Ljubova staja sa sijenom, košara, sagrađena je od drveta. Davno. I za ježevačke pojmove na primitivan način. Široka je tri a dugačka ispod pet muških koraka. U njoj prebiva krava Šarulja, jer drugo što od živa i nemaju. Napustivši vodenicu Ljubo je doveo ženu i dijete u staju, novi dom, tijesan, prljav, sa zidovima kroz koje se vidi, bez prozora i namještaja, ali svoje je, a i proljeće je, a i nema se kud, pa što se mora i može se. Ljubo to podnosi, ne pravi pitanje, trogodišnji Vuco i ne zna za bolje, a Smilja bi sve nekako podnijela, ali kad god pogleda u pod, a ne može da ga ne vidi, utroba joj pokulja gore, povraća joj se.
Taloženjem svježeg životinjskog izmeta, u tankim slojevima i u dužem vremenskom periodu, ako je to još i u suvoj prostoriji i stalno se nagazuje, nastaje jedinstvena masa oblika gromadne ploče, ozgo ravne i glatke, a ozdo oblika podloge. Tako nastao materijal, čvrstoćom i žilavošću, i izgledom u prelomu, sasvim nalikuje na materiju drveta. Takve ploče se susreću u podovima pećina, u kojima je živio pračovjek sa domaćim životinjama. Na ploču sličnu ovim, naišli su Smilja i Ljubo, u košari, novom domu.
Kako se đubre rasipalo po pragu i iza njega, i to je stopljeno sa masom poda, kojoj se površina vidi samo dvaput godišnje, kada se isprazni i puni stočna hrana. U obadva slučaja se košara posve čisti, izgrne svježe đubre i pomete pod. Učinili su tako i ovom prilikom. Pod je ravniji nego kad je bio od zemlje, kad je košara tek napravljena. Zemlja se ne može poravnati za duži period, različito se sliježe i nužno nastaju ulegnuća. Kad se đubre poravna i ugazi vječno ostaje takav. Ljubo je izgrtao a Smilja mela. Pod je ravan i bez prašine, međutim, on je ipak samo đubre, pa kako će ona na to da stavi posuđe, posude za mlijeko, hranu i posteljinu. Povraća joj se. Načupala je trave i njom pokrila dio poda i na to privremeno odložila predmete, ne diraju baš đubre, ali za njen nos je to nepodnošljivo.
—Gdje ćemo sa kravom? —Smilja prva započinje neminovan dogovor.
—Krava uz jedan zid, uži, a ognjište uz nasuprotni —kaza Ljubo, ono što je znala i ona, jer druge mogućnosti i nema.
—Mi između!? —rekla je, tek da i to bude riječ domaćina.
—Ja, između —i on odgovori na isti način.
—Bojim se za kravu —ona iskazuje istinsku zabrinutost, jer im je krava osnova za preživljavanje, a budućim ognjištem je dovode u opasnost.
—Misliš?! —Ljubo nije ranije dolazio na tu pomisao, pa se zabrinu i on.
—Bogami, opasno je —zabrinuto će Smilja, pa nastavi —takve nesreće nisu rjetkost.
—Bićemo obazrivi —zaključi domaćin i nastavi da radi, što je bio znak da nije voljan da nastavi razgovor.
Ognjište zadaje mnoge brige, koje se moraju razriješiti odmah, valja što skuvati za već izgladnjelu čeljad. Ne smije biti blizu zida-daske, ne smije blizu krave, a i oni moraju imati mjesto za konačenje.
Uradili su po dogovoru i potpalili vatru. To je svečan čin, jer jednom potpaljena vatra u domu, ne gasi se dok traje čeljadi i doma.
Nakon što je gorila dva dana, vatra se morala ugasiti, jer smrad ispod ognjišta nepodnošljivo guši. Po gašenju i uklanjanju luga, ispostavilo se da tinja čitav pod. Ne gori plamenom, pa u prvi mah nisu ni shvatili šta ih je snašlo. Dim se puši uvjerljivom snagom i širinom. Gašenje vodom je ispalo naivno, jer se iza toga počeo pojavljivati i plamen. Dimi iz pola poda košare. Rješenje je da razbiju i izlome pod, zaključili su, te se Ljubo latio krampa.
