This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Danilo Marić: Vule Yelich

Glava 15.

Kad čovjek nešto snažno i dugo želi, naročito ako je u želju uložio mnogo napora pa se i ostvari, onda u njemu nastaje neobično osjećanje koje nije slutio. Nije sreća na očekivanom nivou. Nije ni razočarenje. Novo osjećanje njiha između njih. Takva osjećanja ljudi doživljavaju rijetko u životu, a neki nikad. Biva tako sa mnogo zaljubljenim mladim ljudima kad ostvare brak, sa studentima kad završe fakultet, sa robijašima kad odleže kaznu, a naročito sa bjeguncima kad uspiju u bijegu.

Vukadin Jelić, Milan Mitić i Aleksandar su ostvarili ono što sanjaju milioni zarobljenika, prešli su preko Rajne, dokopali se francuskog naroda, dobrih i njima naklonjenih ljudi. Iza njih je ropstvo. Slobodni su. Sretni su, ali osjećaj sreće nije na visini koju su zamišljali, i o tome su nakon smirivanja pričali. Takav tok misli nije trajao dugo, prevladale su najsnažnije. Presretni su. Premoreni su.

Zora je na pomolu, mokri su i gladni, muče ih komarci, pa ipak san prevladava. Dogovorili su da do svanuća odspavaju, a onda će se spustiti u selo i tražiti hranu, odjeću i pomoć za nastavljanje puta do jugoslovenske vojske. Duboko su uvjereni da je ona okupljena negdje, i pod engleskom rukom, opremljena i konsolidovana. Polijegali su: Međutim, nešto je još snažnije što ne da snu da se ostvari. Misli! Ne znajući da ni ona druga dvojica ne spavaju, svaki od njih je u dubokom razmišljanju.

Duboke misli su neuništiv protivnik sna.

Pobjegao iz zarobljeništva, misli Vukadin Jelić, ostvario nemoguće, ali šta će poslije. U Otadžbini je rat. U Francuskoj i Engleskoj je rat. Pa gdje je pošao. I onda ono nejasno osjećanje, ni sreća ni razočaranje.

U zarobljeništvu, ratom gledano, nije im bilo loše, pogotovo srpskim vojnicima do kojih su Nijemci držali. Istina je, bio je ponižen, ali nije bio mučen. Imao je pristojno spavanje, hranio se sa njemačkim domaćinom, jeli su isto jelo, nije ga niko maltretirao. Nije bilo opasnosti po život. Šta bi mu falilo da je ostao i čekao kraj rata, a kraj će biti takav kakav će biti, pa on bio tamo ili ovamo, a ovako je ušao u rizik po život. Nastavlja se jer ide u rat. Izgubio je smisao sreće sa ove strane Rajne. Šta se desilo u njemu, zašto nije sretan?

Iscrpljeni, pospani, neobrijani, gladni, nagrđeni od komaraca, a ostvarenog cilja, popustili su u oprezu. Bez ikakve dvojbe donose odluku da siđu u selo, koje je udaljeno oko tri kilometra, i u prvoj kući zatraže hranu, odjeću, brijanje, spavanje i pomoć u sprovođe dublje u francusku teritoriju.

Teren nisu dovoljno razgledali, pa su bili iznenađeni sa svim i svačim, na šta su nailazili. Penjući se noćas, uz ono čudo od stepenica, sve do potpunog razdanjivanja, bili su pod dojmom da su na brdu, a brda nije bilo, ušli su opet u predio močvara, usjeva i kanala. Na onoj strani su se morali mučiti, ovdje bar ne moraju, među Francuzima, zašto bi se krili, na cestu će izići.

Sunce ih je zateklo na cesti, a domalo su stigli i do prve kuće, prema kojoj su, bez premišljanja, odmah skrenuli. Prestavivši se, kao da su pošli da prose djevojku, od prvo pojavljenog čeljadeta, zatražili su pomoć. Zgranuto čeljade ih je pristojno odbilo od kuće. A šta bi oni drugo, već u sledeću. Tamo im je rečeno da ne shvataju kako ih niko ne hvata. U trećoj su opet začudili domaću čeljad, koja ih je požurivala, da se što prije uklone sa njihovog dvorišta.

