Dokazivati nevjernicima vjeru i vjernicima nevjeru je isto kao učiti vodu da teče uzastranu. Vukadin Jelić i Milan Mitić su na taj način doživljavali golema ispitivanja kroz koja su prolazili zadnjih mjeseci, osobito kroz ova posljednja u Londonu. Nagovarani su da priznaju ne samo ono što nisu, već i ono što ne znaju ni da postoji, niti šta znači, niti gdje se nalazi. Pitani su za mnogo onoga što se uči u visokim školama za obavještajne službe, pogotovo školama kroz koje prolaze agenti Gestapoa. Njih dvojica nisu ni čuli ni za mnoge od izgovorenih riječi a kamoli da znaju pojmove koje one predstavljaju.
Baš su takvi najsumnjiviji, jer čitavo školovanje i ima smisao da nauči kako se pred neprijateljskim agenturama treba oponašati neznalca i neznanje. Ništa priznati, uporno ostati u nepoznavanju stvari, u "neznanju", a njih dvojica, savršeno pokazuju neznanje. Ispitivačima je to prepredenost. Takvo je bilo ispitivanje na granici Slobodne Francuske, takvo na aerodromu kod onog đenerala koji im je povjerovao u priču o sebi toliko da im je savjetovao da se vrate u Njemačku, takvo u konzulatu u Marseju, pa dvomjesečno čekanje i provjeravanje u Lisabonu i evo ova sedmica u Londonu. Jadnici, kako će reći za sebe, toliko su se napatili da bi se dokopali svojih, a onda svoji misle da su zavrbovani i da rade za neprijatelja, upetljali se kao zamršen konac, pa nikako da se odmrse.
A odmrsili su se, a mnogi to nisu uspjeli nikad, sav ostatak života su odživili pod teretom nikad opovrgnute optužbe. Odmrsili se nisu oni sami, kako su vjerovali, učinila je to francuska ilegalna organizacija, a i to je samo vjerovatno, koja je, a da o tome bjegunci nisu imali ni slutnju, njih dvojicu pratila od dana prelaska preko Rajne, i stalno im se nalazila pri ruci. Otuda onoliko iznenađenja i preokreta na njihovom putu.
U Marseju, Vukadin Jelić je dobio paket, na kome je pisalo ime pošiljaoca "Marija iz Mostara". U Mostaru je živio svega dva mjeseca, tamo je, samo se maglovito prisjeća, upoznao neke ljude, među njima i jednu Mariju. Nekoliko je puta bio sa njom u širem društvu, da sebi dozvoli reći, i da se sprijateljio s njom. I da dozvoli sebi pretpostaviti, da bi mu Marija mogla priteći u pomoć sa jednim paketom dnevnih potrepština, jer je poslije svega što je prošao u potrebi za tim, ali odakle Marija zna da je on dopao zarobljeništva, da je pobjegao iz tog zarobljeništva, i da je u materijalnim nevoljama, i još u Marseju. I sve to Marija zna u vrijeme bjesnomučnog rata, kad ni ptice ne mogu da lete kuda su letile milenijumima. Zaista, kako je Marija mogla saznati za njega? To ga pitaju i engleski oficiri bezbjednosti u Londonu, a on kako na to pitanje da odgovori, a da mu se još i povjeruje. Ne zna. Naravno da ne zna, ali ko će mu povjerovati i da ne zna.
U Marseju ga je opsjedao jedan simpatičan mladić, misli da se zvao Bošković, da bi ga nagovorio da pristupi komunističkoj partiji. Ispitivači u Londonu znaju, a Vukadin Jelić to i ne sanja, da su Marija i Bošković u stalnoj vezi, i da su komunisti. Vukadin Jelić se družio sa Marijom prije rata u Mostaru, a sa njenim sadrugom Boškovićem u ratno vrijeme u Marseju, može li to biti samo slučajno? I slučajno dobio paket iz Mostara!? I ona druga Marija, koja ga je provela kroz čitavu Francusku, i ona "slučajno", naišla biciklom na dva zapuštena čovjeka, pokupila ih na cesti i odvela u kuću, pa onda sa njima preko bijela svijeta. Zaista, sada, kada o svemu tome razmišlja Vukadin Jelić, u engleskom zatvoru, i sam dolazi do zaključka, da mu se ništa i ne može vjerovati, jer je sve to tako nejasno i čudesno, čak i njemu. I, eto, ta ilegalna francuska patriotska organizacija, kazala je sve kako su i njih dvojica govorila, i to je presudilo da im, na kraju, povjeruju i dopuste im da slobodno hodaju po britanskom kraljevstvu.