Satima je probijao i odlamao od podne mase, ali je učinak premal i bez izgleda da se na taj način može postići cilj. Smilja je predložila sjekiru, neka proba, kazala je tiho, plašeći se da ne razbjesni domaćina, koji je i tako na granici ljutnje. Sa sjekirom je krenulo vidno bolje, pod se cijepao u cjepanice kao da je od drveta. Tek tada su i mogli da vide debljinu poda, taman je koliko i dužina Ljubovog stopala. Usjekao je okruglu rupu veličine rasteglja, koju će kasnije popuniti zemljom, ugaziti je i ponovo založiti vatru.
Ležeći na slami, korak od krave, Smilja je razmišljala, prve noći u novoj "spavaonici", o nepredvidivosti puteva života. Kod oca je imala..., da se udala..., a to nikako, tamo nema Ljuba... Krava joj presjeca misli. Nemirna je Šarulja, misli joj pobjegoše na tu stranu. Životinja je uznemirena, ne shvata šta se zbiva oko nje. Mislila, valjda, da smo tu da obavimo neke poslove pa ćemo otići, a ona će, kao i uvjek prije, leći i bezbrižno preživati, preživati do sna, Smilja goneta moguće kravlje pomisli. Uvjerena je da i životinje imaju pamet i znaju da razmišljaju. Večeras smo uduljili, kravlje je shvatanje, a njoj vrijeme da legne, okreće se, kani da ipak legne, pa neka mi radimo koliko hoćemo i šta hoćemo, omjera oko sebe, skučeno joj, pribojava se, kad bude lijegala nagrdiće koga, mene, najbližu. Skučeno joj je, odustaje, nagrdiće, zaključuje i odustaje. Potraja, već se oglasilo dječije gugutanje, uvođenje u san, i Ljubovo hrkanje se zahuktava, jedino Smilja neće zaspati, nervozno se vrpolji i udaljava od smiraja.
Šarulja više neće da čeka, omjera širinu, uska joj je, udariće i ozlijediti Smilju, rogom, nogom ili repom, brine je ta pomisao, okreće se da od dužine napravi širinu, ali ne valja ni tako, zapravo i tješnje je, zakreće se u prvobitno stanje ali joj se pričini da je ono bilo bolje i opet mijenja, vrpolji, batrga i nervira Smilju.
—Mirna budi! Šaruljo! —opomenu je, kao što je opominje svaki dan po dva puta, uvjek pred mužu, koju krava nikad nije svikla ni prihvatila drukčije već kao ljudsko nasilje. Popuštala bi i "spustila" mlijeko tek kad se naruži, kad joj se zaprijeti povišenim glasom. Ali nikad od prve prijetnje.
—Mirna budi! Kad ti kažem! —Smilja je uozbiljila glas. Životinja zna da taj glas podrazumjeva batinu. Smilja uvijek zna šta Šarulja hoće i traži, večeras joj treba objašnjenje, ne shvata prisustvo ljudi, a vrijeme joj je da liježe. Leći će, krava nađe da je to jedi izlaz njene situacije, kleče na jednu prednju nogu, pa na drugu, podvi jednu pa drugu zadnju nogu i leže. Pri tom je dohvatila nekoga repom, koji joj se u trenu lijeganja oteo pažnji, Smilja je najbliža, dodatno se zaplaši krava. Da, repom, kao da je bičem, iznenađena poskoči Smilja, ali se odmah i pribra, tek sada je potpuno shvatila kravlju uznemirenost, bi joj je žao, pa joj, a Smilja zna da to Šarulja jako voli, poče da tepa:
—E, moja Šaro, i tebe pritjesnili. Ali, ti si moja dobrica, ne moj da se ljutiš, morali smo ovako... —Tepala je životinji, a, ustvari, objašnjavala je sebi mnogo toga što joj nikad neće ni biti jasno. Smrad krave joj noćas smeta kao nikad prije, kao da joj neko zapušuje nos, ne može da udahne vazduh, a ono što ga i ima u plućima, i to joj oduzima neka sila. Guši se. Kako vrijeme odmiče gušenje je snažnije, pa se i Smilja okreće, vrpolji, sve u uvjerenju da će joj u nekom drugom položaju biti lakše. A kad do toga ne dođe, grudi, samo od sebe, počeše da podrhtavaju, srce poče tući u rebra, tuče pa se umiri, a želudac bi da izbaci sve iz sebe. Spopada je hladan znoj u hladnoj noći, a iza njega se gušenje uvećava.
