Godina iza seobe je protekla u grču. Kako su se i dogovorili, uzeli su u zakup na godinu dana oranicu i livadu, zajednički su obavili najteže radove, uzorali i posijali, a onda je Ljubo krenuo od kuće, po tragu nadničara. A trag je vodio u Užice.
Kao i svi gradovi ratom opustošene Srbije, i Užice je preživljavao poratne nevolje, bez proizvodnje i novca, gradsko stanovništvo je bukvalno gladovalo, a okolni seljaci nisu imali kome da prodaju proizvode, pa su sijali i sadili samo za svoje potrebe.Trgovina se odvijala sa ono malo roba što se proizvodilo tu, jer su saobraćajnice i prevozna sredstva iskvareni, pa je prevoz roba iz drugih krajeva bio neisplativ. Sve se okretalo u malom gradskom krugu. A grad je još u ruševinama, Ljubo tako loše stanje kuća nije očekivao, tek ona jedna, glavna ulica, je zakrpljena. U njoj ima i novih zgrada koje su ljepše od predratnih najljepših, ali je ostala i poneka ruševina, tek da svjedoči minula razaranja. Čim se skrene iz te ulice, dočekuju ruševine, za opravke ljudi nemaju novca, niti trgovona ima materijala koji za to treba. Izraz ljudi je još neveseliji.
Sa građanima u svom životu Ljubo nije imao mnogo dodira. O njima nosi sliku gospode, site, obučene, pijane i pomalo raskalašene. Od toga ovdje ništa ne zatiče. Polovina Užičana su prosjaci i lutalice, bogalji i lopovi. Naročiti su Solunski borci, a nije ih malo, ne mogu da se snađu u civilstvu, odbačeni su, a oni to još ne shvataju ili ne vjeruju, pa uporno nastoje da se njihova pita u gradu. A u gradu se, kao što je bilo i biće, pitaju ljudi onoliko koliko im je težak novac. A novac je najteži onih što su se za otadžbinu borili najmanje, to su ratni dobitnici, koji su u očima Solunaca novi okupatori. Borci neće da se mire sa takvom vlašću, a to znači da su u sukobu sa zakonima, a iza toga slijede hapšenja. Hapšenja srpskih junaka!? Grad je najednom pun i suludih ljudi, kakve poznajemo iza svakoga rata, i oni u znatnoj mjeri remete gradski život, naročito oni koji su se najviše borili za Otadžbinu, i koji su od borbe takvi, a koji su do juče bili dragi i rado susretani prijatelji, pa im je sada nejasno šta se to dogodulo njihovim prijateljima, i ne pomišljajući da se dogodilo u njima.
Od ulaska u grad pa do pijace, na koju se uputio, Ljubo je većinu tih ljudi sreo. Oni su na ulici od jutra do večeri. Onih drugih što rade svoj posao, na ulici i nije bilo, pa je on pomislio da je čitav grad takav. Jad i čemer, kako je kasnije prepričavao Smilji, a Vuco prisluškivao i pamtio, da i on prepričava.
Na pijaci sa alatkama u rukama stajali su, sjedili ili nervozno hodali ukrug, nadničari, zvjerkali svakog prolaznika, nadajući se da će neko od njih ponuditi kakav posao. Ljuba je sneveselila slika tih jadnika, kojima je, eto, i on pošao u društvo. Gdje on da stane ili sjedne, koje je to mjesto odakle je najlakše dobiti posao, odakle dolaze oni kojima trebaju nadničari, pitao se u onih zadnjih dvadesetak koraka, vidjevši da je pred njim gomila neuređenih ljudi. Već nakon nekolika kratka razgovora sa najisturenijim, Ljubo je razumio da u toj gomili postoji, za njih, jasna uređenost. Oni što su dolazili po nadničare, o unutrašnjem uređenju nisu, niti su mogli znati, uvijek su nabasavali baš na one koji su po toj unutrašnjoj organizovanosti prvi na redu za dobivanje posla. A svaki nadničar je znao koji je po redu. Ako ne bude dat posao prvom, što je čest slučaj, kad se zahtijeva snažniji ili vještiji, on opet ostaje prvi na redu za sledeći posao.
Novopridošle nadničare dočekuju kao uljeze, ali ih ne odbacuju, prihvataju ih kao neizbježnost. Tako je dočekan i Ljubo, kao da ih je poharao, svi bi da ga vrate odakle je i došao, ali je ipak prišao jedan, koji je čovjek od unutrašnje organizacije, i saopštio mu da je sedamdeset i drugi po redu, da to upamti i da se tako i vlada.
Desetak nadničara je dnevno dobivalo posao, neko sat, neko pet, a neko i čitav dan. Znači, sračunao je, od sedam sjedenja na pijaci imaće posao samo jednom. Bio na redu ili ne bio, tako je zahtijevalo uređenje, svaki nadničar mora da dolazi na pijacu ujutro i da odsjede do podne. Izostane li koji dan, za toliko mu se pomjera redosljed unazad. Izostane li sedmicu dana, zaredom, gubi pravo da radi u toj sezoni.
Mora da sjedi na pijaci, a zna da posao neće dobiti danas. Bez novca, hrane i konaka, o čemu čovjek može da razmišlja, čemu da se nada. Prvo što je Ljubu palo na um, bila je Smilja. Razočaraće je i rastužiti, a njemu je to mnogo žao i teško. Zbog toga se neće vratiti kući, a i šta bi u njoj, samo da jede njihovo. Da krene dalje, pa ovo je najdalje, jer, eto, kažu, u čitavoj Srbiji je ovako, pa i gore. A gdje će da spava? Šta će da jede? Gdje će da vrši nuždu? Pomisli i na to, jer ga baš u tome času potjera ta potreba. Nervoza, valjda, pa ga hvata proljev, misli da je to. Neki i spavaju po pijaci, raspitao se, ali mu savjetuju da to ne radi on, jer tu se događa svašta, vrlo je opasno.