Po legalizovanom ulasku u Englesku, Vukadin Jelić je "upao" u posve nov i vrlo uređen svijet. U njemu je predviđeno i mjesto za njega. Istoga dana dobiva stan, zaposlenje, u sanjanoj jugoslovenskoj vojsci. Dobiva novu odjeću i prelijepu avijatičarsku uniformu, susreće i druži se sa Jugoslovenima, među njima je dosta i ličnih poznanika. Naročito se obradovao susretu sa bivšim komandantom škole u Novom Sadu, pred kojim je polagao za narednika.
Po narodnoj: "Novo sito na visoko visi", otvorila su se svaka vrata o koja se god očešao, mnogo ljudi je čulo za njegovo ime, i svi žele poznanstvo, i svi hoće da čuju njegovo kazivanje o životu iz zadnjeg polugođa. U takvom raspoloženju je proveo prvu sedmicu u Londonu, a vrhunac raspoloženja je bio poziv na svečanu večeru u povodu najvećeg srpskog praznika, Savindana.
Nije svečanost sama po sebi razlog Vukadinovog ushićenja pred večeru na koju je pozvan. Mnogo je to više. Misli su se rasplinule po svijetu satkanom od sreće. Polaze od crnih dana i završavaju u kraljevskoj palati i društvu elite. U njemu je još od zarobljavanja u Sarajevu, zaklijao bijeg i žar nove borbe protiv okupatora, koju će ostvariti bijegom i priključenjem negdje, već konsolidovanoj Kraljevoj vojsci, kojoj se zakleo na vjernost. Vjernost Kralju i Otadžbini je najsnažnije osjećanje od svih koje sada ima. Ni časa ne bi razmišljao, ako bi došlo do potrebe, položio bi život na branik svog kralja i svoje države. U to je protekle pola godine uložio mnogo, na to je ponosan, a nastupili su i uslovi, da cilj i želju ostvari.
U sve to ulazi na velika vrata, ne kao prosti ljudi. Već večeras će se susresti sa predsjednikom vlade, bivšim komandantom Vazduhoplovstva, đeneralom Dušanom Simovićem, čovjekom kojega su voljeli vojnici, naravno i Vukadin, a naročito od kako ga je vidio na aerodromu. Istina bilo je to sa veće udaljenosti, ali za njega je značilo mnogo vidjeti komandanta vazduhoplovstva, proslavljenog đenerala. Prisjeća se bio je u Mostaru na terenu, kada je stigao glas o padu jugoslovenske kapitulantske vlade, kako su je nazivali demonstranti i vojnici. Svi su na aerodromu sa zadovoljstvom primili tu vijest, ali kad je domalo javljeno da je novi predsjednik vlade đeneral Dušan Simović, oficiri, podoficiri i vojnici su razdragano bacali kape u vazduh. Taj đeneral je postupio baš onako kako narednik Vukadin Jelić i misli da je trebao da postupi. Pred naletom mnogo snažnijeg neprijatelja, Vladu je sklonio na sigurno mjesto, kod prijatelja Engleza. Tu je konsolidovao i sada radi na konsolidaciji vojske sa kojom će, u to ne treba sumnjati, krenuti i osloboditi Otadžbinu. Iako prezauzet, našao je vremena i potrebu da dvojici malo poznatih pilota, pošalje riječi poštovanja u Marsej, i sto dolara u zlatu, kao početnu materijalnu podršku. Za njega je to, lično, učinio đeneral Simović, značilo mu je to tada mnogo. Neće to nikad zaboraviti, biće mu beskrajno odan. Iz njegovog kabineta mu je stigla poziv za svečanost u povodu Savindana, sa njegovim potpisom, pa kako da ne bude ushićen.
I još jedna mogućnost postoji oko te svečanosti. Govori se da bi na njoj mogao biti i Njegova ekselencija, Kralj Petar Drugi Karađorđević. Vidjeti i Kralja?!
