Kad je čovjek odsutan više dana od kuće, pa kad se vrati, te dočeka veče i trenutak kad podiže nogu da legne na svoj krevet, svaki put osjeti blagi nalet zadovoljstva, po narodnoj: "Svuda je poći, ali i kući doći". Taj osjećaj je upravo imao Vule Jelić, po povratku iz Mostara, kada je u spavaonicu banuo njegov komandir:
—Nemoj da liježeš, Vule —kazao mu je tiho i nejasno zabrinuto.
—Šta je sad?! —spontano je uzvratio Vule.
—Uzbuna! —kratko je odgovorio komandir.
—Uzbuna?! —iznenadio se Vule.
—Uzbuna, Vule, ali molim te bez panike —umirujućim glasom je potvrdio komandir.
—Nešto ozbiljno?! —Vule bi da dozna povod nenadnoj uzbuni.
—Ne znam ni ja —komandir je rekao istinu. Vule dobro poznaje svog komandira, i vjeruje mu, ali je zbog njegovog neznanja zabrinut više.
—Rat?! —iz Vula izleti slutnja.
—Ne vjerujem da je to —umirujućim glasom komandir kaza svoje mišljenje.
—Kakva je uzbuna? —Vuco bi da preko stepena uzbune prepozna povod.
—Potpuna pripravnost, puna ratna sprema, spavanje uz avione —saopšti komandir.
—Prvi put je tako —nadoveza Vule, u želji da iz komandira izvuče još koju informaciju.
Prvi put! —potvrdi komandir, zamisli se, pa uozbiljivši i riječi i lice, nastavi —Obavještavaj pilote i idite u hangar. Ali, molim te, tiho i bez nervoze.
—Razumem, gospodine komandire! —kaza Vuco i poče da oblači tek skinutu odjeću.
Piloti su se tiho uvlačili u hangar, zauzimali svoja mjesta i lijegali na beton. Vrlo brzo je čitava eskadrila bila na okupu u ležećem položaju.
Zbog predostrožnosti od napada iz vazduha hangar je zamračen. Pilotima se ne spava, pričaju o ozbiljnim pitanjima, u početku šapatom pa sve čujnije, govore i o mogućem ratu. I komandir Eskadrile je sa njima, i on je legao, ne spava ali i ne priča. Na njemu je odgovornost najveća, očito mu to ne da da se opusti. U rukama drži današnje novine, POLITIKU, ali ne može ni da čita. Vule primiče glavu i čita datum na novinama: Subota, 5 april 1941, komandir to ne primjećuje, zamišljen je, vjerovatno on zna više o opštem stanju stvari, i danas su ga zvali na neki sastanak, možda je baš taj sastanak u njega unio nespokoj.
Ovih dana se među aktivnim sastavom sve više govorilo o mogućem napadu Hitlera. Vrlo je kažnjivo govoriti o takvim stvarima, unosi se pometnja i nered, a izvori tih priča su neprijateljske propagandne mašinerije, tako govore oficiri bezbjednosti, a njima treba vjerovati. Međutim, te priče postoje, a naročito se čuju od aviomehaničara i građanskih lica u službi Vojske. Da, razmišlja Vule, pokrenuo se narod u Beogradu, oborio je kapitulantsku Vladu, narod je spreman na borbu, vojska je spremna na odbranu, snažna je proslavljena srpska vojska, koja je rastrojila dvije svjetske carevine, sa narodom, spremna je da zaustavi i njemačku zahuktalu neman. Istina je, kod njih su avioni moderniji i znatno u većem broju, ali naše i nije da iznesemo rat, strategija vrhovne komande je poznata odavno, naše je da neprijatelja što duže zadržimo u zoni granica, dotada će se kopnene snage organizovati i prilagoditi nametnutim uslovima vođenja rata. A za to smo spremni, za to imamo snaga, branićemo se moralom koji nema ni jedna vojska na svijetu. Zna to naš neprijatelj, zna on to dobro, znamo i mi da on to zna, i znamo da se neće lako odlučiti da nam objavi rat. Uostalom, samo iz tih razloga čini sve da nas uvuče pod svoje čizme političkim putem.