Satima je sjedio podnimljen i zamišljen, tog prvog dana na užičkoj pijaci, a kad ga je snašla ona potreba, trgao se iz misli i počeo obzirati i tražiti kakav zabačen kutak. Uočava da se nadničari razilaze, da ih je ostalo tek malo. Baš u tome času se pojavio otresit pedesetogodišnji seljak, koji prilazeći grupi, zapita za nove težake.
Javi ih se desetak. Javio se i Ljubo. Pridošli ih propita kao da je učitelj, te ime, te odakle je, te kakvog je zdravlja, te godine... Odabra Ljuba.
Predložio mu je da radi poslove seoskog domaćinstva, svaki dan rano i poslije pijace, a da i dalje težači ovdje, jer ga on neće plaćati, davaće mu hranu i konak.
Bog se sažalio, povjerova Ljubo, dobio je najviše što se danas moglo dobiti, zaključi sa toplinom unutrašnje radosti. I stomak se smirio, nije ga tjerao vani, a bio je počeo proliv, Ljubo se toga prisjetio tek uveče, kada se spuštao na počinak.
Dva mjeseca je služio seoskog gazdu, koji je neobično vješt da zaposli druge, tako da Ljubo sa naporom završava to što mu se nalaže. A od pijace je mala vajda, radio je devet dana, tri puta samo po čitav dan, i sve za male novce, koje štedi, mora, od njega to očekuje Smilja. Morao bi da kupi opanke, a mora da štedi za otplatu najamnine za oranicu i livadu. Morao je kupiti opanke, nije više mogao da hoda u starim, i kupio ih je, i potrošio pola ušteđevine.
Radi, polomi se radeći, kako će reći, a na sonu malo, naišla je prva faza krize, koja će da se ponavlja sve češće. Uveče legne i razmišlja, pati se bez Smilje i ona bez njega, a rezultati izostaju, čemu onda njegova muka, bar da su zajedno, što i priroda traži, ovako spava u staji kao što bi i tamo, radi i više nego bi tamo, a ne zarađuje. Stvarno, čemu ovo ponižavanje? On će kući, odlučuje svako veče pred spavanje, a kada se probudi, ide tamo gdje mu je naređeno sinoć.
Stalno je opterećen mislima, a ne može da donese odluku, već se prepušta svakodnevici, ostavlja vremenu na volju. I to potraja do duboke jeseni, dok ga gazda ne pozva i kaza, da on misli da bi mogao bez Ljuba, pa da opet dođe na proljeće, pa će vidjeti hoće li ga trebati tada.
Ljubo je od prve je razumio da je u pitanju otkaz, koji je samo iskazan na neuvredljiv način. Možda je tako i bolje, pomisli, odlučio je gazda umjesto njega. Teška srca će pred Smilju, uštedio je tek za oranicu, a ako se ona zadužila, a morala se zadužiti, u to je stalno uvjeren, onda su opet na početku, kao i proljetos. Ali više ne vrijedi razmišljati, stvar je gotova i jasna, on mora nazad u Ježevicu, jer zimi nema nadničenja. Zahvalivši se gazdi pritegao je opanke, stisnuo zube, i krenuo na pješački put dug četrdesetak kilometara.
Tri mjeseca Smilja nije dobila glas od Ljuba, i njoj je to bio jasan znak njegovog stanja. Da mu je imalo krenulo, zna ona njega, do sada bi došao da je vidi, ali nema novaca i neće da je razočara. Uglavnom, zaključuje ona, sa te strane neće biti vajde. Ona je poradila svoje poslove, ali ni od toga nema neke velike koristi. Naročito je zabrinuta za dug, tu vrstu straha je ponijela iz kuće, od oca, koji nikada nije zajmio u životu, odzvanjaju joj njegove riječi, pa neće zajmiti ni ona, preživjeće, ali mora da vrati najamninu do Božića, to je produženi i krajnji rok. To joj ne da spokoja.
Postoji samo jedan izlaz koji zavisi samo od nje. Sir i kajmak. Štedjeti mlijeko, kupiti kajmak i siriti.
Krava ne dobiva hranu po njenoj mjeri, uzmakla je mlijeko, jedva ako se pomuze i tri litra na dan, ali će ga Smilja ćtedjeti, od svojih usta, i od Vucovih. Najteže joj je od dječakovih a mora i od njegovih. Jedini izlaz je mlijeko, jedini! Stalno razmišlja i zaključuje, ali i malo po malo sakuplja sir i kajmak.
Uz neviđen napor je sakupila za prvu prodaju. Kako da to pretvori u novac? Kome i kako da proda? Slabog je života za predugo pješačenje do Požege, a i da nije tako, ne bi mogla da ostavi Vuca i kravu. Pomoć joj je nužna. Kome da se obrati? Otac!?
On bi mogao da joj pomogne, ali ona ne bi da se ponizi pred njim, to je suviše jako u njoj. On bi joj, u to je uvjerena, dao i novac na zajam, dao bi ga i da ga ona i ne vraća, on nju jako voli, bi on to, dovoljno bi bilo da ode i da mu kaže da je u neimaštini, i on bi posegao za novčanikom. Ali ona to ne može. Pri samoj pomisli na to, oči joj zasuze. Zašto da uznemirava roditelja, koji je prema njoj uvijek bio dobar i žalostiv. Boji se da bi mu izmamila suzu, a to je grehota. Ne bi ona to. Ne, njega treba poćtedjeti od njenih nevolja.
