This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Danilo Marić: Vule Yelich

Glava 8.

Tokom šegrtovanja Vuco je spoznao dio gradskog života, mada je njegovo učešće u njemu bilo neznatno. U prvom dodiru sa gazdinskom kućom, on je, kao što to ljudi rade u muzejima, išao od postavke do postavke kućnih prostorija. Bio je to prvi susret sa krevetima, na kojima su se bjelasali čaršafi, jorgani, pernati jastuci, prvi put viđen tepih, orman pidžama. U kuhinji nije znao šta bi gledao više: šporet, tanjire različitih oblika i veličina, viljuške i kašike, takođe različitih izvedbi i veličina, i drugim kuhinjskim predmetima kojima nije znao upotrebno značenje, a o imenima i da se ne govori. Odjeća, koju nose ukućani, posve je drugačija od njegove, kako po materijalu tako i po kroju i bojama.

Sa odjećom su nastajali oni prvi kompleksi, koje svako seljačko dijete doživi kad doseli u grad. Njegove suknene čakšire i kaput, a naročito opanci, još u dolasku su bili iznošeni i pocijepani, pa se samo može pretpostaviti koliko je dječačić imao muke da to sve čisti i krpi, dovodi na nivo podnošljivosti. Tu mu je majka priticala u pomoć, obično u dva mjeseca jednom, kada mu je gazdarica dozvoljavala da dva dana odsustvuje i ode u Ježevicu. Sa opancima se mučio svakog dana, a često i svakog sata. Kad je kišno ili snježno, opanci od svinjske kože omlitave, postanu kliski unutra i vani kao da su natopljeni u ulju, pri tom izgube i oblik obuće, pa se stopalo raskliza i zaglavi na jednoj pa na drugoj strani, prekine sad ovu sad onu oputu, pa se najednom noga nađe bosa na ulici a opanak se vuče za njom.

Vuco je odjeću krpio, ovako i onako, ali sa opancima nije mogao da iziđe na kraj. Prevezivao je pokidane opute dok se imalo šta prevezivati, a kad to više nije nikako išlo, latio bi se žice i klješta te opanak umotavao oko noge i pričvršćivao žicom. Bilo je teško doći i do žice, koja je morala biti i mekša i tanja od one koja se koristi u ovim krajevima, i prodaje po trgovinama. Ljeti je sa opancima teško na posve drugačiji način, koža se ukruti, opanak se smanji, a kako se zbog vrućina čarape ne nose, tim još gore za dječakovu nogu još u razvoju. Niko drugi nego onaj ko je ovo iskusio ne može ni zamisliti kakvi bolovi nastaju od nažuljivanja plikova, rana i naboja.

Nije šegrtovo, naročito onog pristiglog sa sela, da se viđa po čaršiji bez posla. Takvog posla za Vuca je bilo vrlo malo i rijetko, tako da je on živio u čaršiji pored čaršije. Vršnjaci varošani su bili siti, umiveni i zalizani, oprani i odjeveni po gradski, tako da se njegov izlaz uočavao otprve. Znajući sve to, i jedni i drugi, u takve prilike nisu upadali, prvi su omalovažavali druge, a drugi su to osjećali i takve odnose zaobilazili. Vucu je jedino preostalo da se povremeno zaigra sa malom gazdinom djecom, oko kojih je inače imao dosta zaduženja, ali i ti mali đavolčići su znali da budu pakosni, pa su ga optuživali za ono i što jest i nije skrivio. Njima se vjerovalo svaki put, pa su uživala u njegovoj nemoći da se odbrani, a oni uvijek jedinstveni kad su optuživali njega. Često su ga dovodili do plača, a u naletu ljutnje nije ih volio, čak bi poželio i da ih istinski istuče. Do toga svakako nije smjelo doći, to bi bio kraj njegovog naukovanja.

