Ljubo Jelić je, kao i svi mladi ljudi kad se odjeljuju od roditelja, sa svojih dvadeset i dvije godine, bio pun zadovoljstva i vjere u življenje, koje zamišlja kao onu dugačku ježevačku ulicu, u početku usku, pa se neprimjetno širi, da bi, napuštajući selo, prerasla u širok međugradski drum, koji vodi u svijet beskrajno širokih i prometnih puteva i bogatih svjetova. Mlad, jak i vičan seoskim radovima, žena voljena, lijepa, zdrava, vješta u domaćinstvu i od svakog reda, te jednogodišnji sin, pa sve to na svom imanju, "niko ti ni de ni bre, sebi a posebi". Imanje je, zaista, malo. Ali, zaključivali su mladi supružnici, rijeka Gradnja i vodenica su same po sebi dovoljne na pragu života.
U slučaju da naiđu na teškoće, Smilja ima bogate roditelje, priskočiće otac, voli on nju, mada, eto, sada, neće da govori s njom, razmišlja Smilja. A i kako bi, on joj je bio našao mladoženju, lijepog, mladog i bogatog momka, komu je dao riječ da će mu dati kćerku, a ona, bezobraznica, zaljubila se u deliju ljepotana, "sa zakrpanim gaćama na guzici", pa hoće za nj ili nizakog. —Za nj!? E, nećeš, vala, ni za nj —bio je odlučan otac. I onda, ona i taj "goljo", skovali plan protiv njega, oca, najuglednijeg domaćina u opštini. Sa sandukom prnja, jedne kišovite noći, kad ni psi ne laju na prolaznike, njegova se Smilja iskrala iz kuće tom drzniku na ulicu, a ti oče, eto te tamo, tebe i momka komu si dao riječ. Domaćinsku riječ! A šta će reći svijet? Ukradena djevojka, kćerka pobjegla... Kako izići pred ljude? Da, tako je to, ali otac popušta pomalo, sa Ljubom već hoće da popriča, reklo bi se da to sve više i želi, a sa njom još nije proslovio, a prosloviće, i sada bi on kad bi ona pokazala malo upornosti. Priskočiće otac, bude li došlo do toga, u to Smilja nema sumnje, ali o tomu sa Ljubom nije govorila, nije da mu ne povrijedi sujetu, on ne voli da ga pomaže neko, ne, neće on to, pogotovo to ne bi prihvatio od tasta, prema komu ima snažnu potrebu da pokaže kako može sam, te da Smilja nije izabrala pogrešnog muža.
Ljubo je i ranije radio u vodenici, pomagao djedu i ocu, zna taj zanat. Biće bolji vodeničar od njih, jer oni su, u to je duboko uvjeren, manje radili nego što će on. Predlagao je i prije diobe, da se obnovi ustava, da se dorade zidovi zgrade, koji su pred obrušavanjem, da se presloži krov, kroz koji prodiru vjetrovi i kiše, da osvježe žrvnjeve, da iskrče kamenja ispred vrata vodenice, da se može bar čestito rastovarati i tovariti, te da, ono što nazivaju sobica, razvale i naprave pristojnu prostoriju da vodeničar, zaista, ima uslove za odmor. Ništa od toga nije ni moglo biti ostvareno, jer ko je Ljubo, pored toliko starijih muškaraca u kući, nisu ga ni slušali dok je to predlagao. E, sada je sve u njegovim rukama, pokazaće on njima ko je Ljubo.
Da bi vodenica radila dobro, pretpostavka je da ima dovoljno vode, a sada je nedostaje, razmišljao je Ljubo kritički posmatrajući ustavu, koja je kamenom ozidana suhozidina u vodi, a obrušila se na mnogo mjesta. Od toga posla će da počne, u nakani, da vodenicu dovede u dobro stanje. Biće to velik posao. Da nije tako, ta, starci bi to davno obavili. Velik jest, ali je i on zdrav i snažan, moći će ga uraditi do kraja ljeta. Ako malo uđe i u jesen, nije valjda takve sreće da će kiše početi rano. Zbog te mogućnosti počeće sa dublje strane rijeke, od vodenice, tako da će mu stalno bivati pliće i pliće.
