—Smiljka! —tako je otac Ljubo dozivao suprugu samo u izuzetnim i po njih važnim prilikama, kao što je i ovaj događaj, koji se odnosi na Vucovu sudbinu.
Poziv je i u dječaku izazvao posebnu pažnju, a zbio se u kasnu veče, nakon što je otac pun umora dopješačio iz Požege. Pretpostavljena važnost je bila tim veća, jer je majka bila tik uz njega, a on je tako glasno izgovorio njeno ime, kao da je doziva iz vrha u dno livade.
Na Vucovo iznenađenje majka nije postupila kao ranije u takvim rijetkim prilikama, kada bi u trenu napuštala bilo koji posao da je radila, prilazila bi mužu sa snažno izraženom znatiželjom, ali i bojaznošću, stala i očekivala riječi važnog i nenajavljenog nauma. Ovoga puta je, kao da je znala sve ono što će muž da joj saopšti, laganim pogibom dohvatila tronožac, privukla ga i sjela. Majka je, to je Vuco uočio još u najranijem djetinjstvu, znala da prepozna očeve misli po njegovom ponašanju, čini se naročito po hodu.
—Smiljka! —otac je ponovio isto tako krupnim glasom, a onda ga oborio na svakidašnji —Danas sam išao u varoš i svratio kod gazde Milenka Kuburovića. Mogu ti reći, primio me je lijepo. I žena mu. Pozvao me je i u kuću, na rakiju, šljivu. Dobra mu je rakija, dobra. Kažem ti, baš su me lijepo primili. Napričali smo se. A onda sam im rekao i zbog čega sam došao.
Velim im za Maloga, kažem da mu je kršteno ima Vukadin, ali da ga svi zovemo Vuco, te da mu je dvanaest godina. Napomenuh im i da je prvi đak u Ježevici, da je zdrav, da je izrastao, te da je smiren, radan i poslušan. I tako redom. Onda kažem da nam imanje nije bogzna kako veliko, a imamo tri sina, da sam ja na dvanaestini a on bi bio na trideset šestini, pa eto, ovoga, najstarijega dao bih na škole, da uči i da se izbavi, a bogami i da olakša dvojici braće iza sebe. Da ne dijele na troje.
—Ja, ja... —promucao je gazda i izvježbanim pogledom osvrnuo na gazdaricu.
—Pa, vala, Milenko... —promrsi i ona, od koje je, bilo je očito, muž očekivao mišljenje. Nakon što je kratko ćutala, nastavila je —Smilju poznajem dobro, ako je išta pokupio od majke, vala, to dijete ne može da zastrani. Pa, Milenko, ako ti treba šegrt, primi ga.
—Dobro, dobro... —otegnuto će ti gazda, pa zapita —A, kad bi, Mali, mogao početi?
—Kada da ga dovedem? —uzvratih.
—Kada si mislio, ti? —gazda će na to.
—Odmah —rekoh mu.
—Misliš na sutra? —zaskoči gazdarica.
—Mislim —odgovorih joj.
—Dobro, neka ujutro bude ovdje —saglasno će gazda Milenko.
Na prvo oglašavanje pijevca, tog iskonskog ježevljanskog časovnika, majka Smilja je ustala tiho, još bezbučnije razgorila vatru i o verige ovjesila lonac pun vode. Tek kada je voda provrela, probudila je Vuca. Pomagala mu je oko kupanja i oblačenja, pri tom nije prestajala da ga mazi, da bi ga na kraju uzela pod ruku, kao da je bebica, pa prenijela i sjela uz vatru. Prve njene ozbiljne riječi su da dobro osuši kosu nad plamenom razbuktale vatre. Potom je probudila muža, posipala mu sa praga kuće dok se je umivao, zatim mu dodavala odjeću i obuću, a kada ga je dopratila do ognjišta, onda je obojici dodala vrelo mlijeko i po parče hljeba.
Kad domaćin završi sa doručkom, ne progovorivši ni jedne, ustade i krenu prema izlazu. To je značilo da mora ustati i Vuco i poći za njim.
Otac je zastao na pragu, ko zna o čemu razmišljao koji tren, blago se okrenuvši i zagledavši u ognjište, a onda je odlučnim koracima krenuo na put dug tri i po časa pješačenja. Za njim je, isto tako odlučno, krenuo i Vuco. Poslije njega su se samo pretpostavljali sitni koračići uplakane majke.