Građani koji su sjedili pred birtijama, igrali karte, čitali novine ili govorili o poslu i politici, nisu bili njegov svijet, nije znao šta igraju ili čitaju, ili o čemu pričaju, jer i kad bi im se, u rijetkim prilikama, i približio i kradom gledao i slušao, ništa nije razumijevao. I gazda ga je opominjao da im se ne približava, da ne sluša kojekakve priče. Njega je to idalje privlačilo, naročito kada su razgovori bivali tiši i povjerljiviji. A oni su i bili takvi u to vrijeme.

Razumio je da se policija ražestila, čuo je čak i ružnih riječi o Kralju, što je doživio kao najveći bezobrazluk. Uz Kraljevo pominjanje ponavljala se i jedna riječ, koja se pri svakom izgovoru šaptala, "diktatura". Nije joj mogao dokučiti značenje, ali je nedvosmisleno znao da je ružno, pa samim tim i nevaljalo da se upotrbljava uz ime Njegovog veličanstva. Bilo je tu raspredanja i o nekom ustavu i o hapšenjima i o opasnostima... Vuca to ipak nije pretjerano zanimalo, tek mala znatiželja, koja ga je brzo prolazila, jer je on imao svoje nevolje, svakodnevne obaveze. Njega je sve više interesovala trgovina radi koje je tu i koja ga jedino može podići na noge, a "od politike se ne živi, već samo boli glava", prisjeća se da je to majka u nekoj prilici rekla, a sve što ona kaže je kao iz Jevanđelja, pa i ova poruka, koje će se Vuco držati i u kasnijem životu.

Kalfa Vuco je konačno postao svoj čovjek, kako se to kaže za njegovu priliku, ima svoj dinar, nevelik ali svoj. Opet po majčinom savjetu, planirao je da novac štedi, po narodnoj: "U radiše svega bješe u štediše još i više", ali je praktično ispadalo po drugoj: "Od malo je uvijek malo". Prvo što je potrošio bilo je za odjeću i darivanje majke.

Nju je to veselilo do suza, dočekala od sina, svoga Vuca, zaustavljala je komšije da pokaže i da se pohvali. Obradovati majku, usrećiti, oraspoložiti, za Vuca je bio doživljaj neviđen i neshvaćan ranije. I od toga prvoga dara, koji je i on uz majku tako snažno doživio, darovanje majke neće prestati ni onda kad objektivno za to nije imao mogućnosti ali je morao da dariva, dolazilo je to iznutra, ni njemu do kraja razjašnjeno, nešto što ga je usrećivalo, i preko mjere bilo koje druge sreće. A ona, majka, poslije svakog novog poklona, radovala se kao da joj je to onaj prvi, prvi poklon od svog čeda. Iako četrnaestogodišnji dječak ne zadovoljava se platom od koje ne može ni da se čestito obuče. Mora biti načina da se zarađuje više, zasad je to da radi još bolje i predanije, da gazdi doprinese više pa će i gazda njemu dati više.

Izrastao dječak, čist i uredan, uvijek svježe očešljan, hitrog oka i skladnog pokreta, bivao je sve više prihvatan i hvaljen od mušterija. Uživao je kad ga hvale, pa je ulagao napore da ga hvale više, uz to i kupuju više. Osjetno je ovladavao onim sitnim trgovačkim manirima, naučio je da govori dosta a ne kaže mnogo, jer trgovac pred mušterijom nikad ne smije da ćuti, i nikad ne smije ostati bez odgovora koji zadovoljava, i ne samo to, već taj odgovor mora biti i izrečen odmah po postavljenom pitanju. Mora biti kazan tako, da bojom glasa i izrazom lica, kod mušterije izazove vjeru u kazano, da je to tako i samo može biti tako. Tako je Vuco govorio o kvalitetu robe i njenom porijeklu, ali i o cijeni, koja je ovoga puta, tom mušteriji, i samo njemu, tako niska, jer..., nastavlja neku priču koja mušteriji povlađuje, a mušterija kupuje skupo sa krajnjim uvjerenjem da je napravio najbolju trgovinu. Umio je to Vuco bolje od drugih kalfi, umio je bolje i od majstora. Nakon nekoliko mjeseci kalfovanja postao je glavni prodavač, čovjek koji pravi najveći i što je još važnije "najzdraviji" pazar. Znaju to svi u ovoj trgovini, zna i gazda, on najbolje, ali niko od njih i ne pomišlja da ga za to nagradi, da mu poveća platu. Kad neće oni a zašto ne bi on tražio, mislio je i tako i kazao majstoru, pa kad nije od toga bilo ništa, onda se odvaži da to kaže i gazdi Milenku. Odbijen je bez milosti. To ga je povrijedilo i ozlojedilo. Dokazaće on njima da se sa njim ne može tako, zasvrdlao je taj crv u njemu.

