This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Danilo Marić: Vule Yelich

Glava 11.

Pilot lovac Vukadin Jelić, kao i ostalih pedesetak tek iškolovanih pilota, na niškom aerodromu u stroju na zbornom mjestu sa vidnom znatiželjom i nervozom, iščekuje komandanta škole, koji treba da pozdravi mlade pilote i ono što je svima znatno važnije, pročita naredbu o prekomandi.

Gdje će ko?

Kako se primicao kraj školovanja, to pitanje je sve više zaokupljalo misli svakog od njih. Najželjeniji je Šesti Lovački Puk u Beogradu, ali tamo ima mjesta samo za prve od najboljih pilota iz Jugoslavije, od njih pedesetak tu postrojenih, ima mjesta za petoricu. Koju? Prethodnih dana su se spominjala neka od mogućih imena, među njima nikad nije izrečeno Jelićevo. Nabrajani su sve vrsni momci, ali je važnije od toga što svaki od njih ima nekog u ministarstvima, ili među generalima. Vukadin Jelić tamo ne može ni promoliti, iako je najbolji od njih, tako mu je rekao jedan od prijatelja, a on slovi kao uvijek dobro obavješten pilot pitomac. Ipak gaji nadu, uzima u obzir značaj veza, koje on nema, ali vjeruje da među njih mora ući i najbolji tek stasali pilot lovac, i misli da je to on. Pri pojavi komandanta škole, novopečenim pilotima lovcima su zaklecala koljena.

Vukadin Jelić se nije mučio dugo, prvi je pročitan baš on. Prekomanduje se po želji, među jugoslovensku pilotsku elitu u Šesti Lovački Puk. Ostvario je ono što mnogi piloti neće nikad, a on već u svojoj dvadesetdrugoj godini.

 

Prvi susret pilota lovca Vukadina Jelića i Beograda bio je za pamćenje. Grad se, kao što mu i ime kaže, bjelasao proljetnim svježinama, širokim vodama, parkovima i raspjevanim pticama u njima, raspojasanim ljudima, modernim trgovinama i kulturno-zabavnim zdanjima. Mladić, koji nikad nije imao novca u vrijednosti jedne košulje, najednom ima toliko da ne zna ni gdje da ga drži, niti u što da ga troši. Nakon grljenja sa gradom između rijeka, kojega je prepješačio nekoliko puta i zavirio u svaku njegovu žilu, kao naprepad, poput psa lovca, iznapadao je slastičarnice, krčme i trgovine. U oficirskoj tekstilnoj radnji pokupovao je sve što mu je u njoj preporučeno.

Zdrav, naočit, sit i lijepo obučen mladić, pilot lovac iz čuvenog Šestog Puka, u Beogradu je vrlo brzo uočen i pozivan u visoka društva. Najednom je to novi izazov, okolnosti o kojima ranije čak nije ni imao prilike da sluša. Svaki dan se iznenađuje saznanjima da mnogi ljudi znaju njegovo ime i pokazuju nepatvorene simpatije pri predstavljanju. Stari ratnici traže poznanstva s njim, proslavljeni piloti ga pozivaju u društvo, a stare dame, koje su sebi prisvojile pravo da brinu o svim lijepim djevojkama, pozivaju ga i predstavljaju beogradskim djevojačkim pupoljcima.

Kao ižednjela kamila kad se dokopa rijeke, pa bi da je iskapi, tako je i ježevački mladić usrkavao sve od reda što mu se nudilo. Što više i što srčanije, jer on mora brzo nadoknaditi sve ono što do tada nije vidio i imao, a toga je premnogo, gotovo sve što se razastire ovih dana pred njim. Vrijedjelo se mučiti, pet godina vojnih škola je mali zalog za sve ovo, i tek šta će još da dođe. Ima to stalno na umu, njemu su tek dvadeset i dvije godine. Ima planove za sve, prvo na čemu će poraditi je da stekne uslove za polaganje za oficira. U Kraljevu i Nišu nije dobivao unapređenje, to tamo i nije moglo, još je narednik, čin koji je dobio po završetku škole u Novom Sadu. Prvi od uslova je letačko usavršavanje koje mu neposredno predstoji.

