This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Danilo Marić: Vule Yelich

Glava 14.

U bilima osmorice momaka osjećanja su nabrekla do boli, poprimila oblike koji su i njima samima sasvim nova, nejasna, kao da su izvanljudska. Ovo što sada boli nikad prije nisu imali ovako izraženo. Osjećanja su duboko zaorala njihova sopstva, smjenjuju se u dubinama, žigošu centrar bola i razuma. Tu vrstu muke organizmi nisu imali u ranijem životu. Ne snalaze se, a osjećanja se smjenjuju iz trena u tren prebrzo da bi ih razum pratio i usmejeravao. Čas je osjećanje slobode i u njemu vizija topline svoga kraja, doma, ljudi i jezika. I taman kad to razum počne da usvaja toplina se izvitoperi u hladnoću panike od mogućeg hvatanja, te u njemu strašne kazne. I kad bi razum da to shvati i tijelu naloži drhtavicu, nakalemi se novo osjećanje, slično je kod neishranjene bebe u dodiru sa majčinom sisom, i prije nego razum smisli suze radosnice, već se rasplinula tuga majke koja mislima preorava ratna zgarišta. Nastale mreže u umovima bjegunaca potpuno su blokirale procese uma. On nije sposoban da donosi odluke. Mladići su izgubljeni. Ne preduzimaju akcije. Bauljaju u desetak kvadratnih metara zauzete livade. Vrijeme teče pored umrtvljenika. Zbrka je u dubini.

Vrijeme pritiska kao vječnost, a grupa kao da su stado ovaca, ovan predvodnik ga je doveo do nepoznate raskrsnice, zastao je da utvrdi kuda mu je dalje, i ostao da stoji. Stada nije da razmišlja ni na raskrsnici, to je predvodnikovo, a kad se on zamisli duže, stado se nespokojno vrti u krug. Ko zna dokle bi se vrtilo kad bi predvodnik ostao bez odluke. I stado bjegunaca se komeša, stupka i vrti u krugu, sudaraju se sa drugovima i mrakom, bez ideje ali snažnih osjećanja. U iščekivanju su da se povedu i izvedu.

Kod Vukadina Jelića i Milana Mitića mreže blokade su počele da se razmiču, razum se izvalačio i nalagao da krenu u pravcu šume, cilju te noći. Stavili su se na čelo i odlučno pozvali grupu.

Zadana šuma iz planova mjerena je dnevnim hodom. Ispostavilo se u ovoj i u svim narednim noćima, mjere hoda po mraku i nepoznatom zemljištu udaljenije su. Zbog tih okolnosti šume su se dokopali sa više napora nego je plan pretpostavljao. Vukadinu Jeliću je najdalje, uganutom nogom poštapa se i posrće u nevidu. Ipak, prva planirana etapa je savladana prije dnevne vidljivosti.

Odlučili su da noću putuju a danju odmaraju, spavaju i utvrđuju etapu za narednu noć. Začetnici bježanja Jelić i Mitić i dalje ostaju predvodnici. Misle da je do rijeke Rajne dvadesetak kilometara i da se ta razdaljina pređe zaključno sa drugom noći. Mitić je u toku priprema uspio da nabavi kompas. Njegovo je da se po njemu orjentiše i usmjerava pravac kretanja. O konfiguraciji zemljišta nisu saznali mnogo, vjeruju da je ravnica sa ponekim uzvišenjem. Tako je sa velikim i širokim rijekama kakva je i Rajna.

Po svanjivanju i razgledavanju terena dočekalo ih je iznenađenje. Pred njima iza šume razgoropadilo se brdo. Gledajući u nj utvrdili su način premoštavanja, Mitić odabrao azimut i po njemu su krenuli u prvi sumrak. Usaglasili su se da je grupa od osam ljudi glomazna, pa su se podijelili u dvije, koje će se kretati na odstojanju stotinjak metara. Kriterijum podjele je jezik, prva grupa su Francuzi i oni će ići prvi.

Mimo svih pretpostavki brdo se pokazalo neprohodno, neravno i strmo, pa su čitavu noć puzili i stropoštavali se, da bi po svanjivanju dogovorili zaustavljanje i predanjivanje.

