U svakom ponovljenom dodiru sa mirisom mora raspoloženje i osjećanja rasplinu poput morske pučine, zazovu pomisli. Tako je i sa Vulom Jelićem. Ovo mu je prva prilika da od posla napravi korist. Ljudi godinama štede da bi priuštili krstarenje po svjetskim morima i upoznavanje drevne egipatske kulture. Prisjetio se i onog gospodina u Francuskoj koji ga je opčinio znanjima, sad mu pada na um, govorio je i o Kairu i fenomenu Sueskog kanala, prisjeća se i tadašnje svoje odluke, da će i on poraditi na proširivanju znanja. Kupio je i ponio knjigu o Africi, već ovim putovanjem će proširiti ta opšta znanja. Do sada je uvijek bio pod pritiskom nečega ili nekoga, bez novca i pod komandom, nije bilo prilika da uživa. Danas ima sve uslove, jedino što žulja je voljena Kaća, ali, siguran je, i ona voli da je njemu lijepo, i biće joj drago kad joj bude pisao o ljepotama kroz koje je prošao.
Pri pomisli na nju usne se same razvlače u osmijeh, već vidi i svoje pismo u njenim rukama. Povukla se u sobu, na osamu mira, raskomotila se, da joj ne smeta ni nepotrebno parče odjeće, legla na krevet, pa dohvatila pismo, okreće ga nekoliko puta i otvora, rukom pritiska srce, da mu smiri damar, izvlači hartiju i razlistava, gleda koliko je stranica, provjerava prvu i počinje da čita, prekida sa čitanjem, traži zadnju rečenicu na zadnjoj stranici. Prva i zadnja rečenica pisma su, kod emotivnih žena, važnije od ostatka pisma. Vraća se i ponovo čita prvu rečenicu, suza kanu na papir i satvori mrlju veličine penija...
Kako da počne pismo, najednom Vukadinove misli odoše tamo, koju rečenicu odabrati za prvu? Draga!? Voljena!? Moja!? Kojom riječju početi pismo? Ni jedna ne odražava stanje koje on nosi, i koje bi, vjerno, želio prenijeti na papir. A i ona očekuje baš to, već na početku, u prvoj rečenici, pa i rječi, da odmah sazna visinu ljubavi i stanje njegovih misli o njoj.
Dok brod, mimo Vukadinovih uočavanja, prevaljuje desetine morskih milja, on sjedi pognuto i mislima zagnjuruje u isječak svog rječnika. Što dublje ponire u selektivni rječnik ljubavnih pojmova, sve je dalje od odbira, jer mu se sve više čini da i ne postoji riječ koju traži. Na um mu dođoše pjesnici. Prisjeti se, nekad mu je neko pokazao neku pjesmu, i napomenuo, da je prelijepa ljubavna pjesma, i da je treba pročitati sa pažnjom, shvatiti i upamtiti. Vukadin ju je pročitao iz pristojnosti, nije ga se dojmila. Potaknut njom, razmišljao je o jednom pojmu, kao što je u ovom slučaju ljubav, napisano je na milione pjesama, i šta to još neko može da napiše a da već nije napisano. I čemu uopšte takav trud?
Prvi put, sada, razumije pjesnike, jer u svim tim milionskim pjesmama nema toliko iskazane ljubavi koliko je ima u njemu, i koju bi želio iskazati pismom. A ne umije da to ostvari, ne umije da bude pjesnik, veliki pjesnik. Shvata i šta pjesnike tjera da pišu, shvata i zašto ima toliko pjesama, shvata i da ni jedan pjesnik još nije vjerno oslikao ljubav koju je njedrio dok ju je opjevavao. Oni koji su ljubav opjevali vjernije, samo su oni veliki pjesnici. On bi u ovome času mogao napisati, gledano i očima umjetnika, vrijednu ljubavnu pjesmu Uvjeren je.
Pismo će i biti pjesma, eto rješenja. Prva i udarna riječ, koja? Ženče! Moje milo, Ženče?! Šapuće i smješka se Vukadin, a brod iscrtava stote milje okeanske pučine.