Beogradski aerodrom je u Zemunu, u podnožju duguljastog brežuljka Bežanijske Kose. Uz aerodrom je Komanda Puka, hangari za avione, remontni zavod "Jastreb", kasarna za vojnike, podoficire i oficire, i posebna zgrada sa spavaonicama za pilote lovce, u koju je uselio i Vukadin Vule Jelić. Najednom ga svi iz milošte zovu Vule, pa će mu to postati novo ime, koje će ga pratiti čitav život.

Hrana i uslovi života u kasarni,za pilote lovce, su na najvećem mogućem stepenu njihovih shvatanja i želja. U školovanje pilota država je uložila mnogo, u avione koje im povjerava i premnogo, pa je razumljivo što im čini na volju i u onim osnovnim ljudskim potrebama. Vule je presretan čovjek, na dohvatu mu je sve što su njegove potrebe, a budući da je život proveo u velikoj neimaštini, ovo što mu je sada dato, zna da cijeni i cijeni sa punom zrelošću. Ova dobrobit je dar Kralja i Otadžbine, Vule to stalno ima na umu, pa je njegovo i da im vjerno služi, što će i činiti do kraja odano.

Nakon odmora, opuštanja i privikavanja na nov način življenja, uslijedilo je i vrijeme "stupanja na dužnost", u koje je Vule ušao sa punom spremnošću, jer on uživa u visinama, naročito u letu sa brzim lovačkim avionima. Aeroplani, na kojima će letjeti, su HOKER i MESERSMIT 109, to je znao i prije nego je vidio zemunski aerodrom, pa je uzbuđen pred susret s njima. Slijedi nova obuka, nije to novo školovanje, to pilote prati svaki put kad treba da lete na avionu na kojemu nisu ranije letjeli. Početi će sa HOKEROM.

Na ovome aerodrumu je sve drugačije nego u Kraljevu i Nišu. Sva tehnička sredstva su modernija, a organizacija ozbiljnija. Tamo su to ipak bile samo škole, bar ono gdje su dopirali pitomci piloti, tako da mnogo toga Vule susreće prvi put, što kod njega izaziva znatiželju, motivaciju, ali i potpuno novu i sadržajniju odgovornost. Izuzev nedelje, kada je išao sa drugovima u grad sve ostale dane je provodio u obuci kako onoj obaveznoj u učionicama, simulacijama leta, i kabinama aviona, tako i u svojevoljnim dopunama obuke, koristeći prisutne avione u hangarima i na otvorenom, a naročito u čitanju knjiga o tim avionima, o avionima uopšte, o konstrukciji i proizvodnji aviona, kao i o razvoju vazduhoplovstva u svjetu, materiji koju susreće prvi put, i koja ga sve više i više vuče u bogatu zemunsku vazduhoplovnu biblioteku.

U prilici je da susretne mnogo ljudi koji obilježavaju jugoslovensko vazduhoplovstvo i njegovih pet fabrika, a naročito je rado susretao konstruktore, i upijao njihova kazivanja, koja su za njega nova i dragocjena saznanja. Za nekoliko mjeseci je saznao više nego da je pohađao neku od boljih škola, naučio je da se služi literaturom, a to je izazivalo nova interesovanja i nova čitanja, tako da su mu dani proticali u miloj zauzetosti i životu punom smisla.

Obuka je proticala sama po sebi, od jednostavnijih ka komplikovanim radnjama, koju je on obavio sa ocjenom "naročito se ističe", i u rekordnom roku ušao u redovne obaveze pilota lovaca. A te obaveze su: uvježbavanje borbenih zadataka i izviđanje slobode neba, iznad sfere zaduženja Šestog Puka.