Beograd je toj politici rekao ne, Jugoslavija je rekla ne, vlast je sada u rukama đenerala, proslavljenih vojnika, koji ne poznaju kapitulantski rječnik. Ipak, noć provodimo na betonu, komandir je nespokojan, nešto se preozbiljno kuva oko nas. Švabo Srbima ne može da oprosti poraz iz prošlog rata, možda je već i objavio rat, ko će to znati, kad je uvijek naopako oko toga, za objavu rata vojska saznaje zadnja. Zahuktala se Hitlerova sila, melje kao vodeničarski mlin. Da li smo meljavina mi?, pita se narednik pilot lovac Jelić Vule Vukadin. Pitaju se i ostali večeras malo govorljivi piloti na aerodromu. Po načinu uzbune i rasporedu borbenih sredstava i vojske, stvar je uozbiljena do usijanja.
Komandir odlaže novine, Vule ga posmatra prikrajkom oka, komandir iz bluze vadi fotografiju i dugo ostaje zagledan u nju. I Vule ima tu fotografiju, i on u džepu bluze, i on je vadi i zagleda. Čita na poleđini: "Aerodrom Ortiješ kod Mostara, 25. marta 1941. Piloti lovci 102-e eskadrile, s leva na desno: komandir kapetan prve klase Miloš Žunić, kapetan Milan Žunić, potporučnici: Mihajilo Nikolić, Dragosav Krstić, Miodrag Bošković, Momčilo Milosavljević i Avgust Kovač, vodnik narednik Milan Skendžić, narednici: Sava Vujović, Vladimir Puzić, Jelić Vukadin. Narednik vodnik Đorđe Stojanović nije na slici, tek sada to uočava Vule i pita se, zašto nije, gdje li je u času slikanja bio odsutan. Ne, ne može da se prisjeti. Na tome misli ostaše dugo. Prisjetio se. Đorđe je išao da polaže za čin. Svi su večeras na okupu, dugo su zajedno, razmišlja Vule. Niko drugi ne umije tako drugariti kao piloti, a ni od njih niko tako kao oni, piloti lovci, svima dragog komandira Miloša Žunića. Svi su kao jedan, ginuće za Kralja i Otadžbinu. Ginuti!?
Neće ginuti! Ginuće napadač, ne može niko s nama, najbolji smo piloti, najhrabriji, nećemo ginuti mi, ginuće zlikovci koji se budu drznuli da zaparaju parče našega neba. Mislili su tako i italijanske makarondžije, došla sila da prepada narod Bitolja. Upadali, zaplašivali, dičili se osovinskom silom... Ko su kao oni, ko ih to može zaustaviti, ali kad su ovi momci zaparali južno nebo, nestalo ih je kao žutog lišća po naletu jesenjeg vjetra. Hitler će objaviti rat, govorka se. Neka, neka ga više objavljuje, spremni su naši momci, a u prednosti su bar u jednome, brane svoje. Misao na misao udaljuje san, a večeras je Vule bio naumio i da ranije legne, čak i sutra kasnije da ustane, da se ispava.
Komandir je vratio fotografiju u džep, pogledao svakoga pilota i onda tihim glasom kazao ono što je znao. A nije znao mnogo za okolnosti koje su se nagovještavale, to je i rekao, pa zaključio da bi moglo doći do objave rata. Vrhovna komanda treba podatke o pokretu jedinica iza naših granica, a ova eskadrila je dobila zadatak da kontroliše rumunsku granicu, jer s te strane se očekuje neprijatelj. Prva grupa će krenuti na zadatak ujutro u četiri sata. Sačinjavaće je kapetan Milan Žunić vođa, i narednik Vule Vukadin Jelić pratilac. Onda je zamolio, opet blagim glasom, da se pogase svjetla i prestane sa razgovorom, jer će sutra njemu trebati odmorni piloti, još se i našalio.
U eskadrili se za borbene zadatke uvježbavalo jednovremeno polijetanje grupe od po dva aviona. Tako su šestoga aprila 1941. godine, u cik zore, i poletili kapetan Milan Žunić i narednik Vukadin Vule Jelić. Penjući se na visinu tri hiljade fita provjeravali su radio veze. Dogovarali su maršrutu i usaglašavali elemente leta. Razdanjivalo se.
Vidici iz visine izazivaju posebnu pažnju pilota, u svakom ponovljenom letu su novi doživljaji, pa i ovoga jutra. Opčinjeni prizorima iz visine pristigli su na južnu rumunsku granicu. A onda su se trgli i posvetili zadatku.