Četvrta kuća je izglednija od prethodnih, pred njom je natkriveni hladovik, koji ukazuje na čeljad koja umiju da uživaju u tišini. Stali su tik do hladovika. Izišao je sredovječan domaćin izrazito plav, snažan i fizički privlačan. Iznenadio se neizglednim gostima, ali ih je pozdravio sa uvažavanjem, te upitao ko su. Oni su govorili samo istinu. Nakon što je shvatio i ko su i odakle dolaze, i nakon što su se požalili na glad, rekao je da sačekaju tu on će doći brzo. Sjeli su ispod hladovika koji je pokovan daskama. Bez svjesne namjere pospali su za koji tren.

Koliko su dugo spavali ne znaju, razbudio ih je domaćin, podjelio im donešeno jelo, i upozorio da tu ne smiju bivati, već da idu u njegovu pojatu na sprat, uz ljestve, tamo ima slame i sijena, pa neka spavaju. tamo ih niko ne može vidjeti. Odgegali su se do pojate, jedva od umora i sna popeli se uz ljestve, kroz polusan pojeli jelo, pa pospali.

Domaćin ih je budio sjedeći pored njih. Saopštio je da su spavali osam sati i da je vrijeme da se pokreću, jer je u selu na svakom koraku policijski doušnik. Od njega su doznali da u okolnim selima nema Francuza, svi stanovnici su Nijemci, i da je pravo čudo kako do sada nisu pokupljeni. On ih neće odati, on to ne voli, za njega su svi ljudi jednako ljudi. Usput je dodao, on je Nijemac a njegova žena je Francuskinja.

Iz pojate, pokazujući prstom, upućivao ih je kojim pravcem treba da idu, i rekao im je imena nekog sela i čovjeka gdje mogu da se obrate za pomoć.

Predvečerje je. Po ustaljenom redosljedu Aleksandar je izišao prvi i već bio na cesti kada su Mitić i Jelić silazili niz ljestve. Kad je Aleksandar odmakao cestom dvadesetak koraka Mitić je tad pošao ka cesti, a Jelić se odlučivao da krene. Aleksandra je prošao biciklista i iznenadio svu trojicu. Zaokrenuo se. Govorio je nešto na njemačkom jeziku.

Nasrnuo je na Aleksandra, sa namjerom da ga privede u policiju. Aleksandar se nije dao, pohvatali su se za guše. Aleksandar je pokušao da bježi, ali je bio previše iscrpljen da bi mu to pošlo za rukom.

Čim je došlo do gušanja, Mitić i Jelić su utrčali u kukuruz domaćina, i svaki svojim pravcem bježali što dalje. Nisu smjeli da se dozivaju, pa su bauljali dugo, u međuvremenu je i mrak pao, a kad su ocijenili da su izbjegli opasnost počeli su da razmišljaju kako da se nađu. Još nisu smjeli da se oglašavaju. Bauljali su i dalje. I onda, još jednom se desila neobičnost, oba su bili u jednome redu kukuruza, išli u suprotnim smjerovima i susreli se.

Prateći cestu na rastojanju dvadesetak koraka, išli su pravcem koji im je savjetovao domaćin. Smjenjivale su se livade, kukuruzišta i šumice. Put je naporan za iscrpljene momke, pa su se povremeno usuđivali preći na cestu i ići njom, ali na svaki šum su strčavali. Prešli su desetak kilometara, tako su procijenili i pred zoru našli položaj za spavanje. San je teško dolazio, pod snažnim su dojmom gubitka Aleksandra, prije svega kao čovjeka i provjerenog sapatnika, ali je bio i dodatni razlog. Aleksandar je bio stalni pratilac planova, jedini član grupe koji zna francuski jezik. Sa jezikom su u stalnim teškoćama, jer ni jedan još od početne grupe nije znao njemački, ali su se uzdali u Aleksandrov francuski kad dospiju na taj teren. Evo ih tu, a Aleksandra nema s njima. Pospali su.

