This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Danilo Marić: Vule Yelich

Glava 13.

Vule Jelić je poremetio osjećaj dnevnih protoka. Ne zna da li su događaji bili danas, juče ili preključe, a pamti i njihove detalje. Njegovo je da izvršava komande i izvršava ih bez pogovora. Čas je u bazi na zemunskom aerodromu, čas u vazduhu na izviđanju, čas na pomoćnom aerodrumu na Batajnici. Nakon tri-četiri dana po beogradskoj katastrofi, kad je postalo jasno da se više ništa ne može odbraniti, uslijedila je komanda da se unište preostali avioni, te da se vrši povlačenje prema Grčkoj. Tamo će ih dočekati Englezi, obećali su, snabdjeti novim avionima, i onda, kao i u Prvom svjetskom ratu, konsolidovati redove i probiti neki novi "Solunski" front, pa se kao oslobodioci trijunfalno vratiti u Beograd.

Još dok je rat bio samo pretpostavka, među pilotima govorilo se potajno o mogućoj situaciji koja se sada dogodila. Izlaz iz nje je bio povlačenje prema Grčkoj i pristupanje Savezničkoj avijaciji. Vule je premalo zna o opštoj situaciji, kako u Jugoslaviji tako i još manje u Evropi, pa je vjerovao u svaku informaciju koja je stizala do njega, a naročito ako mu je kazivana šapatom. A ova je upravo prenošena sa vidnom povjerljivošću, za njega je to značilo istinu, pa je i on odlučno stao uz nju. I eto, sadašnja odluka koja je u skladu sa ondašnjim planom, Vula je obradovala.

Kolonu automobila sačinjavaju vazduhoplovci, oficiri, podoficiri i vojnici. krenula je sa pomoćnog batajničkog aerodroma. Maršruta ih je vodila kroz Beograd, preko Savskog mosta i Terazija. On je u kamiončetu sa vozačem i tri aviomehaničara, ugodnim vozilom za ovakve prilike.

Taman je bio zagledan u terazijske ruševine kada ga je razdrmala veoma snažna eksplozija. Bilo je to rušenje Savskog mosta pred neposredno nastupajućim njemačkim oklopnim formacijama, saznaje dok je još na Terazijama.

Ovaj čin mu je druga neposredna i potpuna informacija o stvarnom stanju rata koji je tek počeo. Povod je za dublje poniranje u rat kojem svjedoči sneno. I vjeruje i ne vjeruje. Misli ne mogu da zaoru duboko, jer premalo zna o onom što uslovljava rat. Živio je među malo ljudi, a i oni znali koliko i on. Sve mu se vrtilo u okviru eskadrile i puka. Prvi put je požalio što se nije potrudio da doznaje više, naročito u vrijeme kad je i sam uviđao da je rat realnost. Ubuduće će drugačije. Već u Grčkoj.

Da bi dobro postavio svoje ponašanje čovjek mora da poznaje i elemente koji ga okružuju. A on hoće da se postavi dobro. To će u Grčkoj, još jednom zaključi, pa se opusti i nakani da preklapa oči.

Na Vula Jelića je nasrnuo osjećaj lične nesigurnosti, strah kojeg nije prihvatao. Spavao je u putu ili samo drijemao, ne zna. Izgubio je i osjećaj prostora, ne zna kuda je prošao ni dokle je doputovao. Pretpostavlja da je u području Valjeva. O tome sneno razmišlja.

Kolona se zaustavljala uz sveobuhvatnu larmu. Komešanje!? Nered je potrajao u tamnoj noći, a onda je u trenu sve utihlo. Iznenadila je komanda da se skrene prema Sarajevu.

Prema Sarajevu!?

Opet te proklete informacije. Vukadin Vule Jelić ih nema. Skretanje prema Sarajevu, pa to je Nijemcima u susret, sebi predočava sliku. Pored najbolje volje, sa saznanjima koje ima, ne može da shvati i opravda skretanje. Zaposjeda ga nesigurnost. Prvi put mu je palo na pamet da se ponekad treba i kritički odnositi prema komandovanju. On je tako vođen kroz život da mu nije ni padalo na pamet da se ponaša van zahtjeva komande. Takvo razmišljanje trajalo je kratko, opet se prepustio vođama i smirio.

Imaju oni neki plan, a pilot i nije navikao da mu se plan kazuje unaprijed, pa zašto bi kazivali i sada. Međutim, kako se više brojilo kilometara crv sumnje je nametljiviji.

