Ona tri dana Vukadinovog boravka u Cincinnatiju, prije tri godine, kao da za njega nisu postojala, kad se misli na viđeno i zapamćeno o gradu. Pamti ljubavni žar, svadbu i Kaćine roditelje. Ovim dolaskom, kao da su se ponovila ondašnja tri dana, vatra od ljubavi i prisustvo njenih roditelja. U trogodišnjem sjećanju je nosio sve najljepše o njima, dobri i marljivi ljudi, Dušan i Darinka Jesić, sa izraženim simpatijama prema njemu, i uzvišenom ljubavlju prema jedinici. I u ovom kratkom boravku je na tome stanovištu. Od saznanja da nema vraćanja u Otadžbinu do dolaska u Cincinnati, Vukadin je imao dovoljno mjeseci da planira nastavak života, koji će se odvijati u SAD. On je, naravno, u cijelosti usaglašen sa suprugom Kaćom, najprije putem pisama, a ovdje dugačkim noćnim dogovaranjima. Ona radi u velikoj i perspektivnoj kompaniji AIR FAIR, ima dobro radno mjesto i dobru platu, pa su odlučili da tu i ostane. Vukadin će naći neki posao, pa će njih dvoje, sa dvije plate, moći da žive nadprosječno, i u američkim relacijama, što je za početak veoma dobro. Stanovaće sa njenim roditeljima, a kad se i on zaposli, unajmiće apartman i odvojiti se.
Desetak dana je proveo u prikupljanju neizbježnih papira, evidencioni socijalni broj, koji u SAD znači temelj mnogim aktivnostima, zatim ličnu kartu, dozvolu za rad i vozačku dozvolu. Usput je tražio i posao, ali više stidljivo, moglo bi se reći usputno.
Od dana dobivanja personalnih papira, pa dok god bude u Americi, Vukadin Vuco Vule Jelić će se pisati Vule Yelich, a Amerikanci će to razumjeti na različite načine. On će se prvih mjeseci sa zadrškom odazivati na nova imena, a neki put neće nikako, zavisno od toga kojega je porijekla službenik koji ga proziva. Biće Vjul, Vul, Val..., Đelik, Đilič, Jilič... Njegovo rođeno ime i prezime, na ježevački način, izgovaraće samo starokrajski ljudi, što znači, ova promjena nije tek tako, bolna je, ali i neizbježna. Ni ime se ne može zadržati!? Baveći se državnom administracijom, i izgovarajući svoje ime i sebi na smiješan način, Vule se svaki put vraćao na početno pitanje: "Ko sam i kome pripadam? Nisam ni Srbin ni Amerikanac". Ni Kaći, u dokumentima, ne piše kako je zove on, nije ni Kaća ni Jesić, ona je po rođenju Kacha Jesich. I Dušan je Dusan... I to su pitanja koja se moraju usvojiti kao takva. I za to je nužno vrijeme.
Vule Yelich je u prednosti u odnosu na većinu ljudi iz Starog kraja. Fizički je u izvanrednoj kondiciji, u idealnim godinama života, zna se sporazumijevati na engleskom jeziku, obrazovan je, iskusan je, i što je u Americi od posebnog značaja, ima prijatelje koji su voljni da mu pomognu. Imajući sve to na umu, i on i Kacha, uvjereni su da će on ubrzo doći do posla, nekog, jer shvataju, možda u početku i neće moći naći posao adekvatan njegovim sposobnostima, ali oko jednostavnih poslova neće biti prepreka.
Međutim, nije tako, on ne može da dobije ni najjednostavniji posao. Onda se u to, punom snagom, uključila i Kacha. Ni ona nije napravila pomak. Bilo je to prvo Vulovo razočaranje, ali i poticaj da razmišlja na nov način o životu u SAD, Americi, kako ovdje nazivaju ovu državu. Počeo je novim očima da posmatra ljude oko sebe i prilike u kojima žive. Do sada je mislio da je Amerika obećana zemlja, da samo u nju treba doći i odvrnuti slavinu
Prvih dana je zet Vule dosta vremena proveo u društvu tasta i tašte, Dusana i Darinke Jesich, upoznavao se s njima. Dopali su mu se na nov način. Dusan je smiren čovjek, razborit i dobre duše. Za kćerku je veoma vezan, pa je otprve zavolio i njenog supruga, i prihvatio ga kao dobrodošlog člana domaćinstva. Tast je imao bremenit život, i on je došao u Ameriku na "neviđeno", i iskusio sve nedaće, koje su nužno pratile useljenike bez novca, kvalifikacije i znanja engleskog jezika. Došao je, a supruga, koja je ostala u Kikindi u bremenitom stanju, sa Kachom, doputovaće kad se ovdje snađe on. I došla je, sa stomakom do zuba, kako zna da kaže Darinka. Nadničio je, mijenjao poslove, sada radi u mjesnom hotelu. Stasit je i zdrav čovjek, mudar je, radan je i štedljiv, i naročito je vezan za porodicu, kćerku i suprugu.
Darinka je tipična starokrajska supruga i majka. Premnogo je u njoj ljubavi prema djetetu i suprugu, i ovisnosti. Osluškuje njihove želje i mišljenja, da bi im udovoljila što prije. Svoje želje i život, od sveg srca, potčinjava njihovim. Zeta doživljava kao najrođenijeg, i čini napore da udovolji i njemu. Vješta je u svim poslovima domaćice, lijepo šije na mašini, pa kao kućnu radinost radi za mjesne modne kuće, i doprinosi uvećanju kućnog budžeta.
Zet se u porodici Jesicha osjeća udobno, kao svoj među svojima. Međutim, a tako misli i Kacha, njihova je prirodna dužnost da se izdvoje i drugačije organizuju život. Ovakva odluka je morala da uslijedi, jer Jesichi nemaju svoj dom, žive u iznajmljenom stanu.
