Život pitomaca u proteklih desetak dana u Petrovaradinu je na svaki način nov u odijevanju, ishrani, spavanju i ustajanju, obavezama i radnjama, učenju, odnosu prema ljudima i okolini, načinu razmišljanja i slobodi kretanja. Zahtijeva se napor kakav nisu imali u ranijem životu, i baš kad je taj napor zaprijetio nervozom, na red je došao dan Zakletve. U njemu je sve drugačije, kasnije se ustaje, nema smotre, nema nastave i časa vaspitača, muzika odzvanja na sve strane, za ručak će biti kolača, biće i vina, dobiće se prvi put dozvole za izlazak u grad, kasarnu će posjetiti neki važni ljudi i general, i još dosta manje važnih stvari. A centralna stvar je, naravno, svečano polaganje zakletve, kojom se pitomci zakljinju na vjernost Kralju i Otadžbini. Na Zakletvu će doći i Njegovo Veličanstvo kralj Aleksandar Karađorđević, pronijela se ta vijest, pa su pitomci ushićeni i rade na svom uljepšavanju što mogu više. Preko polovine ih se ovoga jutra brije prvi put. To se lako da uočiti po obrezgotinama, na koje neiskusni mladići zaljepljuju komadiće toalet papira. Ima ih i sa nekolika papirića na licu.
Vukadin spada u starije među njima. Malo je ozbiljniji, snalažljiviji i iskusniji. Već ima radna i životna iskustva koja mu olakšavaju život. I on je ushićen saznanjem da će danas vidjeti Kralja. Nikome u njegovoj široj porodici to nije pošlo za rukom, biće to događaj i za porodicu. Večeras će pisati pismo u Ježevicu, toliko toga ima da napiše. Kralj!? Zbilja, dočekao da ga vidi, a ko zna, možda i rukuje, možda i progovore koju, ko zna..., ushićen je i zanesen. Staće pred Kralja i zakleti se, hoće se zakleti svim i svačim, duboko iznutra osjeća zadovoljstvo i čast u Zakletvi, jer on istinski voli Kralja i Otadžbinu, osjeća ih kao dio sebe, za njih će dati život, ako zatreba, u tom pravcu su ga odgajali u Ježevici, pa Zakletva dođe kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Njena svečanost je nešto dodatno, to je događaj koji i razgaljuje i uozbiljuje istovremeno.
Dan Zakletve je protekao u mladalačkoj raspojasanosti. Iako nije bilo Kralja sve se odvijalo kao da i jest, pitomci su sav prethodni zamor potrli sa po jednom šoljom crnog vina, pa se raspričali, raspjevali i razigrali. Milina je bilo gledati nepatvorenu mladalačku naivnost uogrnutu runom sreće. Kapija, koja poznaje samo tišine, danas je opsjednuta užurbanim uniformama, koje čas izlaze čas ulaze. Nije šala izići u grad, mnogima će to biti prva šetnja u nekom gradu, a grad nije bilo koji, većina će ih ići u Novi Sad. I Vukadin će tamo, i on se obrijao, namirisao, izglancao cokule, utegao kaiš i opasač, nakrivio šajkaču, sve na njemu stoji po propisu. Zadovoljan je sobom, misli i da je zgodan momak, a ko će ga znati, može ga koja i zamjeriti u gradu, nikad se ne zna, pun ushićenja i nestrpljenja, jurio je da što prije pređe preko kapije, da što prije zagazi u život bez ograničenja, da se nadiše slobodnog civilnog vazduha, da ovaj dan bude što duže njegov i samo njegov.
I nekoliko dana po Zakletvi protekla su pod njenim dojmom. Toliko je toga imalo da se ispriča i prepriča: o pitomcima koji su mucali dok su recitovali, o riječima i epoletama đenerala, o kapetanu Kosu koji je od svih oficira, najbolje predao raport, o Novom Sadu i njegovim djevojkama, kolačima i fotografijama, o vinu i o mnogo čemu još što je bilo ili se lagalo da je bilo. Bilo je laži polovina ispričanog, a kad se govorilo o djevojkama, onda je sve bila samo laž, ali slatka od koje nikome nije bilo štete, a uhu je godilo. I ko zna dokle bi Zakletva bila najvažnija stvar u životu ovih mladića, da se nije dogodilo nešto što je mnogo snažnije odjeknulo od Zakletve.