Jednu vježbu je Vule iščekivao sa više zadovoljstva. Radilo se o pojedinačnim "napadima na selektivne ciljeve" metodom prsnog izvlačenja iz "zone dejstva". Njemu je ta vježba draga zbog čina prsnog izvlačenja, leta koji je sanjao još iz djetinjsva, a u snovima, koji ga prate i ovih dana, je raširenih ruku i nogu, izpružen i ispršen, nagnut naprijed pod uglom od sedamdesetak stepeni, letio bez ograničenja u brzinama i dometima, letio sa uživanjem koje se samo u snu i može dokučiti. Želja za takvim letom potiče iz vremena čobanovanja, iz osame na brdu, kad se mogao zabavljati samo sa prirodom, u kojoj su ga posebno privlačile ptice, privilegovane, jedino one mogu preći sa brda na brdo, za koji minut, ono za šta bi njemu trebao čitav ljetni dan.

Posebno ga je privlačio jastreb, najnedostižniji je, pa je dječačić zamišljajući mogućnost svog leta, gledao i sanjao sebe u jastrebovom letu. Svaki put je, prisjeća se sada, na aerodromu dok čeka svoj red letenja, gledao jastreba u doletu sa suprotnog brda, a nikad u položaju odleta. Prije o tome nije razmišljao, i to dovodi u vezu sa opreznošću te grabljivice. Osmatrajući sa brda na brdo, jastreb je tražio i odabirao mogući plijen. Nakon odabira, doleti punom brzinom i zapikira u pravcu položaja žrtve. A kad grabljivicu dočeka iznenađenje, kao što je to često bivao čoban, i Vuco u više slučajeva, tada se iz položaja pikiranja i pune brzine, izokreće u prsno izvlačenje, gotovo vertikalan let, sa punim prsima okrenutim položaju žrtve, a i Vuca, a to je iz puno gledanja neobična situacija, u potpuno tamne ptice vidi se trbušna bjelina. Gledanje jastreba u položaju prsnog izvlačenja, za Vuca je slika za uživanje, takva je ostala do danas, kao i neprolazna želja da je izvede i on. I, evo, u prilici je da to ostvari. Ima avion sa kojim to može, dovoljno je brz, moćan i konstruktivno pouzdan za tako smion let.

Zaokupljen davnašnjim i ponovo osvježenim snovima, Vule blaženo miran čeka svoj redosljed. Sa jednim avionom lete šest pilota, na smjenu, on je četvrti. Treći je već sletio, avion predao zemaljskoj posadi, aviomehaničarima, koji dok se Vule penje u kabinu, obavljaju zadatke, poznate kao poletno-sletna kontrola letjelice. Kad svi dignu desnu ruku, onda nastupaju samo pilot i avion, njih dvojica kao jedna ptica. Konačno je jastreb iz snova. Obaviće sve što vježba zadaje, ali su njegove misli usmjerene na let prsnim izvlačenjem, koji će uslijediti pred obalom Save, kada bi u ratnim uslovima bilo okidanje obarača. Uzletio je.

Nastupio je iščekivani tren, snažno je stegao pilotsku palicu i sprema se da je naglo povuče ka sebi, sprema se u jastrebov prsno izvlačeći let. Ushićen je. Zna, na suprotnoj obali je mnogo slučajno zatečenih ljudi, koji će se do koji čas diviti prsnom bjelasanju aviona, i hrabrosti nepoznatog pilota, baš onako kako se on divio jastrebovoj nedostižnosti. Povukao je palicu i prepustio se uživanju.

Drnd, drnd, drnd...!? Ugasio se motor!.