Negdje iznad ljudskih prostora je mjesto bogova, svetaca, anđela i kraljeva, tako je, od vajkada, tako je i u Vukadinovom svijetu shvatanja poretka stvari. Kraljevi se češće od bogova pojavljuju na zemlji, ali postoje sretnici koji su i vidjeli kralja. Eto, i on je blizu da mu se to ostvari. Jaka je želja da mu se to dogodi, pogotovo što je Kralj mlad i nejak za sve što se događa oko njegovog naroda. Kralj jest čovjek, ali svakako ne kao ljudi koje Vukadin poznaje. Kakav? Ni sam ne zna da objasni, u svakom slučaju je u njega sve uzvišenije, od mudrosti, moći, odjeće, dvorjana do bogatstva, sve kao što nije u ostalih ljudi. Nema jasnu predodžbu o kralju, a imao bi je da bar jednom vidi kojeg od njih. To će mu se desiti večeras.
—Ovo su naši, proslavljeni piloti, Jelić i Mitić, koji su pobjegli iz njemačkog zarobljeništva. O njima sam Vam govorio — u predvorju svečane sale, predsjednik vlade đeneral Dušan Simović je predstavljao Kralju Petru dvojicu kao cvijet ljepih mladića. Opčinjen domaćinima, posebno Kraljem, koji je, zaista, u kraljevskoj svečanoj odori, sa svim onim zlatom na njoj, izgledao kao što i izgledaju kraljevi u bajkama.
Vukadin ništa nije doživio ni ponio u sjećanju o sadržaju svečanasti, govorima, jelima, muzici i igrama, poznanstvima, razgovorima i ostalom što je bilo u toj sali. On čak ne može ni da pretpostavi u koliko sati mu je prišao kraljev ađutant i zamolio da pođe za njim.
U kraljevom kabinetu, pilote Vukadina Jelića i Milana Mitića, primili su predsjednik vlade đeneral Simović i Kralj Petar Drugi Karađorđević.
Njih četvorica su razgovarali, kako će kasnije prepričavati i Jelić i Mitić, kao obična četiri čovjeka, o svemu i svačemu. Naravno, najviše o događajima kroz koje su prošli bjegunci. Vukadin je stalno gledao u Kralja, kao da je pred njim svetinja. A ta svetinja je tako umiljato mila, dobra, blaga, koju izražajno krase bogoumilni pogledi, iz kojih zrači nepatvoreno prijateljstvo i dobronamjernost prema podanicima. Vukadinu je Kralj postavio dosta pitanja, on je na sve njih odgovorio, ali je sve to bilo kao u polusnu, u sjećanju je ostala samo svetinja, lik Mladog Kralja. Pa ipak je upamtio jedno, kako je došlo do odluke, koja će opredjeliti njegovu daljnju sudbinu.
—Razmišljao sam, da ih priključimo onoj šestorici pilota, i odmah, pošaljemo u Ameriku —rekao je Kralju predsjednik vlade, glasom koji je nedvosmisleno upućivao na njegov lični prijedlog. Kralj je kimnuo glavom.
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Ruzvelt je obećao Jugoslaviji avione i odobrio obuku jedne grupe pilota u bazama u SAD. Uz englesku političku podršku i materijalnu pomoć. U Kairu je organizovan privremeni vazduhoplovni centar jugoslovenske vojske. Tu je izdvojeno šest najboljih pilota, koji će se obučavati za letenje na američkim bombarderima, TVRĐAVA B-24, i nakon podužeg čekanja, dobili su nalog da krenu za London, i pristigli tamo, upravo, kad i Vukadin Jelić i Milan Mitić. Tu okolnost je iskoristio đeneral Simović, jer bilo je to očito, posebno je naklonjen bjegunacima, te i njih uključio u preobuku.
Na put su krenuli ubrzo poslije savindanske svečanosti. U grupi od petnaestak uniformisanih momaka otputovali su vozom do Škotske, odatle brodom do Kanade, pa opet vozom do Washingtona, gdje će osam pilota ostati oko mjesec dana, čekajući početak obuke.
Amerikancima je, uvijek, najvažnija vijest ona koju objavi "ozbiljna" štampa, a "ozbiljna" štampa kao glavnu vijest objavljuje, uvijek, ono što čitaoci vole da se objavi. U vrijeme dolaska pilota u SAD, pojavili su se članci o hrabrim jugoslovenskim pilotima, kao i senzacionalne reportaže o dvojici od njih, Vukadinu Jeliću i Milanu Mitiću, koji su na čudesan način pobjegli iz zarobljeništva iz Njemačke. To su oni, neustrašivi čuvari otadžbinskog neba, koji su se upustili u krvavi obračun sa pomahnitalom fašističkom letećom mašinerijom, oni koji su rušili Hitlerove bombardere nad Beogradom i Zagrebom.
