This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Danilo Marić: Vule Yelich

Glava 19.

Na putu za Los Angeles, mladost je pjevala svih prvih hiljadu milja. Onda su nasrnuli zamor i pospanost. Uslijedila je razmjena umorom inspirisanih ružnih riječi. Iza druge hiljade milja presreo ih je velegrad i zaustavio kod tetke Darinke.

Primila ih je kao svoje najrođenije, kako je rekla čim su ušli i raskomotili se. Neka se smjeste, odmore koji dan, pa neka traže posao, posavjetovala je. I oni tako misle, kazali su.

Već sutri dan krstarili su ulicama Los Angelesa i raspitivali se za mogućnost zaposlenja. Činili su to i narednih dana, i došli do spoznaje, da ni ovdje nezaposlenima ne cvjetaju ruže. Ono što su nedvosmisleno utvrdili je, ni na koji način, ne mogu računati na solidno plaćene poslove, baš kao što je i u Cincinnatiju.

Ovdje ima dosta ljudi porijeklom iz Starog kraja, to je zračak nade, mislili su i dali se na upoznavanje njih što više. A onda se tu ispriječilo ono o čemu je govorio tast. Ljudi koji svojom pozicijom ne mogu pomoći ni sebi ni drugom, sami nude poznanstva i pomoć, a oni koji su zakapitalili za poznanstva i sjedeljke nemaju vremena, i ne odazivaju se ni na kakve pozive sa primjesom vapaja. Njima će ipak pomoći neko, bili su uporni i na tu jalovinu trošili nenadoknadivo vrijeme. Upoznali su dosta ljudi i stekli neke prijatelje. Naravno, sve je išlo preko tetke Darinke koja je ulagala napore da im pomogne u svemu. Kad su čuli da u blizini ima srpsko pravoslavna crkva, Crkva Svetog Save, sa nestrpljenjem su očekivali nedelju, jer će tamo, na okupu, vidjeti sve Srbe iz bliže okoline. Upoznaće i neke ljude čija imena već znaju, ali nisu mogli i da ih susretnu.

Vraćajući se iz crkve, nisu bili nimalo pametniji nego su bili. Oko crkve tekao je prepoznatljiv razgovor: Stari kraj, komunisti, policijski režim, vojska Zapada koncentrisana oko Trsta, ona će riješiti jugoslovensko pitanje, zbaciti Titov režim i uspostaviti Kraljevinu... Drugi misle da to više nije realnost, tvrde, Rusi to neće dozvoliti a Zapad nije dovoljno odlučan, a i dogovorio se sa Rusima. Kako bi Vule Yelich, ili bilo ko drugi, usred tako važnih istorijskih razgovora mogao potegnuti pitanje nezaposlenosti jednog prostog čovjeka. U pitanju posla, Na Crkvu više ne računaju.

Desetak narednih dana, i danju i noću, posjećivali su tetkine prijatelje, ili su prijatelji bili kod njih, a sve je podešavano za ciljeve Yelicha. A onda je planulo u tetkinom domu.

Dok su Kacha i Vule, jednoga dana, bili van kuće, u tetki je proradila ženska znatiželja. Ušla je u gostinjsku sobu i razgledala ono malo stvari po koferima. Kad je naišla na sliku Vula sa Kraljem Petrom zgranula se. A kad su se vratili Yelichi iz nje je zasiktala sva ružnoća proširenog rječnika.

Optužila ih je da ruše legalnu državu Jugoslaviju, da su protiv Tita i Otadžbine, da su opasni provokatori i da rade u dosluhu sa mračnim silama, koje bi da u Otadžbini zbace Narodnu vlast... Slikao se sa Kraljem Petrom!?, optuživala je, a zašto Kralj pobježe iz Zemlje?, zašto nije, sa Titom pod ruku, pa na okupatora, da ga istjeraju iz Zemlje, ali ne, Gospodin će iz Zemlje, pa kad ćeš iz Zemlje i ostani tamo... Na kraju je dodala, pod njenim krovom takvim ljudima, kao što su Vule i Kacha, ne može biti mjesta, i da se odmah spakuju i napuste pošten dom.