Neke od putnika je prestao da viđa, nestajali su usput. U početku ih je doživljavao kao dezertere, kasnije je imao razumjevanje za njih, a sada i on razmišlja o odustajanju od daljnjeg putovanja. Najednom želja da se domogne svog rodnog kraja. Svoj kraj je jedino svoj!?

I baš u toku tih misli jedan oficir je napuštao kolonu, uhvatio se jednog puteljka i krenuo uz brdo. Drugi oficir iz iste jedinice dohvatio je pušku i ubio ga.

Ovo je Vukadina Jelića odvratilo od dezerterskih misli. Ali kako se događaj sa ubistvom hladio on je sve više procjenjivao da je ovo putovanje sve manje razumno i opet počeo da naginje ka bjekstvu. Sa jednim od saputnika se čak i dogovorio da bježe.

Odluka je došla prekasno, jer je vojska agresora već bila zaposjela sve puteve kojima bi se moglo udaljiti od kolone.

Nijemci su avijatičarsku kolonu dočekali u Sarajevu, kao što seosko solilo dočekuje stado ovaca. U koloni su sprovedeni u kasarnu. U njoj je već bilo premnogo zarobljenika, pa su se Nijemci "odobrovoljili". Nakon što su im zaplijenili oružje, pustili su ih da se "slobodno" kreću u okviru decidno nabrojanih ulica.

Do dva dana, nakon što je kasarna "rasterećena", jugoslovenski vojnici su pokupljeni po Sarajevu. Dalje je sve išlo po davno zacrtanim i brižljivo skrivanim planovima. Kao kad se slažu jabuke u trap, jedna uz drugu i na drugu, tako su i oni ukrcani u stočne vagone. Više ga niko neće zvati Vucom ni Vulom, opet će se odazivati na ime Vukadin.

 

Petnaestak zakovanih vagona je krenulo u zarobljeništvo. Usput su drndali i zastajkivali. Zarobljenici su bez hrane i mjesta za fiziološke potrebe, mjesta nema ni da se čučne a kamoli legne.

U jednoj oštroj krivini Vukadin Jelić iz prvog vidio je bok svakoga vagona iza sebe, i u njima katastrofalan poraz jugoslovenske vojne sile. Dosta ih je uspio i da prepozna. Ta slika ga je porazila, u njoj je ogledavao svoju sudbinu. Glad i žeđ pomiješana sa smradom fekalija su dodatno rušile čovječnost, koja je u čovjeku dosezala dno.

Zašto ne pobježe dok je to mogao?, počeo se ljutiti na sebe. Zašto nešto ne preduze dok je bio "čovjek"?, proklinjao je svoju pamet i zaziranje od "dezerterstva". Ne može preduzeti ništa, njegova najveća briga je sadašnje stajanje. Premoren je, bole noge, a nema mjesta da sjedne. I ne samo to, mora da nosi težinu drugih, koji od nemoći skljokavaju tijela i oslanjaju ih na njegovo. A onda se oglasio čovjek koji će mu opsjedati misli.

Taj glas je zaokupio pažnju svih u jadu izgubljenih zarobljenika. Glas je vojnika Ciganina koji je otpočeo da zbija šale, one koje se mogu čuti na periferiji svakog vašara. Počeo je pričajući sam sa sobom, poradi sebe, tiho pa sve glasnije, dok nije dobio sagovornike. Priče su proste, predmet su ženske suknje, gaće, stražnjice i njegovo pomamno neiskustvo i nesnalaženje u dodiru s njima. Cijepao se od smijeha, sam za sebe, svaki put kad su ženske gaće bile u njegovim rukama pa mu ih otela ženska. A broj tih gaća je bio neiscrpan, upravo onoliki koliko je trajao put do preko Save.

Tu se voz zaustavio na nekoj poljani, pa uz prijetnju bajoneta, zarobljenici su izvedeni i postrojeni u kolone. Dozivan je jedan po jedan, pred oružnike, koji su svakom postavili pitanje. "Znaš li Očenaš?". Koji su znali išli su desno, a ostali lijevo. Oni desni su vraćeni u vagone, i tek tada shvatili da je to bilo razlučivanje Hrvata od Srba. Oni što nisu znali Očenaš, pušteni su na slobodu.

Ciganin je glatko izrecitovao Božiju molitvu, pa opet nastavljajući put zasmijavao Srbe.