Još je imala snage da ustane i istrči na prag, prije nego je lavina krenula iz stomaka. Nakon bljuvanja, ponovo se hladno znojila, ali joj je bilo lakše, a kad ju je svjež i leden noćni vazduh osvježio, vratila se na slamu i legla. Nije potrajalo dugo, opet je istrčala i povraćala. Ponavljalo se to nekoliko puta, te prve noći u novom domu Jelića. Ne zna kad i kako je zaspala, žalila se Ljubu, koji se te noći nije ni prevrnuo, spavao je kao zaklan, kako je rekao, bio je umoran.
Smilja će se mučiti i sljedećih noći, ali sve manje, pa će do koju sedmicu toliko naviknuti na kravu pored svoje postelje, da će joj goditi njen miris, dah i toplina tijela, koju Smilja jasno osjeća i doživljava kao prijatno grijanje. Slijedili su dani zbrinjavanja, uređenja okolišja, popravljanja dotrajalog zida-drveta, krova i vrata. To je obavljao Ljubo, a nije imao čime. Sav materijal mu je bila šuma visoko u brdu, jer nije imao svoju, sjekao je, tesao, rascjepljivao, glačao, pa donosio na sebi. Nije imao eksera ni žice, radio je zarđalom žicom, koju je vadio iz ograde, bog zna i kad i ko ju je pravio u brdu, pa kao nepraktično udaljenu napustio. Trajalo je to danima.
Smilja se latila kuće, kako sada zovu staju. I ona je išla na brdo i sjekla dugačke prutove, kojih baš na brdu nema, te od njih, pravila neke rešetke po zidovima i ispod krova, da joj posluže za okačivanje sudova, odjeće, proje, mlijeka, sira i kajmaka. I to je trajalo danima. Ni ona nije imala čime da to pričvršćuje, ukrštala je i vezala pređom, koja je svaki drugi put pucala, pa je udvostručavala i učetverostručavala, muku mučila, ali i istrajavala. Napravila je ono što je naumila.
Proljeće je izmamljivalo travu, a Smilja je znala koju valja a koju ne valja jesti, nešto na svom a nešto po ulicama, svaki dan pomalo, čupala je i popravljala jelovnik, činila je to sa uvjerenjem da je baš to, zelje od različitih trava, jedini lijek za zabrinjavajući Vucov stomak. To i slatko mlijeko, kojega, bar za njega, sada ima dovoljno. Da se izvuče do ljeta, govorila je sa zebnjom, a onda ćemo mu nadodati voća, svakog, imaće ga on ako ga bude iko imao u deset opština, objašnjavala je Ljubu. Čim proda prvu grudu sira kupiće Vucu kašiku, gvozdenu, da jede čovječno, a ne onom drvenom kašičetinom, koja je prevelika i za njena usta, ne baš tako mala, još bi se i našalila. Kupiće mu, vala, nekom prilikom, i zdjelu, zemljanu ili sahan, a ne da jede sa odraslima, da mora da žuri, da se najede dok ima, pa siroto dijete i ne žvaće, samo guta.
To i takve planove, Smilja je govorila posle svake večere, prije nego počne da posprema siniju. Dok večeravaju Smiljin pogled ne silazi sa Vucove kašičetine koju optužuje i za isturen trbuščić, koji mu smeta da sjedi, pa se podbočuje i tako jede, gleda majka i muči se u muci djeteta, muči se i domišlja kako da pomogne.
A Vuco, dobrica, malo govori, malo traži, osmjehuje se svemu i svačemu. I večernjoj muvi, koja mu je baš ovoga časa sjurila na površinu mlijeka u kašici, u trenu kad ju je prinio ustima, i nije imao vremena da se zaustavi, sa mlijekom je usrknuo i muvu. Ne mari, ta nije mu prva, osmjehuje se punom naivnošću. Sjeti se da su i roditelji tu, da su vidjeli, onda se nasmije i njima, onda se oni nasmiju njemu, onda se Smilja okrene Ljubu i nasmije, onda se Ljubo okrene Smilji i nasmije, i onda se smiju sve troje. I onda iz Ljube potekoše priče nekih zgoda, koje su se zbile njemu, ocu, djedu ili pradjedu, a sve o muvama. Vuco guta priče, smije se i plaši kravu iznad glave, tako je, jedno od večeri, počelo veselo i potrajaće do duboko u noć.