Prvom poslu, o čemu je odlučio Ljubo domaćin, prišao je sa svom domaćinskom ozbiljnošću. Pronalazio je svaki srušeni kamen, i one što su pali pa ih voda odgurala i prije desetak godina, a gladna mjesta na zidu je zidao kamenjima koja je lomio u brdu iznad vodenice, pa skotrljavao i prenosio do mjesta uziđivanja. Iako u ledenoj vodi sa pola tijela, strpljiv je oko svakog kamena, okreće ga i kajla, dovodi u pravac kao da gradi dom. A kad na kraju dana prestane da radi, utrnulih nogu i modrih usana, sjedao bi na početak zida-ustave i sklizavao pogled niz zidinu, do posljednjeg kamena, mokrog, onog što ga je postavio malo prije. Divio se sam sebi, dobro je ovo, majstorski si ovo ozidao Ljubo, govorio je njegov poluglas koji pred naletom vodene huke, odnjiha čak i ispod njegovog uha. Tada bi pristizala Smilja, stala i podbočila iznad njega, i ona gledala ustavu njegovim vidom, pa podržavala slatkorječivošću. Ona je koju godinu starija od muža, pa za toliko i iskusnija, zna koliko je važna podrška mužu i domaćinu, i šta to Ljubu znači u času kad je od umora jedva i izišao iz vode. Izdizala je njegov učinak na nivo majstorstva, pri tom je i mislila to što je govorila, jer stvarno, ona i nije vidjela ljepše zidanih suhozidina.
—Imaš, zbilja, zlatne ruke —tim rječima je Smilja, svake večeri, završavala svoj hvalospjev.
—Preuveličavaš. Zid k'o i svaki zid —zaključivao bi i Ljubo, iako je izrazom lica govorio obrnuto, nije mogao povući dragost zbog njene hvale.
—Kad popraviš ustavu, već naredne sezone, od ujma će biti dovoljno brašna za domaćinstvo. —Jedne večeri, podbočena iznad njega, i nakon što su popričali o njegovom dnevnom učinku na zidu, Smilja je otpočela već danima pripreman razgovor.
—Hoćemo! —Ljubo se odmah nadovezao, očito i on spreman i raspoložen za dogovor, koji je, eto, nasreću, zapodjenula ona. Nastavio je —Koliko je mliva bilo do sada, bilo bi malo. Vodenica zimi ne radi, a kada ima posla, baš tada je Gradnja plitka, pa je ovaj rad na ustavi presudan, utrostručiće ujam. Biće to za nas sasvim dovoljno.
—Nadam se, i za kravu —obazrivo i upitno će Smilja, u namjeri da Ljubovu voljnost za razgovor održi do kraja.
—Nadam se —neuvjerljivo uzvrati Ljubo, zamisli se pa odlučno nastavi —kad budemo sigurni sa brašnom, ujimaćemo samo mekinje, a to je tri puta više. Biće dovoljno i za kravu —samouvjereno zaključi.
—Uz kravu, biće i mrsa dovoljno, kajmaka i sira —nadoveza Smilja, pokazujući da tako zamišlja buduće vođenje njihovoga domaćinstva.
—Morali bi imati i koju kokoš —predloži Ljubo.
—Baš sam danas mislila o tome —tiho kaza Smilja, da i glasom da na znanje, da joj i ne pada na pamet da sama o tome odlučuje, iako je to, po nepisanim pravilima, posao o kome brinu žene.
—Treba to —odlučno će Ljubo, shvativši njenu potrebu, saglasnost glave domaćinstva.
—Mislila sam... —zausti da kaže ono što je planirala ranije, ali se predomisli, ne usudi se da prevali preko jezika.
—Šta si mislila? Kaži! —zaskoči je znatiželjan, ali i naređivački glas domaćina.
—Pa, eto, mislila sam... Da majka, za mene, naleže, jednu kokoš —drhtav glas je odavao svu ozbiljnost prijedloga, koji Ljuba može i da razljuti. —Hm! —iz Ljuba izroni neodređen glas, koji ni on, a kamo li Smilja, nije mogao da smjesti ni u odobravanje niti u ljutnju. Zaćutao je, i bilo je vidljivo, duboko se lomio. —Dobro, neka naleže —konačno je odlučio, ali ne i bez suprotnih misli. A bilo je i sa njom tako, ni ona to ne radi rado, ali drugoga rješenja nema.
—Njivica, za povrća?! —opet bojažljivim glasom predloži Smilja.
—Ove godine će biti tako —odmah se saglasi domaćin, zamisli se, pa doda —Tako nam je.
—Biće dobro. Akobogda! Samo da nas posluži zdravlje —Smilja kaza pribranim glasom, kojim je željela da unese vedrine u razgovor, koji se zaključivao.
—Biće i ribe! —i Ljubov glas je nudio vedrinu.
—Pa da, i ribe! —veselo prihvati Smilja.
—A, bogami, od toga će biti mala korist, ali dobro —opuštenim glasom, propraćen osmjesima, kaza Ljubo i zaključi važan dogovor.
