...
Zaboravio sam pušku i šta sam htio s njome, i sve. Krivo mi je na pticu, skoro sam ljubomoran na nju — jer ona je visinska ptica, moja dakle — nije trebalo da me tako brzo izda i s bradonjom se sprijatelji.
"A sad dosta, žujo mala", reče on. "Ne mogu, vidiš, umoran sam. Tako, zbogom, tičice mala!"
Po glasu se vidi da je umoran, a po očima da nije veseljak — to mu se samo za trenutak staro srce raznježilo da se zabavi s pticom kao s djetetom. Nikad ga nijesam vidio, a odnekud mi izgleda poznat. Liči na svetog Nikolu iz crkve, možda je prema ikoni bradu dotjerao, ali nije mi po tome poznat nego više kao pojam zrelog i klonulog ljudskog čuda ispredenog od dalekih suprotnosti. Krenuo je, ide pognut i zagledan u prašinu. Osmijeh mu je nestao s lica i samo tugu ostavio. Približio se, već prolazi. Oči su mu sklopljene, miče usnama — ide i spava. Šta li traži u mojim gudurama, ovako sam, s bradom i talijanskim cipelama?... Cipele sam mu opazio tek kad je prošao, pokajah se što sam ga pustio da tako jeftino prođe. Čekaj, rekoh, nijesam ga još pustiol To što s pticama razgovara ne svjedoči da nije štetočina... Uspravih se i pođoh za njim da ga pitam šta je izgubio i šta traži po mom imanju. Ako se zbuni i počne da vrda — osmudiću mu bradu da me se sjeća!
On je dotle izašao iz jelara na livadu. Umjesto da zađe u veliku šumu, skrenu s puta prema izvoru. Po tome kako je pošao pravo k izvoru, vidim da je tu i prije dolazio. Baci pušku kao teret, kleknu kraj vode da opere ruke. Oprao ih je, okvasi oči I vratne žile, pogleda odbljesak neba u vodi, zatim i nebo — da provjeri je li gore ili dolje. Napio se vode, sjede u travu, odbaci cipele i čarape. Skide kaput, prostrije ga, stavi torbu ispod glave i ispruži se. Osjeti da mu prilazim, pripodiže glavu da vidi ko sam i namršti se. Prvo naiđoh na njegove cipele i caknuh nogom jednu od njih:
"Sačuvao si kondure", rekoh, "a moje izgoreše."
"Kako izgoreše?"
"U stražari kod mosta, ono kad su nas prviput napali."
Osmijeh mu zaigra oko usana, od njega se rasprama brada:
"Zar si tako brzo bježao?"
"Brzo, nego kako! Kad se puca, nema šale."
"I od brzine ti se obuća zapalila? E, to dosad nijesam čuo!"
"Nije od brzine", naljutih se. "Ko kaže od brzine? Cipele mi nijesu bile na nogama. Tijesne, pa ih skinuo, pa u onom goroglavcu zaboravih da ih uzmem. U baraci su izgorele."
Tako — lažem naveliko kao da me đavo uči. Nijesam znao kako to nekad i bez pripreme glatko ide. Dovoljno je da se prag pređe, a poslije se jedno na drugo nadoveže i leti se sve dalje da se ne padne i da laža lažu ne stigne. Čak je i zanimljivo, jer stvar se grana, stvara šumu, od istine pravi maglu da se sakrije kad do nevolje dođe. Istina je samo da smo u stražari našli dvije puške i nečiju torbu a hljebom i konzervom. Bilo je i nekih dronjaka pod klupama, možda su bile i cipele, možda su baš i izgorele: više nije imalo vremena da se gleda, neko od naših je spolja posuo benzinom i zapalio. Tako lažov i nehotice može da napipa neke istine koje su bile zaboravljene, a zato nije sasvim siguran šta je izmislio a šta ne — to je njegova stvaralačka prednost nad onim što ga sluša i gotovanski prima ili sumnja.
Ovaj još uvijek sumnja i pokušava da me zbuni:
"Uhvatiše li oni onda komandira Šingeljića?"
"Uhvatiše, pa ga pustiše."
"Zivog?"
"Zivog. Obećao je partizanima da raspusti četu i sve im je obećao što su tražili."