Ujutro su nastavili put, tražeći zadano selo i u njemu imenovanog čovjeka. Sve više su se oslobađali straha od mogućeg hvatanja, i sve više išli cestom. Kad su bili pred jednom oštrom krivinom postali su oprezniji, jer bi to mogao biti izvanredan položaj za gonioce, prisjetili su se one situacije kad je ostao Rosić a oni, iza okuke, naišli na vojnika. I taman kad su prošli krivinu i utvrdili da prepada nema, začuli su se trčeći koraci neposredno iza njih, iza krivine. Strčali su sa ceste u kukuruzište, u njega ušli dublje, i prateći cestu, nakon što su utvrdili da su zavarali trag, nastavili su put.

Ukazala se varoš. Nakon dogovaranja, donijeli su odluku da idu i prođu kroz nju. Kako su se više primicali, uočavali su sve više vojske, a kad su bili na domak, prema njima je išao stroj od četrdesetak vojnika. Jelić i Mitić su nastavili istim tempom, a kad je stroj došao do njih, podigli su ruke i pozdravili sa: "Hajl Hitler!". Otpozdravljeni nastavili su bez zastoja. Čudni su ovi Nijemci, nisu baš obdareni, jaki su samo u velikim grupama, razmišljao je Vukadin Jelić nakon što je prošla opasnost.

Sustizali su ih dvojica biciklista, to ih je uznemirilo samo nakratko, jer su poluzakretanjima glava prepoznali djevojke. Sustižući ih one su usporile vožnju, a jedna im se obratila pitanjem, da li su Francuzi ili Poljaci. Kazali su, kao što su činili i ranije, da su Jugosloveni. Dopitala je, da li su Srbi ili Hrvati. Srbi, odgovorili su. Upozorila ih je, uskoro će naići na Nijemce koji opravljaju put, neka se ponašaju prirodno, one će se kretati uporedo, one će stalno nešto pričati na njemačkom, a njih dvojice je da samo povremeno upadaju sa: "Ja! Ja! i Ja vol!."

Djevojke su ih uvele u grad, dovele do jedne veoma lijepe kuće na sprat, a jedna od njih, kojoj je ime Marija, kazavši da je kuća njena uvela ih je i predstavila ocu.

Domaćin je odavao izgled gospodina od ugleda i ponosa. Primio ih je srdačno. Odmah im je pripravio da se briju, kupaju i presvlače. Rekao je da će noćas biti njegovi gosti, baš tako je rekao, i zamolio da se opuste, jer dok su kod njega potpuno su bezbjedni. Govorio je sa tako snažnim autoritetom da bjeguncima nije ni pala na um nesigurnost.

Dobili su veš, čarape, odijela i još po neku sitnicu. Kad su se okupali, obrijali i presvukli stidno su se zagledivali u ogledalima, a njih je u ovoj bogatoj kući na svakom koraku, zagledali i pitali da li su to, stvarno, oni. Gledali su i jedan na drugog i istinski se doživljavali kao nove ličnosti.

Kad su sjeli u sobu za goste, u kojoj je sve u kopiji nekog Luja, i u kojoj ih je čekala već servirana kafa, uz domaćina, gospodina iz visokok francuskog društva, dvojica paćenika nije mogla da se pribere. Drmali su glavama da se razbude, jer ovo je i mogao biti samo san.