Misli na misli ne ostavljaju mjesta turizmu. Trebao je povesti Ženče!? Supruzi je mjesto uz muža. Razmišljali su o tom rješenju, ali nisu imali jasnu predstavu i kako da to ostvare, pa su razmišljanja prekidali, u nadi da će o tome donijeti odluku po završetku obuke. Obuka je naprasno prekinuta, prekomanda prebrzo uslijedila, tako da ništa više nije bilo realno, već ono što su uradili. Tako su mislili oboje, mislili i odlučili. Sada i Kaća, vjerovatno, misli drugačije. Odvojenost zaljubljenih je posebno stanje ljudi, Vukadin se prisjeća da je negdje pročitao takvo nešto, narod kaže: "Daleko od očiju, daleko je i od srca", može li se to njima dogoditi, može li Kaća..., tu je prekinuo misli, jer je počeo da drhti, a kako bi tek drhtao da mislima dopusti da nastave sa pretpostavkama. Ne, neće o tome, odluči i zagleda se u vodene dubine. A dubine opet namamiše misli o Ženčetu.
Vukadin je u stanju blage nervoze, koja mu ne dopušta da se opusti, i putovanje učini ugodnim. Povremeno se opasulji, kako će kasnije pisati Kaći, pa prestane da misli o njoj, ali se onda nametnu prateće misli, o onome kud je pošao. Nema jasnu predstavu o bazi u koju ide, mada ima površna saznanja o njoj. I tu je zatečen, jer je ranije pošao u Afriku, u odnosu na utvrđeni datum, pa nije prikupio informacije, a bio je planirao da radi na tome. Ono što najmanje zna, a postaje mu sve više značajno na ovome putovanju, je, šta će konkretno raditi u lovačkoj avijaciji Kraljeve vojske.
O stanju pokreta otpora u Jugoslaviji zna premalo, tamo je pukovnik Dragoslav Draža Mihajlović, na kojega je Kralj, kao vrhovni komandant Vojske, prenio sva vojnička ovlaštenja, i koji ima jedan dio oslobođene teritorije, ali, Vukadin Jelić ne vidi kako bi tako mala teritorija mogla imati avijaciju. Načuo je da postoji i još jedna vojska, istina, ona na terenu ne znači mnogo, koju vode ruski komunisti, ali koja se teško dogovara sa pukovnikom Mihajlovićem, pa mu se tim saznanjem stvar još usložnjava, i postaje manje poznata.
Od pilota koji su došli iz Kaira nije shvatio da li su avioni, na kojima su letili, jugoslovensko ili su englesko vlasništvo.
Razmišljao je i o vrlo praktičnim pitanjima, gdje će živjeti i ko će mu davati platu. Odakle uopšte novac za plate jugoslovenskoj vojsci, ko dariva novac i dokle će ga poklanjati?
Ono o čemu ni u najtananijim razmišljanjima nije dvojbio je patriotizam, vjernost Kralju i Otadžbini, i nošen tim osjećanjem odgovornosti pošao je bez Kaće. Morao je postupiti kako je i postupio, konačne su njegove misli sa kojim će i iskoračiti na afričko tlo.
Došavši u Kairo shvatio je staro vojničko saznanje, sve vojne baze su samo baze, i život i rad u njima nimalo, ne zavisi gdje su locirane. To što je ova baza u Africi i Kairu za njega ne znači ništa posebno, on će stanovati, raditi i provoditi slobodno vrijeme u krugu ograđenom žicom, van domašaja spoljnjeg svijeta.
Nije mu bilo teško da se snađe, nije trajalo ni sedmicu dana, saznao je za sve što su znali i oni koji su u bazi dugo.
U Kairu, jugoslovenska vojska i avijacija u njoj, ima svoju bazu i svoga komandanta, ali je sva vojna aktivnost potčinjena engleskim komandantima. Za avijaciju je to i doslovno tako. Ima avione HURIKANE, lovci jednosjedi, na kome će i Vukadin Jelić letjeti uskoro po dolasku.