Čitavu pograničnu teritoriju su detaljno izvidili, ali nisu mogli uočiti ništa što bi ukazivalo na novo stanje vojnih formacija. Naročito, pouzdano su utvrdili, nije bilo niti ima formacija u pokretu.
Vule je u povratku, po ni sam ne zna koji put, uživao u ljepotama Otadžbine ispod njega. Tako bi znao da se našali. Međutim, kad je već bio u zoni Beograda, ugledao je ogromnu dimno-plamenu kupu, koju je locirao oko Dunavskog mosta. Bila je toliko velika da se istinski iznenadio i doveo je u vezu sa velikom diverzijom ili bombardovanjem. Čim je sletio raportirao je komandiru, a on sumnju prenio višoj komandi i ubrzo dobio povratnu informaciju.
Ništa se u području Beograda ne događa što bi bilo vrijedno pažnje.
Vule je ušao u hangar, pa kad je vidio da piloti još spavaju, odluči da legne i on. Misli su prebirale po malopređašnjem letu, tako je sa njim uvijek kad legne poslije leta. Naročito su se vrzmale oko dimno-plamenog džina koji nasreću, nije ono čega se pribojavao. Ipak, oko toga još ima sumnju i ona ga sputava da zaspi. Taman je uspio da se ušunja u predvorje sna, kada je nastala galama, pometnja, naredbe i saopštenja.
Rat!?
Bombarduju Beograd!?
Beograd je srušen!?
Iznenađenje je potpuno. Ni za komandu nema vremena. Naredba komandira je kratka i oštra koju izdaje trčeći prema svom avionu. Da se uzleće za njim i da svaka grupa samostalno po situaciji bira sebi cilj.
Komandir Miloš Žunić sa pratiocem Đorđem Stojanovićem uzletili su prvi, a za njim su slijedile četiri grupe po dva aviona. Stvarno je rat, promrmljao je Vule, prekrstio se i sjedeći u kabini, čekao red njegove grupe, kojoj je vođa potporučnik Dragosav Krstić a on pratilac.
Avioni eskadrile, MESERŠMIT 109, su naoružani sa po dva mitraljeza koji ispaljuju kroz cijev elise motora, i koji su sada nabijeni municijom do kraja. Oni su ispod mogućnosti njemačkih aviona, o tome Vule na nov način razmišlja i smišlja kako da postavi borbu, a da nedostatak aviona bude što manje izražen. To će zavisiti od situacije koja mu se bude nametnula, dolazi do toga i zaključuje da sada o tome ne može dalje. Pa, ipak, samo je o tome mislio, čak ga je od toga i glava počela da boli. Javio mu se vođa Dragosav Krstić i odmah komandovao uzlet.
Javio?!
Nisu mogli da uspostave radio vezu, kasnije će saznati da nisu ni ostali imali veze. U pitanju je bila sabotaža, koja je toga jutra imala visok učinak na svim aerodromima u Jugoslaviji.
Čim se Vule našao stotinjak metara iznad zemlje, dočekao ga je zapanjujući vidik, nebo zastrto avionima napadača, a Beograd u plamenu i dimu. Krstić komanduje juriš na najbližu neprijateljsku formaciju, koja je već istresla sjeme smrti i na putu je ka svojoj bazi. Zaokrenuli su se i punom brzinom usmjerili za grupom od tridesetak aviona.
Pristizali su ih.
Sa bočnih strana su primjetili neprijateljske lovce koji su pošli na njih, nisu se pokolebali, grabili su ka cilju.
Kad su pristigli na domet dejstva, uspostavila se borba. Dragosav i Vule su mitraljirali one ispred sebe, oni se branili mitraljirajući njih u odstupanju, mitraljirali su i oni sa bokova, tako da je to, onima sa zemlje, ličilo na stravu koja se može vidjeti samo u snu.
Vulove misli su samo na cilju, ni pomena o nekim sporednim razmišljanjima kao što je strah, toga nema ni u klici. Naprotiv, siguran je da ga ne mogu pogoditi, nepokolebljivo vjeruje u sebe i svoj avion. Iz pedesetak oružja puca na njih dvojicu, iz velikih bombardera mitraljezima otpozadi, iz lovaca sa sve tri strane, ali bombarderi uporno bježe pravcem kojim su od početka odabrali. Vule se ustremljuje, nišani i opaljuje i nikako ne može da shvati da su još svi na istoj visini. Siguran je da je njegovih metaka dosta prošlo kroz njihov metal. Samo da zadimi jedan, da okusi tu slast, poče da ga opsjeda taj nagon.
