Nakon što je pročitao konkurs, Vuco se vratio u trgovinu, iz koje je maloprije izišao. Prva pomisao je, o konkurisanju će da popriča sa stricem, jer mu je on i poslodavac i staratelj. Tih stotinjak koračića išao je sporo, kao i svaki čovjek kad razmišlja duboko. A misli su se rasplinule, preko Ježevice i Požege do Beograda.
Već sebe vidi u skladnoj uniformi, čist je, sit i uvažen. Podoficiri su dobro plaćeni i žive po gradovima. Vuco neće više posrtati za poslovima, neće više biti bjelosvjetski sluga.
U takvom raspoloženju je stigao pred strica, ali je okolišao da kaže naum. Nije mu ni lako, jer kad je stric trebao njemu, i zaposlio ga samo da ne bude na ulici, onda je bio manji od makovog zrna, a sada kad stric treba njega, on je nezahvalan, naumio je da ga izda. Za Vuca nije pitanje hoće li ili neće, pitanje je kako da što bezbolnije završi sa stricem, neprijatnost je samo u pitanju.
Teško mu je da prevali riječ preko jezika, ali stric je iskusan i mudar čovjek, on je progovorio prvi.
—Vidim te, čitaš konkurs, na opštini! —Vuca iznenadi stričev glas, po njemu nije mogao da prepozna poruku, da li mu prigovara zbog mogućeg napuštanja trgovine, ili je to samo onako rečeno.
—Da, čitao sam —Vuco odgovori tek da kaže što.
—Pa, šta si odlučio? —Stric će pravo u čelo
—Ne znam. Ja se vratio da pitam tebe. Šta bi mi rekao ti? —kaza nakon što se iznenadi da je sa konkursom stric upoznat, i očito je, razmišljao je o mogućnosti da bi se Vuco mogao zanimati za to. Po ne zna koji put se uvjerio, da stariji ljudi znaju mnogo više nego govore, za razliku od njega koji mora odmah prepričati, i ono što zna i ne zna. U ovom času misli da je to neka posebna mudrost koju on nikad neće steći.
—A, šta ćeš i ovdje?! —stric je opet nepredvidiv.
—Ne znam, mislio sam, nije pošteno zbog tebe...
—Nemoj gledati na mene. Gledaj šta je bolje tebi. Ovo je najgore što imaš sada. Neka tebe ovdje, poradi mene. Ali ovo nije za tebe, ovdje ćeš uvijek biti to što si sada, a tamo je nešto drugo. Ja mislim, trebaš da konkurišeš —stric ne ostavi ni malo dvojbe oko svog stava.
—Ama —malo postiđeno poče Vuco —ne znam, ni kako ću napisati molbu.
—Ne znam ni ja —kaza stric, malo se zamisli, pa nastavi —Imamo rođaka, majora Ljubomira Đurića, u Novom Sadu... Idi pročitaj do kada se predaju molbe.
Vuco ne zna kako se dalje odvijao proces oko njegove molbe, za njega je to radio neko drugi. Njegovo je bilo samo da očekuje poziv za ljekarski pregled, i ne sumnjajući da bi mogao biti odbijen.
Tako je i bilo, u septembru tri mjeseca nakon što je vidio oglas, u ruci je imao očekivani poziv. Prvi put je vidio svoje ime, naštampano na pisaćoj mašini. Kovertu je nosio u džepu i često je vadio, da Bog sami zna po koji put, još jednom, vidi: JELIĆ Dragomira VUKADIN.
Dragomir i Vukadin su imena, oca i sina, koja se pojavljuju vrlo rijetko, u Ježevici nikada, i svaka njihova pojava, iza sebe povuče bitne životne događaje. To je onaj pravi razlog, zbog kojega Vuco tako često iz džepa vadi i čita pročitano pismo. Raspoloženje se rasplinjivalo sve više kako se primicao dan polaska za Petrovaradin, grad za koji nije čuo prije.
Prvi put je ušao u voz. Doživljaj preko svih do sada. Ne zna kud bi prije, na prozor, na sjedište, u hodnik, u klozet, u drugi vagon, pa to zmijoliko željezo je čudo nad čudesima. Jutros je pješačio tri i po sata i trčkarao po vagonu dva sata. Premoren je, pa kao da je ko bacio vreću na sjedište, Vuco se zbacio na klupu i za tren zaspao.