Voz se još jednom zaustavio na poljani u Mađarskoj. Zarobljenici su pušteni vani na dva-tri sata, a zatečeni mađarski seljaci su istrčavali iz kuća i izgladnjelim i ožednjelim nesretnicima iznosili hranu i vodu. Kad je naređeno da se ulazi u vagone, njemački vojnici su grubo požurivali, a Vule će odatle ponijeti još jednu bolnu sliku koja će ga odvući u nova razmišljanja.

Ostarjeli đeneral nije imao snage da se popne u vagon, prišao mu je dječačkog izgleda vojnik i mlatnuo ga kundakom po glavi. Otkud pravo, bilo kome, da dođe u tuđu zemlju, da u njoj ponižava ljude, otkud pravo dječaku da tuče starca, proslavljenog đenerala, koji bi mu mogao biti djed? Otkud takvo pravo ikom? Danima će Vula opsjedati ta pitanja, koja će ga zatim odvući na pitanja o prirodi čovjeka u nečovjeku.

Na toj poljani ugledao je ljudsku priliku, koja je odavala sliku narednika, a uočio ga je po bjelini zavoja o kome je visila ranjena ruka. Narednikov lik mu se učinio poznat, pošao mu je u susret, pa kad mu se primakao, onda mu se učinilo da ga nikad prije nije vidio. Opet se pokolebao, baš u tom trenu je i narednik ugledao njega i radosno razvukao usne. Prepoznali su se, bio je to pilot lovac Milan Mitić, Nišlija, koji je sa Vukadinom Jelićem prije dvije godine završio školu u Nišu. Vukadin je tada prekomandovan u Beograd a Milan u Zagreb, i od tad se nisu vidjeli ni čuli. Grlili su se dugo.

Mitić je stekao ovaj izgled u prošloj sedmici, izgled koji je Jelića dovodio u sumnju. Vodio je bitku sa njemačkim avionima iznad Zagreba, tamo je ranjen i zarobljen, i evo, sprovode ga u zarobljeništvo.

Putovanje sa Mitićem, pametnim i spretnim vršnjakom, postaće podnošljivije. Usput su pričali o mnogo čemu, ali najviše o bježanju. Čim budu za to imali uslova, odlučni su kao jedan, bježaće.

Kao stoka izgruvana dugim transportom, zarobljenici su istreseni iz vagona u logor u Minhenu. Tu su, ne nadajući se, naišli na ljudskiji odnos. Čak su bili i prijatno iznenađeni. Doveli su im brice koji su obavili šišanje i brijanje. I kupatila su im stavljena na raspolaganje. Dobili su pristojnu hranu i još solidniji konak sa čistom posteljinom. Primili su i vakcinu protiv zaraznih bolesti.

Vukadin Jelić je i dalje bez osjećaja vremena. Misli da je to bilo dva-tri dana po pristizanju u logor, izvršeno je odvajanje oficira koji su odvedeni negdje na sjever Njemačke, a ostali su transportovani u logor kod Baden Badena.

U novom logoru su ostali dva dana, ali Vukadin će ih se živo sjećati po svom smijehu za koga je vjerovao da je samro u njemu. Vaskrsnuo ga je Ciganin, onaj što je zasmijavao u vagonu, pa evo, i ovdje gdje je smijeh sahranjen davno. Ciganina više neće vidjeti, niti ikad saznati kako je i gdje završio.

U Baden Badenu je zatvorska uprava sprovela anketu, pitala je ko želi da radi na selu. Vukadin Jelić i Milan Mitić su se javili bez dvoumljenja i završili u većem selu, čije ime su upamtili kao Giltingen.

Tamo su se našli među tridesetak zatvorenika Srba i Francuza. Zatvor je u jednom krilu neke temeljite zgrade, koja je po mišljenju zarobljenika zgrada opštine. Kad se uđe u zgradu dočeka kratak i širok hodnik sa nekolike stepenice, a onda se naiđe na hodnik koji ide lijevo i desno, a u pravcu su stepenice za gornji sprat. Lijevi hodnik vodi u zatvor. Hodnik je pregrađen gredama i daskama, pa sa prednje ulazne strane i okovan jakim željeznim rešetkama. Na sredini pregrade su željezna vrata sa bravama.