Uslijedilo je novo i veće razočarenje. Čitavu noć išli su istim nivoom brda, uokruživali po prstenu i u jutro izbili na mjesto odakle su pošli sinoć.

Razočarenje je pratilo i optuživanje Francuzakoji su išli prvi i zaveli, i Jugoslovena koji su zaduženi za orjentaciju, imaju kompas. Nervoza koja je sama po sebi sastavni pratilac ovakvih situacija i prepucavanja koja su se pojavila, prijetila je raskolu. Do toga nije došlo, malo je vjerovatno da je i moglo doći, ali je sigurno da je pretpostavka jednoga od Francuza podiglo raspoloženje:

"Gospod Bog je uz nas. On nas je naveo da lutamo, idemo u krug i da zbog toga ne izbijemo potjeri pred noge".

A potjere je moralo biti, svi se usaglasiše oko toga i prihvatiše lutanje kao sretan izlaz iz zamke.

Etapa za treću noć je da se brzo savlada brdo i izbije i premosti jedna rječica, za koju su znali još prije bijega. Do nje su došli po prevdviđanju. Iznenađenje je njena glomaznost. Ne može se pregaziti kako su bili naumili, a ne mogu je ni preplivati, jer među njima ima i neplivača kao što je i Vukadin Jelić. Grupa se već potpuno oslobodila početne smušenosti sada je skladna i preduzimljiva. Jednoglasno donose odluku, rijeku će preći preko mosta koji ocjenili su mora biti blizu. I bio je baš tamo gdje su ga i očekivali. Pod okriljem noći, poći će u dvije grupe, prvi Francuzi, pa kad pređu oni onda će Jugosloveni Spojiće se stotinjak koraka iza mosta.

Kad je posljednji član druge grupe došao do kraja mosta, iznenadila ih je mukla tutnjava motorizovanog vozila, činilo se u daljini. Uslijedila je nejasna i neplanirana situacija. Da li je tutnjava bila samo zamka kojom je trebalo izazvati glasove bjegunaca, otkriti položaj, ili je to sve bilo nekako drugačije, neće se ni saznati, ali ono što se pouzdano zna za gonioce je vrlo efektno.

Počelo je sa grmljavinom glasova "Halt!", nastavilo sa lomljavom krtih grančica rastinja pored rijeke, na to se izvalila dernjava, jasan znak da su bjegunci dopadali ruku gonioca.

Čim se oglasila prva njemačka riječ, članovi druge grupe su polegli u zaklone, gdje se ko zatekao. Kad je nastala dernjava, koristeći tu situaciju, sva četvorica a nisu se dogovarali, trčali su uz brijeg, što dalje od ceste, a tek po stišavanju dernjave, sad već jedan blizu drugog, zaposjeli su zaklon kamene gromade i odatle osluškivali razvoj događaja. Gonetali su da li je i druga grupa na redu, imaju li gonoci saznanja o njoj.

Njemački govor je postao razgovjetan i smiren Razaznaje se i glas onoga što vodi gonioce. Bjegunci ne razumiju šta govore, ali po onome kako govore jasno je da su zadovoljni obavljenim poslom, i da im druga grupa nije na redu, za nju ne znaju. Francuzi se nisu izrekli. Očekivali su da će Nijemci sa bogatom lovinom brzo napustiti teren. To se i dogodilo.

Polovina bjegunaca je već pohvatana. Stvarnost je bolna i umanjuje sposobnosti daljnjeg savlađivanja puta ka Francuskoj. Dvoumljenja nije bilo ni u takvom stanju, morali su što dalje od ovoga mjesta i u što nepristupačniji dio brda. Realno je pretpostaviti da će se sutra organizovati nova potjera, u ne baš teško pretpostavljenom pravcu, jer bjegunci sa tog područja i ne mogu imat drugi cilj osim Francuske.

U strahu se umor smanjuje, to pravilo ovih četvoro ljudi još jednom potvrđuje. Vrlo tešku uzbrdicu savlađivali su brzo. A onda su popadali kao da su pokošeni.