Vuco je volio da sluša priče, koje su se po običaju ovoga kraja, redovno pričale iza večere, uz toplotu i svjetlost ognjišta. Naročito u jesenje i zimske dane, kad je noć toliko duga da se i ne može prespavati. Po dvadeset i više ukućana, ovdje su domaćinstva do Svjetskog rata bila tako brojna, sjede u nekolike polukružnice oko ognjišta, kružnice su po starini ljudi, stariji bliži ognjištu, i bez daha slušaju priču koju govori, gotovo uvijek, jedan od staraca, a tek ponekad, kad ih se natjera, drugi starac ili baka.
Starci koji priče pričaju su daroviti pripovjedači, smjenjujući visinu i boju glasa, te otežući i ubrzavajući, nevjerovatnim sadržajima priča udahnjuju uvjerljivost, ali i napetost. Slušaoci se pretvaraju u uvo, saživljavaju sa junacima priča i događaj doživljavaju uvjerljivo, kao da su mu bili svjedoci. Sadržaj priča su događaji koji su bili ili su mogli biti, davno i daleko, pa se prenose sa koljena na koljeno, pri tom se oduzima i dodaje, prilagođava slušaocima,uljepšava u skladu sa darovitošću pripovjedača.
Ljubo je takvih priča čuo mnogo od svoga djeda, pripovjedača, a i sam umije lijepo da ih govori. Smilja je samo malo zaostajala. Oni su na smjenu pričali priče koje su znali, pri tom je ono drugo slušalo sa pažnjom djeteta, a i one priče koje su znali oboje, prepričavali su oboje, jer svaka priča ispričana od drugog čovjeka nova je priča, po onoj "isto to samo malo drukčije".
Troipogodišnji Vuco je usisavao priče, povremeno tražio da mu se ponovi neka od njih, za neke je to tražio gotovo svako veče, sve dok nije naučio da ih i on priča. Kasnije je naišla faza kad je on volio da priča a da roditelji slušaju. U toj fazi Vuco je bio za roditelje veoma zanimljiv. Ono što bi ispričao on od poznate priče, zaista, viđena očima dječaka i ispričana njegovim rječnikom, bila je nova priča. Ponekad toliko nova i neobična maštovitošću, da je istinski iznenađivala roditelje, koji su mu se divili i poticali da izmišlja nove.
Zahvaljujući baš tim pričama, roditelji, a naročito majka, o Vucovoj pameti su stekli visoko mišljenje. Smilja je to često isticala i govorila: "Da je živ i zdrav, ovaj naš mali, postaće viđen čovjek. Ponosićemo se s njim. Samo da ozdravi..."
Živili su daleko od ostalih seljana. Vuco nije imao vršnjaka sa kojima bi se igrao, a volio je da se igra, pa se igrao sam. Igrao se i priča. Sa četiri godine je postao čobanin. Čuvao je kravu. A nigdje blizu nikog. Pričao je sa kravom, ona pored njega glasno pase, a on joj priča. Kasnije je pričao sa psom i mačkom, i njima je pričao priče, a oni mu povlađivali.
Sa Šaruljom je Vuco istinski drugovao, razumjevali su se kao da su ista vrsta, išlo je to do te mjere, da Vuco nije mogao da jede obrok od nje, kidisala bi da mu ga otme. Dok su još zajedno stanovali, za vrijeme svake večere, kad Vuco prinese prvu kašiku ustima, Šarulja u taj čas rikne. Muk krave je prodorno glasan i molećiv, a izbliza i uplašiv. I ne bi prestajala da riče, dok joj Vuco ne bi dao zalogaj ispred sebe. Roditelji su ga grdili i napominjali mu da ni oni nemaju dovoljno za večeru. A Šarulja se nije zadovoljavala baš malim zalogajem, ponekad je on bio sva proja koja je Vucu bila namijenjena za obrok.
Šarulja je rikala i u još u jednoj situaciji. Opet uveče, i opet je vezano za večeru i Vuca. Subotom, na početku večere, obavezno se ustajalo u molitvu.
