Konačno, krenulo je i domaćinstvu Jelića, laknulo je i selu. Ljudi su takvi, kad komšiji ide nisu baš veseli zbog toga, ali kad mu ne ide vesele se kad dođe do pomaka nabolje. U Ljubovoj kući je ono stanje kada se vesele sve komšije. A kako i ne bi! Siromah sa dvanaestine nadničenjem od jutra do sutra, bez kuće i kućišta, uspio je da napravi krov nad glavom, kupi zemlju, napravi košaru, hambar i mljekar, podigne dvije junice i primakne cilju, domaćinstvo koje može o sebi. I kućna čeljad osjećaju naklonost seljana, to zahtijeva dodatnu odgovornost da se istraje, da jednom započeto povjerenje ne nestane, jer bi to bilo gore stanje od onog kad nemate ali se i ne očekuje da imate.
Naklonost je počela još lane, kad se u Jelića obliznila krava, dvoje ženske teladi. Gojena su, izimljena i proljetos dobro hranjena, pa su pored krave, njihove majke, i dvije junice ostale steone. Izimili su troje goveda, nije to mal zalogaj ni za jaču kuću od njihove, ali je i on progutan s mjerom, po shvatanju ukućana i seljana. Marljivo, kao što rade mravi, Ljubo, Smilja i Vuco, radio je čak i mali Siniša, prikupljali su slamku po slamku, rukohvat po rukohvat, i prikupili i splastili sijena, slame, šaše i grma, koliko je nužno da se prezimi to troje goveda. Prezimiće, pa makar snijeg zapao prije no ikad i ostao duže no ikad, od Mitrovdana do Đurđevdana, govorili su. Ipak se taj uspjeh vezao za Smilju, ona je to smislila i iznijela na svojim plećima, njen muž je nadničio.
Tako je Jelićeva porodica ušla u velike naume i nade, ljeta 1928. godine. Dogodine će ostaviti dvije krave, da imaju mrsa za kuću i požarevačku pijacu, ali i da imaju, prvi put, svoju zapregu, a ne da i dalje moraju da traže po selu goveče za uparivanje, kao što su to činili u svih prethodnih deset godina. Ostaviće i jedno tele. Pored dvije krave i teleta, imaće šta i da prodaju, jednu kravu i dva teleta To je dovoljno da se kuća omrsi i obuče, kako je govorila Smilja, sva sretna dok govori naum koji je blizu i da se ostvari, da konačno iz sirotinje zakorači u život dostojan čovjeka. Obući će djecu, naročito Vuca, naglašavala je i objašnjavala, već momčić a sav je u zakrpama. A, ako da Bog, dogodine će i na škole poći, u varoš. Sramota bi ga bilo poslati ovakvog, ovako obučen nije ni za čobanina prispio. A i on, jadnik, sramio bi se pred svojim vršnjacima, pred gradskom djecom posebno. Daće Bog, svaki put bi tako završavala dok je govorila o svojim skorim ostvarenjima. Ljubo nije govorio mnogo, ali je u svemu čvrsto stajao uz nju.
On ima jedinstven pristup u vođenju domaćinstva. Neobičan je za kraj u kome živi, gdje je domaćin neprikosoven u odlučivanju, u kući i oko nje. Kod njega je ovako, on odlučuje o najvažnijim pitanjima kuće i čeljadi, a supruga o radu na imanju, u kući, o dnevnim odnosima sa seljanima i o odgoju djece. Komšijama dugo nije bilo jasno ko je domaćin, i kakav je to uopšte odnos u Ljubovoj kući. Zapravo, pitanje je zašto je ženi pustio toliko na volju. A, ustvari, sve je bilo prosto, ako se čovjek imalo unosio u njihovo stanje, jer ni ono nije uobičajeno za njihov kraj. Svjestan da se od dvanaestine, na koju je dopao sa ženom i djetetom, nikako nije moglo preživjeti, a po svojoj prirodi izuzetno pametan čovjek, on je kazao imamo samo pola potrebnog imanja, znači na njemu ima i posla samo za pola čeljadi. Neka to bude Smiljina obaveza, a on će pola prihoda zarađivati van imanja, nadničenjem. Ako imanje radi ona, onda ona treba i da odlučuje o svemu oko toga, osim ono što nije red da je bez domaćina. Dok je mlad i zdrav, govorio je, ako Bog da, zaradiće toliko da kupe malo zemlje, da naprave imanje od kojeg će moći da žive kao i ostali seljani, a onda će prestati da bude tuđi sluga, oboje će da rade svoje, sebi i za sebe. Uto će porasti i djeca, i oni dati ruke, dokupiće zemlje da se imaju i oni gdje ženiti i odjeljivati. I, evo, to vrijeme se najavilo: Ljubo je već kupio zemlje, a Smilja je dogurala do troje goveda.