"Ma, meni se čini da je on poginuo."
"Poslije je poginuo, u borbi, na Šatoru: ispod brade ga pogodilo, a navrh glave izbilo."
Tu mi je pomogao pramičak istine koji se našao u blizini. Kad drugi put zatreba, može da se ne nađe — a šta ću onda? Propalo bi mi ovo što je dovde uspjelo. Da ne bi došlo dotle, treba stvar što prije da se preokrene — dosta je on mene provjeravao, sad ću ja njega.
"Nek priča šta ko hoće", rekoh, "Talijani su dobri ljudi."
On promrmlja nešto — izgleda da se ne slaže.
"Sasvim su dobri — miruju dolje i daju."
"Ne daju oni što su dobri, nego im drukčije ne može biti."
"Kako ne može? Jesu li nam oni gazde?"
On opet progunđa: osjeća mamac, pa neće da zagrize.
"Zar nijesu?"
"Jesu, kad si zapeo", reče. "Ali ovdje ni za gazde nema sreće. Vidiš li kakva je ova zemlja? Izgleda da je ima, a nema je, nego je to samo obučen kamen. Dolje je kamen, a ispod kamena šuplje — jama, rupa, ponor, potok, svašta — sve što valja i ne valja kroz te rupe dolje propada. Počneš da oreš, a kamen dočeka i slomi ti raonik; baciš sjeme u zemlju, a ona ti ga ukrade. Zato ovdje gazde gube gaće, a kad ih to ne opameti — onda i glave. Koliko sam ja tih gazda zapamtio — svi su otišli. I veliki, proždrljivi Bušatlije davali su ovdje više nego što su odavde uzimali — biće da su zato i propali. Pogledaj samo kako se zovu mjesta: Prokletije, pa Vragobija, pa Lelejska gora, s jedne strane Crna sreća, s druge Zlorečica i Pobljenik i Džakovica — krvava livada. A Talijani su htjeli tu da vladaju, a da krvlju ne plaćaju. Kako, de mi kaži! Ko bi ih branio od partizana da nije nas? A zar bi ih mi branili da ne plaćaju?... E, pa nek plaćaju kad moraju, zaista ih zato hvaliti neću!"
Gledamo se kao pokeraši: daleko smo zabrazdili, nazad se ne može.
"Kad tako misliš", upitah ga, "što nosiš bradu?"
"A ti što je ne nosiš kad misliš to što misliš?"
"Nosio sam je do prije neki dan."
"Vidim, odmah sam poznao. A zašto si je obrijao?"
"Smeta mi u poslu, opaze je izdaleka. Ovako mi je lakše."
"Da se privlačiš — dok te negdje ne smažu. A meni je bolje ovako."
"Da se ne vidi šta misliš?"
"Bolje je kad se ne vidi šta se misli, a najbolje je kad se ništa ne misli. Prosto ništa — pustiš da raste šta raste i da sve ide kako ide — nekud ide. I ne uči nikog ništa: svako zna šta treba, a niko ne radi ono što treba nego ono što mu se sviđa."
Čini mi se da se prevario, a nijesam siguran. Prevarila ga je moja brada, sad kad je nema, i otkrio je karte — ako su to prave, ako nema i neke druge u rezervi. Mogao bih i ja moje karte da otkrijem, samo kad bih znao zašto. Sad bi to bilo dosta zamršeno, a dovelo bi samo do toga da se prekine igra. Meni se baš ne isplati da je prekidam — sviđa mi se ova igra: skraćuje vrijeme, vježba živce i otkriva mi neke sposobnosti za koje prije nijesam znao. To je kao u jesen, predveče, kad su prozori otvoreni, kad se u oknima stvaraju odbijesci predjela s preokrenutim pravcima: sva se dolina preokrene kao rukopis u ogledalu, put se zabijeli tamo gdje ga nema, voćnjak se stvori nad prazninom požnjevenih njiva, rijeka poteče gdje nikad nije tekla. Nekad mi je to bila igra — pokrećem polako prozorska krila, mijenjam odbljeske, premještam kuće, voćke i livade. Možda se još tada začela u meni želja da svijet promijenim, djetinjasta i beznadna, koja me dovde dovela...