Na jeziku koji se podjednako primjenjuje u čitavom svijetu a nigdje nije registrovan, gestikulacijom razgovarali su do duboko u noć. Impresionirani su saznanjem da je gospodin bio ministar neke bivše francuske vlade, ali još više znanjima gospodina o Srbima i njihovoj istoriji. O dinastiji Karađorđevića zna dosta više od njih dvojice. Ima mnogo fotografija Karađorđevića, govorio je detalje o Solunskom frontu, o Jugoslaviji, i o mnogo čemu što njih dvojica čuju prvi put. Požalili su što su tako oskudni opštim znanjima, i odlučni, kad prođe rat čitaće mnogo.

Večerali su na nivou plemića, pili veoma dobro francusko vino, a ono ih je unjihalo, pa su pospali kao jaganjci.

Istuširali su se po ustajanju, priključili domaćinu, i dan proveli kao ikad ranije.

Druga veče je bila osobito ugodna, privikli se, a pažnja domaće čeljadi je graničila sa dirljivošću. Posle druge po redu večere domaćin je, pokazujući na geografskoj karti, objasnio političku podjelu Evrope i komadanje Francuske. Da bi došli na teritoriju Slobodne Francuske, na jugu, moraju preći čitavu sjevernu i srednju Francusku. To je i za mirna vremena velika razdaljina. Ali neka ne brinu pomoći će im on.

Ujutro će ići za Marijom do željezničke stanice. Ona će kupiti tri karte, do nekog grada. Njih dvojica će sjesti u jedan kupe a ona u susjedni istog vagona, neće razgovarati ali će oni postupati po njenim migovima. Kad dođu u taj grad izići će, ona će kupiti karte za drugi voz, za neki gradić uz granicu sa Slobodnom Francuskom.

Bilo je sve po planu, jedino što ih je iznenadilo bilo je mnogo vojnika u vozu koji su sve više zagledivali dvojicu civila.

Vule Jelić i Milan Mitić se nisu rastajali od uniforme jugoslovenskih narednika. Ona je za njih značila premnogo, dobro su pretpostavljali na kakve bi opasnosti mogli naići zbog nje, pa ipak su je ponijeli. Kad dođu u Francusku, mislili su, sa tim uniformama će se legitimisati, a Francuzi vole Jugoslovene, pilote naročito, pa će im uniforme krčiti put. Vukadin je želio sačuvati uniformu za uspomenu, ta želja je bila prejaka u njemu, pa je i presudila. Kad su pošli da bježe preko uniforma su obukli tanka radnička odijela. I Mitić se snabdio jednim sličnim Vukadinovom, koja su dovde iscijepana na mnogo mjesta, pa su ih zamijenili odjelima koja im je dao Marijin otac.

Nikad do sada uniforme nisu bile toliki teret. Treba satima sjediti među njemačkim vojnicima a na sebi kriti neprijateljsku uniformu. Teško je. I pored te opasnosti, Vukadin bi je opet ponio, razmišlja i zaključuje, a vremena za razmišljanje ima na pretek. Ovakav zaključak je za neka nova razmišljanja, možda i tema za naučne skupove, koji raspravljaju o specifičnostima psihologije vojnika.

Jedan Nijemac se okomio na Vukadina Jelića, hoće da razgovara s njim, naumio da ga ispituje. Kako postupiti u ovim okolnostima?, naročito ne poznavajući jezik, i ne razumijevajući šta govori nasrtljivac iznad glave. Što je bježao bježao je, došao je kraj, u Vukadinovoj glavi je opet ta misao. A stvar se razrješila jednostavno.

Vidjevši da je jedan od bjegunaca gotovo razotkriven, njegov pratilac, promućurna Marija, upotrebila je ubojito oružje. Kao boginja lijepa djevojka upetljala se i namamila pogled zbunjeno zagledanog žutokljunog fašistu. Više nije bilo neprijatnosti, jer su se bjegunci dosjetili izlazu, oslonivši glave jedan na drugog oponašali su spavače, na koje više niko nije obraćao pažnju.

Stigli su u mjesto do kojega su imali vozne karte. Mariju je spetljala neočekivana brojnost putnika u čekaonici, a pod stalnim oprezom da bi mogla biti praćena od Gestapoa, u prolazu je samo kratkim migovima naznačila da idu za njom na odstojanju, a kad kupi karte spustiće ih na klupu u čekaonici, neka ih oni uzmu i opet krenu za njom.