Da bar pogodi Dragosav, poželi i nesvjesno baci pogled ka njemu. Baš u tome trenu, budući da im ne funkcioniše radio veza, Dragoslav Vulu rukom pokazuje da je pogođen u motor i da traži mogućnost da se prizemlji. Pokazuje mu i na njemački avion ispred sebe koji se dimeći strmoglavljuje.
Vule zna koliko je Dragosav ushićen što je oborio neprijateljski avion, s obzirom koliko je opterećen da se dokaže. Otac Dragoslava Krstića je proslavljeni đeneral, te se i od sina očekuje herojstvo. Taj teret je mladi potporučnik nosio sa naporom. U ovom času ga se oslobodio, uvjeren je Vule i zbog toga sretan i ljut, jer je njegov vođa grupe pogođen i zaustavljen na putu slave. Vule bi da to nadoknadi svojom hrabrošću koja je nabrekla do eksplozije.
Da ima snažan avion sustigao bi neprijateljsku formaciju i zubima trgao metal. Ljut je i u ljutnji natprirodno uporan, mora i on neprijatelja zadimiti, govori sebi, dodaje gas i odabira jednoga koji mu se u tome času učinio najkrivljim za zlodjela koja su učinjena Beogradu i njegovom vođi grupe. Nanišanio ga je bolje nego ikad prije metu. Moj si!, oteo mu se poluglas, pritiska dugme. Oborio ga je.
Kakvu je tek sada snagu Vule dobio, neustrašivost i sigurnost u pogađanje. Tek će sada da dime švapske grabljivice, mrmlja i zasipa municijom. Do malo morao je da se izvlači iz borbe, presušila je municija. Tužan, žali što su mitraljeski magacini tako ograničeni.
Nakon što se manevrisanjem izvukao iz zone dejstava neprijateljske avijacije, prvi put je u prilici da zrelo vidi šta se nad Beogradom događa. Još uvijek su visoko nad gradom jata neprijateljskih aviona, iz kojih se prosipaju pa lelulaju na hiljade bombi, a grad dimi u svim ulicama, tamo gdje dim jenjava nepregledne su ruševine. Vidi i neke ulice zastrte kamenicima, poravnate kuće i razrovani asfalt. Na nešto nižim visinama od visine na kojoj su bombarderi, vodi se ljuti boj. Vule vidi i koliko je neravnopravan, baš kao i onaj malopređašnji njegov, desetine njihovih na jednog našeg. Opet je zakukao za municijom i naljutio se.
Do suza mu je, vidi jednog našega u okruženju. Da ima municije spasio bi ga. U dobrom je položaju za napad, a neprijateljski avioni ga ne uočavaju. To ga dodatno potaknu da požuri po municiju.
Sletio je, dorulao do mehaničara, iskoračio jednom nogom na krilo i viknuo:
—Punite!
Čim mu je dat znak nije ni čekao da se propisno postavi, krenuo je na uzletanje.
I tu je kraj.
Pukla je guma, avion u zaletu iskrenu na desnu stranu i krilom zapara po tlu. Iskočio je iz kabine, i potrčao tražeći drugi avion. Nije imao što naći, aerodrom je već bio aeroplansko groblje. Priključio se grupici unezvjerenih ljudi. Kao i oni nemoćno je posmatrao nebeski lom.
Profesionalni vojnici kroz školovanje, obuke i vježbe saznaju mnogo o ratovima, a naročito o onome koji nije postojao, a mogao bi da se dogodi njima. Tako je i Vukadin Vule Jelić ušao u rat, pun vjere u sebe i sposobnost svojih drugova, te vjere u jugoslovenske vojne snage i političare. Naročito kako je na čelu Vlade vojnik, proslavljeni đeneral Dušan Simović. Ovoga jutra, ovih nekoliko sati koliko već traje rat, u koji Vule još ne može da povjeruje, ništa od naučenog i očekivanog nije u stvarnosti. Nije ni on sam.