Po vjekovnom običaju, kad se na Ježevicu obruši ljetna žega i sasuši travu, seljani obilježavaju stoku i tjeraju na planinu. Svako domaćinstvo ima u planini čovjeka kod kojega goni stoku, uz davno dogovorenu naknadu. Tako su i Jelići potjerali kravu i dvije junice u Vuletića na planinu. Naprijed je Smilja a pozadi Vuco sa podugačkim prutom u ruci. Ovo je bio dugo iščekivan dan, jer je za sutra, po povratku sa planine, dogovoren početak najvećeg poduhvata Ljubove kuće, ograđivanje.
Ljubo i Smilja već nekolike godine govore o ograđivanju imanja, ali je prešnija tjerala prešnu, i do toga nije dolazilo. Ovog puta se to ne može izbjeći, jer kad grane sljedeće proljeće, osvanuće šestoro goveda, tri krave i tri teleta, a ograde nemaju. Već su mjesecima u čvrstoj odluci da je prave, ali kao i u slučaju svih prethodnih velikih ili teških poslova, Ljubo je lijen da započne, neodlučan, kao da je strašiv, nesamostalan i nepouzdan u sebe. I, zaista, on je takav, i uvijek je sa njim tako dok posao ne započne, i zato ga otpočinje teška srca i jedino kad nema izbora, kad baš mora. Ali kad posao uzme u rad nema mu premca, ni u brzini ni u znanju. Poznavajući muža, a imajući na umu da ne smije ostati bez ograde, ovoga puta se nametnula Smilja, mada je to, po onom kako su radili do sada, bilo njegovo područje rada. Vrativši se sa planine, odmah je Ljuba "privezala" uza se, nije dala da se ni na dan odmakne od kuće, išli su u sječu kolaca i kresanje pletiva. Ni jedanaestogodišnjeg Vuca nije štedila, radio je kao da je odrastao čovjek. Sjekao je i obarao drvo, tesao grane, sasjecao oblice na dužinu kolaca, rascjepljivao u četiri cjepanice-koca, zašiljivao ih, nabijao u zemlju i pravio pleter. Od zvijezde do zvijezde su radili tri mjeseca bez odmora i čestita jela.
Iako se crpio i omršavio do rebara, ovo je Vuco radio sa zadovoljstvom i ponosom, jer je uvjeren u ono što će se stvarno i desiti, imaće najljepšu ogradu u selu. Njegov otac je takav, to već shvata i Vuco, ili ne radi ili radi najbolje. U to su ga, čim je gradnja počela, uvjeravali pogledi i riječi seljana, koji su sve češće navraćali i čudili se, i pitali se, zar zbilja ovo može da napravi samo jedan čovjek sa ženom i djetetom. A mogli su, završili su ogradu sedmicu prije nego će goveda siđi sa planine.
Ljubo je negdje i nekad, na vašaru, tako je pričao, vidio neobično lijep džemper, koga su krasile raznobojne šare. Od kako je dogovorio sa ženom da će plesti ogradu oko imanja, stalno je želio da bude šarena kao onaj tamo negdje viđen džemper. I napravio ju je takvu. Grane različite boje, s korom i bes kore i različit pleter su elementi išaranosti ograde, koja je, zaista, jedinstvena i lijepa. Vuca oduševljava ograda, ali i više voli prelaz. To je kao kapija imanja, koja je u ovom kraju zastupljena kod svakog domaćinstva. Ona je za ljude ali ne i za stoku, zapravo da stoka ne može da prođe. Sačinjena je od kolja i stepenica sa obadvije strane.
Ljepota prelaza je u tome, što su svi dotadašnji prelazi rađeni od grubih oblica, a ova, Jelićeva, napravljena je od tesane građe i dasaka. Njih je Ljubo, sa darom drvodelje vješto istesao i izglačao, pa kao najbolji graditelji skladno povezao, tako da je prolaznik pred sobom prije vidio neobično majstorsko djelo, pa kasnije shvatao da je prelaz.
Nakon što je tako shvaćen u selu, prelaz je postao više od toga, ljudi bi se na njemu zaustavljali, odmarali, sačekivali na njegovim stepenicama kao da su stolice, a Vuco je u zanosu svoje mladosti i ljepote prelaza, našao posve novi sadržaj zanimanja i zabave. Čim ojutri, ako nema posebnih zadataka, silazio je niz puteljak do prelaza i na njemu ostajao satima, igrao se nikom jasnih, ali za njega zanimljivim i sadržajnim igrarijama. Sačekivanje i ispraćanje namjernih i slučajnih prolaznika može da izgleda glupa igrarija, ali je ona za Vuca sadržajna, tim prije što su prolaznici redovno govorili o prelazu na koji je on ponosan.
—E, vala, Vuco, valja vam to što ste napravili —govorili bi seljani prolaznici, a Vuco rastao i sačekivao sljedećeg, nadajući se da će taj i više iskazati hvale. Voli kad ga hvale drugi, a na prelazu mu se to događa svaki dan, a kako će da ga hvale dogodine, kad bude ovdje sjedio, a iza njega pase šestoro goveda, zamišlja Vuco i topi se u razljevu dragosti.