"Uzbuna! Uzbuna! Uzbuna!", kasarnom je odzvanjao poluglas ozbiljnih podoficira i oficira, koji je uznemiravao i poslijeponoćnu tišinu srednjevjekovne tvrđave. Mladići su buđeni naprepad, a nisu mogli da se sastave sa javom i razumom. Po buđenju su ovješavali glave i uspavljivali u padu prema jastuku. Razbuđivali su ih nježno, požarni pitomci, oficiri i podoficiri, nježnost je neobična pojava u praksi uzbuna, pa je ta činjenica kod već razbuđenih mladića, izazvala pažnju i najavljivala ozbiljnost uzbune. Ovako nije kad je uzbuna radi uvježbavanja uzbune, imali su već jednom takvu, kada su buđeni galamom, psovkama, pretnjama i batinama, od toga arsenala jutros nema ni čaura, uzbuna je posebna, ozbiljna i zagonetna.
"Pod punom ratnom spremom", pitomci su se bez glasa i zveketa postrojili na zbornom mjestu, pa u najvećem stepenu tišine, u koloni po jedan, izvukli iz kasarne i zaposjeli jednu kosu pored nje. Niko ne zna svrhu uzbune, ali svi znaju zadatke i izvršavaju ih besprekorno. Civili ne smiju da otkriju njihov položaj.
Zadatak se proširio i na sutrašnji dan, i na prekosutrašnji.
Snabdjevanje je besprekorno. Taman kada je počela da popušta opreznost, ona je redovna pratilja vojnika u trećem danu dogodila se dioba municije, one prave, ne manevarske, već one što ubija, one što je nazivaju bojevom, one što je ni jedna generacija ove vojne škole prije njih nije ni vidjela. Dodatni moment za uozbiljavanje, ali sada i strah.
Ne doznaje se razlog uzbune, do bojeve municije se vjerovalo da je vježba, ozbiljnija od drugih, ali sa municijom koja ubija, i um drugačije misli. Nema dileme, nešto je vrlo važno i opasno, toliko je ozbiljno da to ni procuriti ne može. Zar može biti nešto toliko sakriveno da baš niko od pitomaca ne može da otkrije? Ako je tako, onda ni oficiri ne znaju o čemu se radi, inače bi se do sad izrekao neko od njih. Djeca su zaplašena. Počelo se šuškati o mogućem napadu Mađara, o ratu.
Vukadin Jelić je preplašen i unezvjeren. Mlad je da bi prihvatio smrt. Zakleo se Kralju i Otadžbini, to je istina, učinio je to svjesno i sa ponosom, ali sada kad je stvar opasna po život, misli da je nepošteno, da odmah posegnu za njegovim. Pa tek se rodio, tek se školuje za život, i da ga odmah izgubi. Teško mu je da se miri s tim, a sva je prilika po njegovom shvatanju situacije, rat je gotova stvar, i on je na prvom braniku Otadžbine, blizu granice, odakle nema bježanja, nema spašavanja. Smrt je zrela, nije ona samo mogućnost, ona je realna i skoro neizbježna. Uspaničio se, premlad je i ne miri se, a nije u stanju ni da pretpostavi izlaz. Počeo je i da pokazuje znakove panike.
Vukadinovo ponašanje je uočio jedan nepoznati oficir koji se stalno vrzmao između pitomaca. On je Solunski borac, takozvani školarac, i koji je Vukadinovih godina već bio prekaljen ratnik. On je u početku ratovanja bio prestrašen. Prepoznaje takva stanja kod mladića i Vukadin mu je već i ne zna koji po redu. On tu i jest zbog njih da ih smiri, pa je tako i prišao Vukadinu. Vješto mu je prišao, "spontano" su zapodjenuli razgovor. Oficir je prepričavao svoje ratovanje, počevši od onoga kako ga je bilo mnogo strah, ali kad je to prebrodio, nastupila je odvažnost i hrabrost, a sve to će se dogoditi i Vukadinu u narednim danima.
Oficir je potpuno uspio. Vukadin mu je povjerovao sve, čak i to da ni oficir ne zna razlog uzbuni, a i nije znao. Zna da je nešto vrlo ozbiljno, vidi to po ponašanju više komande iskustvom iz rata, ali zna i da nije u pitanju rat. Neka nije rat, a za ostalo ćemo lako, mislio je Vukadin i ubrzo se oslobodio onog što se zove strašni strah pred prvo vatreno krštenje.