Zarobljenici se ujutro izvode ispred zgrade, postrojavaju i prebrojavaju. Pod stražom ih razvode do seljaka koji su ih pojedinačno preuzimali, davali im poslove, hranili ih i bili im dnevni stražari. Pred veče su dolazili zatvorski čuvari, preuzimali ih, sprovodili do pred zatvorsku zgradu, tu ih postrojavali i prebrojavali. Vođeni su do lijevog hodnika zgrade, do pred vrata zatvora, jer su se tu izuvali, ostavljali cipele, te ulazili u zatvor. Slijedilo je previranje više brava. Unutra su zatvorenici mogli da rade što im je volja. Oni su to i radili, pričali, molili se Bogu, plakali, pjevali i igrali.

Vukadin Jelić je raspoređen u seosko domaćinstvo, bračnog para i tridesetogodišnje kćerke Fride. Druga kćerka je udata za SS-ovca, povremeno je dolazila u posjetu. Ona je primjetno lijepe pojave, dok Frida nije. Kad je ona bila prisutna, odnos prema zatvoreniku Jeliću je bio drugačiji od ostalih dana. Inače, porodica ga je primila ljudski. Hranili su ga kao svoje čeljade, izdavali mu zadatke i ophodili se prema njemu, kao što bi to činili prema njemačkom građaninu kad bi radio kod njih. Sa njim su pričali samo o stvarima koje su vezane za posao, pogotovo nisu govorili o ratu, političkim i sličnim pitanjima. Vule se uz njih osjećao dobro i zadovoljno, ne smećući s uma da je on ipak samo zarobljenik.

Iako i dalje ima nesporazuma sa datumima, nikako da mu se povrati osjećaj vremena, ipak se na dan prvoga maja sjetio da mu je toga dana dvadeset i četiri godine. Tokom ručka sa domaćom čeljadi, sa poluglasom im se povjerio, kazao za rođendan. Bez velikih uzbuđenja, ali u granicama dobrog odgoja, sve troje su mu čestitali. Domalo je ustala Frida i izišla iz kuće. Ubrzo se vratila sa zamotuljkom koji je uručila Vukadinu, dodavši da je to od nje rođendanski dar. Poklonila mu je radničko odijelo, po njegovoj mjeri, sa fabričkom etiketom, maloprije kupljeno u nedalekoj prodavnici. Svi zatvorenici su u uniformama u kojima su zatečeni pri hvatanju, pa je ovo odijelo za njega vrijedan dar.

Do šest dana je osvanuo Đurđevdan, Jelićevih krsna slava. Ona je u njegovom životu značila mnogo, danas više nego ikad. Snažna je želja da je proslavi. Kako i čime? Smislio je malu prevaru. Uzeo je dvije porcije i krenuo ka kazanu. Stražar ga je presreo i upitao šta kani. Odgovorio je: "Za mene i Mitića". Stražar je kimnuo glavom, ne znajući da je Mitić već uzeo svoju porciju. U sobu je pozvao četiri-pet drugova, dosuo im iz porcije jela i pozvao na molitvu. Očitao je Očenaš, a onda pomolio: "Gospode!, hvala ti što smo živi. Gospode!, pomozi naš narod. Gospode!, pomozi mojoj rodbini da su živi i zdravi, i da danas sretno proslave Svetoga Đorđa. Blagoslovi Gospode ovu sofru. Amin."

Od dana kad je kročio u sarajevski stočni vagon nije protekao ni jedan sat, a da Vukadin nije razmišljao o načinu bjekstva, mjestu, vremenu, pravcu, istomišljenicima i posljedicama uspjeha i neuspjeha. Isto je bilo i sa Mitićem, pa su njih dvojica sve češće govorili o bjekstvu. Naum su dobro tajili od zatvorenika, da bi kasnije radili suprotno i njih poticali na to. Vrlo brzo, među zatvorenicima, o bjekstvu govorilo se bez ustezanja. Vukadin Jelić i Milan Mitić slove kao najobrazovaniji, najiskusniji i najsnalažljiviji momci, pa su ih zatvorenici prihvatali kao svoje vođe i organizatore bjekstva. Tako su se osjećali i njih dvojica i organizaciju bjekstva potpuno uzeli u svoje ruke.

Prvo što su tražili od istomišljenika bilo je prikupljanje alatki. To je obavljano preko očekivanja.

U očima čuvara i mještana zatvorenici su radni, kulturni, poslušni i bezopasni, a iznad svega veseli. Svako veče se iz zatvora čula pjesma i muzika, tiha i skladna, pa je to postalo sastavni dio grada, nezaobilazno i prijemčivo za uvo. Tako shvaćeni u čuvara je splašnjavao oprez. Oni su sve više provodili po obližnjim gostionicama i veselje alkoholom uvećavali.