Između nadljuskih slasti i samrtničkog straha smjestio se tren, u kojemu Vule treba da riješi ono što je nemoguće, da spasi svoj život. Pred misli se ispriječiše Beograđani, koje će pokositi, a oni bezazleno od njega očekuju da ih zadivi. Ispriječi se i letačko pravilo, koje nalaže za takve situacije, da se let mora nastaviti u istom pravcu i istovremeno tražiti mjesto za prinudno sletanje. U slučaju i najmanjeg skretanja, naglo se obara visina i katastrofa je neizbježna. Između katastrofe i ubijanja, odabrao je treće, nadu u zaokretanju.

Avion se po komandi nageo za četrdeset i pet stepeni, Vule vidi vodu Save sve bliže, i smrt u njoj sve zreliju, a onda se dogodilo ono što nije vidio ni u zračku nade.

Motor je proradio.

Ali samo nakratko, tek toliko da se zaokret izvede. Naginjanjem aviona, ono malo goriva što ostaje na dnu rezervoara, slilo se na slavinu, i Vula izvuklo iz mrtvih. Grešku aviomehaničara, koji nisu otvorili slavinu od glavnog rezervora, pamtiće stalno, i biti puno obazriviji pri preuzimanju aviona za let.

 

Jednog dana, poslije uobičajene jutarnje smotre, baš kad o tome nije ni razmišljao, pročitana su imena pilota lovaca, među njima i Jelićevo, koji su na redu za godišnji odmor.

Kad je čovjek dugo u uniformi, a živi, radi, provodi slobodno vrijeme i konači u kasarnama na periferiji gradova, a sa Vulom Jelićem je tako već šest godina, u njemu zamru mnoge navike, ali i potrebe, koje civili ispunjavaju svakodnevno. Prvi Jelićev godišnji odmor, zbog tih okolnosti, je povod za neka nova razmišljanja. Zašto će njemu odmor kad nije umoran? Ne zna ni gdje ni s kim bi ga koristio. Prvo je pomislio da iskoristi pola u kasarni i pola u Ježevici, tek zbog roditelja. Ali su, iza te pomisli, rasplinule posve nove misli.

On ne zna šta želi u životu, a već su mu dvadesettri godine. Nije postavio jasne ciljeve, zaključuje, a do sada je mislio suprotno. Ciljevi su bili pilot, pilot lovac i oficir. A koji su ciljevi iza ovih? Nije ih ni postavljao. Osim iz kasarne, on nema prijatelja, nema djevojku, nema nikoga i ničega što ne vonja na vojničku uniformu. Nema ni jedne civilne gaće, a ne nešto drugo.

Djevojka!?

Nema je niti ju je imao!?

Uz sve drage prijatelje iz kasarne, koji su zaista i vrijedni i pouzdani, on je osamljen, mjereno civilnim mjerama. Uvijek je to i bio, zaključuje. U dječačića je stasavao na osami, istina je u prirodnim ljepotama biljaka i životinja, ali bez društva djece, pa i odraslih. Učeći trgovačku školu, opet je bio sam, bez vršnjaka, a svaki dodir sa ljudima se svodio na primanja zapovjesti, čak i od male djece. Koliko ih je manje viđao toliko je manje dobivao zaduženja, bilo mu je za toliko lakše, pa je razumljivo zašto se povlačio ispred ljudi. Pet godina školovanja, u uniformi, nisu ga naročito promjenile. Vule je skroman i vrijedan, ali i osamljen čovjek. Nije preduzimljiv ni kad su u pitanju djevojke, upravo o tome razmišlja, pitajući se šta da radi za vrijeme godišnjeg odmora.

Djevojke!