Petog dana je pala komanda da se uzbuna završava, i da se pitomci vrate u kasarnu. Još niko nije znao razlog uzbune, ali su u povratku susrećući civile vidjeli mnoge uplakane, a da bi iza toga vrlo brzo, kolonom protutnjao šapat:
"Poginuo Kralj".
U kasarni je red uspostavljen za sat vremena po dolasku pitomaca, i prvo što je uslijedilo, bio je vanredni čas vaspitača, koji je trajao tri puta duže od uobičajenog. Vaspitač je ušao u učionicu suznih očiju, to je izazvalo opšti plač pitomaca. Bilo je ridanja i kuknjave, pa je s mukom uspostavljena radna atmosfera. Vaspitač je saopštio tužnu vijest.
Poginuo je u Marseju, francuskom gradu, Kralj Jugoslavije Aleksandar Prvi Karađorđević.
Uzeo je rukohvat novina i čitao više članaka o toj nesreći. U Vukadinu je, od članka do članka, rasla saosjećajnost sa Kraljevom porodicom, malodobnom djecom, ali i mržnja prema ubicama, koje bi on, kao kurjak ovcu, mogao zubima da davi. Kada su se počeli praviti spiskovi dobrovoljaca javio se odmah, jer u njemu je strah nadomješten borbenošću i mržnjom prema zlikovcima, ne plaši se pogibije, za Kralja i Otadžbinu je sada i na to spreman.
Sljedećih dana je nastava u školi tekla po ustaljenom rasporedu, ali je sve bilo u duhu Kraljeve pogibije i mogućnosti da se zarati, pa je uvedena prekoredna obuka sa bojevom municijom, a dobrovoljci su imali i dodatno gađanje.
Vukadin je bio uvjeren da će izbiti rat, jer koliko njega služi pamćenje iz kazivanja starijih, nikada se nije dogodilo da su kraljevi ginuli bez rata. Rat je neizbježan, to je i njegova sudbina, ne može je izmijeniti, pa kad je tako, onda neka bar bude časno. On će u prve borbene linije, on će i tamo prvi, on će biti pukovnik ili pokojnik, kako Srbi znaju da kažu. Ali nije mu to bila sudbina.
Jedne noći ga je razbudio jeziv bol. Sutri dan ga je pregledao ljekar, opipavao desno podrebarje, gdje je Vukadin pokazivao da ga najviše boli, vrtio glavom i po nekoliko puta pripitivao da li ga baš tu najviše boli, a kad je svaki put dobio potvrdan odgovor, ljekar ga je uputio u bolnicu.
Hitno!
U bolnici se sve smjenjivalo, i ljekari i bolničari, i požarni i oficiri, i hrana i piće, sve osim Vukadinove boli, koja je zabrinjavala silinom i zrelošću. Ljekari su se njime bavili preozbiljno dok su ga pregledivali, ali su ga brzo zapostavljali i ostavljali bez jasne dijagnoze. Vraćali su se svojim nevoljama, koje su proizašle iz žalosti za Kraljem i straha za sutrašnjicu.
Vukadina je bol sve više uzimao pod svoje, danima već ne jede, ima visoku temperaturu, povraća, ne spava i gubi na težini. Ljekari i dalje nemaju dijagnozu, lijekovi nemaju dejstva, kritično je i za njegovo poimanje stanja, ali je još opasnije što tako misle i doktori. Nemoćni su. Sazvan je konzilijum ljekara, najuglednijih u Novom Sadu. Dijagnoze su različite, polaze od bolova u predjelu žučne kese, plućne maramice i jetre. Autoritet, doktor čija se do sada nije pobila, jedini ima dijagnozu upale slijepog crijeva, ostali na njen pomen vrte glavama, ali im ne pada naum da ne dignu ruku kad tako misli on. Domalo se Vukadin nađe na operacionom stolu u stanju, koje je zapisano na njegovom kartonu —KRITIČNO.
Operacija je uslijedila, zaista, u sudbonosnom času. Upaljeno i raspuklo slijepo crijevo je prijetilo sepsom. Operacija je uspjela, ali je pacijent bio već toliko iscrpljen, da organizam nije imao snage da se oporavlja.
Mjesec dana je trajala borba za život. Ni jedan lijek nije pokazivao znake napretka. I onda se dogodila slučajnost, koja će razriješiti sve.