I danima tako, sira i kajmaka je bivalo više, a način prodaje je bio sve udaljeniji. Došlo je i ono, mora se, mora se sa tim nešto raditi, inače će se sir i kajmak pokvariti, naročito kajmak, a mora i da isprazni sudove za novo sakupljanje. Odlučila je.
Poći će do oca, kao da je došla samo da obiđe roditelje. Natuknuće mu, kao uzgred, nesnalaženje oko prodaje, pa ako otac ponudi rješenje, ona će ga prihvatiti. Ako sam ne ponudi ona neće tražiti.
I Smiljin otac je često razmišljao o nevoljama kroz koje prolazi njegovo dijete. Dobro je znao njeno stanje i čudio se da ni otkoga nije tražila pomoć. Najprije je mislio da joj pomažu neki njegovi prijatelji, da joj zaimaju novac. Kasnije ih je i pitao, pa kad je utvrdio da nigdje nije zajmila, nije, jer da jest on bi saznao, to mu se dopalo, po ne zna koji put je pomislio kako je sva na njega. Odlučio je da joj pritekne u pomoć. Nije mogao da se odluči, na koji način da to učini, a da ne povrijedi sujetu nje i Ljuba, koji mu se, iako je siromašan čovjek, sve više dopada. Razmišljao je o tome često i dugo. Kad baš ne bude mogla dalje, vjerovao je, obratiće se njemu. Njemu će tada srce biti sretno, jer će se obistiniti ono što je uvijek mislio, da ona u oca ima neograničenu vjeru i saznanje da joj je on najveći prijatelj.
Čim je Smilja natuknula svoju nevolju, a da bi je oslobodio neugodnosti, otac je odmah prihvatio da pomogne, ali je to izveo tako vješto, da se ona kasnije često pitala, da li joj otac poklanja novac. On svakako prodaje svoj sir i kajmak, pa ako uzme da proda i to malo njenoga, njemu je to samo uzgred, i neka to donese već sjutra, a on će to prodati za sedmicu dana, pa neka tada i dođe po novac, tako je on to obrazložio. I bilo je tako. Ono što je Smilju naročito izazivalo da razmišlja je cijena, viša nego ju je ona predviđala, pa se opet pitala, da li je otac stvarno po to i prodao, ili joj daje svoje. To, i pored upornog nastojanja, nije saznala nikad.
Do zime, Smilja je, uz takvu očevu pomoć, zaradila toliko da je mogla da plati najamninu za oranicu i livadu, a to joj je, u ovoj godini, bilo najvažnije, pa je u zimu ulazila spokojnije nego je vjerovala da će biti. Uto se pojavio i Ljubo. Omršavio i neveseo. Ona ga je dočekala sa neizmjernom ljubavlju, koja ga je preporodila. Od njegove ušteđevine su kupili neophodne sitnice za zimu, a onda se oboje dalo na sječu drva, jer ono što je ona prikupila, nije značilo mnogo za zimu koja će biti, kao i svaka u daščari, i duga i hladna.
Bez oca, a i majku je rijetko viđao, bez ijednog vršnjaka, Vuco je gradio neki samo njemu jasan svijet. Po čitav dan je čuvao kravu i igrao se. Šta se igrao, nije znao da odgovori kad bi ga pitala majka, a pitala ga je često, ona tek da nešto priča sa njim, da ne podivlja sam, kako će kasnije pričati Ljubu, a Vuco je ta majčina pitanja shvatao vrlo ozbiljno, i objašnjavao igre koje je smišljao sam. Igrao se sa zemljom, kamenom, drvetom, vodom i šumskim plodovima. Pričao je i o odnosu sa kravom. Pri tom je često znao da zaplače, žaleći se majci na Šarulju, bezobraznicu, koja namjerno ide u zijan i neće da se vrati kad je on vraća. Obično priča poteče i u druge pravce, spontano, ili je neprimjetno tamo povede Smilja, pa Vuco majci prepriča što mu se dogodilo proteklog dana, tako da je ona znala sve što Vuco radi i kad ga ne vidi. O tome su vodili razgovore uveče, poslije večere, kada su njih dvoje, osamljeni kao dva ćuka, imali potrebe da pričaju i krate noć. On je znao da se raspriča, a to je majku veselilo, naročito kad bi govorio o zecu koji ga je preplašio, o zečiću kojega je gonjao čitav dan, o pticama, o mravima, o kamenu zvanom zečija so, igračkama koje je pravio od drveta, o padu, o pucanju opanaka i rasporivanju odjeće, o kravi, o kiši i suncu, i o svemu što ga je okruživalo. A kad se žalio bilo je na samoću ili na bezobrazluk Šarulje. Tek ponekad su to bila pitanja, koja su, po Vucovim shvatanjima, bila od životne važnosti. Takvo je bilo, kada se prvi put napio vode iz kamenice.
Potjeravši kravu na pašu, svakog jutra, Vuco bi ponio torbu na leđima, sa komadom proje i grudom sira, a u ruci bi ponio tikvu sa vodom. Jednog dana je ostao bez vode, zaboravio je tikvu da objesi o drvo, došla je krava i prevrnula je. U poslijepodnevnim časovima ga je skolila žeđ, a kad je nije više mogao trpiti, odluči da se napije iz lokvice, iz udubljenja jednog kamena. Takvih lokvica ima na više mjesta, iz njih piju ptice i šumske životinje, ponekad i čobani. Oni to rade samo neposredno poslije kiša, dok je voda bistra i još čista.