U petrovaradinskoj kasarni, toj vjekovnoj austrijskoj tvrđavi na brdu koja je stražarila nad vodom, zemljom i ljudima, Vuca je dočekao žamor preko sedam stotina mladića kao i on, seljačića opčinjenih svim i svačim. Od deset primaju jednog, sada Vuca poče opsjedati to saznanje.
Ako i na jednom zubu ima malo crnila —odbijaju, pronese se glas. Vuco i nesvjesno gura prst u usnu duplju i opipava zub po zub, valjda su svi zdravi, promuca u bradu.
Ako su tabani ravni —odbijaju, saznaje pa se izuva, zaviruje tabane, ne zna da li su ravni ili nisu, jer svi su oko njega obuveni, pa ne može da upoređuje.
Kičma, vrat, koljena, ruke, prsti, oči..., samo da malo doktorima nije po volji —odbijaju. Sve tim redom Vuco zagleduje i opipava. Ne zna kako je sve to u njega, da li je ili nije po vojnim mjerama. Zabrinut je.
Oko podne podoficir u bijelom mantilu sa vrata proziva Jelić Dragomira Vukadin.
Ušao je u hodnik za onima koji su prozvani prije, tu malo odstajao, dok ponovo nije izviknuto Jelić Dragomira Vukadin. Prekročivši prag, pred njim se ukaza velika sala i desetak ljudi u bijelim mantilima. Između njega i njih, dvadesetak do kože nagih mladića hodalo je, njemu nesuvislim pravcima. Do malo se skinuo i on, sve sa sebe, uz golem sram, pa ne zna šta bi od sebe, svaki mu položaj neprijatan. Okretao se i tražio mjesto gdje bi ga najmanje vidjeli, ali takvog mjesta nema, jer tu je sve postavljeno baš tako, prostorija, oprema i ljudi, da se nagost vidi sa svih strana. Ubrzo su ga se dopovezali bjelaši, jedan ga mjeri od pete do tjemena, drugi vodi na vagu, treći mu zagleduje zube kao konju na pijaci, četvrti mu opipava ono od čega ga je najviše stid, peti mu razvrće stražnjicu, i više i ne zna koliko ih je i šta su mu sve gledali. Hodao je od jednog mantila do drugog, dok u jednom trenu ne banu pred svoju odjeću, u koju se uvuče brže nego je to učinio ikad, pa kao da su ga zaista jurili iznutra, istrčao je među obučene. A tamo ga dočekaše pitanjima, vezana za golotinju i bijele mantile, a on najednom važan, zna sve, pa priča i dodaje i što jest i nije.
Vuco se, kao da je kopao čitav dan, izvukao iz gomile, odmakao do jednog platana, sjeo mu na isplivalu debelu žilu, i domalo zadrijemao. Ne zna koliko je spavao, tek kroz san čuo je graju. Kad je shvatio da se mladići okupljaju oko podoficira, koji će da čita imena primljenih, poskočio je i ugurao se duboko u gomilu.
—Tišina! Tišina! Tišina, majku vam seljačku ! —ječio je glas koji bi da zgromi sve oko sebe. Muk! —Tako, bre, kad kažem tišina, onda da bude tišina. Sad, slušajte pažljivo, jer ja neću ponavljati. Nisam ja glas našao na ulici. Slušajte pažljivo! Kažem, neću ponavljati. Sada ću pročitati samo one što su primljeni. I zato, slušajte dobro! Tišina, vi dole! Hoćete li da vas pošaljem kući? Odmah! A, šta je bre? Jesam li rekao tišina? Ima da bude tišina dok ja govorim!? Naučiću ja vas redu, mamicu vam vašu! Slušaćete! Dakle, čitaću... —konačno je počeo da čita, a tišini bi zavidjelo i groblje u doli.
U dječaka su srca gruvala, činilo im se, svakom od njih, da njegovo srce proizvodi lupu koja remeti tišinu, pa su rukama pritiskali grudi, da ih smire. Vucovo je lupalo kao da će da iskoči. Držao je ruku na grudima, silom usporavao dah i slušao imena, moleći Gospoda Boga, da i njegovo bude pročitano.
Pročitano je među prvima. Njegovo!?