Kad Smilja iznese na siniju sve što je mislila da iznosi, pogledom to Ljubu da na znanje, a on se odmah diže i ustajući kaže: "Hoćemo li, s pomoleć Boga". Okrene se ka istoku i ostane stojeći dok ne stane iza njega Smilja, i iza nje Vuco, onda se prekrsti on, pa oni, onda on. Molitvu izgovora naglas, a oni ga slijede poluglasom. Završe sa "Bože pomozi". Molitva je Očenaš, uoči nekog sveca je Bogorodica, a za najveće svece Vjerovanje. Ljubo bi povremeno, kad ustanu i prekrste se, rekao: "Smiljo, večeras ćeš ti", i ona je naglas govorila molitvu, a njih dvojica poluglasom. Da povremeno govore molitvu, ovdje se kaže čita, i druga čeljad, to je običaj odavnina i Ljubo ga je unio i među svoju čeljad. Vuca su rano naučili te tri molitve, pa je i on često dobivao čast da ih čita.
Vuco će iz ovih dana ponijeti najdublja osjećanja pravoslavne vjere i u njoj ostati nepokolebljiv.
Šarulja je znatiželjno blenula u takvu domaću čeljad, a kada je Vuca red da čita molitvu, i kad izgovori njen naslov, krava rikne tako jako da Vucu zagluhnu uši. Vjerovatno ona pomišlja da njoj hoće da priča priču, pa mu ona odgovara da je spremna da ga čuje, kao što to čini i u toku paše. Često se događalo, prije nego izgovori naslov molitve, Vuco se zagleda u kravu, kao i ona u njega, i znajući da će ona riknuti, njega spopadne smijeh, koji ga onemogućava da otpočne. Tad ga ruže i otac i majka, naređuju da se uozbilji i da se moli Bogu, što on domalo i učini, ali se dogodi da ga smijeh ponese i da ne može da ga kontroliše, pa kako ga oni više ruže, on se smije više, a onda zarazi i njih, pa se najednom smiju sve troje. A kad se obuzda otac i uozbilji se, i kaže da je dosta, ponovo se prekrsti i preuzme molitvu.
Nakon što Smilja pospremi siniju, iza večere, Ljubo razvuče slamu za spavanje, preko nje prebaci gunjinu, pa pređe do ognjišta, gdje Vuco već sjedi, tu Ljubo potiče vatru i ćuti dok ne dođe i sjedne Smilja. Tada započinje večernji razgovor. Kasnije, kad Ljubo kaže: "Na pišanje", izlazi prvo on pa Vuco i tu, tik iza praga, u mraku, pomokre se njih dvojica, onda Vuco ulazi prvi, Ljubo iza njega, tek onda izlazi Smilja, a kad se i ona vrati, opet Ljubo kaže: "Mali, na spavanje", tada liježe Vuco, a njih dvoje tada ili malo kasnije, a rijetko i dosta kasnije, kad se zapričaju. Tako je bilo i jedne večeri, oko četrdesetak dana po preseljenju, ostali su i sjedili pored ognjišta i neuobičajeno dugo ćutali.
Ćutanje, uvijek u seoskom domaćinstvu, prethodi nečemu što je važno za čeljad. I ćutanje je govor, u ovom slučaju je značio, da su obadvoje na istim mislima, da moraju popričati o daljnjim glavnim nakanama, jer o tome nisu pričali kako su preselili. A neke planove moraju dogovoriti, jer ovo što su radili do sada, istina je, morali su, ali ako tako nastave, neće stići daleko. Kad ćutanje dozrije, onda je red da domaćin otpočne razgovor, kao što je red i da ga nakraju zaključi. Smilja je žena koja hoće da se drži do njenog domaćina, do toga joj je veoma stalo, a držaće se samo ako ona drži do njega, a ona to radi svim svojim bićem, zbog toga i večeras očekuje da Ljubo otpočne kao domaćin i odredi budućnost. Ako bude blizu njenim poimanjima podržaće ga odmah, a ako bude daleko, tiho i strpljivo će raditi na tome da ih Ljubo izmijeni, ali tako da to bude opet njegovo sa njenom podrškom. Zna Ljubo da ona tako misli, zna i da će ga podržavati i pratiti pa makar se nikako ne uklapao u njeno mišljenje, zna da ga ona voli i vjerno sledi, pa se, u ovom času osjeća odgovornijim nego bi da nije tako. On bi najrađe da ona prva kaže svoje mišljenje. On vjeruje u njenu pamet, a i volio bi da je zadovolji bar u nečem, kad joj je sve crno sa njim. Ali zna i da to ona ne bi dopustila, ona hoće da ima samouvjerenog domaćina. Otpočeo je:
—Razmišljao sam, šta i kuda, sada —rekao je pa zastao, misleći da je to, možda, dovoljno da ona iskaže sve svoje. Očekivao je njen glas, i računao da će ona odmah dati na znanje kakav razgovor očekuje.