Vule je upoznao i sprijateljio se sa svim prijateljima Jesicha, i prijateljima njihovih prijatelja. Većina ih živi skromno, bez jasne vizije o boljem sutra. Tek rijetki su se snašli i žive "amerikanski". Na okupu su i mnogo vremena troše u jalovim pričama, uglavnom o onome što se događa ili se dogodilo u Starom kraju, pri tom se dosta prepiru i svađaju, jedni su da se treba poštovati i podupirati Nova Jugoslavija, iako je komunistička i nije po njihovoj mjeri, ali ne mogu biti dvije države, što je tu je, a drugi su krajnje uporni u negiranju stvarnosti, oni ne priznaju komunističku tvorevinu, i oni će učiniti sve da se obori tamošnji režim, i na presto vrati Mladi Kralj Petar Karađorđević.
Vule je sebi razjasnio to pitanje još u Africi. U ovdašnjim raspredanjima ponekad i kaže svoje mišljenje, ali poslije toga svaki put zaključi, volio bi da nije rekao ništa, jer se neko obavezno naljutio zbog onoga šta je rekao. On je za kraljevinu, on se jednom u to zakleo i takav će ostati. Bio je kraljev vojnik, nije bio četnik, nije četništvom opterećen, a to jesu gotovo svi ovdašnji Srbi iz antikomunističkog tabora. Vule je vidio, opet u Africi, a ovdje to još i potvrdio da engleska i američka politika pomažu Titov režim, potpuno mu je jasno, četnički pokret je na terenu izgubio bitku, izgubio je i na međunarodnom političkom planu, pa on više nema praktične šanse da zbaci uspostavljeni režim u Jugoslaviji, i da su svi pokušaji na tome planu bez izgleda. Žao mu je ljudi koji drugačije misle i iscrpljuju se u ništavilu ideja. Zbog toga se ponekad zaboravi i otvoreno kaže svoje mišljenje, a kad uslijede žestoke reakcije i prijetnje, pa i optužbe da je i on komunista, upita se što mu treba da o tome priča. Ali i ne može da ne priča, jer svaki dan je sa tim ljudima, druži se, dijeli radost i tugu, a oni ne prestaju da govore o Jugoslaviji, pa kako da svaki put ostane zatvorenih usta. Među tim ljudima je, a da toga do kraja i nisu svjesni, započeo oštar proces rascjepa, podjele do neprijateljstva, koji će trajati desetljećima, pa obadva centra okupljanja hoće da znaju, izričito zahtijevaju, da Vule Yelich kaže čiji je. A on nije ničiji, htio bi to da im kaže, ali je svaki put neshvaćen, a i ne može biti shvaćen od ljudi kod kojih postoje samo pojmovi "naš" i "njihov". Komuniste ne voli, ali su oni realnost, oni imaju vlast, i kako on procjenjuje situaciju vladaće dugo. On tu ništa ne može da promijeni, a rado bi mijenjao, ipak zbog toga neće na iluzije da troši energiju. Riječ iluzija do bjesnila dovodi one koji su za pokret Draže Mihajlovića i duboko su uvjereni da će on da pobijedi, tvrdeći da iza njega stoji sva politika Zapada, prije svega Amerika, Engleska i Francuska.
Vule nije nikada naročito volio da razmišlja o politici, a naročito ne da vatreno raspravlja o njoj, a ovdje svi poznanici pričaju samo o njoj, i svi nepomirljivo staju na svoju stranu, i svi se svađaju, a nisu rijetki ni fizički obračuni. Kad je to spoznao u punoj mjeri stanja, na neki način se razočarao u takav srpski mentalitet, kako je jednom rekao. Donio je čvrstu odluku da se izmakne od toga koliko god bude mogao. U tom pravcu ga je poticao i tast Dusan, mada se sam toga nije mogao da oslobodi. Kachu ta pitanja nisu zanimala, za nju su to gluposti, to nisu njeni problemi, ona je samo Amerikanka srpskog porijekla, i nije njeno da utrunjuje u poslove države u kojoj ne živi. Ona voli zemlju svojih predaka, ali zemlja nisu režimi, neka režime prave ljudi koji žive u njoj, sebi i po sebi. Kako su ova pitanja bila nužno prisutna u svakodnevnom životu Kache i Vula, bilo je važno da njih dvoje imaju iste stavove oko toga. Imaju ih.
Vule ni na koji način nije mogao da dođe do zaposlijenja. Pokušao je i ono što Kacha nikako nije prihvatala, da se zaposli kao pilot. Živjela je u strahu od te mogućnosti, piloti mnogo ginu, govorila je i istinski se bojala. Ni tamo nije uspio. Onda mu je tast Dusan našao da pere sudove kod jednog svog prijatelja u restoranu. Pristao je.
Perući sudove Vule Yelich je često zagledao ruke i nalazio da više liče na tuđe. Bolesno crvene boje, natekle i izranjavanje od vrele vode, deterdženata i oštrih predmeta, bole i zazivaju neugodne pomisli. Naročito se to ponavlja pri kraju rada, u kasnim večernjim satima, kad ga umor savlada i omrzne život. Iako nije mislio da je posao koji radi "njegov" posao, on mu je prilazio veoma odgovorno, i predano radio. Dok je zaposlen u restoranu radiće pošteno, govorio je Kachi, nakon što bi joj se izjadao, a jadao se svako veče.
—Kako ide posao?, zete Vule —jedno veče će ga zapitati tast Dusan, nakon što su obojica kasno došli kući, u isto vrijeme i jednako umorni.
—Teško! —sa gorčinom u grlu i jedom u duši odvalio je zet Vule.
—Nije to ništa, samo naprijed, svi smo počeli tako —Dusan je govorio ne unoseći se previše u to što govori.
—Ne znam! A i nije neki novac —Moglo bi se reći da je ljutito uzvratio Vule.