Sav je razdragan, ali se ne udaljava. Čeka, još bi na neki način da provjeri, da dodatno utvrdi da je primljen, jer više i ne zna kako je čuo svoje ime. Nije li mu se to samo pričinilo? Mora da provjeri. I čekao je dok spisak nije bio izvješen, a kad je na njemu jasno, desetak puta provjeravajući, pročitao JELIĆ Dragomira VUKADIN, smirio se i prepustio najezdi sreće.
"Dole popisani, koji su primljeni u VOJNU VAZDUHOPLOVNU PODOFICIRSKU ŠKOLU, za školsku 1934/5. godinu, da se, u toku ovoga dana, jave u učionicu broj 2 kod kapetana Kosa", pisalo je iznad spiska primljenih.
Vuco je pronašao navedenu učionicu. U njoj je zatekao polovinu momaka sa spiska i neke vojnike i podoficire. Sjeo je kao i ostali.
Sjedio je nekoliko sati, ni sam ne zna koliko, jer je veći dio toga vremena prespavao. Nastao je metež, koji ga je rasanio, a poticao je od najave dolaska kapetana Kosa.
Ušao je kao da ga nosi vjetar, hitro i preozbiljno, pratila ga je gomila uniformisanih ljudi, ali je Vuco vidio samo njega. Taj kapetan, u tome času, za Vuca je bio neka nedokučiva visina, sve je na njemu bilo kao saliveno, a izraz lica kao u svetitelja, koje je zagledao u crkvi u Dobrinju. A kad je počeo da govori, Vuco se pretvorio u uho, jer je kapetan, baš kao i pop u dobrinjskoj crkvi, govorio dosta nerazumljivih riječi.
Upravo ta nerazumljivost je u njega unosila strahopoštovanje. Pitao se, od kud toliko znanja u toj dvojici ljudi, ali zna da on, Vuco, nikad neće znati toliko, jer on nije njihova sorta, on je prost čovjek, a oni nisu. Naravno, Vuco je mislio tako jer nije znao da pop služi liturgiju na staroslovenskom jeziku, a kapetan u srpski jezik unosi mnogo iz svog maternjeg slovenačkog jezika. Gledao je u kapetana kao u čudotvorca. Tako će i ostati dok se bude ovdje školovao.
Kapetan je objasnio šta pitomci, tako se đaci ovdje zovu, moraju uraditi ovoga dana, a podoficirima i vojnicima, koji su takođe u njega gledali sa strahopoštovanjem, izdavao je naredbe. I premoren, i uzbuđen, i ponesen, Vuco je malo što od nastupajućega razumio, a još manje upamtio, pa je sledeće sate proveo slijedeći gomilu.
Izbio je pred bricu, koji mu je ošišao kosu do glave, na nularicu, sad se prisjetio da je tako rekao kapetan. Idući za ošišanim izbio je pred jedna vrata, tu je čekao u redu, pa ušao u skladište, koje ga je zapljusnulo čudnim mirisom, njemu prijatnim, po njemu će kasnije mirisati i oni i sva odjeća na njima. Ovdje to zovu naftalin, a njegov miris ubija gamad, to saznaje čekajući u novom redu.
Kad je izišao tamo gdje nije bilo redova sjeo je na odjeću koju je dobio. Prethodno ju je stavio na dva čaršava i zavezao u balu. Domalo, pojavio se jedan vojnik, i on je imao neki čin, Vuco ne zna koji, ali zna da je redov, jer je na njemu bilo vojničko a ne oficirsko ili podoficirsko odijelo. On izdvoji jednu grupu, i Vuca u njoj, pa je povede u pravcu omanje zgrade, koju nazivaju kupatilo. Tu je palo naređenje, skidanje do kože. Danas po drugi put sram koji se ne može izbjeći.
Dvadesetak mladića, golih kao od majke rođenih, kupalo se ispod štrcale vode. Vuco je utrčao među njih i sapunom, kojega je tu bilo na svakom koraku, nastojao da istrlja i spere sav svoj dosadašnji život.
Znatno osvježen, nakon što je žurno navukao donje gaće, sada se opustio i prvi put počeo da razgleda odjevne predmete u zavežljaju. Ništa od onog što je imao nije bilo po njegovoj mjeri, veliko je ili je kratko. I on se upusti u trampu, koja je već bila uzela maha. Izmjenjao je sve, onda je sve to pravilno obukao, pravilno, zahvaljujući jednom vojniku, koji je stajao pored njega, i koji je uočio da je Vuco nepravilno obukao šuferice, prišao mu je i pokazao kako se to radi, a onda ga je uputio i za ostale odjevne predmete.