Kiše nije bilo dugo, lokvica je bilo malo, a po onim što su ostale, plivale su sitne crvene bubice, sitne kao zrno prosa. Vuco je pronašao jednu, do koje, bar je tako mislio, nisu mogle doći životinje, legao je potrbuške i usne primakao površini. Odustao je, gadilo mu se od bubica. Ponovio je to više puta, ali kad je žeđ nadvladala, obziri su popustili, dunuo je u lokvicu, pomjerio crvena stvorenja ustranu i napio se. Domalo mu se pobunio stomak, osjećao je mučninu, ili je to bilo tako ili mu se to samo činilo, ni sam nije znao, ali je poslije toga ostao strah od trovanja. Je li se otrovao? Čak je i kravu dotjerao kući ranije nego je uobičavao, da bi od majke potražio pomoć. Ih, koliko se ona puta napila iz kamenice, kazala je majka, pa evo je živa i zdrava, umirivala ga je. Ali i posavjetovala da bolje čuva tikvu, i da više ne pije tamo gdje se mokre životinje, kako se izrazila, znajući da će ga najprije gađenjem odbiti od lokava, za koje je vjerovala da su štetne, naročito za djecu koja imaju stomačnih nevolja, kao što ih ima njen sin. Da bi bili sigurni, ipak, neka se napije slatkoga mlijeka, naložila je majka i potpuno rasteretila zabrinuto dijete. I sve ostale Vucove nevolje, Smilja je rješavala na sličan način.
Dolaskom oca Vucov život se znatno poboljšao. Odmjenjivao ga je u čuvanju krave, često su to radili i zajedno i igrali se. Tako je Vuco naučio igre klisa, petiljaka, stonoge, živih i mrtvih, bacanja kamena sa ramena i još nekih. Za njega je to bio najsadržajniji dio dotadašnjeg života. Radovao se rađanju dana, kada je znao da će otac ići s njim. Naročito su mu bile drage večeri, jer je ponovo slušao priče koje voli, a otac je donio iz dalekog Užica i novih rječi i priča o događajima, koji su Vuca jako zaokupljali. Jedna mu je ostala u naročito dragom sjećanju, jer je govorila o snazi oca. U snagu oca je pretjerano vjerovao, vjerovao je da je otac najjači čovjek na svijetu, kako je često govorio majci. A priča je iz težačkog očevog života.
—Dođe jedan gazda na užičku pijacu i odabra nas deset nadničara —pamtiće Vuco i prepričavati tu kazaniju —Odvede nas u kukuruzište. Ogromno je, koliko naših pedeset njiva. Meni kaza da ja idem u prvi red, da kopam brzo i da me niko ne smije stići. Ako me niko ne stigne platiće mi dvije nadnice. A, ako me stigne ko, neće mi platiti ništa. Ako neću tako, neka se odmah vratim na pijacu i tražim drugi posao. Pita me, pristajem li. Okrećem se po ljudima, koje je gazda odabrao po životima, okrećem se, mjerim ih, pa odlučih da prihvatim izazov. Bojao sam se samo jednoga, krupan neki delija, ne zna se ili je duži ili širi, rođen je za motike, zaključujem strepeći i mjereći ga. Bio sam mirniji kad sam vidio da ga je gazda rasporedio u zadnji red.
Težaci se ne uvode u kopanje svi od jednom. Naprijed ide kopač prvoga reda, kad odmakne za dužinu držalice uvodi se drugi, za isto toliko treći, tako da je onaj najači bio iza mene, u početku kopanja, za devet držalica. I kopamo jedan satak, svi žurno, ali se ne događaju promjene u redoslijedu. A onda se dogodila prva. Jaki je sustigao onoga iz devetog reda. Zamijeniše mjesta. Zaboravio sam napomenuti, gazda je rekao, ko na kraju bude zadnji, dobiće samo pola dnevnice. Uspostavilo se nadmetanje.
Ja, i to sam zaboravio da kažem, rekao je i ko bude prvi, izuzev mene jer sam počeo prvi, dobiće pola dnevnice više.
I da vidiš jada od težaka, kao da je borba za život, prava utakmica, svi hrle naprijed, niko naročito neće da je zadnji, zemlja se prevrće, redovi mjenjaju, sa vrha se trči u dno, voda se pije na brzo, i kopa li se kopa.
Onaj krupni je do ručka već bio treći iza mene. Eto ti štete, mislim u sebi, nije lako za badava kopati čitav dan, a nude ti se i dvije nadnice. Razmišljam i meljem ispred sebe. Povremeno se okrećem i vidim da krupni melje i bolje. Uto će ti i prekid za ručak.
Tek ću do koji dan saznati, gazda je obećao jakom iz zadnjeg reda, ako mene stigne, preuzme prvi red, njemu će dati dvije ipo nadnice. Polazeći u hladovinu na ručak, dosjetim se maloj lukavštini. Sjednem uz jakog, pa u toku ručka ga privolim da od mene uzme poveću grudu sira, koja je bila vrlo ukusna ali i preslana. Ja smjerno nisam pojeo mnogo, znajući da prejedanje, neko vrijeme, oduzima snagu. A on je pojeo za dvojicu.
Poslije ručka, jaki je ubrzo preuzeo red ispred sebe, i onda je nastala borba između njega i onoga između nas. Trajala je dva sata. Ne popušta ni jedan. Očekujem svakog trena da će jaki motikom udariti u petu čovjeka iza mene. To se ne dogodi, već onaj iza mene iskorači udesno, propusti jakog u svoj red, a ovaj okuražen grće li grće. Primiče mi se, neprimjetno za oči težaka, koji znatiželjno prate šta će se dogoditi, ali nas dvojica znamo da je tako, znamo po zvuku motika, njegov je učestaliji, na deset u njega je jedan više.
Pogledujem u sunce, još ima dva sata kopanja. Hoću li izdržati? Kako so u njemu ne čini žeđ koju sam očekivao, pitam se, a i sam dobro žedan, ali ne idem da pijem vodu, ne smijem, izgubiću vrijeme.