—I ja sam —kaza, a Ljubo je razumjede dobro, spremna je za razgovor koji se ne može odlagati, kao i da je spremna da ga slijedi.
—Imamo ovu njivicu i košaru. Eto, sada imamo i livadu, imamo i Šarulju... —u tom času ga prekinu krava, nakon što je čula svoje ime, ko zna šta je pomislila, naglo se ustala i zarikala.
—Šaro! Lezi Šaro! —kaza Smilja i pomilova kravu po butini, nakon čega životinja poslušno leže, Smilja se vrati na svoj tronožac i sjede. Ljubo je ćutao i dalje, mašicama je poticao vatru, tek da prebije šutnju i dobije na vremenu, a i ne bi li nastavila ona. Shvativši njegovu namijeru ona uze maše, te i ona, bez potrebe po vatru, dade se da je potiče. Ljubo je i njeno poticanje razumio dobro, pa je nastavio.
—Premalo za preživljavanje. Ni pola potrebnog imanja. A, ako je samo pola, onda ga može obraditi i nas pola. Da ne okolišam, ja mislim da ti radiš imanje, a ja da idem na nadnice i da tebi pomažem oko imanja, onoliko koliko ti kažeš. U svakom slučaju, ja ću orati i sijati, brinuti se o drvima i drugim teškim poslovima.
—I ja sam mislila tako —požuri da kaže Smilja, da nimalo Ljubu ne drži u neizvjesnosti oko njenog razmišljanja. To Ljubu potače da dokrajči naum koji nije ugodan po Smiljin položaj.
—U našem selu ne vidim da bi mogao naći poslova koliko nama treba, a ljudi i nemaju novaca, rade sami ono što su prije radili težaci. Ako ću da što zaradim i uštedimo, moram ići dalje, a to znači i noćivati tamo —tu Ljubo zastade, poboja se te stvarnosti, kao što se pobojao i svaki put kad su mu misli dolazile na to, naročito se plašio šta bi na to kazala Smilja. Evo, kaza on, a šta će da kaže ona!?
—Bolno je to, ali je još bolnije ovako —ne časeći, Smilja kaza i pokaza da se, istinski, pripremila za ovakav razgovor.
—Uzećemo još jednu njivu u najam —kaza Ljubo, zamisli se, pa odlučno nastavi —možda i jednu livadu, pa ti oko toga i oko krave, pa malo prikupiti sira i kajmaka, pa neki dinar odatle, a ja odande, pa kupiti još jednu kravu, pa malo više i odavde i odande, otplaćivati najamninu i štediti. Pa, onda, napraviti malo kućice, a ne da spavamo kao stoka sa stokom.
—Kad si naumio da kreneš, od kuće? —Smilja je u svemu saglasna, a ovo pita više radi onoga što njoj ostaje da radi, a to je za početak premnogo. Ono što nisu mogli njih dvoje, da prehrane čeljad, u početku, dok se ne snađe on, moraće ona sama.
—Kad uradimo ovo malo proljetnih radova na zemlji, tako sam mislio —nakon kraće šutnje, izjasni se Ljubo.
—Tako sam i ja mislila —opet Smilja požuri da podrži.
—Mislio sam, dok ja tamo što ne zaradim, a da bi vas dvoje mogli preživjeiti, da uzmemo na zajam malo novca.
—Dvoumila sam oko toga, danima sam mislila o tome, i da i ne, pa, eto, ja ipak ne bih —ona ne bi, ali je nagovjestila da bi ga i tu podržala.
—Kako ćeš preživjeiti? —Ljubo je, u svim razmišljanjima zaključio da neće moći bez pozajmice, pa ga je Smiljino mišljenje zateklo.
—Preživjećemo —bila je kratka.
—Kako? —htio je da čuje nešto što ona ima na umu a on nije imao.
—Pozajmica je opasna navika, a i ko će da ti pozajmi kad računa da mu nećeš moći vratiti.
Ostali razgovor je vođen oko manje važnih pitanja, ali koja su se morala usaglasiti, da obadvoje, iako odvojeni, rade i misle isto.
Ostali su uz ognjište duboko u noć, a onda, rasterećenih misli oko toga kako će dalje, što ih je ometalo dosta noći prije, legoše i brzo utonuše u mirne snove.