Za sahatak vremena je sva imovina Yelicha zbačena u automobil. Sa praga kuće su promrsili nekoliko rječi, koje bi trebale da znače nejasan pozdrav, i ona je nešto promrsila, možda i ona pozdrav, pa da oni vide, požurila da zaključa vrata, da odahne dušom, kako će prepričavati istomislenim prijateljicama. Izgnanici nisu govorili, ni dok su prenosili stvari, jer je tetka stalno bdjela nad njima, kao da će je orobiti, pa su nakon što su odmakli koju milju zaustavili se i počeli dogovarati o mogućim mjestima pravca nastavka puta.

Gdje će?

Prvo što im je palo na um je porodica Milke i Herija Zac, tetkinih prijatelja, ali, koji su i Yeliche prihvatili sa naglašenim simpatijama. Probaće kod njih. Zamoliće ih da ih prime na nekoliko dana, dok se ne priberu i ne snađu. Zapustili su motor i krenuli u Montrry Park, gradić udaljen do desetak milja.

Nakon što su popričali sa domaćinima, i počastili se, kazali su nevolju koja ih je snašla. Domaćini su im raširenih ruku otvorili dom, i prvi se stavili na čelo kolone, krenuli prema automobilu, da pomognu oko prenosa, ukupne imovine Yelicha.

Traženje poslova je, činom izbacivanja iz tetkinog doma, postalo neminovnije i neumoljivije. U to se zdušno uključila i porodica Zac. I već viđeni vodotok je nastavljen, bez jasnih znakova zaposlenja, dani su tekli. Jednog dana, od tih silnih poznanika, pojavio se jedan i ponudio Yelichima da kupe dobar a jeftin restoran. Košta samo sedam hiljada dolara, koja stotina se može i oboriti, bio je slatkorječiv. Restoran ima petnaestak stolica, taman da ga opslužuju njih dvoje, druga im posluga ne treba, sva zarada će ići u jedan džep, a ima i dobar položaj, nalazi se na Sonsetu, blizu je Alverada, u Los Angelesu.

Bla bla bla, kako se to ovdje kaže, i Yelichi zagrizu. U početku razgovora su govorili, u sve bi poslove osim u restoran, oprobali su se, i uvjerili, da oni nisu za toga, ali kako je razgovor odmicao nuđeni restoran je bivao sve bliži, da bi na kraju razgovora prihvatili poziv i pošli da ga vide. Tamo su odlučili, to što imaju novca, uložiće u restoran.

Kacha će kuvati, prati sudove i pomagati u sali, a Vulovo je ostalo. Kacha još nije skuvala jelo ni u svojoj kući, pa kako će u restoranu, bojala se i na to upozoravala muža, ali ju je on lako ubjedio, to se brzo nauči, to je jednostavno, ona to može, neka proba, pa ako baš ne bude mogla zaposliće kuvaricu, bio je uvjerljiv.

Sa poletom su ušli u drugi biznis po redu. Shvativši da im nema druge nisu se štedili. Raspitavši se, kod već upoznatih žena, kako se prave ta nekolika restoranska jela, Kacha je krenula sa kuvanjem, ali joj nije išlo od ruke. Nije odustajala, muški je podnosila prigovore gostiju na hranu, mučila se i pokušavala da sledeće kuhanje bude bolje. Još jedna okolnost je podizala nervozu kod mladih ugostitelja, dužina radnog vremena, i iz njega premor. A sve to nije pratila očekivana zarada, pa je nervoza hvatala zamah. Yelichi su upornošću odoljevali i smišljali poboljšanja.

Da bi, bar kad ne rade, živili kako treba, kako su govorili, odluče se da kupe novi automobil, doduše polovan, ali i izazovan, CADILLAC bez krova. "Kad nemamo ništa nek bar imamo lijep život", ponavljali su tu rečenicu, vozali se i pjevali, dok im je vjetar mrsio prelijepe frizure.