Ako sam ovako žedan ja on mora biti još žedniji, zaključujem, pa se okrenem da mu vidim usta. Sa obadvije strane usana se ukazaše pjene, veličine jagodice malog prsta. A tu si! Boriš se sa žeđi više nego ja. On čeka mene da pijem, čim ja i on će, pretpostavih njegov naum. A kad se jednom napije, moraće domalo ponovo, i opet ponovo, jer je tako sa solju. Bacih motiku, potrčah ka vodi, potegnuh samo malo, jer se dobro žedan čovjek ne smije napiti dobro, potrčah u red, uto on baci motiku, otrča ka vodi, i čim je počeo da grlića iz tikve, znao sam da sam pobijedio. Kopao je sve slabije, išao po vodu sve češće, na kraju, završio je predzadnji —završio je Ljubo, a Vuco zaskakao sa mnogo pitanja.
Snijeg je porodicu Jelića zatekao u siromaštvu, ali oni su na to već navikli, za razliku od prethodnih godina, po njihovom proračunu, ovoga puta su završili sve pripreme i zimu mogu bezbrižnije čekati. Za kravu hrane ima, ima i za čeljad, nema za neki izbor ali je ima. Imaju drva. Jedino su slabi sa odjećom i pokrivkom, ali prezimiće se. Na okupu su, to im je sada najvažnije, naročito za Vuca, koji je imao povremene strahove noću, kad otac ne spava sa njima. A kad je tu najsnažniji čovjek na svijetu, on koji je pobijedio devet težaka, Vucu ne pada naum strah ni od koga ili čega. A pričanja, te zime, zaista, bilo je svako veče, jer je Ljubo toliko toga vidio i čuo u Užicu, da je i Smilja pokazivala vidnu znatiželju i imala stalno nova pitanja. A tek Vuco, za njega su sve one bile poslastica, pa je nezasito molio oca da priča i priča, pripitujući za mnogo stvari i situacuija koje Ljubo nije ni čuo ni vidio, ali je na pitanja odgovarao, kao da ih je sve doživio. Kasnije je Ljubo imao i neugodnih večeri, kad bi ga Vuco pitao da pojasni nešto što je ispričao ranije, a Ljubo zaboravio da je to izmislio, zaboravio kako je to kazao, a Vuco to sve popamtio, pa ga ispravlja, podsjeća i zahtijeva da priču proširi, a onda Ljubo, ne imajući kud nazad, nastavlja da izmišlja i da se zapliće još više.
Zima je pokazala da se sledeća ne smije dočekati sa kravom pod istim krovom, niti u košari, kroz koju duvaju vjetrovi i prolaze kiša i snijeg. Odlučili su da, uz košaru, prave kućicu sa jednom prostorijom za čeljad. Praviće je od zemlje, tako što će Ljubo napraviti kalupe od drveta, to je vidio u Užicu, pa će u njih, sve troje, nabijati tjestastu zemlju, i vaditi je u obliku cigle. Onda će je slagati po dvorištu, da se suši na suncu. To će da rade na ljeto, nakon što obave ratarske poslove, pa će u jesen zidati. Nemaju rješenja za krov, gdje da sjeku japiju, to je ostalo bez rješenja i u planovima. Ljubo će opet nadničiti, ali neće ići od kuće. Znaju da neće imati puno ponuda, ali će bar biti zajedno. Na proljeće će uzeti u najam dvije oranice i livadu, ne bi li proizveli što i za pijacu.
Na proljeće su Ljubo i Smilja objavili pravi mali rat oranicama, imaju ih tri, ustajali su prije svanuća, išli na njive i ostajali do mraka. Vuco je bio zadužen za napasanje krave, ali su i njega, toga proljeća, u petoj godini života, počeli da uvode u poljske radove. Može i dijete dati ruke, saditi i plijeviti luk, donositi vodu, sakupljati kamen po njivi, i što je najvažnije, učiti se da radi, jer nigdje i nikad nema hljeba obješena o grani, uvijek će ga trebati zaraditi. Kad je Ljubu najviše pritiskao posao, pritiskalo je i druge ljude, baš tada bi se poneko pojavio da ga zove na nadnicu, on je to prihvatao svaki put, a svoje nadoknađivao Smiljom i svojim dodatnim naporima u sljedećim danima.
Radili su premnogo, ali je na kraju ispalo premalo da bi se njihov život naročito poboljšao. Od svega, iz te godine, za Ljuba i Smilju, bilo je najvažnije, nisu ostali dužni nikome, a obezbjedili su sjemena za sledeću godinu. Ostavili su tele i moći će da ga ishrane, da bi se sledeće godine zakravilo, jer je Šarulja ostarila pa slaba na mlijeku i moraju je smicati. Sledeće godine će imati kravu pastrvu, prvi put i oni imati meso za zimu. Napravili su zemljanu ciglu za kućicu, ove godine nisu mogli i da je podignu, učiniće to dogodine.
A onda su se godine ponavljale sa malim pomacima, jer nije lako izići iz sirotinje. Ljubo je nadničeći dospio do daljnjeg rođaka Mile Jelića u Užice, i tamo ostao nekoliko godina po ljeto i jesen, služeći ga, kopajući, koseći i naročito radeći sa šljivama. U predasima je nadničio i u drugih gazda. A Gazda Mile ima ogromne šljivike, po tome je poznat i u Srbiji. Ljubo je okopavao voćnjak, brao i sušio šljive, kiselio i pekao rakiju. Kao radnik se pokazao nezamjenjivim, naročito u pečenju rakije, po tome će steći i ugledno ime, pa će ga kasnije pozivati na sve strane, a on raditi premnogo. Najgore su mu noći, premorenog ga obrlati san, a ne smije da zaspe, zagoriće kazan. A morao je malo i da spava, bar ono od kad procuri. I lijegao je, tu na hladnoći noći, pored kazana. I zaspao bi i budio se na vrijeme, nije se kvarila rakija. Ali, san kao san, ipak, prevario ga je nekoliko puta, nekoliko puta pokvario rakiju. Naružio ga je gazda i zaprijetio otkazom. Dosjetio se. Legne a pod glavu stavi oštar kamen, koji probada, probada toliko da može izdržati najviše dva sata, koliko i kazan curi, a tada razbuđuje bol. Poslije toga mu godinama nije zagorio ni jedan kazan, Vuco pamti očevo kazivanje.
