U ovom romanu:
nazivi mjesta,
imena ljudi i
događaji su
ISTINITI
Bježeći iz bosanskog ratnog kazana, tumarajući "od nemila do nedraga", izbio sam u jedinu zelenu pustinju, koju nazivaju Kalifornija.
U nju je, ali sa suprotne strane, banuo još jedan moj sugrađanin, Mostarac, i moj dugogodišnji poznanik, Zoran. Na osami tuđine proveli smo mnoge noći i napričali o svakomu i svačemu. Govoreći o ljudima našega porijekla, kojih je u Kaliforniji desetine hiljada, izrekao sam mišljenje:
—Čudno je kako su naši ljudi, ovdje, izgubili toplinu druženja i gostoprimstva. Upoznao sam ih mnogo, ali me ne pozivaju u svoj dom.
—Moja iskustva su drugačija —usprotivi se Zoran i nastavi —Bio sam kod više njih toplo primljen, u njihovim domovima.
—Kako susrećeš takve? —upitah.
Na razne načine. Evo. Ispričaću ti jedan od tih slučajeva.
Tu, na "Coloradu", prije nekolike sedmice, zaustavi se automobil, suvozač spusti staklo, pa poče da mi govori nešto. Sa naporom sam odgonetao o čemu je govorio. Pitao me je za trgovinsku kuću "Target". Izvinjavajući se zbog oskudnog engleskog jezika, počeo sam da objašnjavam gdje se nalazi robna kuća koju je tražio. Zahvali se i poče da podiže staklo. Zastade da dopita odakle sam došao. Odgovorio sam da sam izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Nadoveza na našem jeziku, zanimajući se za status i stanje moje porodice. Razgovor na maternjem jeziku me obeselio, a prijateljstvo koje je pokazao prema meni, i dirnulo me je. Izdiktirao je adresu: "Yelich Vule, 3161 Poplar Blvd., Alhambra, CA 91803 i najsrdačnije pozvao da ga posjetim.
Posjetio sam njegovu porodicu već nekoliko puta —nastavio je. —Divni su ljudi. Povesću te, da ih upoznaš, prvom prilikom.
Pamtiću taj februarski dan 1996. godine, kada me je Zoran povezao iz Pasadene u Alhambru. Pljuštala je, za kalifornijske prilike, neobično jaka kiša. Asfalt je, u tmurnoj noći, gutao svjetlost automobilskih žarulja, pa je vožnja bila neprijatna, činilo mi se, i nesigurna. Još svjež u Americi, pod utiskom baš te kiše, mislio sam da je ovaj kraj pun padavina. Sljedećih mjeseci sam se čudio suši, jer baš iza te noći, osam mjeseci nije bilo kiše. Ova ogromna ljudska naseobina je vonjala kao stado po izlasku iz nenatkrivenog obora u vrijeme poslije dugih jesenjih kiša.
Zaustavili smo se pred kapijom, iza koje su vodile stepenice do ulaza u kuću. Prva pomisao bijahu srednjovjekovni dvorci, koji su uvijek Gore, na brijegu, na visini, van domašaja pogleda prostih ljudi i prostog života. Kiša i mrak su sprečavali da vid izvedem do visine kuće, pa sam ga sklizao na terase, koje su okrenute prema jugu i zapadu. Dovoljno je sjediti na njima, pomislio sam, pa da u čovjeku, u samom nastajanju, zamru i klice apatije i dosade. Ispod obje terase, koje su duge koliko i zidovi kuće, nakošeni su parkovi, kao da i oni izviruju da se pokažu, neveliki, ali otprve ukazuju na tvorca koji je od ideje i dobrog ukusa. Iz druge ulice, iza ugla zapadnog parka, uočavam ulaz za donju etažu kuće, koji Yelichi izdaju u najam. Malo dalje je i sporedni ulaz-izlaz njihovoga doma.
Dnevna soba, u koju sam domalo uveden, doima se jedinstvenom toplinom. Stolovi, fotelje i sofe su prvo na šta slijeću pogledi. Nestandardne su i, nedvosmisleno, upućuju na dobro finansijsko stanje domaće čeljadi, ali i više od toga, na njihov istančan ukus i stil življenja. Bogata kućna biblioteka ukazuje na stanare koji se svakodnevno služe knjigama, na obrazovane ljude, na ljude čija znanja treba respektovati. Pogled zastaje na maskoti, ženi srednjih godina, uspravnoj lutki visine petogodišnjaka, obučenoj u odjeću živih boja, skladno vezenoj kao arabeske, u kojoj prepoznajem tipičnu starokrajsku ženu, Šumadinku. Ona dominira prostorom, domaćinima znači više od onoga što u ovome času mogu da pretpostavim. Iznad je uljana slika istoga lika, u dinamičnoj pozi: Šumadinka sa preslicom. Ovo bi mogle biti Vulove uspomene na majku, pretpostavio sam. Na tim mislima sam prekinut i predstavljen glavi doma.
Uobičajeno predstavljanje trajalo je kratko, jer čemu sve to kad ćemo domalo, i tako i tako, postati prijatelji.
Domaćin Vule Yelich, Kacha i Mile, supruga i brat, dočekali su me kao da sam neka važna ličnost i njima od značaja, a dobro su znali da sam inokosan i nejak, kao kosovac na mećavi i zaleđenom kopnu. Sve troje, na svoj način, utrkivali su se da mi ukažu pažnju, novom prijatelju i zemljaku, kako me počeše nazivati.
Gostio sam se kao ikad iko, i tu veče ponio za sjećanje, kao važan događaj u četvorogodišnjem izgnanstvu.
Bračni par Yelicha su osamdesetogodišnjaci. Kachu već napušta pamćenje, a Vula drži u izuzetno visprenom stanju.
Prije nekolike godine, do tada, kao suva drenovina snažan čovjek, na Vula je nasrnula neumoljiva Parkisonova bolest i tvrdo ga uvezala za invalidska kolica. Nedugo poslije toga, Kachu su, istovremeno, razdirale nekolike bolesti, te od izuzetno viđene žene satvorile onemoćalu staricu.
Preko osamnaest mjeseci sam redovan gost doma Yelicha. Istinski smo se sprijateljili. Od svih prijatelja kuće ja sam sada u njoj najčešći gost. Pored prijateljstva, mom tako čestom dolasku, razlog je i igranje šaha. Vule, nekad izvrstan šahist, iako teško bolestan, i sada igra onoliko dobro koliko i ja znam od te drevne igre.
U ovom periodu, u kući Yelicha, dogodile su se velike promjene, kojima sam svjedočio.
Prvo se Vule, na dirljiv način, oprostio od Kache, sa kojom je živio u sretnom braku pedeset i četiri godine. Fizički je onesposobljen da živi sam, pa je uslijedila teška životna drama.
Preseljava se u dom za stare osobe.
Tamo ne uspijeva da "nađe" sebe. Više sedmica živi u svijetu košmara i psihičkih poraza. Slijede specifične situacije, iz kojih se sretno iskobeljava.
Upoznaje pedesettrogodišnju Ljubicu Maksić. Vraća se u svoju kuću u Alhambru, sa Ljubicom zasniva brak, i započinje novi život.