—Da, teško je, moj Vule —Dusan je shvatio Vulovu bezvoljnost i podržao je.
—Da perem sudove?! Ni rentu od toga ne bih mogao da plaćam.
—Biće dobro, moj Vule. Naspi nam po jedno piće —kaza tast i ode da pere ruke.
Do duboko u noć, tast i zet ostali su uz čašicu i ozbiljan i smiren razgovor. Dusan Jesich je u Americi već tri decenije. Prošao je zetove muke, prošao je i one kroz koje će zet još da prođe, a osjetivši da je Vule dopao one prve doseljeničke krize, našao je za potrebno da mu pomogne, razgovorom uz piće.
—Nisam vjerovao da je ovako teško u Americi —otpočeo je Vule, nakon prvog odobrovoljavanja koje stvara alkohol.
—Teško je, ali Amerika je ogromna zemlja, u njoj za svakog ima mjesta. Ali treba i vremena. Treba raditi, bilo što u početku, ali i učiti engleski jezik —otpočeo je Dusan sa savjetima.
—Nema posla! —pobuni se Vule.
—Ima posla. Ali, mladi ljudi, pa i ti, htjeli bi odmah da se obogate. To ne ide. Samo vrijeme, rad i jezik —uporan je Dusan.
—Mlad sam, obrazovan, znam nešto i jezika, pa ipak ne ide —objašnjava Vule i dodaje —Kacha radi, pomažete nam vi, ne plaćamo rentu, pitam se kako bi da nema toga. Ovih dana sam mnogo razmišljao o našim ljudima, doseljenicima, koje susrećem stalno, i vidim da su mnogi siromašni, razmišljam i o onim prvim, kako je tek bilo njima, sami, nepismeni, bez jezika i poznanika.
—Poznavao sam sve naše ljude na ovim prostorima. Naslušao sam se mnogih priča i tragedija. Život im je bio gori nego tamo odakle su dolazili. Tamo su bar imali s kim da pričaju. Žalili su mi se —razgalio se i tast Dusan i ušao u fazu raspoloženja kad voli da prepričava iskustva iz života bogatog događajima.
—Zbilja, kada su Srbi počeli da dolaze u Ameriku? —znatičeljno će Vule.
—Ne zna se —kaza Dusan, zamisli se, pa nastavi —Govorili su mi za nekoga Jovana Miškovića iz 1740. godine, ali je doseljavanje bilo ipak kasnije. U Filadelfiji, Pensilvanija, živio je 1815. godine srpski doseljenik Đorđe Šagić, kasnije Georg Fisher. Prema pisanju ovdašnjih naših novina, Prva imigracija je iz perioda 1815-1880 godine. Druga ili Nova iz 1880-1914 godine, ona je najveća. Treća iz 1918-1941 godine. Četvrta iza 1945. Prva i Nova imigracija su stizali u Nju Orleans, deltu Misisipija, Kaliforniju, Nevadu i Arizonu. Živili su očajničkim životima, grupisali se po srezovima iz kojih su dolazili, između grupa su slabo komunicirali, kasnije će praviti neke zametke potpornih i kulturnih udruženja, i razvijati neku čudnu borbu za prestiž po pokrajinskim isključivostima, iz kojih će se rađati svađe i mržnje. Izdvajao se poneki pojedinac i počinjeo da snaži i penje. U pravilu su to postizavali preko leđa svojih iz grupe, i završavali kao njihove vođe i zaštitnici.
Premnogo je doseljenika bilo nesretno, zbog nostalgije za starim krajem i porodicom, a dosta ih je tamo ostavilo ženu i djecu, i došlo ovdje da zaradi i vrati se. Malo ih se vraćalo, nisu imali ušteđevine da plate put, a i oni što su imali toliko, stid ih je bilo da dođu praznih džepova, jer je mišljenje o "Amerikancima" tamo sasvim uveličano.
Sa Amerikancima gotovo nisu imali kontakte, nisu znali ni po stotinjak engleskih rječi. Spavali su po vagonima i barakama gradilišta, često na smjenu u jednom krevetu po dvojica i trojica. Radili su i po šesnaest časova na dan, poslove opasne po život. Mnogi su se osakatili i usmrtili. Sve to za premalo dolara na osami pustinja i rudnika: "Manje susrećem ljudi nego u našem malom selu", pisao je jedan od mojih prijatelja u Stari kraj. "Svaki iseljenik je kamen ili gruda Otadžbine, ali ga vrijeme melje u pijesak i prašinu međunarodnu. Svaki iseljenik je lična tuga".
Većina njih je stizala nelegalno, pa su desetinama godina živjeli potajno, bez dokumenata i bilo kakvog uklapanja u građansko društvo. Bili su vjernici, "u duši su sa sobom ponijeli Crkvu", "malo su znali vjeru, ali su joj bili iskreno odani".
—A drugi, Hrvati, Italijani..., Rusi? —prekinu ga Vule.
—Takvo stanje je bilo i sa pravoslavnim imigrantima drugih naroda —nastavio je Dusan —pa su se nalazili i pokušavali zajednički rješavati nedostatak svojih crkava i sveštenika. Obrede su vršili u iznajmljenim kućama i crkvama drugih religija. Zna se da su 1841. godine Grci, Srbi i Sirijci formirali grčku parohiju u Nju Orleansu, onda u San Francisku grčko-rusku-slovensku parohiju i tako redom. Rusi i Grci su bili bolje organizovani, pa i Sirijci, Srbi su se obraćali njihovim sveštenicima, posjećivali njihove hramove, a posebno ruske zbog bliskosti jezika. Rusi su prvi dobili episkopa, aleutskog i aljaskog, a Srbi nisu imali ni sveštenika za dugo. Prvi put se spominje 1888. godina, kao vrijeme učešća nekog Srbina u bogosluženju. U San Francisku je liturgiju služio ruski episkop aleutski i aljaski Vladimir, a: "Srbin Gopčević pojao je pričasni stih, engleski".