Opravljajući ustavu, Ljubo je krpio i vodenicu, tek onoliko koliko je bilo prijeko potrebno. A i radio je u njoj svakodnevno, mlio sve što su seljaci donosili. Smilja je vodila bitku na drugoj strani, prikupljala je kravlju hranu za zimu. Sa svog imanja, njivice, nije se mogla značajno pomoći. Sa konopom i sjekiricom, dnevno dva puta, pentrala se uz brdo, visoko gdje je šuma slaba, jer je morala izići iznad ograda koje su pod vlasništvom. Gore je sjekla i kresala grm, pa teškim bremenima, uprćena, kozjim stazicama, snosila do njivice i na njoj košare. Tu ga je razgrtala, a ono što je donijela prošlih dana, već suvo, unosila je i slagala u košari.
Poslije nesnosnih ljetnih vrućina i suše, potrefila se mokra jesen. Najavila se višednevnim jakim kišama, koje su Ljuba omele u poslu. Naglo pridošla Gradnja je napravila i prve štete, dio novosazidane ustave je obrušila. Smilja je prekinuta u pola posla. Neiskusna sa grmom, mislila je da će zamišljeni posao obaviti brže, pa je toj obavezi prišla kasnije nego je trebala. Kišovitost je i njoj bila od štete, od donešenog pola je gnjilo. Ni na koji način Smilja ne može da pripravi zimnicu za kravu, to im je konačno jasno, mada joj je i Ljubo priticao u pomoć. Jedina nada je kratka zima, zaključili su i predali se božijem davanju, kako bi ponekad znao da kaže Ljubo.
Ljubov otac je iz pozadine pratio šta i kako rade sin i nevjesta. Nije se uplitao u njihove planove. Niti ih pomagao. Ali je, nakon što je vidio sa koliko kravlje hrane ulaze u zimu, kazao da je to premalo, i da se pogrešno nadaju kratkoj zimi, jer, objasnio je, nakon onakvog čelopečnog ljeta zima će imati zube. A kad se zima primakla, jednog dana, Ljubov otac banu pred vodenicu i najavi mećavu, koju je prepoznao po bolu u krstima, kako je rekao. Došao je da preuzme kravu i izimi je on. Nedovoljno hranjena krava, inače steona, već je povukla mlijeko, do neki dan se izmuzivalo tek za Vuca, sada nema ni toliko, pa su ovu ponudu oca i svekra prihvatili bez dvoumljenja. Shvatili su je kao jedini izlaz za kravu. I, zaista, da nije bilo tako, krava bi lipsala od gladi još u prvoj polovini zime.
Ljubo i Smilja su u radu zapinjali punom snagom, premarali se, pa su se radovali smračivanju, da se spuste na postelju, odmore i ispavaju. Prezaposlenim ljudima je stalno malo vremena, nepoznat im je pojam dosade, tako je bilo i sa njima. Ali kad su ih jesenje kiše satjerale u tjeskobu, prašinu, hladnoću i vlagu vodenice, najednom ne znaju kako da potroše dan, kako da prevaziđu dosadu. Oboje su odrasli u domaćinstvima sa po nekolike desetine članova, tamo se stalno događalo nešto, pa makar i svađa, ali nije bilo dosade. Sada ne znaju šta će od sebe, vani ne mogu od kiše a unutra... —Ucrvaću se od dosade —Desetine puta na dan je Ljubo ponavljao ovu rečenicu, i iza nje ustajao, koračao po vodenici, pa poraženo sjedao.
—Sve je bilo i prošlo, pa će proći i ovo —ne imajući povoda za utjehu, Smilja bi svaki put odgovorila na ovaj način.
A nije prolazilo. Naprotiv, na kišu se nadovezao snijeg, koji se neće otapati do duboko u proljeće.
Noć prvog snijega, koja se desila dan po odvođenju krave, tačno po najavi Ljubovog oca, bila je kao noć igre neobuzdanih demona. Teški bijeli oblaci pojavili su se sa rađanjem dana, i čitav dan prijetili kao da će spojiti nebo i zemlju. Sa sumrakom su doplovljavali vjetrovi, huka i zavijanja. Supružnici su ležali na gunjcu na podu, čije je ćoškove talasao vjetrić, koji se sve uvjerljivije probijao kroz napukle daske-zidove i procjepe između njih. Pribili su se jedno uz drugo, da bi im bilo toplije i običnije. Vjetar je fijukao i iz časa u čas prijetio više, čas kroz pod mokar od Gradnje, čas kroz tavan, koji se bunio škripom i ljuljanjem, a kad vjetar promijeni smjer duvanja, onda u vodenicu ulazi kroz šupljine zidova, kojih ovdje nije malo. Kako je noć hvatala maha i strah se naseljavao u Smilju. I u Ljuba koji nije plašljiv muškarac, ali se brinuo pitanjem, hoće li vodenica moći da se održi uspravno. Kad je dijete, moglo je to biti iza pola noći, počelo da plače u snu nekim njemu nesvojstvenim glasom, glasom strave, a po svirci zavijanja oluje, roditelji su se krajnje zabrinuli.