Na sebi nije imao ništa od onog što je ponio sa sobom. U zavežljaju je bila i platnena vreća, kojoj nikako nije mogao da objasni smisao. Vojnik je i nju objasnio. U nju treba da stavi sve civilno, na nju da napiše adresu roditelja i da je odloži na gomilu na koju je ukazao rukom.
U novoj i mirisnoj odjeći Vuco se osjećao kao nov, neki drugi on. Neki on, ali svakako vredniji od onog jutrašnjega. Izmakao se na osamu, pa se zagledao. Ne može da se nagleda sebe, novoga sebe. Divi se onome za koga drži da je on sada. Nakon prvog vala samozadovoljnosti, okrenuo se prema ostalima, sad istim očima zagleduje njih, onda opet zagleduje sebe, čini mu se izgledniji od njih, da njemu to sve skladnije pristaje. Zaključuje i ide da se izmješa sa njima, da razgovara.
Jutros se bavio šarenilom momaka, narječja i čudnih nošnji, a sada kao da se različitost istopila, svi su jednako ošišani i jednako obučeni, svi liče na jednoga. Vuco ih posmatra, i oni njega. On govori malo, teže od ostalih pravi poznanstva. Kao kad se iznad pašnjaka nenadno pojavi orao, te se stada uskomešaju, tako se i pitomci pri pojavi kapetana Kosa dadoše u nepotrebna pomjeranja.
Zbor! —vrisnu iz komandira.
Iako prvi put mladići, pitomci, čuju tu riječ, kao da je riječnik došao sa uniformom, svi potrčaše u svrstavanje po visini.
Da je ranije ko Vuca pitao za visinu, ostao bi bez odgovora. Ovdje se ona vidi u punoj čistoti, tačno je u sredini, i nema dvojbe. Srednjeg je rasta, kao što će mu kasnije i pisati u svim dokumentima. Odatle je krenula kolona prema podrumu tvrđave, tamo su se dijelile slamarice i slama, tamo je saznao da slamaricu treba dobro nabiti, jer je to vrlo važno pri pravljenju kreveta, izravnavanju ivica ravnjačom, što će u sljedeće dvije godine biti svakojutarnji obavezni posao svakog pitomca.
Kao da slamarice same idu u koloni prema spavaonicama, ispod njih se ne vide pitomci, ostavši zadnji, kolonu je tako vidio Vuco, i pomislio, prvi put pomislio o gubljenju samobitnosti u ovome gdje se našao. Kasnije će takvih misli biti sve više. Stajali su pored kreveta, na koje su odložili slamarice. Čekali su vojnika, koji je dijelio po dva ćebeta i čaršafa, te jastuk i ravnjaču. Uslijedila je komanda za pravljenje kreveta.
"Da bude kao šibica!", upozoravao je zaduženi vojnik. On je prvi napravio jedan od kreveta, pokazao kako se to radi. Zaista, krevet je bio oštrih ivica kao šibica. Kako je ko završavao, tako se odmicao za pola koraka i čekao kontrolu, istoga vojnika. Od dvadeset kreveta, ostala su nedirnuta dva, kod ostalih je vojnik, potezanjem donjeg čaršafa, pravio gomile na slamaricama. Osamnaestorica su ponovo pravili krevete, po završetku odstupali pola koraka i čekali. I tako petnaestak puta. Vucov krevet je prošao četvrtu kontrolu, a iza zadnje kontrole su ostale četiri gomile.
Prvi radni zadatak je prekinula truba, čuju je prvi put, ali znaju da je poziv za večeru. Istrčali su na plato i postrojili se. To će im biti zborno mjesto, kazao je kapetan, koji je prethodno komandovao zbor i pričekao da se pitomci postroje. Potom je komandovao, "Poravnajs!", "Nadesno!" i "Pravac menza, napred marš"! Kako su za večeru zauzeli mjesta, rečeno im je, takva će ostati sve do kraja školovanja.
Večeras je večera bila kasnije od propisanog termina, pa se ubrzo oglasila truba novog zova. Pozivala je na spavanje, ovdje se kaže povečerje. Vuco je zaspao čim se sastao sa krevetom, ali je isto tako brzo bio probuđen komandom: "Noge na pregled!". Mnoge stvari, koje je danas spoznao, shvatio je i prihvatio, ali da baš svako veče mora da pere noge, to mu nije moglo stati u glavu. Čemu to? Naročito ne razumije zašto su njega tri puta izbacivali iz kreveta, dodatno slali na pranje, a noge su mu čiste, čistije nego su bile ikad prije.