Zatvorenici su uočavali sve što se zbivalo oko njih, pa i to da su čuvari postali vrlo neoprezni. Vukadin Jelić i Milan Mitić su ocijenili da je nastupilo pogodno vrijeme za bježanje. Odredili su dan bjekstva i saopštili ga svim zatvorenicima. S njima može poći ko god hoće, pa makar to bili i svi. Oni što će poći ne izjašnjavaju se jasno, iz straha od provale, naročito je nepoznato razmišljanje Francuza.

Nastupilo je veče bjekstva.

Kada su zatvorenici nakon privođenja sa sela, postrojavanja i prebrojavanja uvedeni u hodnik da odlažu skinute cipele, oni su tako i postupali i odlazili u zatvor, svi osim Vukadina Jelića. Po dogovoru sa Mitićem sakrio se tako da je to veče ostao van zatvorskih vrata sa nekolike alatke u njedrima. Taj dan je prvi put preko uniforme obukao rođendansko odjelo.

Plan je da se otvori prolaz iz zatvora, a na tome će se početi raditi kada odu svi iz zgrade, pa i čuvari koji su uobičavali ići u gostionicu. Napraviće rupu u pregradi hodnika, uz zatvorska vrata, odlučeno je nakon višednevnog pretresanja više rješenja. Na Mitiću je izvršenje iznutra, pilanje drvenog dijela pregrade. Nepremostivi dio željezne rešetke kojoj se može prići samo s polja. Pričvršćena je zavrtnjima i to je na Jeliću da ukloni. I sve to mora biti brzo i bez buke. Kad se napravi prolaz, onda oni što su odlučili da bježe, treba da se provuku u hodnik, uzmu cipele, popenju se stepenicama na sprat. Tamo će provaliti jedna od vrata i skočiti kroz prozor, pretrčati cestu i otpuzati na livadu znanu svima, koja je određena za zborno mjesto.

Vukadin Jelić se kupao u znoju misleći šta će biti sa njim ako se pojave čuvari. On bi nesporno bio uhvaćen na djelu, van zatvora je i već je bjegunac. Oni unutra bi prošli bar malo bolje, još nisu bjegunci, a i više ih je, podijelili bi odgovornost. Za tišinu noći pilanje daske je bučnije od buke iz plana. Svi zatvorenici su to shvatili po prvim povlačenjima zubaca po suvoj dasci. Ubrzo će biti otkriveni, pobojaše se Jelić i Mitić i na čas zaustavljaju rad. Baš tada se oglasi harmonika, povela ju je vješta ruka svirača Francuza, a malo iza nje potekla je lijepa francuska pjesma, jedna od onih na koje su mještani svikli i koji je već slušaju sa užitkom. Radovi su nastavljeni i obavljeni u vremenu koji je u skladu sa očekivanim.

Vukadin je svoj dio posla obavio prvi, prvi uzeo svoje cipele i prvi istrčao uz stepenice. Dao se na provaljivanje prepreke, vrata slučajne kancelarije. Pristizali su i drugi, pomagali ili smetali, zavisno od snalaženja u mraku i stepenu obuzetosti strahom.

Pri skoku sa sprata Vukadin je nezgodno dodirnuo zemlju i oštetio ligamente. Bol je jačala kako se izvlačilo vrijeme, uz napor se dovukao na zborno mjesto, a onda tu potražio jači prut, štap, koji će ga pratiti sve naredne dane.

Koliko ih je?, šaptali su Jelić i Mitić. Nisu mogli ni da pretpostave broj, jer sa Francuzima kojih je dosta više nisu bili načisto. Ne bi se začudili da ne dođe ni jedan niti kad bi došli svi.

Kad je pristizanje prestalo prebrojili su se. Došla su četiri Francuza, a od Jugoslovena, tako su sebe predstavljali, bili su uz Mitića i Jelića, još Rosić i Aleksandar, oba redovi.

Rosić je Srbin a Aleksandar Rus, čiji su roditelji prebjegli pred komunistima u Jugoslaviju. Jeliću i Mitiću je bilo osobito drago kad su vidjeli Aleksandra, bio je to vrlo obrazovan i jak momak, a što je njima dvijici najvažnije on zna francuski jezik.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 1999-08-30 Modified: 1999-08-30 http://www.borut.com/library/texts/maric/yelich/glava13.htm