Smilja je ustala, od nekoliko pokušaja uspjela je da upali luč, prinijela ga iznad kolijevke u zavjetrinu, u želji da svjetlost donese djetetu mirniji san. A zbilo se obrnuto, plamen luča je poslušno slijedio zov nepogode, čas zasija punim plamenom, čas se umanji u žižak i potpun mrak. Ta bjesomučna prijetnja, svjetlo-mrak, izazivala je ludilo. Kad se zanjiha plamen luča tako brzo da ga zjenice oka ne mogu vjerno prenijeti svom naručiocu, mozgu, u glavi tvori se zbrka i haos koji otvorenim putem kidiše na psihu. Psiha djeteta je najtananija, ona se prva pobrkala i upustila u obračun sa svim i svačim.
Djetetova glava se tresla i samrtnički zapomagala. Krov škripi i poigrava kao da je na oprugama. Oluji su se otvorili svi vodenički procjepi, duva unutra kao i vani. Smilja, sa naporom, dolazi do kolijevke, dograbi dijete, steže uz grudi, gurana vjetrom i strahom, pada po Ljubu, pa ga, snagom kliješta, priteže djetetu i sebi. Raspojasana oluja smjenjuje zube, iskihuje zalihu hladnoće, koju jedan guber ne može da zaustavi na putu do kože već smrznute čeljadi.
Najprije Smilja, a onda i Ljubo, glasno mole Gospoda da pomogne, da ih spozna u noći čudesa. Krov sve opasnije podrhtava, prikazuje se čudna bjelina nimalo vidne noći.
I onda, neočekivano, sve utihnu. Čak je prestala da se čuje i vječito bučna Gradnja. Ni daška.
Potraje kratko, a onda se izvali olujetina, kao da se tamo negdje zaustavila samo da se prestroji, okupi na jednom mjestu i onda da odlučno nasrne na vodenicu. I grunula je.
Zidovi su se oduprli još jednom, uz škripu raspucavanja i njihanja iz nemoći. Istovremeno su u vodenicu doprle i prve snježne pahuljice, suve i ledene.
Snijeg lapti. Priroda stišava glas. Rijeka Gradnja se opet oglašava umirujućim dahom. I dijete je prestalo da plače. Smilja i Ljubo mole se Bogu, u nadi da će preživjeti i zdravi dočekati jutro. Oni i vodenica. Kad su to najmanje očekivali, pospali su.
Kaže se da iza mećave nailazi lijepo vrijeme, u ovom slučaju je bilo baš tako. Po buđenju, najprije je blještava svjetlost, pa onda blažen mir prirode, na čeljad djelovala ospokojavajuće. Razbuđivali su se brže i laganije nego ikad prije, i bili odmah orni za razgovor. Straha kao da nije ni bilo u onoj mjeri, rađaju se nove brige, dnevne zapitanosti, bez primjesa čuda, a pojavile su se odmah po otvaranju jutarnjih očiju i viđenih slika bjelina, naročito one prve, na guberu, snijeg visine podlaktice. Pod vodenice je potpuno prestrt snijegom, a u jednom od ćoškova, kao da je to noćas neko vješto izveo, snijeg se oblikovao u piramidu, sa bazom pravouglog trougla, visine do pojasa. Nakon što su ustali, i uvjerili se da je vani savršen mir, i savršeno bijel vidikovac, brda i dola, i vani snijeg debljine pola čovjeka, misli su krenule u potragu izbavljenja. Ljubo je sa naporom otvorio vrata, a ona se upravo zbog snijega i otvaraju unutra, sa poda je nogom odgurnuo nužnu količinu snijega, da bi ga iza vrata dočekao smet, koji je do vrha zazidao vrata.
Domaćin je sve do uveče prosjecao izlaz. Sljedećih dana je lopatom prebacivao snijeg u Gradnju, i tako pravio usjeke širine koraka, da bi oslobodio zidove vodenice. Iza toga je proširivao prostor ispred ulaza i oslobađao put do drvarice da bi i Smilja do nje mogla pristupiti.
U toj i takvoj slobodi kretanja Ljubovi su proveli zimu, jer snijeg nije kopnio do proljeća. A oskudici nije bilo kraja, ni u odjeći ni u obući, ni u hrani ni u ogrijevu, a što im je posebno teško palo, slabo su stajali sa pokrivkom.