U Užicu je nadaleko poznat trgovac Mile Jelić, milioner, daljnji Vucov rođak, kod kojega je otac Ljubo nadničio dugo. Mladi kalfa u zaletu, u toj činjenici, vidio je svoju šansu. Poznavao je on gazda Mila, ali gazda nije poznavao njega, to mu je bio prvi korak koji je morao da prebrodi, razmišljao je zaputivši se na smjelo pješačenje od dvadesetak kilometara, koliko ima od Požege do Užica.

Idući sam, prvi put tako daleko nepoznatim putem i u nepoznat grad, još nepun petnaestogodišnjak, kovao je plan za planom, da bi skrhan od umora, na ulasku u grad, odlučio da se obrati gazdarici, računajući na majčinstvo i mekoću njenoga srca. Sutri dan, sa bolom u duši, vraćao se istim putem, ali znatno teže koračajući od upale mišića, koju je juče pobrao. Iako poražen, razmišljajući putem o daljnjim koracima, nije htio da se preda, ni pod koju cijenu se neće vratiti gazda Milenku i pasti mu na koljena, ali i nema ni drugog rješenja. Istina, potajno je njedrio neke mogućnosti, ima još gazda u Požegi, ima još nade, i kako se više primicao gradu i bivao umorniji, sve su mu se više misli zaustavljale na gazdi Petronijeviću. Teži je od gazda Milenka, kako se to kaže, jednom je bio oči u oči sa tim gazdom, prisjeća se, tom prilikom je gazda Petronijević navratio u Milenkovu radnju kad je Vuco bio sam, nazvao Boga pa upitao: "Jesi li ti, onaj mali, iz Ježevice?", a nakon što mu je Vuco potvrdio, dodao je: "Čujem ja o tebi sve najljepše", samo naprijed, samo tako. Eto, taj slučajan i nevažan susret, u ovom času posta vrlo važan za Vuca. Odlučio je, čim se odmori i opere, otići će do gazde Petronijevića i ponuditi mu svoju radnu snagu.

Gazda Petronijević ga je primio bez mnogo dvoumljenja. Dao mu je i platu koju je predložio Vuco. Kao zdrava junica u rosno proljeće, i Vuco se razigrao ulicom, razdragan je pa mu i ulica postala tijesna, ne zna šta bi od sebe, u času se odmorio od dvodnevnog pješačenja i oslobodio tragova poraza koje je ponio iz Užica.

Kod novog gazde je sve povoljnije za mladog kalfu. Prvo, i njemu najvažnije, bila je činjenica da tu nije bio najmlađi, otprve je primljen kao gotov čovjek, kojemu pripada određen stepen poštovanja, a ne kao kod Milenka, gdje su još uvijek i gazdarica i njena djeca znali ući u trgovinu i narediti mu da pođe za njima, da donese-odnese, da bude sluga. Ne, ovdje toga nema za Vuca, za to služe oni mlađi, konačno dočekao da ima neko mlađi. Drugo, kako je razmišljao Vuco, gazda Petronijević je imao bolju i jeftiniju robu, pa će svoj trgovački dar Vuco bolje iskazati, a plata, sa kojom je ovdje počeo, bila je vrlo pristojna i zaista po njegovoj želji.