—Baš danas, neki gosti su govorili, u restoranu, prepirali su se oko nekoga Gopčevića —opet ga je prekinuo Vule.
—Taj Gopčević —kaza Dusan, pogleda u plafon, to čini svaki put kad treba da se prisjeti događaja iz prošlosti. Nastavio je —u ime Trojnog odbora pravoslavnih Grka, Rusa i Srba, pisao je patrijarhu srpskom Georgiju u Karlovce: "Svjatjejši Patrijarše, naše stanje je žalosno. Narod umire bez ispovjesti, bez svetog pričešća i bez svetog krsta, a tijelo se polaže bez opijela, djeca se krste u tuđe vjere, a vjenčanje se vrši po putu Suda, nije li grozno i žalosno. Milostivi Vladiko, ukroti svoje stado i izvrši volju vapijućeg... Vaš Sveti Blagoslov", za jednog sveštenika, kojega će plaćati vjernici.
U to vrijeme je i u Starom kraju mučno stanje srpske crkve, podijeljena je po državama u samostalne mitropolije. Mitropolita Srbije u Beogradu aminuje Kralj, bosanskog i karlovačkog mitropolita postavlja bečki car, a crnogorskog tamošnji gospodar. Do patriharha srpskog u Karlovcima drži malo ko, jer nije nadležan mitroplitima, i nije biran od njih. To je znatno zbunjivalo srpske vjernike u Americi, pa kad su se obraćali Crkvi, obično su se obraćali mitropoliji iz koje su došli. Mitropolit Srbije Mihailo se prvi odazivao na učestale molbe, i 1891. godine ovamo šalje prvog srpskog sveštenika, arhimandrita Firmilijana Dražića. Zauzeo je mjesto parohijskog sveštenika u Čikagu i vršio bogosluženje u privatnoj kući.
Radilo se o veoma obrazovanom čovjeku, sa dva fakulteta, iz Atine i Praga, profesoru i rektoru Bogoslovije, administratoru vranjske eparhije, ličnim učiteljem kraljevića Aleksandra Obrenovića, a neposredno prije dolaska ponuđen mu je i položaj mitropolita, ali ga nije prihvatio. U Čikagu je zatekao razjedinjene vjernike, na vrlo niskom stepenu razmišljanja, pa i nije se moglo očekivati da može ostati duže. Vrlo brzo se vratio i kasnije postao mitropolit Skopske eparhije.
—Bilo je, valjda, i školovanih ljudi —opet će da zapita Vule.
—Nedostatak učenih i iskusnih vjeroučitelja bio je izražen. —kaza Dusan, opet se zagleda u plafon, zaćuta i domalo nastavi —Istina, iz Starog kraja su stizali neki ljudi i predstavljali se kao sveštenici, među njima najviše neukih ljudi, ali i probisvjeta i ljudi nedorečenog morala. Vjernici su shvatali da bez sposobnih sveštenika neće moći opstati, pa su sve upornije molili starokrajske mitropolite da pomognu slanjem sposobnih i provjerenih vjeroučitelja. Kako iz Starog kraja nije bilo pomoći, a vjernici su baš tada pristizali u najvećem broju, onda je obraćanje ruskom episkopu dobilo na učestalosti, a on je, u svim prilikama, krajnje bratski, priskakao u pomoć. Vremenom je postala praksa da se ruski vladika doživljava kao svoj. Kad je već ruska crkva potpuno kontrolisala srpske vjernike, onda je razumljivo što je i formirala Srpsku duhovnu misiju u Americi, ali u okviru ruske patrijaršije. Za prvog starješinu postavljen je jeromonah Sevastijan, svjetovno Jovan Dabović, rođen u San Francisku 1863. godine, od roditelja doseljenih iz Boke Kotorske. Ovim činom nastaje novo poglavlje u istoriji Srba u Americi.
—Taj Dabović se stalno spominje —Vule se prisjeti da i njega spominju po kafanama.
—Upoznao sam ga i napričao s njim. —kaza Dusan i opet glavu zabaci. Nastavio je —Jovan Dabović je gimnaziju i duhovnu školu završio u Petrogradu i Kijevu, potom, u okviru ruske crkve, radio kao misionar u Kaliforniji i državi Washington, pa kratko na parohiji Mineapolosu. U Kaliforniji, u Jecksonu, se 1893. godine osniva Srpska crkvena opština, u koju dolazi Sevastijan Dabović, i ubrzo dobiva dozvolu za gradnju prve srpske crkve u Americi. Temelje osvještava ruski episkop Nikolaj i poklanja crkvena zvona. Podizanje Crkve pomažu Srbi, Amerikanci, a znatnu pomoć je učinio i Slovenac katolik Krist Marelj. Dvije godine kasnije, Sevastijan je dodijeljen katedrali ruske crkve u San Francisku, ali i dalje vodi brigu o srpskoj parohiji u Jecksonu. Obraća se mitropolitu Srbije Mihailu da ga primi pod svoju duhovnu upravu, ali: "Da ja i ne prestanem biti građanin ove zemlje, u kojoj sam se rodio".
Ovo pokazuje koliko smo tek mi vjernici bili zbunjeni ruskom jurizdikcijom, kad status svoj ne može da objasni ni jeromonah Sevastijan. On dalje pita mitropolita Srbije, može li mu ruski episkop zabraniti činodejstvo, ima li oko toga kakva kanonska smetnja, i bi li on, mitropolit Srbije, mogao potkrijepiti pravoslavne Srbe u Americi... Mitropolit Srbije je odgovorio: Srbija i Amerika nemaju ugovor oko tog pitanja, pa da nije nadležan za izagranične Srbe, a jest nadležan ruski vladika Nikolaj i može zabraniti Srbima u Americi činodejstvo, te da ruska crkva ulaže u duhovni život pravoslavnih Srba u Americi i nadležna je. Dalje piše, da mu se obratio i nadležni ruski episkop Nikolaj, i on mu je, takođe, predložio, da preuzme srpske vjernike u Americi, crkve i škole, ali je mitropolit Srbije odgovorio, neka ostaju pod ruskom jurizdikcijom, jer on nema sredstava za to.