Gurajući se prema šalteru, izgubili su Mariju iz vida. I pored upornih pokušaja nisu uspjeli da je nađu, a voz kojim trebaju da nastave putovanje već je u stanici. Da li je Marija provaljena ili ih je napustila? Očešale su ih dvije časne sestre, jedna od njih rukom dade znak da pođu za njom. Naišle su pored Marije, i prošle je kao da je nisu vidjele, a jesu, to je bjeguncima jasno. Tada je Marija ispustila dvije karte koje su njih dvojica pokupili i krenuli za njom. Opet su u vozu većinski vojnici, ali su bjegunci, oponašajući spavače prebrodili i tu opasnost.

Stigli su u pogranični gradić. Marija je dala mig da je slijede, vodila ih je ulicama i uvela u mračnu kuću.

Dva mladića, preozbiljni za svoje godine ali ne i za posao koji rade, preuzeli su došljake i podvrgli žestokim ispitivanjima.

Domaćini su pripadnici Pokreta Otpora, ilegalci, i njihovo je da ustanove identitet i status dovedenih momaka. Da li su to što su usput rekli ili su neki drugi, provokatori, poslati iz Gestapoa da se uvuku u redove francuskih patriota, a toga su oni vidjeli već dosta. To što im je zadatak ilegalci rade dobro i rutinski. Preznojili su se Jelić i Mitić, dok su uspjeli da ostave utisak onih koji i jesu. Trajalo je do duboko u noć. Poslije njih preuzela su ih druga dvojica. Njihovo je da ih prebace na Slobodnu teritoriju. Odveli su ih do groblja, pokazivali rukama u mrak, tamo je stražar, tamo nema niko, tamo je žica koja se lako rješava, iza je ulica, njom će na datu adresu i do čovjeka koji će ih preuzeti, saopštili su i uklonili se.

Za ljude iz Srbije groblje u koje su ušli je nepojmljivo veliko, nikad mu kraja u mrkloj noći. Išli su pogrbljeno. U Vukadinu je proradio vukodlak iz Teodorovog bunara.

Strah od grobljanskih duša koje su, po vukadinovom strahu uznemirene dvojicom bjegunaca i pokrenute iz grobova, stravična je. Uplašio se do mjere da je nesposoban za kretanje. Protrčala su dva vukodlaka pored Vula, i da ga jedan od njih nije okrznuo još bi možda i mogao kontrolisati strah, ali posle toga ispameto se i samo je pitanje trenutka kada će da se raskrivi. Glas je gotovo bio pošao, ali ga je zanijemio treći vukodlak, on je za razliku od one dvojice držao motku u ruci i stajao bez treptaja. U tom času ga je za ruku povukao Mitić i došapnuo: "STRAŽAR! Spava!". Realan strah je na tren potrao malopređašnji, legli su po zemlji i nastavili puzanjem.

Trajalo je nekoliko puta duže nego bi to bilo u bilo kojem srbijanskom groblju, a njima se činilo i još duže. Došli su do žice, i kao što im je i nagovješteno ta prepreka je lako riješena. Provukli su se i istog časa upali u provaliju. Skotrljavali su se tridesetak metara niz liticu, i dobro izgruvali. Kad su se snašli i ustanovili da nemaju preloma pošli su da traže ulicu, kuću i rečenog čovjeka.

Ništa od toga nije bilo, a našli su se u gradiću, u Slobodnoj Francuskoj.