Ušao je u grupu sa pilotima lovcima, Šivicem i Stojanovićem. Zadaci su im da u niskom letu nadlijeću Sredozemno more i izviđaju kretanje fašističkih brodova i podmornica. Posao je pun rizika, ali koji to vojnički posao u ratu nije takav, zaključio je Vukadin, i kao i svaki mlad čovjek sve više prihvatao rizik kao izazov, i provjeru svojih sposobnosti. Engleski komandanti su visoko uvažavali učinke jugoslovenskih pilota, pa su im davali sve odgovornije i rizičnije zadatke. Vukadin Jelić se u njima snalazio izvanredno, i sve više unosio ličnu inicijativu, tako da je ubrzo taj posao radio i sa visokom dozom volje, jer je stalno imao na umu, ratuje za Kralja i Otadžbinu. Stojanović i Šivic su izvanredni piloti, i posebno dobri drugari, pa Vukadin sa njima provodi i slobodno vrijeme. Novi način života je postao ugodan.
Godile su mu pohvale i rast ugleda među pilotima, koji su uslijedili nakon njegovog zapaženog otkrivanja neprijateljskih pomorskih jedinica. Iz Londona su, u to vrijeme, stigle i dvije još značajnije počasti.
Unapređen je u oficira, čin potporučnika, cilj kome je usmjeravao želje još od završetka škole u Nišu. I ona druga, kojom se nije moglo pohvaliti mnogo oficira, Kralj Petar ga je odlikovao za hrabrost, zlatnom medaljom Miloša Obilića.
Na to će se nadovezati povećanje plate, nova odijela i pravo pristupa i tamo gdje prije nije mogao ući. Na službi u Kairu potpuno je našao smisao života i osjećao se zadovoljnim. Samo da je Ženče uz njega, tako joj piše i iskazuje nadu skorom sastajanju. Ali dogodiće se slučaj koji će sve to poremetiti.
Tip aviona na kojima lete u pustinjskim vrućinama, i pri niskim letovima, pokazuju slabost pregrijavanja. Za eksperiment, pod najnepovoljnijim uslovima leta, određen je Vukadin i Šivec, te još jedan pilot. Nakon vrlo niskog letenja iznad pustinjskog pijeska, motori su se pregrijavali i preko očekivanih visokih temperatura, pa je dato naređenje da se avioni penju. Ubrzo je onaj treći pilot zapomagao, ugasio se motor na njegovom avionu. Jelić i Šivec su mu savjetovali da se prisilno prizemlji, potrbuške na pijesak, a njih dvojica će se isturiti ispred njega i osmatranjem pronaći najpovoljnije mjesto za prizemljenje. Šivec je u namjeri da što bolje vidi teren letio svega stotinjak fita iznad terena, Jelić ga je u jednom trenu upozorio da je previše nisko, da je u velikoj opasnosti i da se izdigne. Šivec je uspio da kaže da se zanio, koriguje se, ide gore, dodao je.
Bilo je prekasno. Dok je onaj treći pilot uspješno slijetao na mjesto koje mu je odabrao kolega, Šivec se zabadao u pijesak. Avion je izgorio i Šivec u njemu. Vukadin je teško podnio smrt kojoj je svjedočio. Naročito mu je bilo teško, kada je, nakon prizemljivanja, vodio spasilačku ekipu na mjesto udesa, i prvi vidio ugljenisano tijelo.
Vukadin Jelić je, kao žena pod bremenom teškim koliko i ona, s naporom nosio sliku ugljenisanog druga sa kojim je radio, jeo za istim stolom i spavao u istoj sobi. I dalje je obavljao zadatke odgovorno, ali više nije bilo u njemu žara kao prije. Kao i u svim prethodnim situacijama kada je zapadao u neprilike, i ovoga puta je slučajnost odradila svoje.
U jednoj drugoj engeskoj bazi, u Johannesburgu, na suprotnoj, južnoj strani Afrike je velika vazduhoplovna škola, za koju se traži istaknut pilot, sa znanjem engleskog jezika, za nastavnika letenja. Vukadin Jelić je bio baš po mjeri personalaca pa je tamo i prekomandovan.