Slično su odgovarali i drugi srpski jerarsi, tako da je srpsko sveštenstvo zbunjeno ponašanjem starokrajske srpske crkve, a vjernici vjeruju da je to samo neka politička igra, ne priznaju da potpadaju pod rusku crkvu, i tako se ponašaju. Sveštenstvo, ne samo da je zbunjeno, već među njima dolazi do podjele oko tog pitanja. Slijede molbe patrijarhu srpskom Georgiju:"Mi Srbi iz grada Čikaga kupili smo kuću sa tri kata i zemljište za crkvu, osnovali smo Srpsku Pravoslavnu Opštinu. Paroh nam je Sevastijan Dabović kaluđer, Srbin ove države, i završio je bogosloviju u Moskvi, i tvrdi da je nadziratelj svake srpske pravoslavne opštine u SAD. To je sve što mi o njemu znamo. Otac Dabović tvrdi da mi spadamo zakonito pod rusku konzistoriju, i da se ne možemo priključiti srpskoj patrijaršiji, te da nam našeg paroha može potvrditi samo ruska konzistorija iz San Franciska. Tražimo obavijest, jesmo li vaši ili njihovi". Patrijarh Georgije odgovara da je u svemu u pravu Sevastijan, ali da oni, ipak, pišu srpskim jerarsima i traže pomoć... Patrijarhu pišu i drugi, traže sveštenika, "jer je ovdašnja srpska misija, skroz i skroz rusofilska filijala..."
U takvo bunilo među srpskim vjernicima i vjeroučiteljima, ruski sinod dovodi za episkopa sjevernoameričkog Tihona, koji pokriva Ameriku, Kanadu i Aljasku, a u nadležnosti su mu pravoslavni vjernici Rusi, Srbi, Grci, Arapi, Kreolci, Aleuti, Indijanci i Eskimi. Od 1898-1907, koliko je bio Tihon, podjednako je vodio pastirsku brigu o svim vjernicima, i njegov je prijedlog da ruski sinod donese odluku o formiranju vikarijata aljeskog, pa sirijskog, onda srpsku duhovnu misiju sa šefom igumanom Sevastijanom Dabovićem. Tihon je želio da to bude vikarni episkop, pa je Sevastijanu dao u zadatak da pribavi pismenu saglasnost srpskih arhijereja. 1905. godine Sevastijan piše patrijarhu srpskom Georgiju Brankoviću, i traži potporu, piše i mitropolitima karlovačkom, srbije i crnogorskom. Tu počinje Sebastijanovo posrtanje po iskrenom ali bodljikavom putu. Ali ne samo njegovo, već i cijele srpske migracije u Americi. Odgovora nije bilo dvije-tri godine.
Tek 1908. godine stiže odgovor svetog arhijerejskog sinoda karlovačke mitropolije: "Kako ovaj predmet ne spada u pravni krug rada ovoga Arhijerejskog sinoda, to, ovaj predmet, kao bespredmetan u spise staviti". Mitropolit Srbije Dimitrije je Saboru predočio molbu, ali se čekalo i pismo ruskog arhijereja Platona iz Amerike. Platonovo pismo nikad nije stiglo u Beograd.
—Ima li koliko srpskih crkava, u Americi? — Vule je već potpuno opušten, i tastovo kazivanje ga zanima sve više.
—U to vrijeme već ima dvadesetak vjeroučitelja među Srbima u Americi, i toliko formiranih srpskih crkveno školskih opština. —kaza Dusan i opet se zagleda u plafon —Sveštenici znaju za vrzino kolo oko nadležnosti, ali i oni površno, a mi, vjernici, to uopšte ne shvatamo, ali prihvatamo samo nadležnost Crkve iz Starog kraja. Slijedi organizovanje prve srpske narodno-crkvene konvencije, sabora, sa ciljem dogovora o unutrašnjem uređenju, kojoj autokefalnoj pravoslavnoj srpskoj crkvi pripasti i pod kojeg Arhipastira. Prije Sabora trebalo je pribaviti pismenu saglasnost srpskih jerarha, pa se svim srpskim jerarsima piše takvo pismo. Sevastijan je, zaista, bio jedini Srbin koji je prilike razumijevao do kraja. On ih je objašnjavao prosto, ovako:
Ruska starokrajska crkva prihvata srpske vjernike i nadležna je. Srpska starokrajska crkva neće da se miješa u ta pitanja, materijalno je nemoćna, a i nije nadležna. Srbi u Americi hoće svoju starokrajsku crkvu i smatraju je jedino nadležnom. —Dusan zaćuta, poboja se da je zeta zamorio pričom, zbog toga ga probode pogledom.
—Da, da, mi smo neorganizovan narod —kaza Vule, koji je sa vidnom pažnjom saslušao tasta. I on se zamisli, pa kao da oponaša tasta, i on se zagleda u plafon, i domalo nastavi —Da, naši ljudi su, ovdje, od početka neorganizovani. Vidi se to i sada na njima, raštrkani i izgubljeni.
—Upravo tako —saglasi se tast i pojasni —Srbi su mal narod, i još neorganizovan. I u Starom kraju i ovdje. Naročito to ispašta pojedinac ovdje, u emigraciji. Pojedinci iz drugih naroda, i bez znanja engleskog jezika, prolazili su i prolaze bezbolnije. Čim ih se pojavi grupica, stvaraju svoje kolonije, udruženja, crkvene opštine, njeguju folklor i običaje, i ispomažu se. Naši i kad stanu na noge, ne ispomažu sabraću. Ima izuzetaka, kao što je Žarko Stain, i zbog toga njega treba poštovati.