Odmarajući se plovili su svako na svojim mislima i čitav sat nisu prozborili. Opet bez riječi uzeli su i pojeli po svoj obrok, a onda su oskudnim razgovorom započeli dogovor o daljnjim akcijama. Pretpostavili su da će kad se razdani pred sobom vidjeti rijeku Rajnu, a imaće i čitav dan slobodan za planiranje. Usaglasili su se da pronađu pogodnije mjesto za zaklon i spavanje ostatka noći. Brzo su pospali. Po jedan je dežurao.

Nedugo poslije smirivanja grupe usljediće iznenađenje.

Vuk!?

Pratio ih je i čekao da pospu. Došunjao se iznad glava i oglasio zavijanjem. U planovima su se pojavljivali psi, u tu svrhu su svi nosili po batinu koja je imala i druge svrhe, razvaljivanje zapreka i međa. Ali vuk!? Užasnuti su. Francuzi su i dobro prošli, savladani su ali su bar ostali čitavi. Šta njih čeka, kakve će to biti muke, zvjerovi će ih čerečiti...

Momci su u ova tri dana stekli iskustva u snalaženju, pa su i u ovoj neprilici kao jedan skočili na noge, grupisali se sa leđima jedan uz drugoga i sa batinama u desnicama spremnim na ljuti boj. Vuk je zavijao u nejednakim vremenskim razmacima i svaki put sa drugog i neočekivanog mjesta. Jedan je, usamljen, to ih je i tješilo i brinulo više. Tješilo, jer su vjerovali da bi se u slučaju napada odbranili od jednoga. A brinulo, ako je vuk suviše gladan, ne obazire se na opasnost po sebe, krvoločan je i jak, odlučno nasrće na žrtvu, žrtva ili on, a sa takvim protivnikom ni četvorica nisu dovoljna snaga.

Vuk je prijetio sve do svanuća a onda je nestao. Nije se okuražio da nasrne na četiri snažna čovjeka? Ili nije bio previše gladan? Dugo su ostali pod utiskom užasa iz noći.

Osvanuo je četvrti dan. Rajna se razlila desetak kilometara ispred njih. Ogromna je, čak gledajući i sa brda na kome sjede. Između Rajne i njih je ravnica, tek ponegdje brijeg. Suprotna obala izgleda kao da je planinski masiv. Nije vidljivost dobra da bi u to bili sigurni. Tamo uočavaju nekolike udoline-zaljeva i odlučuju se za jednu, koja se čini najpogodnijom za izlazak po premošćavanju vode.

Po planovima već su trebali biti na onoj strani Rajne. Tamo polažu nadu na francusko stanovništvo, iako okupirano uvjereni su da će im priteći u pomoć. Bar što se tiče hrane ne bi trebali imat većih briga. Toliko su hrane i obezbjedili i ponijeli. Već su uveli štednju, ali hrane ponestaje. To je dodatna nevolja.

Jedan će stražariti na smjenu po dva sata, ostali će spavati. U toku priprema bijega koje su trajale preko mjesec dana, nikome nije pao na um časovnik, nemaju ga i to im čini ozbiljne smetnje. Noću dok se kreću nemaju osjećaj vremena i to može biti kobno, jer u slučaju pogrešne procjene, svitanje ih može zateći na položajima koje nikako ne bi poželjeli. To im se već događa, ali na sreću još nije bilo opasnosti zbog toga. O svemu tome su popričali, imaju jasan plan za narednu noć, prići rajnskoj obali, a do tada na spavanje.

Dok su u toku dana procjenjivali teren ispod njih, bio je znatno ravniji i pogodniji od ovoga koji ih dočekuje noćas. Ili nisu našli najpovoljniji pravac ili je teren ravan samo oku sa visine, šapatom se žale i preispituju. Vukadinu Jeliću je uganuće ozbiljna smetnja hodu, boli i dok miruje. Poštapa se stisnutih zuba, uvjek je zadnji. Teren je opasan za njegovo stanje sa nogom, pun je nekih rupica i šipražja.

