Požega se nalazi u Srbiji, tridesetak kilometara daleko od Čačka i dvadesetak od Užica. Sedamnaest kilometara od Požege je selo Ježevica, ono je povremeno bivalo i opštinsko mjesto. Ježevica je rodno mjesto Vula Yelicha. Vrijeme njegovog rađanja se poklapa sa jednim od najtežih perioda u istoriji srpskog naroda, kojemu pripada i on. To je vrijeme Prvog svjetskog rata.
Najveća svjetska carevina, Austro-Ugarska monarhija, u skladu sa politikom širenja prema istoku, objavila je rat maloj zemlji Srbiji, koja ni na koji način nije mogla izbjeći taj rat, niti ga uspješno voditi sama. Uz pomoć još nejače Crne Gore, Srbija je odlučno ustala u odbranu. Nosila se hrabro, ali uspješno samo onoliko koliko je i mogla, pa je okupator otimao pedalj po pedalj, da bi ubrzo zavladao čitavom Srbijom. Tako se i Ježevica našla pod nogama bezdušnih austrijskih i mađarskih vojnika.
Okupator, iscrpljen ratom, nametnuo je strogu vlast, odvodio mladiće u vojsku, od seljaka otimao stoku i žitarice, a kako je vrijeme odmicalo, bivao je sve grabežljiviji i strožiji, pa je domaće stanovništvo dopadalo neimaštine i gladi, da bi ga na kraju dokopale boleštine: difterija, tuberkuloza i španjolska bolest. U Srbiji je, tokom rata, poginuo svaki drugi muškarac. Zemlja je bukvalno osiromašena, a preživjelo stanovništvo je u biološkom grču za opstanak. Takvo stanje je, naravno, bilo i u selu Ježevici, koje je brojalo do tri stotine domaćinstava, među njima i ugledno bratstvo Jelića.
Tri brata Jelića su u devetoj deceniji života. Domaćin je najstariji Stanoje. Rat ih je zatekao u brojnoj zajednici seoskog domaćinstva, koje je i ugledom i imanjem, bilo među prvima. Opšta neimaština je snažno zapljusnula i njihov dom. Po onim narodnim: "U dobru je lako dobro biti" i "Glad očiju nema", radna i poslušna čeljad su, porastom neimaštine, postala nezadovoljna i neposlušna, pa kuća poče kliziti kao po nizbrdici. Dioba je bila prirodan nastavak, a kad su se počeli ženiti i unuci, do nje je moralo doći brzo.
—Ne ide!? — jedne večeri, iza siromašne večere, i tek utihle žestoke svađe ženske čeljadi, domaćinu Stanoju se oglasila misao i skotrljala niz bradu.
—Ne ide, više!? —i drugi starac kaza kao za sebe, ali se u tihom glasu osjećala i sva zabrinutost, koju hoće da podijeli sa braćom. Tu uz ognjište, i odmah.
—Ne ide, više. Nikako!? —i treći brat je poluglasom izgovorio zaključak izveden iz njegovih prethodnih razmišljanja.
—Dioba! —Nepotrebno potičući tek rasplamsalu cjepanicu, Stanoje prevali preko jezika riječ, koja u Ježevici i oko nje, ima samo ružno poimanje, i predstavlja prinudan izlaz, jedini prolazni tjesnac, za isposvađanu čeljad u seoskoj zadruzi.
—Dioba!? Nažalost! Moramo. —Drugi starac, srednji brat, kaza odmah, ne dade ni da Stanojeva riječ dopre do zidova kuće.
—Dioba!? I to je za ljude —kaza treći brat, i tim riječima zaključi večerašnje vijećanje, koje je brojna čeljad očekivala dugo, i sada pratila bez daha, šušnja i zveketa.
Na zakazani dan diobe, izdvojeni od ostale čeljadi, pred kućom, povijenih vjeđa i pogleda, dogovarala su se tri brata o dijelovima, koje je, po narodnom običaju, najstariji brat pravio a najmlađi birao prvi.
Nakon što je sa malo riječi i puno obzira, svaka trećina dodjeljena i usvojena, pozvani su njihovi sinovi, koji su pristupali svaki svom ocu, a ovi ih izmicali, svaki na svoju stranu, na rastojanja grupa od oko pedesetak koraka.
Jedna od te grupe je bila Stanojeva, a činili su je, pored njega, još četiri snagom opasana muškarca, četiri sina. Dobrivoje i stariji Dragomir, zvani Ljubo, su od prve Stanojeve supruge, koja je bila od Markovića iz Duškovaca, stali su sa očeve desne strane. Braća od druge Stanojeve žene, Kajsije, koja je od bratstva Ilića, Stamenko i Borivoje, stali su na lijevu očevu stranu. Sada je Stanojevo da svoju trećinu podijeli na četiri dijela, da sačini dvanaestine. Kćerima, Kajsiji i Ljubici neće odjeljivati, jer ovdje nije običaj da ženska djeca nasleđuju što, one su se udale i tim činom odrekle prava na očevinu. Nakon što se i ova četiri brata podijeliše, u miru i tišini, i oni pozvaše svoju čeljad i odvedoše na svoje dvanaestine.
Najstariji Stanojev sin Dragomir, zvani Ljubo, rođen je 1896. godine. Oženjen je Smiljkom, zvanom Smilja, koja je od njega starija tri godine i sada su joj dvadeset i pet. Sinčića su dobili lani, 1917. godine, krstili su ga po imenu Vukadin, ali i njega seljani već prepoznaju samo po nadimku, Vuco. Nakon diobe, Ljubo je prišao supruzi i djetetu, dijete uzeo u naručje, a supruzi dao mig, da pođe za njim.
Ljuba je na dijelu dopala oronula vodenica, jedna njivica i krava. Premalo za preživljavanje porodice, ali druge nije moglo biti, jer "dvanaestina je samo dvanesti dio imanja", govorilo se za najednom siromašne Jeliće. Krava ga je zapala na dijelu samo zbog toga što su se starci smilovali na malog neishranjenog Vuca. Bio je tu i pas, Ljubu ga niko nije ni dodijelio, ali se pas sam opredjelio uz vodenicu, uz koju je odrastao i koju je ljutitim lavežom čuvao već desetak godina.
U vodenici je od ko zna kad, vjeruje se da je to bilo prije stotinu godina, daščurinama ograđen jedan ćošak, za vodeničara, da se može opružiti između dva dosipanja mliva.
Taj će, miševima i zubom vremena izgrickani kutak, narednih godina tek začetoj Ljubovoj porodici biti jedini dom.