—Spomenulo se ne povratilo se. Akobogda! —govorila je Smilja pri kraju zime, kada se iz sela moglo pristupit, onim prvim koji su dolazili, da ih vide, da se uvjere da su živi, jer je bio pukao glas po selu da Ljubovi nisu preživjeli noć mećave. —Nisam se nadala životima, pogotovo me bilo strah za maloga Vuca. Nazeb nije silazio s nas, temperatura gotovo vazda, hladnoća i vlaga su nam sisale krv, a nje nije moglo biti sa onakvom prehranom. Spomenulo se ne povratilo se. Akobogda. —Kako bi priču počinjala, sa istim rječima ju je i završavala, pa sagovorniku upućivala neuvjerljive osmijehe.
Zaleti, kojim su Jelići obnavljali snagu, bili su dugački i neuvjerljivi. Ljubo se još i oporavljao, ali Smilja, čitavo proljeće je poboljevala, bila na granici leći-ustati.
Mali Vuco je prošao najgore. Jednoipogodišnjak zazimio je zdrav i jak, na nogama čvrst i brz kao vižljasto kozle, a iz zime iskobeljao bez snage, damara i mesa, kost i koža, govorila je majka Smilja, i dalje plašeći se za njegov život.
Negdje sredinom zime, nakon groznice iz koje nije ustajao četiri sedmice, prestao je da hoda, vratio se puzenju. I pored upornosti roditelja da prohoda, dijete je nastavilo da puzi i u ljeto. Bio je to preozbiljan znak za uzbunu, o tome su roditelji pričali često, ali nisu znali kako da dođu do lijeka. Majka je kod djeteta uočila još jednu promjenu, kojoj u početku i nije pridavala veće značenje, ali će se kasnije jako brinuti oko toga.
U djeteta je rastao stomak, na nj nije moglo dram mesa da se nanese, a stomačić je vidno rastao. Nije to bilo kao kod debeljuškaste djece, u Vuca je trbuščić rastao ne ovisno o tijelu, iz boka je ličio na oblik stomaka bremešne žene pred porod.
Djetetovo stanje je sve manje obećavalo oporavak, jednako je mršav, i ne pokušava da hoda, stomačić raste za svoj groš, i uz sve to, dijete se navadilo na rijeku, otvorilo novu roditeljsku nevolju.
U njemu se pojavila neka potreba da upuže u Gradnju. Možda je ona došla od toga što je nizastranu, jednom je rekla Smilja u brižnom razgovoru sa Ljubom. Čim uhvati tren roditeljske nepažnje, kao gmizavac, svom hitrinom upuzava u vodu, u plićak, tamo se igra nejasne igre, bez obzira koliko je voda hladna. Sve što imaju je na vodi ili uz vodu, pa je čuvanje djeteta od vode gotovo neostvarljivo. Već se dvaput dogodilo da ga je zahvatala matica, a roditelji spašavali u zadnji čas po život. Hoće li i treći put, ili će, nedajbože, o tome nesmiju ni doreći misao. Moraju još više paziti na dijete, a moraju više i raditi, jer zima će opet doći i pitati, šta ste radili proljetos i ljetos.
Bezemljaš, Ljubo je odlučio da uzme u najam na godinu dana jednu oranicu, te da na njoj zasije i zasadi, i tako se opskrbi za narednu zimu. Za potrebe oranja najprije je morao naći nekoga, ko je takođe sa jednom kravom da upari u plug. Uvijek je to bilo teško riješiti prvi put, jer kad se upari, ne rasparuje se godinama, dok jedna strana ne ostane bez krave ili nabavi drugu. Ljubo je imao težak posao dok to nije riješio sa starcem, koji je imao staru kravu pa se bojao da pod teretom ne lipsa, a s druge strane, on nije više mogao da obrađuje zemlju, već godinu dana nije orao niti uprezao kravu. Učinio je to samo da pomogne slabunjavo Ljubovo dijete, kazao je i teška srca pristao.
Ljubo se latio poljskih poslova, orno, zadovoljan kvalitetom i veličinom unajmljene oranice, bio je uvjeren da će napraviti solidnu ljetinu, i ući u drugu zimu opskrbljen. Brašna od ujma će imati, a ko ima brašna nije gladan, govorila je Smilja i predlagala domaćinu da više radi za kravu nego za čeljad. Tako je i bilo, posijao je ječam, kukuruz i zob, najprije, a onda sa manje napora krompir, pasulj i kupus. Imao je dovoljno gnojiva, uradio je sve kako rade dobri ratari, pa se sa razlogom uzdao u dobru ljetinu.
Novcem valja platiti najamninu i sjeme, veresiju uzetu na tri mjeseca. Taj novac je na Smilji da ga zaradi, kupljenjem kajmaka i sirenjem. A kako će bez posuđa? "Sirotinjo, i Bogu si teška!". Snalazila se na čudesne načine.