Ako postoji kraj svijeta onda je to jug Afrike, tako je mislio Vukadin Jelić dok je čitao naredbu o prekomandi. I eto, takva je sudbina, mora i tamo: "Gdje svoga nema i gdje brata nije". O tom području je imao predstavu zaostalosti i siromaštva, pa je po dolasku bio iznenađen visokom primjenom tehnike i bogatsvom ljudi po gradovima, dok su domoroci živjeli vrlo siromašno. Iznenađen je prisustvom Jugoslovena. "Bože moj, kuda nas ovaj prokleti rat razasu!". Naročito se obradovao susretu sa potpukovnikom Ikom Milovanovićem. O njemu je znao dosta do rata, bio je pilot visokog ugleda, pa mu je često padao na um, pitajući se da li je živ. I evo, živ je, i prijateljevaće s njim.
Ika je bio komandant Vazduhoplovne Grupe eskadrila u Kraljevu. Kad su Nijemci napali Beograd, pa ta vijest stigla do Kraljeva, a naredbe o priticanju u pomoć Beogradu nije bilo, Ika je samovoljno poveo Grupu i stigao nad napadnuti grad. Na njegovu žalost, kako je govorio, već je bilo kasno. Grupu je prizemljio na beogradski aerodrom, tu ga je susreo Vukadin Jelić i prvi put pričao s njim. Ostao mu je u očima velik, kao jablan na osami dole. U toku rata je postavljen za komandanta jugoslovenskog osoblja razbacanog po Južnoj Africi.
Vukadin Jelić je ostao dvije godine u zvanju nastavnika letenja, i to mu je period života, koji je ocjenjivao kao monoton, kao što i jest, sam po sebi, monoton posao nastavnika. To vrijeme je iskoristio za učenje engleskog jezika, gdje nije postigao mnogo. Činio je to po nužnosti poziva, jer je nastavu držao na engleskom, ali i po ličnoj opredjeljenosti, shvatajući da mu to može biti značajan kapital u budućem životu. Opet u svrhu predavanja, morao je mnogo da čita i uči, a iz toga se rodila navika čitanja i obrazovanja, tako da je mnogo čitao, najprije stručnu literaturu, a kasnije, ono što je imao od ranije u planu, čitao radi svog opšteg obrazovanja. Njegovo svakodnevno društvo su bili, svi od reda, vrlo obrazovani ljudi, sa fakultetima ili akademijama, pa je lako uviđao svoje neznanje, i u tom smislu tražio i čitao knjige, i tako se uspješno približavao, a u dosta slučajeva i prekoračivao znanja kolega sa posla i drugova iz svakodnevnog života.
Potpukovnik Ika Milovanović mu je bio u svemu uzor, široko obrazovan, veoma stručan, ugledan oficir i čovjek, a u društvu jednostavan i zabavan. On će na Vukadina uticati da mijenja mišljenja o mnogim pitanjima, uticaće na konačno formiranje ličnog karaktera. Bilo je pitanja koja nikako nije mogao da prihvati na način kako ih tretira Ika, ili ih je prihvatao sa zakašnjenjem. Za Iku nije bilo svetinja među živima, bili oni ovo ili ono, pa makar to bio i Kralj. Mogao je "normalno" da razgovara sa fašistima, komunistima, švercerima i sa svakim ko hoće da priča s njim. To je za Vukadina neobičnost, jer su ga u petogodišnjem školovanju učili drugačije, i pod strogom prijetnjom zabranjivali kontakte sa neprijateljima Kraljevine. Oko Ika se događala jedna stvar, koju Vukadin Jelić nije mogao da razumije, a pogotovo ne da opravda, o kojoj će kasnije promjeniti mišljenje, a to je preprodaja. Još tada se govorkalo da je Ika zaradio velike novce, da se obogatio švercom.
Sve što je Vukadin znao o razvoju vojnih operacija i političkim kretanjima, saznavao je od Ika. Naročito u početku, nije mu baš mnogo vjerovao, pogotovo kad je bilo riječi o borbama u Jugoslaviji. Po Ikovom kazivanju, u Jugoslaviji, glavne borbe protiv okupatora vode partizani, na čelu sa nekim Titom. Tito, a ne general Mihajlović, a Kralja i ne spominje, ili ga spominje kao nevažnog činioca u tome, čudio se Vukadin, ali nije kontrirao, samo zbog poštovanja prema uglednom kolegi. Kako je vrijeme odmicalo, i kraj rata se nagovještavao, Ikove priče su počeli prepričavati i drugi. Ti drugi su počeli zanemarivati poslove i baviti se nekim sumnjivim radnjama, pribavljati novac, slično Ikovim metodama. Ono što do nedavno nije mogao ni sniti, oko Vukadina je sve više prijatelja i poznanika, Jugoslovena, koji o Kralju govore nedolične riječi, a o maršalu Titu, još i maršal, sve ljepše i ljepše. I onda je za Vukadina uslijedio pravi šok.