Težak teren ih je brzo zamorio. Na desetine padova je imao svaki. Kao da se zamor zbilo najednom bjegunci su klonuli i popadali. Nervoza je izđikala u grupi, jedino joj odoljeva Mitić.

—Drugovi! Moramo dalje. Smognimo snagu... —molio je.

—Ne mogu, sakat sam... —mrmorio je Jelić.

—Ovo je kraj, ne može se dalje. Pohvataće nas kao zečeve —i Aleksandar je popustio.

—Živ, ja znam, nikada neću stići do Francuske. Nikada... —Rosić je potpuno klonuo.

—Odmorimo se, stisnimo zube, biće bolje, izvući ćemo se... —sokolio je Mitić.

—Nikada! Nikada! —Nezdravim povicima prekidao je Rosić.

—Polako, smiri se —tapšući ga po ramenu, molio je Mitić.

—Mi ne možemo tamo gdje ste nas, ti i Jelić poveli —prigovao je Rosić, i nastavljao —Vi ste krivi, vas dvojica...

—Biće dobro, samo polako —uzvraća Mitić.

—Ni koraka ja više ne mogu, ne mogu, ne... —Rosić se nije privodio razumu.

—Možeš ti, možeš, pomoćemo... —Mitić nije odustajao.

—Mogu samo polomiti noge, ako i dosada nisu slomljene... —Rosić je i plakao.

—Može se, samo ovdje treba drugačije hodati —Mitić ne odustaje. —Kad se rupa na vrijeme ne osjeti, a osjećaj je u pitanju više nego vid u noći, pa se noga ne osloni gdje pješak misli da je trebala, već propadne podlanicu ili dvije, dolazi do potpunog narušavanja ravnoteže tijela, nezgodnih padova i nedaj bože lomljenja kostiju. Zapravo, pješak ima naviknuto kretanje u usaglašenosti noga, preuzimanje i predavanje težine tijela sa noge na nogu...

Moral je vidno padao, kod Rosića je dodirivao dno. Ni sa Jelićem nije sve kako treba, to posebno brine Mitića, jer mu je on i više od saputnika. A Jeliću nije lako, on se ne žali mnogo, ali se jasno vidi da je u sve težem stanju njegova noga, koju povremeno opipava, masira i steže oko članka. Mitić objašnjava prirodu hoda da bi savjetovao kako treba hodati u uslovima koje imaju, prije svega da bi smirio drugove, ali i najavio neminovno usporavanje kretanja.

—Noga počinje da preuzima težinu tijela od druge —nastavlja Mitić —u trenu kad dodirne prstima tlo, a potpuno ga preuzme kad se sa pola tabana osloni. Za toliko se ona druga oslobađa težine. Tako je kad se čovjek počne da penje na noge, uči da hoda, a kasnije to ide samo od sebe, i sve je dobro dok je teren ravan, pa i dodir sa tlom biva u predviđeno vrijeme. —Mitićevo govorenje je zaustavljalo žalopojke, oglašavanje postajalo samo njegovo, to ga je ohrabrilo da nastavi da objašnjava.

—Kad postoje rupe, pa prva noga nije oprla a trebala je, a druga noga ne zna da se to dogodilo prvoj, po navici izvježbanosti, ona se oslobađa težine i oslobodi, znači težina nije ni na jednoj od njih, što se sa tijelom bez oslonca i može dogoditi nego pad. Da bi se izbjegao pad, ne smije se dopustiti ni u jednom trenu da težinu tijela ne nosi ni jedna noga. Znači, nema predaje težine u trenu kad bi noga trebala da opre, predaja smije biti samo kad je već oprla, a to znači da se ovdje ne može hodati po naviknutosti, nogu za nogom, ovdje se može ići samo korak poslije koraka. A to znači usporavanje. To što možda ni noćas nećemo stići do Rajne ne smije da obeshrabri, najvažnije je da ostanemo nepovređeni i moralno jaki, a dan prije ili poslije, zaista, ne znači ništa —Mitić govori dugo.