U rat je ušao sa onim što je ponio iz roditeljskog doma, snažnim rodoljubljem i životom. Otisnuo se na trideserak najmodernijih aviona, samoubilački jurio za njima, a možda je trebao da napada druge, kao i ostali njegovi drugovi koji za rat saznaju kad najslađe spavaju. U vidokrugu su mu nepojmljive slike, nebo zastrto neprijateljskim avionima iz kojih rigaju i lelujaju metalni đavoli, a jugoslovenski piloti, oni što su još živi, kao seoska djeca koja iza plotova kamenicama zasipaju prolaznike, pojedinačno zatrčavaju u goropadna jata i čerupaju periferno perje. Upinju se da naude moćnom napadaču, a ustvari samo beogradskom nebu poklanjaju mlade i hrabre živote. Nemoćno svjedoči pogibelju Otadžbine i svojih vršnjaka, neke i prepoznaje preko poznatih aviona, ili mu se to samo tako čini. Njemu jutros ništa nije realno ni jasno. Vidi samo golema đavolja jata i razljućenu djecu koja ih zaskaču i nude svoje živote za nebo Beograda.
Komanda!? Šta je sa komandom?, nigdje njenog glasa. Šta on sada treba da radi? Šta da rade svi ti silni ljudi na zemunskom aerodromu koji su spremni da se bore, da životima brane Otadžbinu? Ne! Svi su zatečeni, prevareni, izdani..., ni sami ne znaju šta je to što im se dešava, izgubljeni su i pogrbljeno gledaju stvarnost u nestvarnim slikama nad Beogradom.
Odbrana Beograda je beznadna, jasno je svima, pa je bol u grudima ljudi na zemunskom aerodromu neprebolan. Muške suze se prosipaju kao da su dječije. Izgubljen je rat, sa zemunskog aerodroma je to veoma jasno. Oblaci napadača su samouvjereno natkrilili prijestolnicu odozgo i bahato se kese. Još po neki Vulov drug zaskače i gricka, još se po neki neprijateljski avion strmoglavljuje, ali je sve to neuvjerljivo i liči na lavež na vjetrove, jer hrabrost pojedinca u haosu cjeline je zrela propast odvažnih.
—Šta je više sa mojim avionom?! —ni sam ne zna po koji put se izderačio na mehaničare, jer Vule više ni na tren ne može da ostane pasivan posmatrač. Njegovi drugovi ginu a on ih "mirno" posmatra.
U naletu jednog od tih bijesova, dokopao se nečijeg aviona i krenuo ka metalnom oblaku. Avion starački kašljuca, stenje i melje, Vule mu pridodaje gorivo i psuje razbojnike, derači se da ga čuju, da ih zaplaši, ili to čini da sebe ohrabri, više ni sam ne zna. ne prestaje da se moli Bogu da izdrži starac i on u njemu.
Koliko se god Vule upinjao više neprijatelj mu se činio sve dalje, ali nije odustajao sve dok nije i pristigao jednoj grupi, na koju je osuo vatru, još sa odstojanja. Grupa aviona koju je napadao, brzo se udaljila iz njegovoga dometa. Nije zadimio ni jedan, to je ono što mu ne da mira, okreće se i uočava drugu grupu, znatno bližu, pravi zaokret i ustremljuje se bočno na nju. Nije zadimio još ni jedan, a njemu municija presušila. Hita nazad po municiju i gorivo, uzlijeće i mjerka kuda bi, ali za sve je kasno, nema više neprijatelja nad Beogradom, nebo je čisto i plavo kao i juče.
A Beograd?
Još jednom ga gleda sa visine, možda i neće više nikad.
Kad se ljeti steknu neke čudne prirodne okolnosti, kao što to mnogih godina biva nad Šumadijom, pa se pod jedan oblak podvuku brojni drugi i u sred dana stvore tamu, i njom zaplaše i ljude i šumske zvijeri, tada izriga bujice grada, veličine kokošijih jaja, da bi odmah iza toga došlo do razlaza oblaka, svaki otplovi na svoju stranu, razvedri se nebo i povrati svjetlost i sunce. Dan je opet lijep, gledano sa strane, kao što je i bio, ali su ostali da svjedoče bolni tragovi, povaljana rodna žita, omlaćeni voćnaci i objeđeni ljudi. Vule je više puta svjedočio šumadijskom gradu, i nesreći ljudi iza njega, a jutrošnja nepogoda nad Beogradom ga mnogo podsjeća na to. Nema više metalnih jata i oblaka, nebo se razvedrilo, a ispod njega plaši slika smrti, ruševina, gareži i dima. O, Gospode, spomeni nas se!