—Dobar je čovjek —požuri da se saglasi Vule.
—Vidio sam ga, hvali te —i Dusan požuri da doda.
—Zar ima ovoliko sati? —iznenadi se Vule, te prvi ustade i pođe da se sprema za spavanje.
Vule je, nakon ovoga razgovora, dugo razmišljao o njegovom sadržaju. Jasno je vidio i sebe u koloni imigranata. Na začelju je. Dug je put koji mu predstoji, u prokrčivanju naprijed, to su misli kojim se bavio uz usnulu Kachu. Vrijeme, rad i učenje engleskog jezika, to je jedini put, ima tast pravo, zaključio je i predao se snu.
Jednog dana je Žarko Stain pozvao Vula u ofis. On je to praktikovao samo kad je trebao da naruži koga od osoblja. Da li i njega poziva iz istog razloga, upitao se Vule, odazivajući se.
—Pratim te od početka —čim su se rukovali i Vule sjeo, otpočeo je gazda Žarko Stain i nastavio —Tvoje sposobnosti su znatno više od pranja sudova.
—Hvala ti, gospodine Žarko —zadovoljan što je to tema neočekivanog razgovora, a ne kakav ukor, vidno ushićen uzvratio je Vule.
—Ti bi mogao da vodiš biznis —opet je iznenadio gazda.
—Vjeruješ u to? —Vule je to rekao upitno, tek da dobije na vremenu.
—Uvjeren sam i predlažem. Otkupi pola biznisa, ovoga restorana, i preuzmi potpuno njegovo vođenje —Gazda se potpuno izjasnio.
—Nisam razmišljao o toj mogućnosti —kaza Vule pa se zamisli. Ne dvoumi "da" ili "ne", razmišlja o mišljenju Kache sa kojim će se suočiti čim ode od gazde Staina.
—Pola biznisa je dvije hiljade dolara, razmisli do sutra —kaza gazda pretpostavljajući da predstoji usaglašavanje sa suprugom.
—Dobro! Onda, vidimo se sutra —kaza Vule, ustade, pruži ruku u pozdrav i krenu u pravcu ofisa, ka Kachi.
Veče i noć su za važne dogovore u bračnom životu. A prvo ulaganje u biznis je veoma značajna odluka koju treba zaviriti sa svih strana. Ona opredjeljuje životne pravce. Ono što on treba sutra da saopšti biznismenu Žarku Stainu, praktično znači, hoće li da rizikuju dvije hiljade dolara. Za njih to nisu mali novci. U svakom biznisu se novac može oploditi, zato se i ulaže, ali se može i izgubiti. Ozbiljno su uzeli u razmatranje stanje i mogućnosti ponuđenog restorana. Kacha oko tih vrsta poslova nema iskustvo, a on ima tih nekoliko sedmica, pa su i procjene stanja praktično njegove. Vule je iznosio činjenice; četrdesetak stolica, cjenovnik i broj gostiju, te došao do prometa, onda je njemu suprotstavio troškove, i u svim varijantama je ostajala ne mala razlika, profit. I pored jasne profitabilnosti, u Vulu je jača želja da postane biznismen, gazda, a restoran je prvi izazov, kome ne može da odoli. On se opredijelio "za", Kacha je rekla da ne zna šta je pametno, ali eto, ako je on siguran u sebe ona će ga podržavati.
Podržati je prava riječ, jer se radi i o njenoj teško stečenoj ušteđevini. Na sto su iznijeli novac koji imaju, onda su ga brojili i odlagali u gomilicama, i on i ona, radi kontrole, i izbrojili devet hiljada dolara. Malo više od polovine je Kachino. Već su od početne ušteđevine potrošili pet stotina dolara, nepotrebno, saglasili su se i još jednom se upitali, da li im je večerašnja odluka dobra. Opet su dugo govorili o "da" i "ne", jer se pojavilo još jedno zahvatanje iz ušteđevine, ako će on preuzeti restoran mora imati automobil, to je novih pet stotina dolara, ocijenili su, za toliko se može kupiti polovan automobil u dobrom stanju.
Za desetak dana je Vulov plan došao u zamišljeni zamah. Napravio je malu reorganizaciju stolova, od zatečenih pet zaposlijenih žena ostavio je četiri, i njih ispremještao, zaveo je više discipline i štednje, kupio je automobil PACARD sa kojim ide u nabavke ali i pred Kachin ofis. Sve u svemu, kako je govorio supruzi, imaju dobar biznis. Na red je došlo i odvajanje od tasta, mada im je kod njih lijepo sa nestrpljenjem su čekali da se odvoje, imaju potrebu da su sami, hoće da se mogu raskomotiti, da se mogu milovati kad za to imaju potrebu, a ne kao sada samo kad roditelji nisu u kući. Našli su apartman i ostvarili i tu želju.
Lijepo im je na nov način. Ništa za dvoje mladih ljudi ne može biti tako lijepo kao vrela zaljubljenost koju prati i poslovna sreća. Kacha i Vule imaju baš takvo stanje, neizmjerno se vole, više nego iko na svijetu, tako misle, niko im ni na koji način ne ometa ljubav, imaju i solidnu ušteđevinu, a evo imaju i biznis, sve to samo sanjaju drugi mladi parovi oko njih, pa kako da ne budu sretni. Oni to jesu, i oni to pokazuju na svaki način i na svakom mjestu.