Pješačenje četvrte noći više liči na borbu sa padom morala nego borbu za savlađivanje prostora. Svi pa i Mitić, mada to on neće da prizna, doživljavaju moralni ispit, na kojemu Rosić teško prolazi. Iz stanja optužbi pa šutnje prešao je u stanje mrmljanja, proklinjanja sudbine i uzvikivanja: "Sve je ovo besmisleno". Uz sve teškoće, kretali su se.

Kad je svjetlost na istoku najavila rađanje dana, i grupa počela da se bavi traženjem pogodnog mjesta za predanjivanje, misli su se zaokupljale pitanjem, koliko su prešli i koliko je do Rajne. Traženje položaja za predanjivanje je postalo teško pitanje, jer su zatečeni u doli, a nužno su htjeli da se zaustave na malom uzvišenju, odakle bi imali dobar pregled sljedeće etape, a i pregled bližeg terena za slučaj potjere. Kad su se konačno smjestili i raskomotili, te postigli orjentaciju, uslijedilo je još jedno razoračenje. Rajna im se čini dalje nego je bila sinoć. Naravno, nije ona dalje, bliža je, u pitanju su osjećaji daljina mjereni odozgo i odozdo.

U toku dnevnog spavanja i odmora nervoza je splašnjavala, pa je peta veče dočekana u snošljivom raspoloženju. Očigledno je sve, Rajna se jasno vidi, odabrana prekovodna udolina i danas izgleda najpovoljnije rješenje. Poprečno im je na rijeku, pa kad stignu, a svi vjeruju da će to konačno biti noćas.

I krenuli su bez uobičajenog dogovaranja. Vukadin Jelić je ustao sa zadnjim snagama, noga je natekla u toku dana još više i prijeti da otkaže. Stisnuo je zube i oslanjajući se na nov štap-motku, krenuo je za ostalima već pokrenute grupe. Dočekao ih je i nešto prijateljskiji teren, a kako su više odmicali bivao je i sve snošljiviji.

Bila je to prva noć bez nekih osobitih događanja, ako se zanemare očekivani zamor, glad, žeđ i strah od potjere. Istina, pred svanuće su se nadali da će se konačno ukazati ta čuvena rijeka, ali kad se to i nije zbilo nisu pokazivali nesretnost. Odabrali su malo uzvišenje koje se naziralo ispred njih, i taman se popeli na njega kada i danja svjetlost. Voda Rajne se bjelasala i pokazivala koji kilometar ispred njih. Procijenili su da su četiri, a između njih malo udesno smjestio se grad koga su očekivali, i shvatali po imenu Strazburg.

Šeste noći su naišli, čim su se spustili sa brežuljka, na posve drugačiji teren od prethodnih. Ogromno polje iscrtano sa bezbroj kanala za navodnjavanje. Jaruge, usjevi, kal, kanali puni vode, a sve to u mraku neprohodan je teren. U početku se još i moglo ići, i moral ih je još nosio, ali kako su prodirali dublje bivalo je sve gore, blatnjavije, kanali širi i dublji, usjevi visočiji i u njima nevidljivost potpuna, zemlja ljepljivija, iz koje su sve teže izvlačili noge. Za nepun sat su bili premoreniji nego ikad prije. Toliko su se premorili da više nisu ni pomišljali da nastave put. U toj borbi čovjeka i prirode Mitić je izgubio kompas, pa se i pravac kretanja doveo u pitanje. A sačekao ih je i neplaniran protivnik.

Komarci!

Dok su išli ubodi komaraca ih nisu nesnosno uznemiravali, ali kada su sjeli, umirili se, taj neprijatelj ih ni na tren nije ostavljao na miru. Branili su se češanjem, to je proizvodilo otoke i rane koje su svrbile pa boljele, da bi napale nervni sistem koji je još sa početkom jutra počeo da puca.

Pad morala je još jednom zapao u kritičnu fazu i zaprijetio potpunim krahom. Sada su sva četvorica u krizi, ni jedan ne tješi i ne obećava, svi ćute i ne nadaju se dobru. Da je ko predložio predaju vjerovatno bi bila jednoglasno prihvaćena. odabrali su rješenje koje je samo malo bolje od predaje.