Ljubo je nadničio i štedio, Smilja je radila na iznajmljenim oranicama da proizvede hranu, ali je i sakupljala kajmak i sir, nosila u Požegu i prodavala, pa i ona pribavljala novac. Vuco je rastao u skladu sa godinama, čuvao kravu i sve više preuzimao poljskih radova, a neprirodnost stomaka je nestajala i nestala, a da niko od njih troje i ne zna kako i kada se to zbilo.
Ozidana je kućica uz košaru. Godinu poslije toga je kupljena jedna njivica, onda je napravljen koš za žito, napravljen je i mljekarnik, popravilo se stanje sa obuvkom i odjećom. Smilja je bremenita i po treći put, to je već 1923. godina. Zna se Ljubova želja, žensko, ali opet se rodilo muško. Jednostavno njegovu kuću hoće dioba imanja, i to ti je to, kako bi se ponekad požalio prijateljima. Kad nije žensko, onda je sin, pa će ga tako i nazvati, Siniša. Kupili su i jednu livadu. I dalje su uzimali u najam po jednu oranicu i livadu. Sada imaju zemlje, ali nju valja i obrađivati. Ko? Ljubovo će i dalje, godinama, biti nadničenje. Smilja je rodila, treba oko bebe, ne može ni ona, ali ona mora i sve više Vuco, kojega štede sve manje, od kako se našlo još jedno muško dijete.
Sa šest godina, poslije rađanja Siniše, Vuco je radio poslove odraslih, nije orao, jer to zaista nije ni mogao, ako se u to ne računa predvođenje krava brazdom, a bila je to njegova obaveza pri svakom oranju. Okopavao je kukuruz, krompir, grah, tikve, luk i kupus, žeo ili čupao ječam, raž, zob i konoplju. Najmanje je volio da radi kad prispije konoplja, oko nje je toliko posla da mu se ne vidi kraj.
Seljani nisu kupovali ništa od odjeće i obuće po trgovinama, sve što su nosili je iz kućne radinosti. Kako Ljubovi nisu imali ovaca i koza, nisu imali ni vunu, pa se sve svodilo na sukno i platno, oboje od lana. Toga je trebalo dosta, jer do platna i sukna nisu mogli doći samo svojim radom, a to što su morali nositi drugom da uradi, plaćali su opet lanom. Oko lana ima posla kroz duži dio godine, na to se potroši snage i vremena koliko i za sve ostale poslove zajedno, pa je razumljivo zašto je Vucu omrznuo lan. Ni Smilja nije voljela poslove oko lana, ali nije imala izbora. Sva odjeća na njoj, Ljubu i djeci je lanena. Ako je i bilo što od vune, i ono je posredno od njihovoga lana, jer je i vunu plaćala lanom. Dakle, lan je njihova sudbina.
Vucova majka je uočljivo čista domaćica, rublje je prala češće od drugih žena, ali je i Vuco morao da sudjeluje u tome. Sredstvo sa kojim se pere je cijeđ, a pripremali su ga njih dvoje. Sa ognjišta se prikuplja najljepši lug, prpast, bez primjesa tvrdih predmeta, kamena, ugljena i drveta. Lug se kuva, pa cijedi kroz lanenu krpu, i to je cijeđ. Vrela cijeđ se sipa u parjanicu, drveno bure pored kuće, a onda se, brzo, u nj potapa veš za pranje, po njemu se, isto tako brzo, nanese podlanica luga, i ostavi da se pari, do sutra. Još vreo, veš se nosi na rjeku Gradnju, i tamo pere na kamenu lupanjem pratljačom, ispira u rjeci i razgrće po plotovima. Pred veče, kada se veš osušio, kupi se i bremenom nosi kući.
Tako opran veš nije imao gamadi, ali ga je imao onaj što je ostao na ukućanima, ta morali su predaniti u nečemu, tako da se borba protiv te dosadne i opasne napasti nije mogla privesti kraju. Kad se preobuku, onda se sve svučeno podvrgava trebljenju. To se svodilo na to, da je svaka odjevna stvar izvrnuta, pa šav za šavom rastvaran, i u letu hvatana buva, stavljana između dva nokta, gnječena dok se ne čuje prasak, a on se svaki put čuje jasno. Vaši i gnjide čekaju mirno, pa se pokupe među dva prsta, onda kao i buve, među dva nokta. Bio je još samo jedan način, koji se primjenjivao redovno, ali je on samo popravljao stanje, smanjivao broj tih izdržljivih životinjica, koje su prenosile zarazne bolesti. Obično se to radi uveče pred spavanje, da se lakše zaspe, ali i da se, koristeći mrak, može skinuti do kože. Tada se skinuti odjevni predmet istresa nad vatrom ognjišta, a otkačena gamad pucketa i svjedoči svoju smrt. Istresanje traje dok pucketanje ne urjedi, što je znak, da je, ona gamad koja se nije dobro zavukla u šavove, već poispadala, a ona dobro uvučena neće ni ispadati. Prestaje se sa trešnjom odjeće, koja se oblači, a ponoviće se obično svaka tri do četiri dana.