"Svejedno", rekoh, "nije trebalo da donosiš brado ovamo."
"Zašto?"
"Ovdje ima đavola: zaoglave pa uzjašu,"
"Dolje ih ima više, svakojakih. Sve su uzjahali, i sami sebe, pa ne znaju gdje im je glava a gdje rep. Jednoga zbaciš, a dva uzjašu, pa se još počupaju da vide koji je gori. Šta je đavo pri tome zlu? Ništa!"
"Ima ovdje i partizana, a oni smude brade."
"Sad im nije do toga, preče im je da sklone glave."
"Ti ih žališ, čini mi se?"
Ostavio sam mu izlaz — da poreče; on ne pohita, kao što bi drugi, da ga iskoristi. Samo me pogleda sa žaljenjem i blagim prekorom — učini mi se da me neka dremljiva i stara narodna savjest otuda gleda. Ne znam je li lud ili se pravi. Možda ima sigurno zaleđe, pa se no plaši, ili je oguglao na prijetnje — zadrijema kad ih čuje. Pogleda me još trenutak, izgubi volju, zatvori oči i okrenu se na drugu stranu.
"I ja ih žalim", popustih uže, pa ga pritegoh: "što su ludi!"
On i to prećuta.
"Mrzi ih svako", nastavih. "Mora da ih mrzi i ko neće, ako neće da mu se kuća zapali. Dronjavi su, šugavi, gladni, sami, i gdje dođu — samo nesreću donesu. Rusi gube, Englezi planduju, a oni se još nečem nadaju. Čemu, kako? Je li se ikad nešto slično čulo?"
"Jeste", promrmlja on kao kroz san. "I bilo je."
"Kad je bilo?"
"Davno", promrmlja sa zatvorenim očima. Izgledalo je da je to sve što zna, ali on s naporom, kao da iz mutnog sna i iz dubokih pećina izvlači, produži sporo i zamršeno: kad je Kara-Mehmed paša s Malesijom pod nož stavio Gornju Leleju — jednima je kuće palio, a drugima glavarstvo davao, da zavadi, da lakše vlada. Sve slomljeno i zavađeno, popaljeno, ojađeno — jedva se našlo desetak ljudi da se odupre. Odmetnuli su se, i s njima Bacan, vojvode Mirčete Krivoga sin, i na glavi mu nekakva kapa. Proglasili su da je to vojvodska kapa, ostatak stare slobode i države, pa je puklo po narodu "Osta kapa na Bacana", a s druge strane je odjeknulo "I poljačko carstvo propade, a lelejska kapa osta." Jedno vrijeme su se vili oko sela, gdje se i sad Kapa zove, i ubijali agalare i ranili pašu iz Gusinja, a poslije su se pomakli u Lelejsku goru i posvađali se između sebe. Jedan se i poturčio, drugoga u zasjedu namamio i ubio, treći je u Lakce pobjegao a četvrti preko Starog Vlaha. Raspadali su se i otpadali, a opet je stara kapa do Kara-Đoka dočekala. Poslije...
Ne doreče, ili ja nijesam čuo. Šta poslije? Čekam i čekam a on ćuti, čak i ne diše, nema ga — iskrao se kao sjenka. Učini mi se da je i bio nešto dosta slično sjenki: duh naroda ili plemena što ga je moja mašta stvorila da se zabavi u dokolici. Guslao je bez gusala i pjevušio kao uz gusle: "A u doba vojvode Lakića, i svetoga Petra Petrovića, kad smo turska raja postanuli, nijesmo se Turcim' poklonili, niti smo im ruke poljubili. Za plijen smo plijen uzimali, a za glavu dvije otkidali, i svakoga svoga osvetili"... Pominjao je neka imena i događaje koji su se ponavljali, time me najzad uspavao a tišina me probudila. Podigoh glavu i začudih se: nije nestao! Tu je, spava... Brada mu je puna sunca, glava mu je skliznula s torbe. U torbi mu je komad hljeba i debela knjižurina Životi svetaca, prevod s ruskog od episkopa Nikolaja. Voli kuca jaja dopisah pored imena prevodioca, sklopih i vratih knjigu u torbu. Ako starac nekad pogleda to mjesto, pomisliće da ga je đavo dopisao.