Svjesni da su iznureni, prljavi, gladni i jadni i da tako ne mogu dugo, odlučili su da više ne zaobilaze cestu, neće čekati noć, poći će cestom koja vodi prema Rajni, ali i prolazi dijelom grada. Rizik je previsok, ali i jedina šansa, složili su se sva četvorica i bez ikakvog dodatnog dogovaranja krenuli.

Išli su bezvoljno. Išli, išli, išli i prošli onaj opasni dio prigradskog puta. Slijedila je oštra krivina koja, kad je prođu, postaje kakav-takav zaklon. Na ulazu u krivinu izdvojio se Rosić i sjeo na kameni odbojnik. Sva trojica su ga molila da ide još pedesetak koraka da se zaklone poslije krivine, pa će onda svi sjesti da se odmore. Tu gdje je sjeo na ravnici i na pravoj cesti lako je uočljiv i meta je goniocima. Ne, neće on dalje. Ne može on više.

On odustaje:

"Volim vas braćo. Dragi ste mi.

Idite, spašavajte se kako znate i umijete.

Ja dalje ne mogu.

Ja dalje neću.

Ja ću se predati. Čekaću ovdje, da me vide na vrijeme, da vide da sam miran i da ne kanim bježati, da ne bi pucali u mene..."

Nisu pomagali ubjeđivanja, molbe i prekori, a oni su pljuštali iz preneraženih drugova. Sve riječi su otprhnule u vazduh. Rosić je čvrst kao kamen na koji je sjeo. Dva dana smišljao je rješenje i kad ga je donio više se nije dao pokolebati.

Pod utiskom velikog poraza, bez riječi, trojka je nastavila put kaneći da poslije krivine nađu zaklone i naprave predah, a možda još jednim ubjeđivanjem izvuku Rosića iz pakla.

Nastavili su ustaljenim pravilom sa malim razmakom, koji je u ovoj prilici bio po dvadesetak koraka. Prvi je Aleksandar, drugi Mitić i treći, kako će za sebe reći, šanjtavi Vukadin Jelić. Iza krivine se ukazao beskrajni pravac ceste, sa lijeve strane je nepregledna ravnica, koju su upoznali noćas, a sa desne brežuljčići i šumice. Ukazalo se i nešto što će ih toliko zateći da su ostali bez ideje za izvlačenje.

Pred njima uz put sjedila je grupica zatvorenika i objedovala, a pored njih je stajao vojnik sa puškom u ruci.

Šta sad? Zapitali su se.

Prvi je Aleksandar. Kako će postupiti on, a kako vojnik?, pitaju se i odlažu svoje odluke o nastupima, dok vide šta će se zbiti s njim.

Aleksandar je sprintom potrčao prema šumici. Vojnik je zagrmio: "Halt! Halt! Halt!". Niti je Aleksandar odustajao, niti je vojnik pucao, niti je trčao za njim.

Njih dvojica su nastavili bez usporavanja. Kad je Mitić došao do vojnika, Jelić je čuo da nešto govore i bio iznenađen kad je Mitić ubrzo produžio put.

Jelić je pristigao do vojnika a nije imao odluku o nastupu. Tik uz njega odlučio je. Podigao je ruku i uzviknuo: "Haj Hitler!". Vojnik je otpozdravio i rukom i glasom, pa onda mnogo nešto napričao, od toga Jelić naravno nije razumio ni jednu riječ, pa je u predahu vojnika rekao: "Študgart!". Vojnik je nastavio monolog, živo govorio samo Bog zna šta, a kad je napravio sledeći predah Jelić je rekao: "Arbajt. Haj Hitler!", podigao ruku i krenuo za Mitićem. Bojao se da se vojnik ne otisne za njim, ili ne zapuca, ali išao je, a zbog onoga: "arbajt", nastojao je da što manje šepa. Okrenuo se tek sa odstojanja tridesetak metara i ustanovio da se ovome događaju jednako čude i vojnik i zatvorenici pored njega.

Kad su odmakli, i uvjerili se da je prošla opasnost, Jelić je sustigao Mitića. U tom času, kao bačen iz neba, na cestu je iskočio Aleksandar. Smijao se zaraznim smijehom.