Lutali su ulicama i razgovarali. Slobodni su! Može li biti stvarnost? "Mi smo bjegunci!", podviknuo je Vukadin. "Pobjegli smo iz njemačkog zarobljeništva!", podviknuo je i Milan. Oba da iz sebe istjeraju stege koje im stješnjuju grudi i čini ih uniženim. Podvikivali su, glasno pričali, spominjali sve što im se desilo i moglo desiti. Onda bi se uozbiljili i govorili o šestorici drugova koji nisu uspjeli. Žalosni su zbog njih, ali su domalo misli bježale i od toga, gladni su i žedni, bez novca i ideje za prvo slobodno jutro. Kad se podobro razdanilo i ljudi sa dokonim vremenom počeli da izlaze iz kuća, dvojica mladića su zbacili drugo odijelo i ostali u uniformama jugoslovenskih pilota. Izderane i prljave uniforme su izazivale pažnju prolaznika, pa su do kontakata lako dolazili. Iz razgovora koje su vodili, onim neregistrovanim jezikom, saznali su da u Lionu koji je udaljen petnaestak kilometara ima jugoslovensko poslanstvo. Tamo će, a onda je jugoslovenska vojska samo pitanje dana, odlučuju.

Prepješačili su do Liona i pronašli jugoslovenskog predstavnika, nejugoslovenskog prezimena, oni će to kasnije prepričavati kao Levin. Mnogo dobar čovjek je taj Levin, ako je Levin, lijepo ih je primio, popričao, objasnio da je bio jugoslovenski zastupnik, ali niti ima Jugoslavije niti zastupništva, niti on ima novaca da ih pomogne. Kako su oni piloti, savjetovao im je da se jave na obližnji vojni aerodrom. Tamo će biti rado viđeni, i da odatle lako mogu ostvariti svoje ciljeve, priključenje jugoslovenskoj kraljevoj vosci i njenom vazduhoplovstvu. To njima i treba rekli su, zahvalili se dobrom čovjeku i uputili na aerodrom.

Na aerodromu su, zaista, dočekani kao svoji. Odmah ih je primio, ni manje ni više nego đeneral, komandant aerodroma. On je neki dobričina od vojnika, napričao se sa bjeguncima, ali i rekao da mu ne trebaju, te ih savjetuje da se vrate u Njemačku.

U Njemačku!?

U Njemačku!?

Iznenadili su se savjetu, ali i pobojali da bi ih ovaj dobričina, mogao tamo i isporučiti. Nisu se dogovarala a obojica su istovremeno to prihvatili, ali i dodali da imaju nešto stvari u Crvenom krstu, te da odoše po njih. I odmah će da se vrate.

Poslije iskustva na aerodromu koje nikako nisu mogli razjasniti, a i jest to teško razjasniti, shvatili su da ni svaka sloboda nije slobodna, pa su odlučili da što prije napuste pogranični kraj. Bez novca uputili su se na željezničku stanicu, i bez voznih karata krenuli za Marsej.

Izmicali su ispred konduktera, na svakoj stanici silazili na izlaz suprotan od izlaza u stanicu, po kretanju konduktera mijenjali vagone, pa u jednoj promjeni banuli u prvi razred. Uhvatio ih je kondukter. Priznali su da su bez karata, i kazali odakle i gdje bježe. "Pa što se meni niste javili, odmah?", zaklikta čovjek i objasni, ne mogu ostati u prvom razredu ali će ih on odvesti u jedan drugi vagon, a tamo su sve njihove kolege piloti koji takođe putuju u Marsej.

Piloti su ih dočekali kao da su njih dvojica oslobodioci Pariza. Najeli ih, napojili, kupili im karte, skupili im nešto novca i razveseljavali ih. Tu su tek Jelić i Mitić doživjeli potpun osjećaj slobode.

Saznavši od pilota za ulicu i mjesto gdje je poginuo kralj Aleksandar Karađorđević, prvo što su preduzeli u Marseju bila je posjeta krvlju umrljanoj raskrsnici. Na uglovima raskrsnice dvije ogromne ploče sa natpisima su spomenik jugoslovenskom kralju. Ganuo je mladiće i dolio želju da idu u Kraljevu vojsku i da nastave borbu za Kralja i Otadžbinu.