Prikupila je dvadesetak kilograma, što sira što kajmaka, uprtila se i otisnula sedamnaest kilometara do požarevačke pijace. Osiromašeni ljudi su mučni kupci, već ovim odlaženjem, shvatila je Smilja, kada se i vratila sa pola neprodate robe.
Kasno uveče, poslije trideset i četiri kilometra pješačenja, kao poražen vojskovođa, svalila se na prag i požalila na umor, ali i slutnju da se roba ne može prodavati, eto, ovo što joj je ostalo, niko nije htio ni džabe. Ne zna čemu toliki trud i muka, i da li će to više i da radi. Tako je govorila samo sinoć, jer kad se odmorila i malo bolje razmislila, druge joj nije moglo biti, pa je već sljedećeg dana zasukala rukave i sirila.
Sa onim što je vratila, za desetak dana, opet je sakupila za pijace, i opet se otisnula ka Požegi. Prošla je malo bolje nego prvi put, ali ipak bolje, sa više nade u sljedeće odlaženje.
Ovo je Smilji prvo bavljenje sa pijacom, a ono ima, kao i svaki zanat, svoja pravila koja se mogu naučiti samo ponavljanjem, kako se to obično kaže iskustvom. U ovom slučaju je u pitanju povjerenje kupca. A za to trebaju čistoća prodavca i robe, i naravno kvalitet. Kad se stekne povjerenje, i kad se zna kojim danima se donosi na pijacu, steknu se stalne mušterije, pa se, ona teška početnička prodaja, pretvori u donošenje narudžbi. Smilja je bila zapaženo čista žena, (a koja to zgodna žena nije i čista), oko mlijeka je znala i pravila je zaista kvalitetan kajmak i sir, jedino su joj bili nerješivi sudovi. Već nakon nekolike prodaje i to je počela da rješava, stvar po stvar.
Otplatili su za oranicu i za sjeme, prije roka, pa shvatajući značaj krave u njihovom domaćinstvu, za koju ipak neće biti zimnice kako su planirali, odlučuju da u najam uzmu i jednu livadu. Smilja će namaknuti novac, tvrdila je Ljubu, koji se plašio nove veresije. Namakla je i za novu veresiju, ali je to ostvarila zadnjim snagama, jer nikako nije mogla da se oporavi od zimskih slabunjavosti. Premnogo je radila, premnogo pješačila, a hranila se slabo, ali ono što ju je potpuno onemogućilo da ide na pijacu, bila je bremenitost sa drugim djetetom.
U lanjskim dugim i mornim zimskim noćima, Smilja i Ljubo su razgovarali dugo o svakom i svačem, pa i o djetetu koje se već najavljivalo. Željeli su da bude žensko. Muško i žensko i dosta je. Oni imaju nevolju da su na malom imanju, znaju šta je to, pa će učiniti sve da, do Vucove dvadesete godine, kupe toliko koliko je dovoljno za jedno domaćinstvo, a ako bude sestra, a nadaju se da hoće, ona odlazi iz kuće, Vuco na imanju ostaje sam. Bude li muško, neće valjati, oni za dvojicu teško da mogu nakupovati zemlje i napraviti kuće. A nije ni ljudski, rađati djecu bez reda i načina, od svoga praviti sirotinju. Ljudi imaju pravo na djecu, po volji im, ali samo dotle dok za njih imaju način. U njihovom slučaju je to samo muško i žensko.
Kad su se obavili glavni godišnji poslovi, otplaćeni dugovi i prikupljanje ljetine privodilo kraju, jednoga jutra, držeći ozdo stomak sa obadvije ruke, Smilja tihim glasom kaza Ljubu da će roditi danas, pa da on zbog toga, jutros, ponese i dijete sa sobom na njivu, te da radi kako su se dogovorili sinoć. On joj ne treba, voli da bude sama, dok rađa.
Nakon što ih je ispratila, užurbano se dala na pripreme. Prostrla je jedan izderani gunjac, kojim je pokrivala kravu kad nazebe, a za ovu priliku oprala ga je ranije i naumila, poslije poroda, da ga odbaci u Gradnju. Uzela je nožice i stavila ih uz rub gunjca, jer njih ne smije da zaboravi. Provrela je vodu i kazan privukla na dohvat ruke. Uz nožice je prislonila iglu, konac i pelene, te legla u zadnji čas.