Vuco je krenuo u novi posao sa velikim zamislima. Radiće u početku prilježno da bi opravdao povjerenje koje mu je tako lako ukazano, zatim će raditi opet prilježno da bi dobio povisicu, radiće i dalje dobro koliko god to bude znao i mogao da bi, kad od toga bude vrijeme, bio proizveden u majstora, a poslije toga, ako da Bog, uz malo ušteđevine i toliko sreće, zašto da ne, otvoriće trgovinu na svoje ime. Svaki put, kad razmišljanja primakne takvom cilju, usne mu se razvuku u osmijeh, jer se odmah prisjeti majke i njene sretnosti, kad bi to dočekala od svog malog Vuca. Volio bi on to sve postići, koliko zbog sebe, bar toliko i zbog nje, dobre majke koja je stalno s njim u mislima.

Kako su proticali mjeseci, Vuco je sve uvjerljivije dokazivao talenat za trgovinu. Za razliku od gazda Milenka gazda Petronijević je to dobro i redovno zapažao, Vucu davao do znanja svoje zadovoljstvo s njim, neznatno mu i povećavao platu, ali ne u mjeri koju je Vuco zasluživao i očekivao, pa se u šesnaestogodišnjaku počelo pojavljivati nejasno bunilo. Baš u vrijeme plime tog bunila, u prodavnicu je roba dolazila i neredovnije i sa slabim kvalitetom, pa je Vuco, prvi put počeo da razmišlja i o vođenju trgovine, prvi put počeo i da govori protiv gazde, tvrdeći da gazda ne zna to da radi na najbolji način, te kako to treba raditi ovako ili onako Najednom se Vuco počeo ponašati drugačije, postajao je nezadovoljnik koji sve zna. Do gazde su dopirale neke od tih izrečenih riječi, ali gazda Petronijević nije od toga pravio pitanje, nije Vuca pozivao ni na kakav razgovor ili prekor, samo bi se osmjehnuo i kimnuo glavom. Ipak, više kroz šalu nego zbilju, gazda Petronijević je jednom pecnuo Vuca, rekavši mu da je premlad da bi shvatio to što govori okolo, jer šesnaestogodišnjak i ne može znati ni shvatiti doba u kojemu trgovina živi. Postiđen, Vuco će razmišljati o onome što mu je gazda rekao, ali i pored najbolje volje, nije našao da gazda ima pravo, jer zašto ti stari ljudi uvijek misle da mladi ne shvataju, da mladi ne znaju, a oni stari znaju sve.

Gazda Petronijević je bio u pravu, jer šesnaestogodišnji dječak i nije mogao znati da je Evropa u grču, da neki strašni Hitler tamo dolazi na vlast, a i kad bi znao podaleko je to od njega, da je Ameriku zahvatila ekonomska kriza i finansijski krah, a opet ta Amerika, po mišljenju šesnaestogodišnjaka, ama baš nikakve veze nije mogla imati s njima tako daleko od nje. Nasuprot njemu, gazdi Petronijeviću je sve to blizu i preblizu, robe su na tržištu poskupile a nesigurno se dobavljaju, rizik pri nabavci stalno raste a prodaja znatno opada, jer narodu primjetno opada kupovna moć. Svaki dan je slabije, postalo je već i dramatično, došao je na red osjećaj i mjera iskusnog trgovca Petronijevića, ako hoće da ne bankrotira, mora donositi ključne ali i mudre poslovne odluke.

Nakon prve od tih neminovnih poteza gazde Petronijevića, Vuco se nađe na ulici, zbog umanjenog obima posla, kako mu je objašnjeno.

Kao kad se muvi otkine glava, pa nekoliko trenutaka leti bez glave i sadržaja, tako je i Vuco bez ikakve najave, u jednome minutu, sa šesnaest godina i do tada pun zanosa, ostao bez posla, plate, hrane i stana. Bezglavo je izletio na ulicu, tumarao Požegom, a da toga nije bio ni svjestan, sve dok se nije zaustavio na kraju varoši i shvatio da je praktično izbačen i iz grada. Uz velike napore se pribrao da bi mogao bar malo da razmišlja. Vratio se i zaređao od gazde do gazde. U sledeća dva sata je saznao da je već polovina zanatlija, posebno trgovaca, bez posla, da gazde propadaju jedan za drugim, da je tome uzrok neka svjetska ekonomska kriza, koja je do maloprije bila tako daleka od njega a sada, eto, tu je pored njega a možda i u njemu.