One su najčešće teme razgovora njegovih drugova, a Vule ni o njima ne govori mnogo. Svi imaju po jednu ili više simpatija. Da li on ima, ili da li je imao djevojku? Na to pitanje ne zna da odgovori ni sebi ni drugovima. Ipak, sada, kada o tome razmišlja duže i dublje, ima i odgovor. On je imao i ima djevojku. Nije od onih što se hvale sa djevojkama, a baš bi on mogao da se hvali sa svojom. Vitka, sa veoma lijepim svim djevojačkim oblinama, prekrasnim i milim licem... Najpristalija je od svih onih o kojima pričaju njegovi drugovi, lijepa je u skladu sa svojim imenom, Leposava. Najednom u Vulu razgorjevaju osjećanja, koja su godinama tinjala, ali im nije dao na volju da zagriju momačko srce. Sav odmor će da provede u Ježevici, naročito zbog Leposave, odlučio je i zbog toga osjeća neku osobitu toplinu u grudima, koja se nije javljala prije.

Taman se bio zamomčio kalfa Vuco, kada je upoznao Leposavu. Odrasliji i ozbiljniji od vršnjaka, obučeniji i "gosposniji", vitak, prelijepe valovite kose, "građanskog" hoda i manira, pred crkvom u Dobrinji, bio je pravo otkrovenje za jedre djevojačke pupoljke, koje su i dovedene pred crkvu da se pokazuju i mjerkaju prilike. Među tim pupoljcima ljepotom se izdvajao jedan, šesnaestogodišnja Leposava, Vucova vršnjakinja. Probadali su je momački pogledi, i Vucov, ali on nema kuraži kao ostali momci, koji su joj upućivali umilne osmjehe i začkoljive riječi. Stajao je po strani i u sebi prigušivao pomamu. Ništa od toga nije promaklo bistrom oku majke Smilje, koja je dočekala tren kada je Leposava ostala sama sa majkom Desankom. Tada je prišla Vucu, povukla ga za ruku:

—Ajde, da se upitamo sa Desankom —kazala je.

—Je li ovo tvoja mala? Ovo je moj Vuco! —reče Smilja, nakon što se izljubila sa Desankom i Leposavom.

—A, zar je ovo tvoj!? Vidi što je lijep. A na majku, bogami —Desanka prihvati Smiljin način upoznavanja mladih.

Iskusne majke su nastavile razgovor, "unijele" se u priču, i "nesvjesno" izmicale od Leposave i Vuca, koji kad ostanu nasamo, morati će i da razgovaraju.

—Ti nisi odavde!? —prva se osmjelila Leposava, a rumenilo joj je satvorilo, kao trešnja, crvene sjene na jagodicama.

—Ja živim u Požegi —isto tako stidljivo, progovorio je i Vuco.

—Bila sam, jednom, u Požegi...

Tako je došlo do poznanstva, od kojega su mladi očekivali mnogo, a roditelji i više. A, uistinu, nije se dogodilo ništa. Za proteklih sedam godina, jedva da su se i vidjeli desetak puta, a i to je bivalo u prve dvije godine. A i kako će se vidjeti kad se Vuco nije pomaljao iz vojnih škola, a nije ni pisao. Leposava je često preko Smilje upućivala znake nade i čekanja. Nešto od toga je dopiralo i do Vuca, povremeno podgrijavalo nejasnu ljubav, ali i brzo bljedjelo. I evo, u prvom danu prvog godišnjeg odmora, spremajući se na put za Ježevicu, lik Leposave je postao stožina njegovih misli koje ga požuruju i mame.

Doputovavši u Ježevicu, u Vucu je sve snažnije rasla potreba da vidi Leposavu. U tom pravcu je činio neke korake, a kad do susreta nije moglo doći spontano, majci je predložio da pođu u neke posjete, među njima i u posjetu Desanki, majčinoj prijateljici. Majci nije govorio pravi razlog te želje, mada je vjerovao da će to teško promaći njenom istančanom predosjećaju. Tim načinom je došao u djevojačku kuću.

Vuco Desanku malo poznaje, vidio ju je tek koji put, ali je uočio da je njihovu posjetu dočekala sa vidnim uzbuđenjem i zadovoljstvom. Sa Smiljom se izljubila i upustila u duge i neposredne priče, pri tom je razgonila djecu koja su stalno nešto zahtjevala, ometala razgovor. Povremeno se obraćala i Vucu, i kako je on razumio, prigovarala mu zbog otuđenosti i nedolaženja u rodni kraj.