Piloti su u SAD naišli na gostoprimstvo i bili pozivani od strane više dobrotvornih organizacija i antihitlerovskih udruženja. Vukadin Jelić i Milan Mitić posebno. Njih dvojicu će primiti i uvažena dama američkog političkog života, supruga protukandidata predsjednika Ruzvelta, i tom prilikom im uručiti visoko američko odlikovanje, medalju Džordža Washingtona. Biće i počasni gosti i u New Yorku, ali Vukadinu Jeliću to ne bi bilo za naročito pamćenje, da u njemu nije ostala upečatljiva slika, prvog dodira sa gradom New Yorkom. Ugledao ga je preko rijeke East. Oblakoderi su ga jako dojmili, ali oblakoderi i dole u vodi, pa oblakoderi i dole i gore, kao da su duplo veći, u njemu su stvorili nezaboravnu sliku ljudske moći, koju više nikad neće smetnuti.
Još je nešto vidio u New Yorku, što je po njegovom umu neponovljivo. Najveću zgradu na svijetu, Empire zgradu visoku sto dva sprata, i bio na njenom stotom spratu. Neko vrijeme prije njegovog dolaska, o tome je pisala svjetska štampa, leteći nad New Yorkom po magluštini avion se sudario sa ovom, kao šilo oštrom zgradom, negdje na nivou sedamdesetih spratova probio zid, motor uletio i zaglavio se negdje oko lifta. Sada se to pokazivalo, i naplaćivalo, kao posebna turistička atrakcija. Pilotu Vukadinu Jeliću je to moralo biti posebno zanimljivo, jer će o tome šta je vidio penjući se liftom, pričati desetljećima.
U Cincinnatiju, država Ohajo, u to vrijeme živi jedna tročlana porodica, Jesić, koja je srpskog porijekla iz Kikinde. Oni sa simpatijama čitaju novinske članke o jugoslovenskim pilotima. Domaćica ima rođaka inžinjera, o kome ništa ne zna od kako je počeo rat, a radio je u vazduhoplovstvu, pa je došla do pomisli da bi ovi piloti mogli o njemu imati neka saznanja. Kaže to dvadesetosmogodišnjoj kćerki Kaći, i naloži da napiše pismo jednome od pilota, sa molbom da odgovori na pismo i pitanje, da li znaju što o njenom rođaku. Nakon što je Kaća napisala pismo, ona se amaterski bavila novinarstvom, ostalo je da odabere jednog od osam pilota, da bi završila i početak pisma. Gledala je fotografiju sa osam dčnih momaka, čitala članak iznad njega, i odlučila se da pismo naslovili na pilota Vukadina Jelića. Usput je dodala želju, ako za to on nađe vremena, da joj pobliže opiše i njegov bijeg iz zarobljeništva.
Vukadin Jelić je na pismo ubrzo odgovorio. O rođaku nije znao ništa, ali je napisao nešto o bijegu, kako je tražila nepoznata Kaća. Ubrzo je dobio novo pismo i u njemu molbu, da detaljnije napiše o nekim detaljima bijega. Odgovorio je i na njega. Opet su od nje stizali zahtjevi, on na njih odgovarao, i prepiska je prešla u naviku. Pisma su bila sve toplija, pa su se u njima počele pojavljivati i riječi, koje su nagovještavale potrebu susreta, pa i dogovaranje o njemu. Prepiska je počela dok je Vukadin bio u Washingtonu, ali je nastavljena i kad je odselio u grad Albuqurky, na tamošnji aerodrom na obuku.
O pismima koja su pisali dva mjeseca oni će kasnije često pričati i zasmijavati se, a i jesu za smijeha. Vremenski su ubrzavala kao voz, koji iz stanice krene sporo stenjući kao da neće moći daleko, a ustvari, stalno ubrzava više i više da bi dostigao punu brzinu, i tako jurio, da bi se pomislilo ovaj se nikad neće zaustaviti. I njihova pisma u početku rijetka, tako su ubrzala da su pobjeđivala i protok vremena. Kad je brzina dostigla pismo na dan, a šta je drugo i moglo da preostane nego susret.