Ljubo je čitav dan Smilju nosio u mislima, odlučivao da strči do vodenice i da je vidi, a možda i pomogne, možda i spasi život, ali pri pomisli koliko bi ona bila nesretna zbog toga, izdržavao je i dočekao predvečerje. Prilazeći vodenici, koju još ne vidi, a ukazaće se iza sljedećeg zavoja, spopala ga je drhtavica, morila ga prva slika na koju će naići. Je li živa? To se pitanje uvuklo u misli i nikako da ga smetne. Voli je i ne zna kako bi bez nje. Nije mu dala da ostane kod kuće, ne želi da on gleda njenu muku, da se bar ne muči on, zna to Ljubo, dobro on poznaje svoju Smilju.
I u najvećoj porođajnoj muci, Smilja je mislila na Ljuba, znala je i koliko je on, gore na brdu, zabrinut za nju, pa nije prestajala da moli Boga, da joj pomogne, da se porod završi sretno, zbog nje, sina, novorođenčeta, ali, ipak, najviše to želi zbog svoga Ljuba. Najviše, ne zna sebi da objasni zašto je to tako, ali zna da je Ljubo jači dio nje, za njega bi sve pa i život položila. Nošena takvim mislima, po prvom nagovještaju sumraka, vjerujući da zna tačno gdje je Ljubo u svakom trenu, pridigla se i zaustavila na pragu, da bi on, čim se pojavi iza zavoja, ugledao nju i njen osmjeh i u trenu oslobodio naboja koji su ga zajahivali čitav dan.
On se pojavio po njenom, i ozario kako se i nadala, pa je doviknula ono što je smislila dok je još ležala:
—Vuco! Dođi da vidiš malog brata.
Nakon prve radosti i sreće, Ljuba zapljusnu neraspoloženje, čak i ljutnja, jer sina nije planirao ni želio, pred njim se najednom prostrla nevesela budućnost i dioba braće, koja nemaju šta da dijele. A Smilja, naprotiv, eto, sada voli što se našlo muško, još pod dojmom bolova zaključuje, a ne da je žensko, pa da se pati, kao što je danas patila ona. Sina je dočekala rado, pa će mu i predložiti takvo ime, Rade. Ljubo se nije protivio, kad ti je rado, veli, neka ti i ostane rado, Rade.
Neiskusni u planiranju godišnjih porodičnih potreba u hrani i ogrijevu, iako su mislili da će im preteći svega, oni će i u sledećoj zimi oskudijevati u svemu, a naročito u drvima i mrsu. A svaka zima traje dugo u siromašnoj kući. Jedino su dovoljno imali brašna i pasulja, možda bi bilo bolje da im je nestalo i pasulja, jer ih je on uništavao jednoličnošću ishrane. Lanjske zime ispaćeni, uz lošu ishranu i težak proljetni i ljetni rad, u prvom naletu zime, porazboljevali su se svi. Svakog dana, čitavu zimu, neko od njih četvoro je bio pod visokom temperaturom. Bilo je perioda kada su svi, kao opijeni, nemoćno ležali, nije imao ko kome ni vode da doda. Djeca su bila boležljivija od roditelja, Vuco zbog toga što se vruć iskradao iz gunjina, a Rade zbog malog i rijetkog mlijeka, što je obavezni pratilac bolesnih i neishranjenih majki. Kad malo prizdravi, kad počne bolje jesti, i mali će živnuti, govorila je Smilja. Nažalost, ove zime su to bili samo rijetki i kratki periodi. Ubijala ih je vlaga, kao da žive u rosnoj magli, stalno su Smilja i Ljubo govorili o tome, gledajući kako vlaga pije dječiju krv.
Jednoličnost ishrane, samo brašno i pasulj, je uzročnik sve goreg njihovog zdravlja. Ove zime je u Vuca još izražajnije rastao stomačić i neprirodno stršio na mršavom i rebrima išaranom tijelu. U takvim okolnostima, jednog dana, Ljubo se pokrenuo od vodenice, i uputio u selo, ne bi li došao do kakve-takve hrane, kojom bi obradovao čeljad. Vjerovao je da će u ogradi jednoga rođaka, koja je na prisojnoj strani, pronaći malo kopna i na njemu zelja, tek toliko da ga izmiješa sa brašnom, da promjeni bar jedan ručak. Našao je zelje kako se i nadao, pa je usput svratio kod oca i braće, da vidi kako su i da popriča s njima. Ta posjeta će zadugo ostaviti trag na njegovoj čeljadi.
Ušavši u roditeljski zaseok Ljubo je odmah primijetio da nešto nevalja, jer ga je dočekala tišina, koja nikad prije nije bila tako izražena. Zatekao je sve živo u postelji, u dosta gorem stanju nego su njegova čeljad. Prelazna bolest sa visokom temperaturom. Sušica, mislili su seljani. A nije, kasnije će saznati da se zove španjolska bolest, a godinama kasnije će znati da je to bio grip, i da je u Evropi od te bolesti pomrlo dvadesetak miliona ljudi. Pored zelja, Ljubo je svojoj čeljadi donio i klice te opake bolesti. A klice vole takve, kakvi su njegova čeljad, već bolesne i neishranjene organizme, pa su ih napali i savladali u prvom obračunu.