Pošto je Drugi Svjetski rat privođen kraju, a Jug Afrike je suviše daleko da bi dopirale jasne vijesti o stanju u Jugoslaviji, tamošnji Jugosloveni su sve intezivnije slušali raznolike radio vijesti, talasa koji su dopirali do njih. Vukadinu je, iz tih vjesti, bilo jednako sve nejasno, ali je nepokolebljivo vjerovao u Kralja i njegovu pobjedu. I onda se, dvanaestog septembra 1944. godine, preko radio Londona oglasio lično on, Kralj Petar Drugi Karađorđević. Vukadin je čuo ono što u njegov um nije moglo da stane:
"Moji Srbi, Hrvati i Slovenci! U ovim sudbonosnim i za Jugoslaviju velikim danima..., pozivam sve Srbe, Hrvate i Slovence, DA SE UJEDINE I PRIĐU NARODNOOSLOBODILAČKOJ VOSCI MARŠALA TITA!
Sa mojim punim znanjem i odobrenjem je Kraljevska Vlada Dr Ivana Šubašića sklopila važan i koristan sporazum sa tom našom naoružanom vojskom, koja je priznata i pozdravljena i od naših velikih saveznika: Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država...
Neka živi naša velika, slobodna i federativna Jugoslavija!" To su riječi Vukadinovog idola, Kralja.
Tito je gazda u Jugoslaviji, pobijedio je, i Kralj savjetuje svojim vojnicima da idu u Jugoslaviju, pod Titovu kapu. Istina je, radio je krčio, pola riječi se nije čulo ili razumjeo, ali je Vukadin Jelić čuo Kraljev glas, a on taj glas i poznaje, što znači da nije podmetnut. Jasno je, Kralj je sve to rekao. Kralj, u kojega je vjerovao kao u svetinju. Razočarenje je ovladalo čitavim njegovim bićem, ovladalo do rastrojstva. A kad ga je prošla početna nesreća, kako sam kaže da je za njega bio Kraljev govor, a morala ga je brzo proći, jer su ga praktične stvari na to natjerale, za tren se oslobodio Kralja i Otadžbine, i počeo da misli samo o sebi.
Prijatelji se razlučuju, oni koji će u Jugoslaviju pod komuniste, i oni koji tamo neće pod cijenu života. Vukadin Jelić neće tamo. A kud će?
Otpušteni su svi Jugosloveni iz vojske, i ostali bez plata.
Oni što će za Jugoslaviju, okupljeni su i dobro organizovani, Englezi im idu na ruku, oni će im obezbijediti i prevoz. Ostali su kao rogovi u vreći. Većina govori da će u Australiju, jer je to jedina zemlja koja ih bezrezervno prima.
Vukadinu Jeliću je teško, on ima ženu, prvo je to na pameti, piše joj, on bi u Ameriku, ali mu američka Ambasada ne da vizu, piše joj to i traži da ona poradi na tome. Ika Milovanović ostaje u Johannesburgu, on ima mnogo novca, on je ovakvo stanje predvidio, on započinje neki veliki biznis, sve što Vukadin Jelić kod njega nije prihvatao, sada prihvata i smatra ga, jedinim od njih, pametnim i snalažljivim čovjekom. Obrazovanje i informacije su kapital, zaključuje Vukadin, a Ika sve to ima, i to nesebično nudi i Vukadinu, sam pred sobom zaključuje, i pita se, gdje će i čime će. Poći će u Kairo, pa će odatle pokušati da dođe do američke vize.