Dobio je dozvolu od školskih vlasti i krenuo u Cincinnati, na tri dana. Oko dozvole se dosta namučio, i ne znajući da je Kaća i više, jer njen otac nije htio ni da razgovara o takvoj posjeti, sluteći da bi se time mogla iskomplikovati Kaćina veza sa mladićem koji mu je prirastao srcu.
Treperila su srca to dvoje mladih ljudi, jer duboko u njima se razvila nejasna ali snažna ljubav, mada ta riječ u pismima nije spomenuta, a do susreta dolazi, tako su pisali, da prijateljstvo ojačaju i fizičkim upoznavanjem. Kaća je zamolila svoga mladića da pođe sa njom automobilom pred jednog gosta, "nekog čiču iz Starog kraja". A kada su se susreli, "prijateljski" izljubili i sjeli u automobil, njen mladić je u naletu jasne ljubomore, jer je pored njega sjedio dvadesetopetogodišnji ljepotan, prigovorio: "Je li ti, ovo, taj čiča?". I ta će se rečenica, godinama kasnije, ponavljati.
Koliko se ozbiljnih događaja zbilo u tri dana koliko je Vukadin Jelić imao dopusta, teško bi se mogli i pobrojati. Jedno od njih je i njeno novo prezime, Jelić.
Čim su se osamili, onaj čudesan fluid što ga ima svako ljudsko biće a ne može da upravlja s njim, rasplinuo je u njima, po njima i oko njih, kod Kaće i Vula, i mlazovima usmjeravao s jednog na drugo, tako da su hitrinama preselili u neki potpuno nov svijet. U njemu je sve u znaku opojnih mirisa tih fluida, i drhtavice od sreće. Jedva da su koju umjeli i da proslove, jer se u tom svijetu ne govori, tamo usne omekšavaju, oči ovlažuju a tijela podrhtavaju.
Ona je progovorila prva, zapitala se, šta će biti od njih dvoje. Postaće veliki prijatelji, uspio je i on da promuca. Neće ona to, ne bi nikako mogla tako. A kako bi mogla, opet je, mucajući, tako nekako rekao Vule. "Married", tu riječ je izgovorila posve razgovjetno. Vule je prvi put čuo tu englesku riječ, ali kao da je pred njim riječnik bio je siguran, ona znači ženidba. Prihvatio je ponudu i shvatio kao dozreo plod dvotijelnog podrhtavanja.
Sve je dalje teklo kao kad se pokrene lavina. Ne mogu oni čekati sveštenika da dođe iz nekog drugog grada, vjenčaće se kod vlasti.
Čitav grad je na nogama, jedni im vade predbračnu zakonsku krv, drugi popunjavaju više nejasnih aplikacija, treći traže muziku i pjevače, četvri salu, peti jela i pića...
Svadba se odigrala. Govoriće prijatelji dugo o njoj, bila je kao da je pripremana mjesecima.
Bračni par Jelić je uspio da obavi sve nužnosti, za prilike koje su imali, pa i onu da otputuju u Albuqurky, država New Meksiko, da bi se mladoženja na vrijeme prijavio na aerodrom.
Unajmili su sobicu i prepustili se ljubavnim plamenovima.
Od roditelja je Kaća dobila na dar dvije hiljade dolara, i Vule je imao nešto ušteđevine, pa im ni materijalna strana nije remetila sreću. Kupiće i automobil, ne naročit, polovan, za četiri stotine dolara, jer on mladim i zaljubljenim ljudima na poseban način zna usrećiti sreću.
Ubrzo je uslijedila prekomanda na novi aerodrom u Smirnu, poslije dva mjeseca još jedna, u Tuston. Seljakanje, za zaljubljeni bračni par značilo je samo promjenu sobe i kreveta, a oni su isti u svakom mjestu na svijetu.
Vukadin Jelić je, kao što je i ostalih sedam pilota, obuku usvajao veoma dobro, tako da je na toj strani bio zadovoljan, a zadatke je obavljao sa voljom i zadovoljstvom. Nije bilo naročitih situacija koje bi uveseljavale ili remetile Vukadinov, sad već i Kaćin život. Jedan će se ipak dogoditi.