U jednom trenu je Smilja istrčala is sobe, da podigne dijete koje se spotaklo i rasplakalo, pa je to Vuco iskoristio i upitao Desanku:

—Gdje je Leposava?

—Ja sam... —počela je žena, a Vuco je zaskočio.

—Znam, ali gdje je Leposava?

—Ja sam Leposava.

—Šta, ti...! —promucao je Vuco.

—Da! Ja sam Leposava —žena je govorila sa jasnim znakovima poraza.

—Ti si Leposava!? —Vuco je želio još jednom da potvrdi te nevjerovatne riječi.

—Pred tobom je Leposava, ovo su moja djeca, moj Vuco, a gdje si... —nastavila je žena da govori, pita, prigovara, pravda, ali do njega te riječi više nisu dopirale.

Tako je završila Vucova Ljubav sa Leposavom.

 

Nakon što se novopopunjena eskadrila uvježbala, po mišljenju pilota i veoma dobro uvježbala, baš tada se naširoko počelo pričati o neprijateljstvima od nekih susjednih zemalja, Hitlerovih satelita, kako se za njih govorilo, a konkretno su italijanski avioni provocirali jugoslovenske graničare oko Bitolja. Pojavila se mogućnost da jedna vazduhoplovna formacija preleti tamo i uspostavi ravnotežu sa Musolinijevom avijacijom. Svi u Vulovoj eskadrili su željeli da taj zadatak dobiju. I dobili su ga.

Nakon jedne nenadane uzbune, odletjeli su za Skoplje, i već sutra se vinuli u nebo iznad Bitolja. Sa bojevom municijom, uvjereni u sebe i svoje MESERŠMITOVE, koje su držali za znatno bolje avione od suparničkih SAVOJA, jako su priželjkivali da se ogledaju u vazduhu, pa kad se to nije dogodilo, i sami su prelazili granicu, samovoljno mimo znanja više komande, a sve u želji da se dokažu.

Italijani se više nikad nisu pojavili blizu ni na onoj strani. Piloti, Vulovi drugovi, su tokom ovih provokacija, sebi utuvili u glave, da su najbolji piloti na svijetu, pa se iz toga rodila i nezdrava želja, da se potuku sa nakinđurenim italijanskim fašistima.

Među pilote je procurila vijest da vrhovna komanda očekuje provokacije na Jadranu, opet od tih vječito zagrižljivih Italijana, kad god osjete da su jači, a sada je i onaj niski Musolini uz Hitlera "visok", pa to hoće i da demostrira. Opet piloti Sto Druge Eskadrile priželjkuju, i nadaju se da će baš oni tamo.

Nakon mjesec dana boravka u Skoplju, stigla je prekomanda za Mostar. I opet su se vinuli momci u visine, i opet provocirali oni, ali protivnik je opet zaćutao i potpuno iščezao.

Kao da su stvarno bili u pravim bitkama, i pobjeđivali, piloti su očvrsli u ubjeđenju svoje snage i nepobjedivosti, pa su se nakon tri mjeseca odsutnosti, u Beograd vratili na svečan način.

Prije sletanja na zemunski aerodrom, tri puta su nadletili Beograd u poretku ćiriličnog slova P i rimskog broja dva, četiri kolone po dva aviona, i između prve dvije, na vrhu, takođe dva aviona. P II su simboli imena mladoga kralja, Petar Drugi.

Za tri mjeseca njihovog odsustvovanja, u Beogradu i Jugoslaviji su se dogodile velike promjene, te Beograđanima nije bilo do akrobacija Sto Druge Eskadrile, što će i piloti uskoro razumjeti.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 1999-08-30 Modified: 1999-08-30 http://www.borut.com/library/texts/maric/yelich/glava11.htm