Već spominjani rođak, major Đurić, imao je nekih nezgoda sa zdravljem djece. Njegova supruga je dovela djecu na pregled u bolnicu, u kojoj je Vukadin odbrojavao zadnje dane života, kako se govorilo po bolničkim hodnicima. I do nje je stigla ta priča i ona se prisjetila da bi to mogao biti rođak njenoga muža, pa je pošla da ga vidi. Ona je njemačke krvi, apotekarova kći, pa je iz Njemačke potražila pomoć i za nekoliko dana dobila lijek, koji je Vukadina povratio u život.
Nakon dva mjeseca teškog bolovanja bolesnik se vratio u školu. Tamo su ga dočekala zatvorena vrata.
Više nije bio pitomac te škole. Izbrisan je iz školskog dnevnika.
Sad ima novu bolest poznate dijagnoze, on nigdje nije prispio. Rastužio se i klekao na koljena pred komandanta škole. Nije pomoglo. Objašnjeno mu je, da i pored najbolje volje nastavničkog vijeća, on mora napustiti dalje školovanje, jer se sa gradivom, u međuvremenu, otišlo toliko daleko, da on više nije u stanju da prati nastavu. Savjetovano mu je da dogodine ponovo konkuriše.
Dječak je plakao i molio, ali nije moglo biti drugačije nego onako kako je već odlučilo nastavničko vjeće.
Skrhan, prešao je kapiju, i ne imajući na pameti drugo što, pošao je rođaku majoru prvi put u kućnu posjetu. Tamo je samo plakao. Major Đurić ga je malo smirio, obećavši da će sutra nešto preduzeti.
I dogodilo se, prvi put u takvim prilikama, Vukadin Jelić je vraćen u školu, da neupisan prati nastavu do polugodišta. Pa ako bude, kako je dječak obećavao, sustigao nastavu, ako bude bez slabih ocjena a ispitan iz svih predmeta, onda će biti upisan u drugo polugodište. Tek da mu se da, prividna, prilika, jer je polovina polugodišta već minula.
Iscrpljen od bolesti, a neozbiljno shvaćen, i od nastavnika i pitomaca, Vukadin je ušao u neravnopravnu bitku, ali je on nije shvatao tako, on je čvrsto riješen da uspije, njega život nije mazio, on je sa tri godine počeo čuvati kravu, sa četiri raditi poljske poslove, sa šest je već bio kopač, nije mu ovo najteže što je imao, on mora savladati to što je pred njim, jer je pobijedio i sve što je bilo iza njega, i smrt.
Uzeo je svoje knjige i od druga iz klupe do sebe, označio pređene lekcije, i krenuo u ljuti boj.
Na polugodištu je prošao s vrlodobrim uspjehom.
Zadivio je pitomce i nastavničko vjeće, koje ga je za primjer ovoj i budućim generacijama, vanredno pohvalilo. "Za nadljudske napore u savlađivanju pitomačkih dužnosti, u vanredno nepovoljnim okolnostima".
Poslije ove đačke pobjede, za Vukadina Jelića više nije bilo prepreka u toku školovanja u Petrovaradinu. Postavljalo se pitanje hoće li biti pitomac generacije.
Primivši svjedožbu o završenom vazduhoplovnom zanatu i čin podnarednika, primio je i počasti pitomca generacije, što mu je širom otvorilo vrata za upis u Vazduhoplovnu Mehaničarsku Školu u Novom Sadu. Ta škola je san svih pitomaca iz Petrovaradina. To je daljnje školovanje, velik skok, jer su mehaničari na avionima rijetkost, plaćeni su visoko kao doktori, govorilo se među pitomcima. Po završetku se dobije i čin narednika, što nakon škole u Petrovaradinu, radeći po vojnim radionicama, treba dugo čekati, godinama raditi i čekati sticanje uslova za polaganje za narednika.
Vukadin je u Novom Sadu dobio novu odjeću i uniformu, ljepšu od petrovaradinske. Hrana i uslovi stanovanja su takođe bolji, nastavno i ostalo osoblje su kvalitetniji i tolerantniji, vojna disciplina podnošljivija, ukupne obaveze manje, a on je tu školu želio, pa joj je prišao sa svom ozbiljnošću i odgovornošću, i nije proteklo dugo vremena, shvatio je, to su shvatili i nastavnici i pitomci, on će i ovdje biti pitomac generacije.