Bilo je to na aerodromu u Smirni. Kralj Jugoslavije Petar Drugi Karađorđević je posjetio Sjedinjene Američke Države, a u okviru zvaničnog programa, predviđeno je da obiđe i osam pilota na obuci. Prijem Kralja od strane komandanta aerodroma organizovan je kraljevski, i domaćin će mu biti ugledni general poslat čak iz Washingtona.
U Vukadinu je još jednom uskiptila odanost i ljubav prema Kralju, još jednom je uzdrhtao očekujući stisak svetačke kraljevske ruke. Svečanost doživljava i kao iskazivanje poštovanja njemu, Vukadinu Jeliću, jer u tuđem svijetu, svaki čovjek, pa i on, ima snažan osjećaj pripadanja svom narodu, poistovjećuje se s njim, i osjetljiv je na to kako drugi shvataju i tretiraju taj narod, ili njegovog predstavnika. U ovome sučaju, kako Amerikanci tretiraju Kralja Petra. Oduševio se prijemom na koji je naišao Kralj.
Oduševio se i Kraljem, ne zna ili je stasitiji, ili ljepše odjeven, ili je ljubazniji, ili umniji. Gutao je svaku njegovu riječ koju je izgovorio na svečanosti. A govorio je upravo ono što je Vukadin želio da čuje. Primio ga je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Ruzvelt i sa njim se zadržao u dužem prijateljskom razgovoru, sa ponosom je govorio kralj Petar. Predsjednik Ruzvelt visoko cijeni borbu đenerala Mihajlovića u okupiranoj Jugoslaviji, to je veliki doprinos savezničkim snagama, naglasio je. Predsjednik će Kralju pokloniti avione bombardere, za koje se ovdje osposobljavaju jugoslovenski piloti, sa kojima će, prije svega ovih osam pilota, ponovo nadletjeti slobodarsko beogradsko nebo. Govorio je i govorio, i sve mudro, nije zaboravio i da pohvali pilote na obuci, sa kojima će se kasnije popričati i fotografisati.
Sa prijema, uz sva ushićenja i zadovoljnosti, Vule će ponijeti i jednu mrlju, o njoj će mnogo puta razmišljati. Nakon što je ustao i podigao čašu u čast Kralja, onaj čuveni general i domaćin svečanosti, otpočeo je zdravicu sa:
"U ime vlade SAD i lično predsjednika Ruzvelta, pozdravljam uvaženog i nadaleko poznatog kralja Čehoslovačke Petra...".
Vukadin se prenerazio saznanjem da vrhunski američki general, profesionalac za poznavanje svijeta, nije ni čuo da postoji njegova otadžbina Jugoslavija, za koju je Vukadin do maloprije mislio da je jedna od napoznatijih i najuvaženih zemalja u svijetu. I zemlja koja američkoj politici i strategiji znači mnogo. Njegove otadžbine nema, ona za ovog generala ne postoji, a ovaj general nije bilo koji, on kroji kartu svijeta, on se bavi ozbiljnim zemljama, ne mari za geografske mrlje, Vukadin pokušava da pronikne u generalovo neznanje i dovede ga u vezu sa svojim znanjem-neznanjem.
Na aerodromu u Tustonu prije letova na velikim visinama, vršena je obuka za velike visine u simulatorima leta. Simulirajući let na visini od trideset hiljada fita, Vukadin Jelić je izgubio svijest. Tragovi polugodišnjeg posrtanja po evropskim neprilikama su učinili svoje, pa ga je ljekarska komisija našla nesposobnim za let u bombarderima na visinama, za koje se gotovo obučio.
Nedugo po tom uslijedila je naredba Vrhovne komande jugoslovenske vojske o prekomandi Vukadina Jelića u Kairo, na poslove lovačke avijacije.
Bračni par Jelića je zatečen novom situacijom i njenom brzinom.
Sjeli su i u miru razmotrili kako im je postupiti. Našli su da je najbolje rješenje po kome će i postupiti. On je otputovao u skladu sa naredbom, a ona se vratila da živi sa roditeljima.
Po završetku rata, dogovorili su i to, a njegov ishod su pretpostavili, pobjeda Saveznika, Kaća će se priključiti Vulu u slobodnoj Jugoslaviji.
Golema tuga je uogrnula rastanak snažnom ljubavlju povezanih supružnika.