U Marseju su našli jugoslovenski konzulat i generalnog konzula Gerasimovića, čiču koji je shvatio da nema zemlje čija je on ispružena ruka, pa se zadanim poslom nije mnogo bavio. Njega je više zanimalo kako on da živi, jer mu svakako nije ostalo mnogo. Prema pridošlim je hladan, neka se sami snalaze i da od njega ništa ne traže. Prepustio ih je vicekonzulu, nekom dobrom čovjeku, ali taj se nije pitao ništa.

Redovnom depešom, ipak obavjestili su vladu u Londonu o pristizanju dvojice pilota.

Predsednik vlade je još uvijek bivši komandant vazduhoplovstva, đeneral Dušan Simović. Dirnula ga je sudbina dvojice pilota, "te od sebe", šalje im sto dolara u zlatu, bar je tako rekao Gerasimović. On im odmah daje podrum konzulata za stanovanje i on će ih hraniti od poslatih dolara.

Slabo ih je hranio, bili su gladni. Gerasimović je stalno nešto švercovao, a u konzulatskom podrumu je držao veće zalihe krompira kupljenog na crno. Gladni, podstanari su stalno potkradali taj krompir, ali vješto tako da je prošlo dosta vremena a vlasnik to nije uočio. A kad je otkrio krađu bio je bijesan i vrlo nasrtljiv, i da je nekim slučajem bio fizički jači ko zna kako bi se sve to završilo. Naplatiće on njima to, priprijetio je, a oni shvatili da im je đeneral Simović poslao više od onoga što im je rekao neobični konzul.

Bjegunci su oko dva mjeseca čekali papire za odlazak u London, a nadali su se da će to trajati samo koji dan. Onda su shvatali da od toga neće biti ništa, jer je mnogo Jugoslovena čekalo to isto, a niko nije odlazio. Među njima je bilo različitih ljudi i različitih ideja, pa i komunista, koji su činili napore da dvojicu pilota pridobiju. Ne, nije to moglo nikako, jer su njih dvojica toliko srcem uz Kralja i Otadžbinu da su to "obrađivači" brzo shvatili i okanili ih se.

Gubeći nadu u odlazak za London prijavili su se u Legiju Stranaca. Nisu ih primili. Gdje će i šta će?, sve ozbiljnije su se pitali razočarani položajem kojeg su dopali. Sve nevolje su polazile od toga što im Englezi nisu davali vizu pretpostavljajući da su ubačeni iz Njemačke zbog špijunaže. Engleskim obavještajnim stručnjacima nije bilo vjerovatno da su mogli pobjeći i prevaliti toliki put bez pomoći Gestapoa.

Generalni konzul Gerasimović je nenadno pozvao Jelića i Mitića, pa nakon što im je kazao da se zatvara jugoslovenska ambasada u Slobodnoj Francuskoj, u gradu kako su oni razumili Višiju, jer je optužena da se bavi špijunažom, pa ljudstvo ambasade mora da seli u London. Đeneral Simović zahtijeva da se i njima dvojici izda jugoslovenski pasoš i engleska viza, pod izgovorom da su i oni osoblje te ambasade.

Tako su Jelić i Mitić došli do pasoša i krenuli vozom za Lisabon na putu za London. U Lisabonu samo njih dvojica nisu dobili englesku vizu. Čekaće je preko dva mjeseca. Izdržavaće ih tamošnji jugoslovenski konzulat.

Dočekaće i da krenu tamo gdje su pošli prije pola godine. Ukrcali su se na brod "Batori" i smirili tek kada su napustili Gibraltar.

U Londonu ih je imigraciona vlast smjestila u zatvor od šatora, te podvrgla sedmodnevnom iscrpljujućem ispitivanju.

 

Jugoslovensaka ambasada ih je preuzela oko Jovandana, već zahuktale 1942. godine.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 1999-08-30 Modified: 1999-08-30 http://www.borut.com/library/texts/maric/yelich/glava15.htm