Vuco je teškom mukom trpio gamad, ne zna ili mu je gore kad ga ujedaju, ili kad gamižu i prijeteće golicaju, često je plakao zbog toga. U dva navrata je bolovao od šuge, pa ga je majka presvlačila češće. Često ga je biskala. Volio je kad mu to radi, godi mu dodir majčinih prstiju po tjemenu, ali i više voli toplinu majčinog krila, u koje je, u svakoj toj prilici, polagao glavu. Sve je to samo zakrpljanje, Vuco je čitav život u Ježevici proveo pod zulumom tih malih razbojnika koji žive sisajući ljudsku krv i trujući je.
U toku sijanja i nicanja, lan se naziva težina, i tu je Vucov udio najmanji, ali kad isklasa i nazove konoplja, Vuco počne da da drhti pred obavezama koje slijede. Kad konoplja sazre, Vucovo je da je čupa iz zemlje po čitav dan, i tako danima, jer majka ne može toliko dugo, zbog obaveza prema kravi, bebi, mlijeku, kuhanju i pranju. Obično su tada suvi ljetni dani, zemlja tvrda, pa su žile toliko čvrsto spojene sa zemljom da je čupanje vrlo naporno, naročito za nejakog dječaka. Konoplja je žilava i tanka, pa su Vucove ruke pune posjekotina i plikova koji mnogo bole. Prilikom čupanja klas se njiše i mlakim udarcima šiba po znojnom licu i još znojnijem vratu. Klas ima dlačice, Vuco ih je zvao brkovi, koje malo pomalo, ali uporno češu kožu, koja se, onako znojna, ojede, pa je tako ranjenu uzmu pod svoje so i sunce, satvore plikove i rane. Žene znaju i da zaplaču od bola. Ko bi pamtio koliko je Vuco dana otplakao u takvom stanju, ali je morao da nastavi da čupa.
Stabljike se slažu i uvezuju u rukohvate. Kasnije će Smilja, jer Vuco to nije kadar, na cjepalu, sjekirom, odsijecati dno i vrh rukohvata, žile i klas, žile bacati u plot, a klasove odlagati na rpu, da se osuši i kasnije omlati sjeme.
Rukohvati se vežu u snopove i potapaju u baru na kiseljenje. Daleko je to od kuće, kod Teodorovog bunara. Nosila ih je Smilja po dva, a Vuco po jedan. Kiseljenje traje tri sedmice, ali već poslije druge, majka bi ga slala svaki dan, da provjeri, da li se ukiselilo. On je zavlačio ruku u baru, trljao stabljike i osjećajem pod rukom, zaključivao da li je zakiseljeno, da li su niti lana počele da se odvajaju od središnjeg dijela. Poslije toga je slijedilo iznošenje snopova i prenošenje do livade, onako mokre i teške snopove, pa rasprostiranje po zemlji, vodeći računa da nije ni debelo, strunuće, ni tanko, izgoriće, već od oka, debljine šake. Zavisno od vrućine i sunca, Vuco je, do koji dan, oko podne i predveče, odlazio da provjeri da li se konoplja, koja se sada zove lan, osušila. Zapravo, lan se ne smije osušiti, on mora imati vlažnost, treba dobro otvoriti oči i ustanoviti pri kojoj vlažnosti je suvo. Usput se mora prevrtati, ono što je bilo na zemlji vlažnije je i obratno. To je Vuco sve radio sam, a nije toga bilo malo, mada to nije težak posao, za dječaka je velika obaveza. Slijedi kupljenje lana, u rukohvate i snopove, te odlaganje tamo gdje će biti trlica.
Trlica ima dva račvasta koca nabijena u zemlju, a u račve se uglavljuju dvije daske, zašiljene po dužini kao sječivo, koje je okrenuto prema gore, a između njih nasjeda treća daska sa sječivom prema dolje. Dvije prve su pričvršćene za račve, na jednom kraju su probušene sve tri i povezane drvenim okruglim klinom, oko koga se može okretati gornja daska. Na suprotnom kraju, ta daska ima rukohvat kojim se daska diže i spušta. Rukohvat lana se lijevom rukom sa jednog kraja stavlja između dasaka, a desnom daska spušta i diže, da udara po lanu, koji se stalno pomjera, tako da se lan, ustvari, mlati da se niti lana odvajaju od jezgra. I sve tako dok u ruci ostane samo lan. To je fiziči iscrpljujući posao koji je radila Smilja, a Vuco joj vršio pripreme, dodavao i odlagao. Tako dobiven lan je prljav od pljevlje, pa slijedi čišćenje otresanjem, što je Vulov posao. Slijedi grebenanje i češljanje, prvo je Smiljino a drugo Vucovo, tako se dobiva povjesma, spremna za predenje preslicom u pređu. Od nje će se tkati platno, a za sukno još i upredanje više niti vretenom, to je isključivo radila Smilja. Nisu imali natru, tkalački stan, pa su tkanje plaćali, kao i kasnije stupanje sukna. Ovome poslu se teško sagledavao kraj, pa mu je Vuco nerado pristupao.
Vuco je radio još jedan posao, koji samo na prvi pogled izgleda prost, a za dječaka je bio nerješiva muka. Svaki dan je donosio vodu za piće, za čeljad, kravu, kokoši, ali i za kuvanje i pranje. Donosio je sa Teodorovog bunara, tamo i amo je tri kilometra. Nije to lak posao ni za odrasle. Žban je težak i kad je prazan. A dva žbana vode treba nataknuti na zareze kotlanice, pa na rame. Ako naspe po pola žbana, kao što je najprije i činio, onda odmah valja ponoviti. Ujutro i naveče. Uz napor, koji je naročito bio velik kad je to tek počeo da radi, kod Vuca se pojavljivala još jedna stvar, koja će ga dovoditi do bijesa.