Roditelji imaju neku vrstu tananih osjetila kojima, na neizražajan način, stalno bdiju nad svojim čedima. U samom začetku prepoznaju nevolje svoje djece, doživljavaju ih koliko i ona, a ako se nevolje izrode u patnje onda pate i više od njenih nosilaca, djece. Jednako je i sa srećom. Ta osjećanja su osobito razvijena prema jedinicama, kao što je u slučaju Kache i njenih roditelja. Samo dobra djeca uočavaju tananost roditeljskih osjećanja i čine napor da svoje radosti čim prije iznesu pred njih, a nevolje zadrže što dalje. Ljepotu bračnog stanja koju imaju Kacha i Vule njeni roditelji prepoznaju, ali je i svakog dana provjeravaju, ocjena se ne mijenja, djeca su im hvala Bogu sretna, kako se usaglašavaju svaki dan. O roditeljskoj sreći govore i Yelichi, ali govore i o jednoj drugoj sreći koja još nije moguća.
I Vule ima divne roditelje, majku Smilju sa najtananijim osjećanjima u ljudskoj vrsti, i oca Ljuba koji je svoja osjećanja uvijao u neprozirnu oblandu ponosne muškosti, ali kroz koju je mali Vuco u više prilika i neprilika uspijevao da pronikne i on zna koliko je u ocu Ljubu snažno očinstvo. Često razmišlja o roditeljima, o rodbini i seljanima. Razmišljao je svih ovih ratnih godina, ali do njega još nisu stigle vijesti o njima, zbog toga je tužan, pita se da li su živi roditelji, braća, rodbina i komšije. Posebno je slab prema majci Smilji, svaka pomisao na nju izazove suzenje u očima. I u ovim prilikama sreće, govori Kachi, kad bi mogao nemoguće doveo bi majku u Cincinnati, doveo bi je da bar jednom u svom napaćenom životu, odživi i koji mjesec sreće. Kachu neizmjerno ožalošćuju drhtave riječi i očna vlaga u duši svoje ljubavi, Vula, pa bi ona još više nego bi to on, više da usreći njega, kad bi i ona mogla nemoguće, tu plemenitu i od rada napaćenu majku, svoju svekrvu, donijela u naručju i nježno je spustila u fotelju, tu pored svoga i njenoga Vula.
Pitanja o njegovima, i eventualno dolaženje u Ameriku, svaki put se završavalo riječima, tamo, u Starom kraju, režim je goleme izolovanosti, tamo se teško može otići, a otuda doći je i neizvodljivo. Vule ima provjereno saznanje, njemu tamo nema mjesta, on je za komunistički režim izdajnik, četnik, a četnici su se borili na strani okupatora, protiv svoga naroda, tako govori tamošnja vlast. Vule je činio sve za svoj narod, život isprsio na nebo iznad Beograda, bio u ropstvu kod okupatora zbog toga, pobjegao iz njega, i opet se borio protiv okupatora, ali "istoriju pišu pobijednici", i optužbe sastavljaju i presuđuju njihovi ljudi. Vule Yelich je patriota, i ne prizna nikome da je veći od njega, povjeravao se Kachi i tastu Dusanu, a to što mu novi režim ne dozvoljava da bude to što jest, to je drugo pitanje, kao i to što i on ne voli taj režim, i to je drugo pitanje, ali zaprijetiti mu i ne dozvoliti da dođe u posjetu svojim roditeljima, to je već osnovno ljudsko i demokratsko pitanje, i stvar je srži svih diktatura.
Ovakve razgovore vodio je u više navrata, prvih mjeseci po dolasku u Ameriku. Pri tom bi se uzrujavao, ali odmah po završetku priče i smirivao, pa zaključivao kratko, da je tako kako je, da on to ne može mijenjati. Duboko vjeruje u slijeganje prašine na papir tako pisane istorije, a onda će on u svoj kraj doći slobodno, kao slobodan čovjek u slobodnu zemlju. Sprema se da uputi pismo roditeljima, skanjuje se, toliko toga ima da napiše, a ne zna šta tamo i smije da se čita. Čuo je da su neki roditelji privođeni u policiju zbog pisama sinova iz Amerike, proglašenih propagandnim materijalom, pa se zbog toga skanjuje, boji se za majku i oca, ne bi da ih ko uznemirava zbog njega. Ipak, mora im pisati, i napisaće. Ovakva razmišljanja i pogotovo razgovori, sve više su ustupali prostor dnevnom životu i poslovima koje su radili.
Nakon što je Vule vodio restoran pet sedmica, došao je suvlasnik Žarko Stain, da naprave mjesečni obračun, da vide na čemu su, kako je rekao. Ostali su čitavo dopodne sa olavkama u rukama i računima pored sebe. Praktično, obračun se svodio na upućivanje Vula u način obračunavanja troškova poslovanja. Tek sada Vule vidi koliko ne zna o poslu koji radi, on je troškove samo djelimično uzimao u obračun, kada je govorio sa Kachom, jer za dosta troškova nije ni znao da postoje. Restoran je poslovao slabije nego je imao saznanje, njemu je to sada jasno, mada Žarko nije upotrebio ni jednu riječ nezadovoljstva. Vule je izvukao zaključak da restoran treba još nešto što mu on nije dao. Šta je to još? Ne zna, ali će doći do tog saznanja, razmišljaće koliko bude trebalo.
Nakon nekoliko dana razmišljanja utvrdio je uzročnike lošeg poslovanja. Osoblje potkrada pazar. Dosta novca iz dnevnog pazara ne dopire do njegovih ruku, u to je siguran, na njemu je da to presječe. Ne može sam, ima obaveza i van restorana.
Služeći se statistikom, brojeći goste u različitim dijelovima dana, te prateći koliko naručuju, došao je do nove spoznaje,osoblje se udružilo i zakidaju organizovano. Kad to prekine restoran će poslovati vrlo dobro.
Za akciju koju je naumio treba mu pouzdan čovjek. Koga? Ne vidi ni jednog takvog. Kacha?! Sa njom bi rješio sve brige. A i ona, iako na svom poslu zarađuje dobro, u restoranu bi zarađivala više. Njeno bi bilo da kontroliše osoblje i naplaćuje od gostiju, te da kad on nije prisutan dočekuje i ispraća viđenije goste. Zašto ne, uz šarm njih dvoje restoran će dobiti na ugledu i više privlačiti nove goste.