Odmakavši od praga desetak koraka, i zaostavši za njima isto toliko, stišavajući plač koji se nije mogao prikriti, majka je prozborila:
—Sretno pošao moj Vuco. Čuvaj se gradskih đilkoša. Pazi da ne nazebeš. Slušaj gazdu i gazdaricu, i svakog ko je stariji. Slušaj majstore i kalfe. "Budi mlađi pa ćeš biti i stariji". Dobro uči. Sretno pošli i neka vam je Bog na pomoći. Vuco, moli se Bogu —doviknula je.
—Dobro je! —kaza Ljubo i naredi —Idi u kuću!
Ona će u kuću, zasigurno, ali ne odolje nagonu, zatrča se i zaskoči Vuca, grčevito ga pritisnu uz pulsirajuća prsa, tri puta cjeliva dječije hladne obraze, pa odskoči i šutke utrča u kuću.
Nikad prije ni kasnije u životu Vuco nije, u jednome danu, vidio i čuo novina koliko je to bilo u danu prvoga napuštanja roditeljskog doma, u danu odlaska u Požegu da uči trgovački zanat.
Usput otac nije govorio mnogo, ali je prvi put govorio sa sinom na način kao da govori sa odraslim čovjekom. Vuca je to i veselilo i posramljivalo, teško se snalazio u tako naglom preokretu roditelja.
Da je bilo moguće poći iza njih, i sa puta dugog sedamnaest kilometara pokupiti u zori razasute riječi ove dvojice pješaka, bila bi to podebela knjiga najiskrenijih savjeta i obećanja, koja se i može iskazati samo snažnim osjećanjima ljubavi u okruženju mraka u nenatrunjenoj prirodi. Knjiga bi imala praznina samo tamo gdje bi je prekinuo preskog probuđenog pa preplašenog zeca i krik u snu zaplašene ptice, kojih je tokom ovoga pješačenja bilo mnogo.
Dječak će se u kasnijim godinama života maglovito prisjećati očevih upornih savjeta, i pokušavati sa naporom da iz zaborava istegli koji od njih. Kako je stariji ta želja je snažnija, a mogućnost dopiranja sve bljeđa. Ipak, neke od tih mudrosti pamtiće, a vlastite godine i iskustvo će ih potvrđivati i shvatati kao univerzalne ljudske poruke i pouke, a tiču se rada, poštovanja, ponašanja, čuvanja zdravlja i vjere u Gospoda Boga.
U prisustvu Ljuba, gazda Milenko, koji bijaše mrzovoljan jer su ga probudili, svom novom šegrtu je održao kratku, ali vrlo oštro izrečenu bukvicu o mnogim dužnostima. I o dva prava, da jede što mu se da, i pravo da spava, u vrijeme koje mu se određuje svake večeri, zavisno od posla. Sve je ovo izrečeno smjerno pred ocem, zbog one zadnje rečenice, koja je kazivala, da i u slučaju najmanjeg odstupanja, on, gazda, pozvaće oca i kazati mu da dijete vodi odakle ga je i doveo. Pri tom je i spomenuo nekog dječaka, sa kojim se to nedavno i zbilo.
Otac je, u svoje i dječakovo ime, izrekao najljepše i najiskrenije riječi zahvale i obećanja, pa se podigao, i onako s nogu, strogim ali odmjerenim riječima, pred gazdom Milenkom, održao svoju bukvicu, završivši je da u slučaju pogrešaka, neka ne računa da se ima gdje vratiti u Ježevicu, jer on, otac, takvu sramotu ne bi mogao podnijeti.
Ne ispavan i premoren, Vuco je jedva što zapamtio od održanih pridika, osim shvatanja da je došao u nešto što je po njega ozbiljno i opasno, te da se od ovoga časa mora da vlada po strogim mjerilima odraslih i nadređenih ljudi. Po odlasku oca, Vuca je počeo prožimati osjećaj napuštenosti i odbačenosti.
Gazdarica je preuzela dječaka pola sata poslije gazde, i ona, mrzovoljno jer je i ona prerano uznemirena, još do kraja neumivena i obučena, nadugo i naširoko je nabrajala šegrtove dužnosti, koje su pod njenom kontrolom. Metenje prostorija i dvorišta, ribanje podova, pranje sudova, pilanje i cijepanje drva, obaveze oko troje njene djece, smeće, odnošenje i donošenje roba...
Vucu se činilo da mu je ovoga jutra mozak okraćao, jer u njega ne može da stane sve ono što bi ovo troje ljudi htjelo da mu tamo smjesti.