Zaspavši, ušao je u novi dio života, u njemu će sve biti drugačije nego prije, čak će mu i ime promijeniti, zvaće ga Vukadinom, kako ga niko do sada nije zvao, zvaće ga onako kako ga je u dobrinjskoj crkvi, davno nazvao kum Ilić, komu je zaboravio i lik i ime.
Iako je truba pozivala na ustajanje, niko od dvadeset pitomaca iz Vukadinove sobe nije ustao, nije se probudio. A kad se začuo glas kapetana izdaleka, a deračio se na nekoga, svih dvadeset momaka je poskakalo, kao da ih je ko polio vrelom vodom. Odzvanjale su komande za pranje zuba, umivanje, čišćenje cipela, pospremanje kreveta, kofera i smotra u sobama. Uslijedilo je razvaljivanje kreveta.
Izabran je sobni starješina. On će biti važna ličnost u budućem životu pitomaca. Čim je izabran preselio se na krevet, desni zid do prozora.
Truba je pozvala na jutarnju smotru, u stroj na zbornom mjestu.
Zaduženi podnarednik samo jutros, da pokaže kako će to ubuduće raditi dežurni, postrojio je pitomce, poravnao, prebrojio, pa sačekao da se iza jednog ćoška pojavi kapetan. Tada je komandovao: "Mirno!" onda je sačekao da se kapetan približi na dvadesetak koraka, pa se strojevim korakom uputio prema njemu. Zaustavio se na tri koraka i pozdravivši ga vojnički, raportirao: "Od sedamdeset i dva pitomca, po spisku prisutno je sedamdeset i dva. Odsutnih nema, nema prijavljenih za ljekarski i nije bilo pritužbi". Kapetan je prišao na sredinu ispred stroja, pozdravio sa: "Pomaže Bog, junaci!" pa nakon odgovora, pošao od pitomca do pitomca, da vrši smotru. Više od polovine nije bilo uredno, najurio ih je da prišiju dugme, zakopčaju svu dugmad, izglancaju cipele, podsijeku nokte, poprave opasače, uprtače...
Nakon desetak minuta svi su bili u stroju na putu za doručak, a nakon pola sata u učionicama. Tamo su dobili sve što je bilo potrebno đaku: sveske, olovke, gumice, trouglove, šestare, tuševe, knjige... Dobili su raspored časova, imena predmeta i nastavnika. Nastavnici su oficiri, osim nastavnika za matematiku.
I onda je, kao i u svakoj dobroj školi, a ova je to svakako bila, počela nastava sa svom ozbiljnošću i strogošću. Malo je slobodnog vremena, a i ono je planirano za sport i razonodu, sve u krugu internata, a i ono se moglo koristiti za učenje. Časovi učenja su obavezni za sve, svaki dan osim nedelje, od četiri do šest posle podne. Iza toga je slijedio obavezni čas vaspitača, pa večera.
Čas vaspitača je držao kapetan Kos. Podučavao ih je kako da se vladaju, kako da uče, kako da vole Otadžbinu i Kralja, kako se treba čuvati neprijateljskih uticaja... Svaki dan im je prepričavao važne članke iz državnih novina i učio ih da čitaju novine. Govorio im je o međunarodnim odnosima, koji su bili vrlo zategnuti, i o unutrašnjim prilikama koje takođe nisu dobre.
Vukadin kao i ostali mahom na selu odgojeni mladići, u kapetanu su gledali sveznalca, divili se i gutali njegove riječi i upozorenja. A kad bi se dogodio neki ispad, to mladost nužno prati, kapetan se pretvarao u strogog sudiju i žandara. Presuđivao je i tukao na licu mjesta. Međutim, pitomci ga zbog toga nisu manje cijenili i voljeli, doživljavali su ga i tada kao oca, strogog ali pravednog.
Nakon deset dana Vukadin se uklopio u sve što se od njega tražilo, osjeća da je među boljima po znanju i to ga veseli. Hrana i odjeća su mnogo dobri, pa se on osjeća sretnim, i upravo se sprema da takvo pismo napiše roditeljima, ali još čeka Zakletvu, da njom začini pismo.