Ova godina mu je najljepši dio života, mislio je i tako se ponašao, uživao. Školsko gradivo je savladavao sa pola napora, pa se latio po prvi put u životu, čitanja knjiga i sporta. Aktivnosti su mu bogatile dane. Svakim danom je bivao sretniji, i u svojim očima vredniji. Tek je bilo minulo prvo polugodište ove jednogodišnje škole, a on se ponašao kao da je završio. Misli su išle dalje, polazile od davnašnje želje da bude pilot, a to je i krajnji domet mladića njegove generacije. Put ka cilju je veoma jasan, biti najbolji pitomac u Vazduhoplovnoj Mehaničarskoj Školi, i zbog toga je od početka školske godine toliko nastojao da se nametne nastavnicima. Za pilota trebaju i još neki uslovi, kao na primjer preporuka važne ličnosti, on ne zna da li posjeduje sve te uslove, ali zna pouzdano da mu iz Ježevice niko ne može pribaviti preporuku važne ličnosti, jer tamo ili otuda takve ličnosti i nema, pa je ostalo samo ono što zavisi samo od njega, a to je biti pitomac generacije, to je već samo po sebi dovoljno za upis u Vazduhoplovnu Pilotsku Školu u Kraljevu.
Kao što se iskusni ratnik brzo snalazi na novom terenu vođenja bitke, tako se i Vukadin 1937. godine lako prilagodio novoj školi u Kraljevu. Do tančina mu je znano o životu i učenju u vojnim školama, ta ovo mu je treća, o tome i ne razmišlja, ali je uzbuđen u očekivanju da se susretne sa pilotskom palicom. Ona je, kao čarobni štapić, u Vukadinovim očima, moćno sredstvo da se čovjek izdigne iznad ljudskog vidokruga, da stvari vidi i sa stražnje strane, da dokuči krajnji domet ljudskog uma. Vječito pitanje njegovih seljana, šta je iza brda, i narodna: "Trista čuda iza brda" i "Iza brda je brdo", i u njemu živi želja za saznavanjem, da se popne na najveće brdo i vidi, a to će uz pilotsku palicu imati kao na dlanu.
Škola u Kraljevu je po njegovoj mjeri. U njoj nije, kao u prethodne dvije, mnogo "praznog" teoretisanja, ovdje je odmah avion u ruke. Istina, prve dane je proveo gurajući avion rukama, pa tako i treba, jer čovjek, budući pilot, mora avion upoznati sa svih strana, pa i sa one, da treba naučiti i hodati između aviona. Zašto ne i vući avione, i pod rukom osjetiti svu krhkost te ogromne ptičurine, koja čovjeku sa zemlje izgleda kao div, neranjiva ptica. A avion to nije. Gurajući ga po aerodromskoj travi, osjetio je svu tananost tog čuda od tehnike, tankoću oplata krila i trupa, koje se mogu probosti običnom pletećom iglom. Školovanje se nastavilo na rulanje po zemlji, ali zar to nije istina, najviše nezgoda sa avionima se i događa na zemlji, pri poletanju i sletanju. Zato svaki budući pilot mora osjetiti ponašanje aviona u pokretu na zemlji, stalno su na to upozoravali nastavnici. A kad je letenje došlo na red, već se nakupilo i drugih znanja, teoretskih i praktičnih.
U školskim trenažnim avionima, sa dva sjedišta, najprije uz nastavnika koji upravlja avionom, pitomac leti dvadesetak sati, onda pitomac upravlja a nastavnik je pored njega, i tako istekne školska godina i uslijedi diplomski ispit, polaganje za pilota. Vukadin je to sve ozbiljno shvatao i radio, opet u namjeri da bude najbolji, jer opet on ima želju, nakanio je da nastavi školovanje u Nišu, u Vazduhoplovnoj Pilotskoj Lovačkoj Školi. To je najviše od najvišeg u avijaciji, ali i najcjenjenije među Vukadinovim vršnjacima, kako u vojsci tako i među civilima. Dočekao je tako dugo željeni čin, polaganje za pilota.
Uveče je dugo razmišljao o sutrašnjem letu. Nije mu se primicao san. Misli su preskakale sa jednog na drugo, ali su se najviše zadržavale na majci. Tako bi želio da ona to sve zna, da vidi svoga sina kako leti. Zamišlja joj radost, a on želi majci mnogo radosti, a zna da je ona ima premalo; a kad bi ga vidjela sa avionom, njenoj sreći ne bi bilo kraja. U prevelikoj želji da majci priušti radost, u toj besanoj noći, rodila se ideja koju će sutra i ostvariti.