Vuco je jutros čuo mnogo nepoznatih riječi i pojmova, poslije kojih su slijedile obaveze u vezi sa tim pojmovima, pa ni pola tih obaveza nije razumio a kamoli zapamtio, a na sve njih je ponizno kimnuo glavom, i na taj način potvrdio da je obavezu razumio i da će je izvršiti baš tako kako se od njega i zahtijeva. Naposlijetku priče, gazdarica je ustala i povela šegrta u dno hodnika, do zida, koji ga pregrađuje, tu zastala i pokazujući rukom iza pregrade, kazala da je to, od jutros, njegova soba. Zatim ga je povela do mokrog čvora i izdala prvu zapovjest, da počisti klozet, kako se izrazila. Vuco je tog trena prvi put vidio prostoriju za te namjene, naravno, i prvi put čuo kako se naziva, ali je bio zadovoljan jer je otprve shvatio šta je to i čemu služi. Takva potreba upravo u njemu narasta sve snažnije, ova prostorija je prva koja mu i nužno treba.
Do koji mjesec poslije dolaska u gazde Milenka, Vuco se ozbiljno pitao kada će početi da uči trgovački zanat. Ovo što je radio do sada, svodilo se na čišćenje, pranje, prenošenje, trčkaranje..., a sa trgovinskom radnjom, koja se nalazi izpod gazda Milenkovog doma, imao je svakodnevni dodir, ali samo kada je ona bez mušterija, pa ga pozovu majstor ili kalfa i strogo narede da radnju omete, ili da iz nje ili u nju što iznese-donese. Njegovo je bilo da se drži podalje od gazde, koji se malo zadržavao u kući i trgovini, bivao je na putu, ili je po čaršiji kafenisao sa drugim gazdama, i tako, kažu, obavljao neke Vucu nejasne poslove vezane za trgovinu.
U školu je išao jednom sedmično, u početku mu je i tamo bilo teško, jer mnoge riječi nije razumio koje su izgovarali besprijekorno obrijani i obučeni učitelji, nastavnici kako ih ovdje nazivaju. Kasnije, kad je sve te riječi pohvatao, i shvatao pojmove koje je učio, i nastavnici počeli da ga hvale, Vuco je počeo veselije ići u školu, da bi kasnije jedva čekao dan škole, kako je nazivao taj jedan dan u sedmici.
Tokom druge godine učenja zanata, Vucov život je poprimio vedrije tokove. Kućnim poslovima je ovladao na gazdaričino zadovoljstvo, pa je na toj strani bio miran. Majstor ga je sve češće pozivao u radnju, da zamijeni kalfu, sa zadatkom da navodi mušterije, da kontroliše mušterije od krađe, ali i da se uči trgovini. Uočio je da između trgovaca postoji vidna razlika u mogućnosti da prodaju jednu te istu robu, u jednoj te istoj radnji i jednim te istim mušterijama. Shvativši to odgovorio je i na stalno postavljano pitanje: šta on ovdje treba da nauči.
Vrlo oprezno su ga uvodili u sadržaj trgovačkog posla, dozvoljavali su mu da razgovara sa mušterijom, da mu nudi robu, a u kasnijoj fazi i da je proda, ali samo po cijeni koja je na svakom predmetu bila naznačena. Ako je mušterija navaljivao da se cijena snizi, Vuca je bilo da pozove majstora ili kalfu, da se oni nadmudruju sa mušterijom, pogađaju kako se to veli.
Čudio se ponašanju majstora i kalfi, nije mogao da shvati zašto u nekoj prilici prihvate i prodaju po cijeni duplo manjoj, a neki put neće da spuste ni desetak postotaka. Naročito mu je bilo nejasno, kako takve odluke donose brzo, u svakoj prilici i za svaki artikal, a njih je toliko, da, u to je uvjeren, nije moguće da ih čovjek može popamtiti. Kad je bivao u prilici da se zatekne sam sa majstorom ili kalfom, postavljao im je to pitanje, i svaki put dobivao isti odgovor, da je on još mlad i da će i on to nekad umjeti. Mjesecima je razmišljao o tom pitanju, ali odgovora nije bilo.
Pored cijene na svakom artiklu je stajao i podugačak broj, koji se ovdje naziva broj artikla. Uočio je, da u naletu odlučujuće pogodbe, prodavci posebno gledaju u te cifre, a kod gazda Milenka, koji je lošije vidio, uočio je da i u okviru tih brojnih cifara gleda samo u one posljednje. I bio je blizu odgovora.
U podugačkom broju, treća i četvrta cifra otpozadi, značile su postotak koji se može primjeniti u snižavanju cijene, a da se na prodaji ne gubi, odnosno tek se malo dobiva. Ovim saznanjem zaokružio je u izučavanje zanata.
Kad je Vuco počeo i da učestvuje u pogađanju sa mušterijama, ubrzo je njegov učinak bio natprosječan.
Kad su Vucove učinke shvatili majstor i gazda, Vuco je proizveden u kalfu.
Postao je zaposlen radnik sa redovnom platom.