U one večernje priče, koje još uvijek guta kad je u prilici da ih sluša, ulazili su neki čudesni vampiri, vještice, vukodlaci, vile, i pitaj boga još kakvi stvorovi, a Vuco ih je toliko snažno doživljavao, da je mnogo vjerovao u njih, i bivao plašen u noćnim snovima, koji su ga nužno pratili poslije pričanja. Jedno od mjesta prebivanja tih bića, iz tih večernjih priča, bio je i Teodorov bunar. Ne samo Vuco, sva djeca sela i pola žena, istinski je vjerovalo da je Teodorov bunar njihovo stjecište, a zaposjedaju ga sa pojavom sumraka. Vuco je u svoje uši čuo, od desetine žena i djece, čak i od dva-tri čovjeka, kako su oni, u Teodorovom bunaru, vidjeli vukodlake. Najprije je to shvatio kao sastavni dio prirode oko njega, koja ga se nije ticala baš mnogo, ali kad je on vidio vukodlaka prvi put strahu nije bilo kraja.
Dogodilo se kad je išao po vodu, onu drugu večernju. Prikasnio je, ali se još vidjelo kad je prilazio vreocetu uvučenom ispod krošanja drveća, i nije mu strah ni padala na um. Međutim, dok je žbanove isprao, pa nasuo, pa natakao na kotlanicu, podigao i ovjesio o rame, mrak se podmuklo došunjao. Taman kad je krenuo, začuo je prikrivan bat, osvrnuo se da vidi pridošlicu, misleći da je neko od seljana silazio ka vodi, pa kad nikoga ne vidje, onda mu na um dođe pomisao o vukodlaku, kojega do malo i vidje. Kezio se na Vuca i obilazio panj vrbe. Vuco je vrisnuo i poskočio, pa se dao u bijeg prema domu, stalno tik koji korak ispred vukodlaka, koji je prijetio nadljudskim dahtanjima. Vuco je, uistinu, jedva preživio to veče, ali je i užas preživio u njemu, i nikad se neće iseliti iz njegove psihe. Narednih dana, još pod dojmom bolnih ožiljaka, zarekao se da više nikad neće dati priliku tim đavolima, više nikad tamo neće poviriti poslije zalaženja sunca. Strah od vukodlaka je noćni Vucov podstanar, biće i u godinama kada se muškarci ne plaše vukodlaka, a to je zbog toga, jer je Vuco bio oči u oči sa tim demonom. Imao je on i kasnije neprilika oko toga, svaki put kad se pravila cijeđ, kada je odjednom trebalo puno vode, a ona se donosila nakon što se dođe kući sa poljskih radova, znači, neizbježno se moralo hvatati i noći. U tim prilikama se obavezno priključivao nekome, iako je to bilo teško ostvariti.
Vuco je pošao u školu sa osam godina, u Ježevicu, dva-tri kilometra daleko od kuće. Kao i druga djeca, nosio je pisaljku i tablu. Za četiri godine naučio je da dobro čita i piše. Rad kod kuće je bio važniji od škole, pa se tako ponašao i on i njegovi roditelji, tako je bilo i sa drugom djecom, mada je učiteljica u njemu vidjela talenta za školu, kako je, jednom prilikom, rekla majci Smilji, i dodala da maloga svakako trebaju dati da uči dalje. On je učiteljicu obožavao i strahopoštovao.
Kao i sva školska djeca Srbije i Vuco će dobivati batine u školi, klečati na koljenima i ostajati u pritvoru, to će u tim trenucima doživljavati vrlo nelagodno i postidno. Tek potkraj četvrtog razreda, kada su mu roditelji saopštili da će da nastavi školu u Požegi, njemu će školovanje postati vrlo drago. U tome je vidio priliku da se izvuče iz težačkih poslova, koji su ga, već u njegovoj dvanaestoj godini premorili i ogadili mu život. Život u Ježevici nije obećavao nimalo ljepote. Ljepota je grad, bez motike i kaljavih opanaka, njegov je stav.
I još ima jedan povod za razmišljanje o bijegu iz Ježevice, kako Vuca još i više roditelja. Smilja je i po četvrti put rodila sina. Vuco će taj dan nositi u naročitom sjećanju. Imao je jedanaest godina i mnoge stvari je umio da smjesti gdje i pripadaju. Otac je bio veoma ljut, čak je i vikao na majku, nju je optuživao zbog rađanja muškog. Uprkos svemu majka je sa ljubavlju dočekala i to dijete, milo joj je, pa će tako i da ga nazove, Milija — Mile.
Još nije vidio grada, nedovoljno mu je zamisliv, iako je u glavi imao neku mutna sliku o njemu, nalikovala je na opet nejasnu sliku raja, o kojemu je mnogo puta slušao. Istinski vjeruje u Gospoda Boga, jer tako vjeruje i majka, a ona sve zna. Vjeruje i otac koji je obišao toliki svijet, i on je sve vidio i saznao, on zna da postoji Bog, i on kao i majka uvijek kažu "Bože pomozi", i uvijek govore Vucu da se moli Bogu. "Moli se Bogu pa ćeš u raj". Tako on zna za raj, to je nešto najljepše što postoji, a u njega mogu samo oni što se mole Bogu. Zna da grad nije isto što i raj, ali vjeruje da je na putu prema raju, i da je znatno bliži raju nego je selo. Eto zašto on želi u grad, zašto želi da se školuje.
Iz Ježevice je išao samo jednom godišnje, opet ne u grad, već u selo Dobrinje, do najbliže crkve, pred Uskrs, vodili su ga da se pričesti, a prije toga je postio, sve dane i sedmice koje je odredila majka.