Vule je, kao i svi drugi preživjeli piloti, kao dijete preplašeno u snu, pa po buđenju ne zna da li sanja ili je na javi, stajao u grupi i tugovao, i slušao one što kazuju šta su obavili u vazduhu, ono što su obavili njihovi drugovi, ali i ono što su vidjeli da je osakatio napadač koji je napao Beograd bez objave rata. Onda je panično počeo da se raspituje za svoje drugove, pilote lovce Sto Druge eskadrile.
Prvi je poginuo komandir Miloš Žunić. Hrabro. Nakon što je uništio dva neprijateljska aviona pogođen je njegov. Uspješno je iskočio i otvorio padobran, ali su ga ustrijelili kao padobranca. Pao je u Dunav. Kasnije će se pričati da su ga izvukli seljaci i sahranili na obali.
Milan Žunić se vratio neozleđen na aerodrom i istoga dana postavljen za komandira eskadrile.
Nikolić je oborio dva aviona i uspješno se vratio u bazu.
Krstić se domogao aerodroma, nakon što je oborio neprijateljski avion, i nakon što mu je pogođen motor, a na njegovom avionu su mehaničari i piloti pronašli još tri prostrela. Sa ozljedama po tijelu prebačen je u bolnicu.
Bošković je oborio neprijateljski avion i uspješno se vratio u bazu.
Milosavljević je preživio.
Kovač je zagonetka?!
Vujović je poginuo.
Sudbinu Skandžića Vule nije doznao.
Puzić je ranjen.
Stojanović je pao negdje kod Smedereva.
Pet preživjelih, tri ranjena, tri poginula i za jednoga se ne zna, to je bilans života pilota lovaca Sto Druge Eskadrile, kako je toga dana doprlo do Vula.
Pod utiskom žalosti za drugovima, Vule će se opet ustremljivati put neba, ne bi li dokučio neprijatelja, ali je sve to bez opšteg značaja, jer je neprijatelj potpuno obavio zadatak i otišao. Tek bi se povremeno pojavio neki avion na vrlo velikim visinama, vjerovatno u svrhu izviđanja. Kasniji letovi su u Vula udjenuli nezaboravne slike Beograda, kojega je sada mogao da posmatra bez neposredne opasnosti po sebe. Zagledao ga je sa svih strana i svih visina, a slike su šokantne, sve stravičnije od stravičnije. Beo grad je pun nepojmljive svjetlosti, gori na svakom mjestu, a između vatri zjapi crnina gareži.
Mnogo puta je prepričavao te bolne slike i dugo godina kasnije, ali nikad nije imao riječi da opiše stravu koja je Beograd bio toga dana. Kad Vojvođani zapale ogromnu površinu pšenične strnjine, pa kad se to pogleda dok je gorenje u toku, na mnogo mjesta se crne pjege sa goretinom, to je na neki način slično onoj beogradskoj slici koju je ponio neposredno iza bombardovanja.
Kad više niko nije očekivao neprijateljske avione, iz pravca Beograda izroniše dva, očito im je bio cilj živa sila na aerodromu. A na aerodromu je bilo mnogo ljudi, svi zaposleni, i svi su bili vani, i svi iznenađeni naletom neprijatelja. Popadali su po zemlji. Nakon što su rafalima zasuli aerodrom i odletjeli, ljudi su se podizali još ne vjerujući da se sve to tako moglo zbiti. Kad se ustanovilo da od toliko ljudi na meti niko nije ni ranjen, čuđenju nije bilo kraja.
Sutradan se opet nenadno na nebu pojavio neprijateljski avion, koga su uočili mnogi ljudi sa zemlje, ali je važno da ga je uočio i pilot, koji je bio u izviđanju, i koji je odmah na njega otvorio vatru. Neprijateljski avion nije prihvatao borbu, dao se u bijeg, naš mu nije dao mira, jurio ga je. Ljudi sa zemlje su svjedočili i pristrasno navijali, a kad je gonjeni avion zacrnio i domalo pao u plamenu, aplauz sa zemlje nije prestajao dugo.
Nažalost, do koji sat se saznalo, gonjeni avion nije bio neprijateljski, bio je naš, i on na zadatku izviđanja. Kad je pilot saznao da je ubio svog prijatelja uzeo je pištolj i sebi dokrajčio život.
I to je rat, Vule tuguje za dvojicom drugova pilota, ne nužnim žrtvama rata.