Pričajući o događaju, a srećni da su tako dobro prošli, zapričali su se i nošeni pričom sretno stigli na obalu željene rijeke.

Rajna je najveća voda od svih koje su vidjeli do sada. Ona je okean, čini im se, tu sa obale, i činila bi se svakom čovjeku koji bi je nužno morao premostiti bez prevoznog sretstva. Kako tek sablasno djeluje Vukadinu Jeliću koji ne umije da pliva. Pa kud je pošao..?

Tako opčinjeni vodom potražili su mjesto za odmor, dosta dalje od puteva i puteljaka, te se povaljali po šljunku u jednom okrajčiću između vrba. Nakon umivanja i grubog čišćenja obuće i odjeće, te prezalogajivanja zadnjih zaliha hrane, dali su se u izviđanje prije svega suprotne obale. Tamo su ogromne i nesavladive litice, tek imaju dva zaliva, vjerovatno potočine, gdje se može računati na izlaz. Odabrali su jedan u koji će se noćas usmjeriti. Procijenili su zanošenje vode, pa tako došli do položaja odakle će krenuti.

U svim planovima prelaz preko Rajne je pomoću splava. Treba ga napraviti na licu mjesta, sa materijalom koji bude na raspolaganju. U tu svrhu je doneseno nešto alata, prije svega sjekira. Stalno pitanje je bila neizvjesnost materijala za splav. To je bio težak dio plana i dovodio je u pitanje ishod bijega. A ovdje na licu mjesta pokazuje se, oko toga nema poteškoća. Na obali ima dosta greda, dasaka i žice ostalih još iza Svjetskog rata. Zamišljeni splav su napravili u roku, kakav nisu mogli pretpostaviti ni u ijednom od planova. I sve to još za vidika.

Da ipak ne bi proteklo sve kako valja, pobrinule su se dvije okolnosti. Taman kada su završili splav i kada su mogli da se ne oglašavaju, nad rijekom su se očuli ljudski glasovi, a nedugo potom i vidjeli ljudi i lađe. Nespokojstvo je naglo ižđikalo. Prva pomisao je potjera, i to ne bilo koja, već potjera za njima, nakon što se predao Rosić, i nakon što ih je, vrlo vjerovatno, prijavio vojnik. Zapanjili su se i uzbudili, tim više, što im je položaj nepovoljan, ako ne i beznadan. Psi tragači će ih otkriti za koji minut. Ispred su voda i ljudi u lađama a iza močvara, nema se gdje bježati. Što su bježali bježali su, došao je kraj svim nadanjima, mišljenje je u grupi. Uz velike napore uspjeli su da napravljeni splav maskiraju, učinili su to vrlo uspješno, a kako i ne bi kada su to radili dvojica pilota, kojima je maskiranje sastavni dio školovanja i profesije. Sklonili su se u vrbak i prepustili se sudbini.

Sudbina je stala na njihovu stranu. Ljudi i lađe su ribarili i predano se bavili svojim poslom, i ne pomišljajući da u toj divljini može biti neko drugi osim njih. Bjegunci su odahnuli, i prebrodili još jedan u nizu strahova.

Ono što nije moglo da se pobjedi, a nasrtalo je zločinački, naročito od kako se smračilo, bili su komarci. Ne može se preživjeti od ujeda. Ujedaju kroz odjeću, jednako kao i tamo gdje je tijelo golo. Nisu to naši komarci, kako će reći Aleksandar, to su neke ose, koje ubadaju iglama, sišu krv i u ubode uštrcavaju otrov. Nisu spavali prošle noći ni danas, evo ne mogu ni sada, a oči se preklapaju, komarci ujedaju po očnim kapcima, koji jezivo svrbe, i od sna i od ujeda. Navala komaraca psihički ih je onesposobljavala i uništavala, i opet je na red došla pomisao da se predaju. Ribarima! Da spase gole živote. Poslije svega to!? Naravno, na to se treba pridodati i neispavanost, strah, glad i još uvijek neprebrođena Rajna, a Jelić ne zna da pliva, ona dvojica su rekla da znaju a pitanje je i da li znaju.