Taman je Smilja dvojbila u koji dan da krene u planinu po goveda, kad s te strane stiže glas, da odmah dođe u planinu, poručuje joj domaćin kuće Vuletića. Poruka ju je bacila u brigu. To nikako ne može biti dobro. Biće da se izjalovila krava, nedajbože junica, pomišljala je i bila sve više u brizi. Boji se za junice, govori Ljubu, premlade su a pune snage, igrale bi se a ne umiju da čuvaju plod, jedna drugoj zabadaju roščiće u trbuhe, pribojava se da su se mogle nagrditi tako, uništile plod. Događalo se to seljanima, ne daj Bože da je i njima.Tako brižna, sa Vucom, krenula je put planine. Bilo kako bilo, oni će stjerati goveda, jer je i vrijeme od toga, usput je kazala Vucu. Gore, u planini, dočekaće ih slika i priča, koje će Vuco ponijeti i nositi u sjećanju do kraja života.
Banuli vukovi u obor, tako su nekako priču otpočeli Vuletići, u posleponoćno vrijeme kad je goveče umrtvljeno snažnim snom, i kad je potpuno nespremno za odbranu. Pola isklali. Dobro hranjene junice, pune snage, ne predadoše se, već su se upustile u borbu. Rastrgle su ogradu i dale se u borbu iz bijega.
Vukovi imaju istančanu borbu sa govedima, napadaju ih od pozadi, salijeću sa bokova, a, zapravo, sve je to samo varka, da bi lakše došli u poziciju da zakolju s prijeda. A klanje izvode tako spretno i brzo, da goveče i ne shvati odakle opasnost dolazi, ne shvati da baš tad uopšte i dolazi. U toj mučnoj borbi, stvori se okolnost u kojoj goveče pomisli da je pred pobjedom, treba samo zadati zadnji ubod, jer je vuk sustignut u bijegu, on se pogeo i predao, ustravljen je i nemoćan, tada se goveče instiktivno ustremljuje, tim posljednjim skokom ,na žrtvu, koju će probosti i rasporiti, ne dajući joj da se odvoji od zemlje. A kad uslijedi skok, kad je goveče bez oslonca o zemlju, vuk se munjevito izokreće, odrazuje i kandžama ovješuje o vrat govečeta i očnjakom prerezuje grkljan. Sve je to tako precizno i brzo, da se promašaji gotovo ne događaju.
Ovoga puta se dogodilo, i da bi neobičnost bila veća, dogodilo se u slučaju obje junice. Jedino objašnjenje je, po mišljenju Vuletića, pored snage presudila je i njihova jedrina i debljina, pa vukovi nisu mogli da dokuče grkljan. Nakon boja, i priskakanja seljana, one su ostale na poprištu sa teškim ranama, umrljane krvlju, klane a nedoklane, zamorene i preplašene.
Rikom su parale usnule planine.
Vuletićima nije prvi put da liječe stoku, za to su stalno pripravni, imaju spremljene meleme, koje su i u ovoj neprilici koristili. Nažalost, ovoga puta, nešto nije valjalo, biće da je prestario melem, i na ljetnjoj vrućini postao otrov. Bilo kako bilo, rane na junicama su se zatrovale, i iz časa u čas bivaju teže.
Ugledavši Vuca i Smilju junice su zarikale uglas. Vuco je odgovorio suzama. Smilja je obilazila oko jadnica, prigušeno plakala i pričala s njima, i dvoumila šta da radi.
Odlučila je da ih svede u Ježevicu, nadajući se da će im tamo biti lijeka. Jake su, govorila je, pa će možda same od sebe ozdraviti.
Svela ih je i činila napore, ali nije bilo po nadanju. Zbilo se ono najgore. Nakon teških bolova, u strašnim mukama, bez krika i zova, uginule su.
Zatrovano meso nije moglo da se koristi, ni koža nije valjala, ali su je ipak ostavili, a kasnije i koristili za pravljenje opanka.
U Jelića je kuća tužna, kao i svaka iza smrtnog slučaja. Uginule su dvije junice i sa njima i dvoje teladi. U noći pokolja izjalovila se i krava, ostali su i bez trećeg teleta. Izgubljeno je petoro. Da je i za čitavo selo mnogo je, potekla je tužna priča koja će obilaziti okolna sela.
Provalio se porodični ponor iz koga će izvlačenje trajati dugo.
Ovaj događaj će u Vuca udjenuti snažno sjećanje, koje nikad neće blijedjeti, naročito ne majčin plač koji danima nije stišavao, a u dječaku izazivao neutješnu žalost za roditeljom. Iako je njemu u tome bilo najžalije majke, jako je žalio i junice, jer je bio već toliko odrastao da shvati, da se gubitak do kojega je došlo, najdirektnije obrušio i na nj.
Učeći zanat, sljedeće godine, stalno postiđen zbog dronjaka na sebi, nije mogao a da se ne prisjeća junica, jer da one nisu nastradale on bi po Požegi hodao u novom odijelu. Ne bi se stidio, naprotiv, imao bi razloga i da se ponosi.