Kacha se iznenadila predlogom supruga, da iz sigurnog pređe u neprovjeren biznis, kako mu je rekla. Obrazlaže, nije dobro da rade u istoj firmi, ako propada ona propadaju i njih dvoje odjednom. To je opasno u Americi. Ovo što sada imaju je najbolje, radi u poznatoj američkoj kompaniji koja ne može propasti, ima dobru i sigurnu zaradu, od koje u slučaju da njemu ne ide mogu živjeti dok se ne snađe on. I još jedan razlog je rekla, ona nije za restorana, ne bi da se provlači između polupijanih gostiju, i zašto bi sebi da pravi to kad već ima lijep i dobro plaćen službenički posao. Vule ima jače argumente, ili je uporniji u njihovom iznošenju, nudi im se ogroman novac, samo će tako nekolike godine, dok se obogate, a onda će razviti neki drugi biznis, gdje će biti prave gazde, gdje će raditi malo a zarađivati mnogo.
Nisu argumenti pobijedili Kachu, kako je samouvjereno vjerovao Vule, pobijedila je njena ljubav, popustila je, a protiv je bilo sve ostalo u njoj.
U restoranu su zajedničkim odlukama izvršili temeljite promjene, čak i neke građevinske zahvate. Nekima od osoblja su dali otkaz, doveli su nove, i odlučno krenuli u nov način poslovanja. Zdušno su radili, i Kacha, koja je svaki dan ostajala duže i duže. Zaveli su strogu disciplinu za osoblje, čak bi se moglo reći i pretjeranu, pa se osoblje počelo izvlačiti bolovanjima i drugim isprikama. Svako odsustvo radnika nadomještala je Kacha, tako da je ubrzo najviše vremena provodila na pranju sudova. Nije nesretna zbog toga, ona je to bila samo onoga dana kada je pod presijom ljubavi donijela odluku da napusti svoj posao, tada je znala da je ovakvo što može dopasti, sve je to odbolovala u narednoj noći, i sada se ne žali, pokušava da uradi koliko više može, i da radi ono što Vule misli da treba da radi. Ono što je najbolje za restoran, a šta je najbolje to zna samo on. Žarko Stain je iz prikrajka okom iskusnog biznismena pratio rad ornog bračnog para, želio im dobro, i pustio ih da rade tri mjeseca, pa se tek tada pojavio, opet da naprave obračun.
Novi obračun je pokazao poražavajuće rezultate poslovanja. Yelichi su utučeni. Od bogatstva sa restoranom neće biti ništa, i ne samo to, ne mogu da izvuku ni minimalne plate. Nekoliko dana su više bauljali po restoranu nego su radili, a onda su zaključili da tako više ne ide, već da moraju donijeti radikalnu odluku.
Povukli su se u mir apartmana, razgovarali do duboko u noć i odlučili da prodaju restoranski biznis. Sa razlogom su se plašili poteškoća oko prodaje, jer su oni lošim vođenjem restorana oborili njegov ugled i vrijednost. Ipak, prodaće ga, pa koliko god da izgube na njemu. Prvo će to saopštiti kompanjonu, Žarku Stainu, a može im se dogoditi i sreća, da on otkupi njihov dio. Naravno, u takvim slučajevima je pravilo, on će ih malo ucjenjivati da bi platio što manje, ali, oni su na to već spremni, samo da se riješe restorana i krenu nekim novim tokovima.
Prijem na koji su naišli kod Žarka bio je iznenađujuće bratski. Bez ikakvih prigovora, iz sefa je izvadio dvije hiljade dolara, dao ih Vulu, rekavši da mu vraća novac, i da mu želi više uspjeha u novom biznisu.
Bračni par Yelich je proveo još jednu besanu noć, iz koje je izišao sa još jednom radikalnom odlukom. Poći će u Kaliforniju i tamo oprobati sreću. Dva su razloga takvoj odluci. Ovdje su izgubili na ugledu zbog neuspjeha sa restoranom, a to je vrlo teško palo njenim roditeljima, Dusanu i Darinki Jesich, pa da bi njih oslobodili neprijatnosti, koje će, po prirodi stvari, nužno uslijediti, odlučili su da im se uklone iz vidokruga, i da sve svoje nedaće nose sami. Drugi razlog je klima. Kacha je teško podnosila kišu, hladnoću i hladnu vlagu, odavno je željela kalifornijsku toplotu, pa je ovo bila prilika da to i ostvari. Ima tetku u Los Angelesu, Darinku, koja ju je godinama pozivala da dođe i živi kod nje. Sada se odlučila da je nazove. Tetka se oduševila, neka dolaze odmah, i neka žive kod nje, koliko god hoće, a svakako bar dok ne nađu poslove i ne naprave malo ušteđevine.
Dva tri dana su se vozali PAKARDOM po okolini, i svraćali kod prijatelja da se pozdrave, u nekih na ručak a u drugih na večeru, jeli pili i veselili se, kao da nisu gubitnici već veliki dobitnici, iz njih je zračila sretna mladost, tako da su svuda ostavljali ljudsku toplinu iza sebe, i lijepe uspomene za obostrana pamćenja. A onda su iz apartmana ponijeli što je moglo stati u automobil, ostalo su prodali i razdijelili.
Puni života, ljubavi i pjesme, Kacha i Vule Yelich, su se otisnuli svojim PAKARDOM na put od dvije hiljade milja. Nije ih briga kad će stići, važno je da im je lijepo, a jest im lijepo, sve što imaju uz njih je, a ljubav je jača nego ikad, uvijek o svojoj ljubavi misle tako, i zato, zaista, i jesu sretni, i zaista, i nije važno kad će stići u Kaliforniju.
A stići će.