Pored toliko ljudi u varoši Vuco je sam u svojoj nevolji, poražen do boli bez prebola. Ni na jedno pitanje nema odgovora, ne vidi svjetlo ni ispred ni iza sebe. Bez izbora, donosi odluku da ide u roditeljski dom, odluku koju je mislio da neće donijeti nikad, da nikad neće biti tako uvjerljivo poražen. Kako će pred majku, nju naročito, kako će ona preživjeti poraz, kad i u ovome času po selu zaustavlja ljude, pokazuje im novac od svoga Vuca, okiva ga zvijezdama i najavljuje njegovo uspinjuuće. Kako doći tamo i pridodati još jedna gladna usta u još gladniju kuću.

Kao kad pretučen pas podvije rep, tako je i Vuco, ponizno, na prstima, ušao u ucvjiljenu roditeljsku kuću i ostao da danima ne iziđe iz nje. Od sramote i grehote. Otac Ljubo je to doživio teže nego je Vuco očekivao, nije govorio, a još manje prigovarao, ali je u njemu proradila jedna slabost koju je nosio čitav život, a to je strah i nesnalaženje u prilikama slabog stanja, kao što su nepogode i nerodne godine. A ovo je za njega bila neka vrste nepogode, nerješivo pitanje, strah od sutrašnjice, izlaz je tražio u rakiji, koja ga je gurala u još dublji nespokoj. Majka Smilja je nesreću doživjela baš onako kako je Vule i mislio. Ona se prva nje otrijeznila i pošla u potragu za nekim novim rješenjem, za mlada i pametna sina, kako je govorila. I našla ga je.

Tu, u ježevičkoj čaršiji, bila je jedna trgovina kojoj je vlasnik bio Jelić Dobrivoje, Ljubov brat. Smilja se obrušila molbama na nj, te ovaj popusti. Tako je Vuco započeo novi trgovački život, u svojoj šesnaestoj godini, u trećeg gazde po redu, kod rođenog strica.

Godinu dana rada u ježevičkoj trgovini, Vuci je prošlo kao na usputnoj stanici, s konja na magarca, kako je znao da kaže, bez zanosa, naročitih želja i nijedne prilike za nekim poslom koji bi mu donio pristojan život. Po dogovoru iz dana zaposlenja, kod gazde je imao hranu i spavanje, i nešto malo novca u vidu plate, sa kojim nije mogao ama baš ništa napraviti, pa ga je, gotovo u cjelosti, davao majci, da bar ona bude sretna. Ni zašto nije pokazivao naročito zanimanje, pogoto ne za mjesne prilike i neprilike, shvatao je, tu svoju prolaznu stanicu, kao odjek tog već za njega znanog svjetskog ekonomskog posrtanja, protiv koga on ne može ništa, ali kad prođe to, potražiće i on sebi ono što mu pripada, biće to negdje, ali svakako ne u Ježevici. Sa takvim mislima je prolazio tu jedinu ulicu varošice-sela, ne zanimajući se ni za ljude ni za bilo kakve prilike i neprilike.

Jednoga dana ga je privukla grupica ljudi koja se okupila pored zida opštinske zgrade. Dajući znatiželji na volju, prišao je grupici i počeo, kao i oni, da čita veliki bijeli oglas na zidu. Bio je to konkurs za vojnu školu. Sve tražene uslove on ima, još jednom ih je pročitao da bi se u to uvjerio.

Tu, ispod oglasa, donio je odluku.

Konkurisaće.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 1999-08-30 Modified: 1999-08-30 http://www.borut.com/library/texts/maric/yelich/glava08.htm