Nadletiće Ježevicu, da se priča i pripovijeda. Njihov Vuco je prvi dotjerao avion nad selo, već vidi seljane kako se razmahuju hvalom, i majku, koja se smješka sa iskricom u oku, i šapuće, bio je to njen Vuco. Hoće to uraditi, odlučio je i ujutro, i kad se rasanio.
Misleći o letu iznad Ježevice, smetnuo je jednu bitnu prepreku, nastavnika koji će, u toku leta, sjediti uz njega. Zamoliće nastavnika da mu dozvoli skretanje sa maršute za pedesetak kilometara, da razveseli majku, povjeriće mu se. Uzeo je karton, debeli papir zbog vjetra, na njemu napisao nekoliko poruka, pozdrava selu i rodbini, smotao ga u valjak, zavezao ga. Popustio je oko pola metra kanapa, sa kojim će zavezati svjećicu motora, da vuče težinom ka zemlji, da sve to, po izbacivanju iz aviona, liči na malog padobranca, kojemu će se seljani diviti i čuditi.
Kad je zvuk aviona uznemirio planinsku tišinu, ljudi iz nekoliko sela su istrčavali na čistine, da vide nešto što čuju, a ne mogu da odgonetnu šta bi moglo biti, snebivali su se grmljavini kojoj izvora nema na vidiku. Letio je uvalama, pedesetak metara iznad tla, pa se naglo pojavljivao i nestajao, sve dok nije došao do Ježevice. Tu je smanjio brzinu, uokruživao selo i razgledao uličice, kućice, ljude i stada. Jasno je vidio kako sva živa bića krive vratove otvorenih usta gledaju put neba. Odlučio je da valjak-pismo izbaci iznad trgovine strica, one u kojoj je radio prije tri godine.
Kratko je gledao u vrtuljak-pismo, koje nije krenulo tamo gdje ga je želio usmjeriti, neće ga niko pronaći, zaključio je i komandama usmjerio avion u nastavak polaganja pilotskog ispita.
Pismo je pronađeno na sred seoske ulice, a nalazač će po tome postati slavan u nekolika okolna sela. Majka Smilja je danima podrhtavala od dragosti, svaki put kad se spomene avion i ime njegovog slavnog pilota Vuca.
A taj Vukadinov let, nije počeo sretno. Bio je na ivici katastrofe. Kako mu se to moglo dogoditi, nikad sebi nije mogao da objasni. U želji da pred ispitivačem, i komisijom koja ga prati sa zemlje, pokaže pilotsku zrelost i sigurnost, pokušao je oponašati opuštenost i uvjerljivost, koju imaju iskusni piloti, pa je na tren zapostavio opreznost i brzo reagovanje, koji su pretpostavke pri uzletanju. Kad je shvatio grešku, u tom trenu je već vidio brdo pred sobom. Ono, brdo, nezaustavljivo se ustremljivalo na njegov avion. Zapanjio se. Brdo juri na njega, samo je ta vizija. Katastrofa je neizbježna!? Misli su se zaustavile, nema izlaza, nastupila je panika, u očaju vuče palicu do stomaka i zatvara oči. Brdo ga nije udarilo, više ga ne vidi, hladan znoj ga privodi potpunoj svijesti, koja ga odmah privodi pitanju, da li je pao na ispitu, okreće se prema pilotu ispitivaču, da odgovor pročita na njegovome licu, ali ispitivač mirno sjedi, bez znakova uznemirenja. To Vukadina u prvi mah iznenadi, ali se brzo pribra i nastavi let, i on pribrano kao da se i nije dogodilo ono što se dogodilo, jer je shvatio, ispitivač nije vidio ono što je, po Vukadinovom mišljenju, morao da vidi. Ili, možda, sve to i nije bilo tako opasno, kako se učinilo njemu.
I u Kraljevu je Vukadin Jelić dobio najveće pohvale i čast da može da nastavi školovanje u Vazduhoplovnoj Pilotskoj Školi u Nišu.
To i nije onakva škola kakvu pretpostavljaju svakidašnji ljudi. U Nišu se uglavnom, uvježbava letenje, posebno letenje u raznim uslovima napada iz vazduha, mada se uči i teorija letenja, ali samo ona koja se odnosi direktno na avione na kojima se leti, na trenažni češki dvokrilac jednosjed AVIJA i engleski trenažni dvokrilac jednosjed HOKER.
Vukadin je obaveze u niškoj školi obavljao sa osobitom ljubavlju i odgovornošću, čak i sa elementima zabavnosti, pa uspjeh i nije mogao da izostane.