Kada su sa vode nestali zadnji glasovi procijenili su da je oko pola noći. Na redu je splavarenje, za Vukadina Jelića najteži ispit u životu. Opsjeo ga strah od vode, a ni rijeka nije bilo koja, ogromna je, Rajna, ugušiće se, najednom vidi samo smrt. U Vukadinu se povukla bol od komaraca, iako oni bodu jednako kao i prije, strah je bol jača. Uzeli su po dasku umjesto vesla, nabacili ih na splav, pa uz velik napor gomilu drveta ugurali u vodu. Posjedali su i zaveslali.

Odmah se vidjelo, njihovo veslanje Rajna ne kani da tretira kao ozbiljan čin. Dograbila je splav i ponijela ga na sebi svojstven način. Čas ga pogura tamo čas ovamo, čas ga zaokrene i nagne, čas bi da ga raskomada pa ga smiri, a splavari kao djeca na suvome, omahuju li daskama omahuju, ali od toga, i oni shvataju, neće biti vajde, ali se neće predati brzo, mnogo su uložili da bi došli do ovoga, omahuju i ćute, a i šta bi drugo. Vukadina Jelića ne popušta strah, u njemu je samo to, i neizbježno davljenje. Da se može dokopati obale, sada mu je svejedno koje, skočio bi sa dasaka i potrčao daleko od vode i nikad više ne bi blizu nje, ne samo vode Rajne, nikad više ne bi ni do potoka. Ali avaj, obje obale su nedokučive.

Kao da se razljutila voda Rajne, splav je podigla pa ljuljnula o površinu, voda zaštrca u mlazovima, a splav krenu u vrtnju, naišli na neki veliki vir, jasno je splavarima, nemoćnicima u grlu nemani. Popadali su po daskama, grlili ih rukama i dozivali Gospoda, molili da pomogne noćas ili nikad.

Ili je pritekao dozivani Gospod Bog, ili je to tako samo po sebi, u jedom trenu se umirio splav i nastavio mirnije nego je prije. Splavari opet dohvatiše daske i udaraše vodu, pa se prisjetiše da bi i ona strana mogla biti blizu, o tome progovoriše i ubrzo usaglasiše mišljenja da su na pola rijeke. Mjesto izlaza su ugledali, prepoznaju ga po nejasnoj bjelini pjeska potočara. Nažalost, prolaze ga. Gdje će se zaustaviti, nije više ni toliko važno, samo da se iskrcaju i da to bude ona strana. tamo žive Francuzi.

Nakon tri sata veslanja, misle da je toliko moglo proći, pristigli su obali. Veselju nema mjere. Hvala ti Gospode!

U svim neočekivanjima koja su pratila ove bjegunce, na ovoj strani ih je dočekalo najneobičnije. Voda ih je odnijela daleko nizvodno i izbacila u dubokoj klisuri iz koje ljudska noga nije mogla izići.

Vjerovatno je u Svjetskom ratu francuska strana odabrala ovu klisuru kao prirodnu prepreku, i u njoj napravila neku nedokučivu, i što je opet vjerovatno dobro maskiranu bazu. U tu svrhu, napravljene su mnoge stepenice, kojima se potajno dolazilo do nje. Neobičnost je da se splav zaustavio tačno uz prvu stepenicu.

Bjegunci su se dugo peli tim stepenicama i popeli visoko, pa kad su sjeli da se odmore, i kad su shvatili kakva ih je sreća poslužila, dugo su ostali da se čude slučajnosti.

Gore ih je ponovo dočekala najezda komaraca, o spavanju nije moglo biti ni pomisli, ponovljen je atak na nerve koji postaju sve skloniji da popuste. Saznanje da su u zemlji Francuza, iako okupiranoj Nijemcima, bjegunci su u naletu sretnosti, koja hoće da se iznese sa svim nedaćama koje imaju.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 1999-08-30 Modified: 1999-08-30 http://www.borut.com/library/texts/maric/yelich/glava14.htm