Putujući ka Kairu u vozu je sve više odzvanjao srpski jezik, što je Vukadina iznenađivalo. U njemu je susreo mnogo poznatih ljudi, zbog nekih od njih promijenio je vagon. Tamo je zatekao samo vojsku, svi govore srpski, i svi na kapama imaju crvenu titovu zvijezdu petokraku. Jedini je sa kokardom na kapi. Kad je banuo među njih gledali su ga kao u čudovište. Pozvali su ga da sjedne među njih. Pričali su o svemu i svačemu, oficiri ga pozivali da im se priključi, jer "mladoj" zemlji trebaju školovani ljudi kao što je on. Trebaju im piloti.
U Kairu susretao je takvih vojnika mnogo, i svi su ga nagovarali da pođe u Titovu vojsku. Jednom prilikom ga je pozvao na razgovor neki političar, kako je sam rekao Titov blizak saradnik, i predložio mu da pod posebnim uslovima pređe njima, daće mu veliku platu, stan i sami bog zna šta još. Vjeruje li se tamo u Boga, pitao ga je Vukadin. Pored negativnog odgovora dobio je još i potcjenjivačku grimasu, to je već dovoljno da on tamo ne može, odgovorio je na ponudu. Za Vukadina su komunisti neka posebna sorta ljudi, bezbožnička i otpadnička, sa kojom se nikad ne treba hvatati u kolo. Naravno, nije im tako govorio, ali je na nedvosmislen način odbijao ponude.
Kaća u Americi i Vukadin u Kairu vode žestoke borbe oko pribavljanja vize za SAD. To je neobično teško riješiti, iz razloga što je navala izbjeglica iz krajratne Evrope neobično velika, ali i zbog toga što je vlada SAD prihvatila Titovu Jugoslaviju i negativno se ophodila i prema ljudima koji u nju nisu htjeli da se vrate.
Pobjedila je snažna ljubav Kaće. Ona je pribavila papire, po kojima će Vukadin dobiti vizu čim se pojavi u američkoj ambasadi u Kairu, u koju su papiri poslati.
Vukadin Jelić je samo jednom u životu dobio pasoš, bilo je to u Francuskoj kad je lažno predstavljen kao službenik Ambasade. Kad je s tim pasošom došao u američku ambasadu po vizu, i nakon što je službenik našao pristigle papire iz SAD-a, te pristupio izdavanju vize, uočio je datum trajanja pasoša, po kome je pasoš istekao još lane. Službenik se uljudno izvinuo i odbio da izda vizu. Posavjetovao ga je da izvadi novi pasoš, a na Vukadinovo upozorenje da njegove države više nema, da su tamo komunisti, službenik je i zijevnuo, spavalo mu se, pa potom lijeno i nezainteresovano slegao ramenima i oborio šalterski zasun.
Za Vukadina Jelića je to bila strašna bitka, muku oko vize je tako nazvao, jer nije imao ideju kako da pribavi novi pasoš. Jugoslovenska ambasada je odavno ukinuta, neka Titova kancelarija postoji u Kairu, ali ona još nema pasoše. Ko hoće u Jugoslaviju izdaju im neke propusnice, sa njima putnici nemaju problema na kontrolnim punktovima. I kad bi mu htjeli pomoći, pomoći ne bi bilo, nemaju pasoše.
Kupajući se u noćnim morama rodila se ideja po kojoj će i postupiti. Pasoš je važio do 1944. godine, on je cifru 4 prepravio na 5 i opet se uputio u Ambasadu. Vidjevši da je za šalterom druga osoba uznemirenost je splasnula. Službenik je uzeo pasoš, pogledao ime, našao papire poslate od Kaće, te bez dodatnih pitanja utisnuo pečat za vizu.
Na red je došlo pitanje prevoza do Njujorka. Poratno vrijeme je za putovanje uvijek teško. Preskupo i rijetko. Vukadin Jelić je svoje rješio na način, u koji se još jednom morala uplesti sreća.
Naišao je na mornara, Srbina, koji je bio u sastavu posade trgovačkog broda koji se upravo pripremao da isplovi za Njujork. Poklonivši mu pakovanje od dvanaest flaša piva, sprijateljili su se pijući u baru. Mornar ga je noću vozio dvije milje čamcem do broda, tamo ga potajno uveo i upisao u spisak posade.
U toku putovanja je Vukadin sjedio, a na svim kontrolama, a kontrola je bilo, legitimisan je i propuštan kao član posade.