Zavatrili su svo četvoro u razmaku jednoga dana, i ležali u bunilu, bez ponuda i bistre svijesti, jaukali, plakali i tražili vode, ali ni nju nije imao ko da prinese.
Ljubo se prvi pridigao, domalo i Smilja, iako nesigurna u hodu, ustala je i radila oko djece. Vuco se otimao i oteo.
Mali Rade nije mogao sve to prenijeti preko nejakih pleća, preminuo je u osvit proljeća.
Pregolema je tuga u sirotinjskoj žalosti. Danima roditelji nisu ožitili, i njima život došao u malo. Nije lako gledati kako umire dijete koje si rodio, a još teže očekivati da će umrijeti i ono drugo. A umrijeće, ne može ni Vuco ovakav dugo, slutnje su nasrtale i na Smilju i na Ljuba, pa im nije ni do čega, ni do njihovih života.
Oni, roditelji, krivi su za pomor djece, oni su im dali vlagu i glad, koje su, u to nisu sumnjali, uzročnici svega što ih je snašlo i još snalazi. Teže je gledati patnju živog, nego vidjeti smrt, govorila je Smilja, gledajući nemoć sinčića da se, sa svoje tri godine, bar malo zadrži na nogama. Stomačić je narastao toliko da ga preteže naprijed i vuče u padove. Teže i puzi, koči ga stomačić. A u Vucu je ostala neprestana želja da puzi u vodu, u razjarenu proljetnu Gradnju.
Jednog dana, zaista u zadnji čas, Ljubo je ugledao Vuca u sred matice, ugledao mu bjelinu stomaka. Nakon što ga je sretno izvukao, ne govoreći Smilji bilo što, otrčao je uz brdo. Nije uz puteljak, već pravo uz brdo. Goni ga nešto i pije mu mozak, šaputala je zabrinuta Smilja, gledajući za njim, i pribojavajući se da sebi ne učini kakvo zlo. U njoj je zasvrdlao novi oblik straha, šta će život njoj i djetetu ako poremeti Ljubov um.
Ljubo se vratio, opet niz brdo, ranije nego je ona mogla i pomisliti da će doći. Ni traga na njemu nije bilo od onoga od čega se pribojavala ona. Bio je preozbiljan, da li i ljut, na nju ili bilo koga, to nije mogla da ocijeni odmah, to joj se sa njim događa prvi put, pa ne umije da ga uvuče u razgovor. Ćutala je i čekala da što kaže on. I nije čekala dugo.
—Ovo nije dom! —kazao je odrešito —Ovo je vodenica, i ona to treba da ostane —dodao je već smirenijim glasom.
—Tako je, moj Ljubo —jedva čujno, i ne htijući, prekinula ga je. Kao da je nije ni čuo, nastavio je.
—Vlaga nas ubija. Jedno je već ubilo, hoćemo li čekati da nas pobije sve. Nećemo! A i kad bi ostali, ovaj mali, završio bi u matici Gradnje.
—Pa, šta ćemo, moj Ljubo? —opet je Smilja, više nesvjesno nego u namjeri, prošaptala te riječi.
—Nisam ti ni govorio o tome. Jesenas mi je jedan rođak predlagao da izvršimo zamjenu, on meni livadu a ja njemu vodenicu. Nije mi bilo ni blizu pameti da to prihvatim, ali danas, kad sam vidio i, hvala Gospodu, spasio maloga iz matice, prvo što mi je došlo umu, bilo je, pokretati se odavde. Seliti! Prisjetio sam se ponude, i kao što si vidjela, odmah, da se kasnije ne bih predomislio, otišao sam čovjeku i rekao da prihvatam ponudu. I sada mi je, nešto, duši olakšalo.
—Za kada ste utanačili dan seobe i gdje? —Smilja je sada na svojoj pameti, zna sve, domaćin je odlučio tako, tu pogovora ne može biti, a i ona misli da je to dobro, nekako joj ova vodenica dođe kao da je po njih ukleta, i neka se što prije izbave iz nje, najednom je i njoj zbog toga toplo oko srca. Zato je to upitala u punoj svijesti, da bi razmišljanja prenijela na praktična pitanja, oko preseljavanja.
—Mi selimo u štalu, u našu košaru. Selimo odmah, danas. Večeras ćemo tamo na konak —izbrza Ljubo, podiže se i ode da iznosi stvari iz kuće-vodenice.
Stvari?!
Koje?