Oni će i korak dalje, zašto ne, kad tako može, dobivši kredit za devet hiljada i sedam stotina dolara, kupili su kuću u Duanne ulici, na prelijepom brdašcetu Los Angelesa. Razmišljanja su im bila zrelija nego ikad prije. Kuća ima dva stana, oni će na sprat, a manji stan će iznajmiti i od kirije dobrim djelom otplaćivati kredit za kuću, tako da će, praktično, imati besplatno stanovanje, i u budućnosti svoju kuću.

Ali nije im suđeno da su bez nezgoda. Čovjek koji im je prodao kuću imao je slična razmišljanja kao i oni, i on je izdao donji stan, i od kirije se mislio ofajditi. A nije, možda je samo zbog toga i prodao kuću, Yelichi su skloni da vjeruju u to. Uz kuću ih je dopao i zatečeni podstanar, koji je plaćao rentu samo četrdeset dolara, a ni to već mjesecima neće da plaća. Jednostavno, kaže, neće da plaća. Šta mu ko može.

Vule, mlad i snažan dvadeset sedmogodišnjak, koji je prošao Evropu, Afriku i Ameriku, ratnik, neće ustuknuti pred jednim podstanarom, krenuo je odlučno i prijeteći silom.

Ni podstanar nije bilo koji. On je Indijanac, dvometraš, jak kao bik, a odlučniji od ikog. On nema novaca, on neće da plaća, on i da ima novaca ne bi plaćao, njemu niko ništa ne može, a i odakle njega, nekog Yelicha iz neke Evrope, zašto je on došao na Njegovu zemlju, od kud njemu pravo na Ovu zemlju, tuđu zemlju, zemlju njegovih predaka, i njegovu kuću, i još gospodin izvoljeva, traži da mu plaća rentu na svoje..., govori i stalno popravlja položaj da spremnije dočeka početak borbe. Onda mu Vule, vidjevši na koga je nabasao, stišanim glasom počne objašnjavati, da je on, Vule Yelich, kupio kuću, pošteno platio... Indijanac još jednom izmjeni borbeni stav, pa prekine sabesjednika, da bi ga upitao, kako može pošteno kupiti indijansko od Neindijanca.

I Vule je, nakon ovoga događaja, pomišljao da proda tek kupljenu kuću, ali se, ipak, odlučio za advokata. Nakon mnogo muke i dugo vremena, uspio je da se oslobodi podstanara. Tada je nastalo veselje u kući, a šta bi drugo bilo očekivati iza toga, nego CADILLAC bez krova, da vjetar mrsi kose, vožnja supružnika bez cilja, pjesma i uzvik: "Kad nemamo ništa nek imamo bar lijep život".

A život ne bijaše baš tako lijep, sve upornije ga je zagorčavao restoran. Premnogo rada, do duboko u noć, naročito to nije mogla izdržati Kacha, a zarade nije bilo, tek se hvatao kraj s krajem. Ona je postajala sve nervoznija, čak je počela i da prijeti prekidom rada u restoranu.

Jedne večeri, u gluvo doba, krajnje premoreni, a sa premalo pazara u džepu, vraćajući se kući, Kacha je, po ni sama ne zna koji put, opet načela pitanje smisla njihovoga biznisa. I riječ po riječ, i riječ na riječ, nagomilalo se riječi koje se govore rijetko, i koje su u njoj izazvale bijes. Ona će izići iz automobila, kazala je i odlučno dodala, neka zaustavi.

Iako su se zatekli u kraju za koga se govori da je opasan za prolaznike, i još u potpunoj mrklini, i Vulom je ovladao golem bijes, neće ni on da popusti, odlučan je, zaustaviće kad zahtjeva, nek ide, nek ide, ta nije luda, neće daleko, vratiće se u automobil čim je popusti ljutnja. Zaustavio je i Kacha je spektakularno izišla i zalupila vratima.

Stajao je očekujući da će se naljućena supruga brzo povratiti. Nije se vraćala, niti je on mogao da je vidi u mrklini. Dosta daleko od njega žmirila je ulična sijalica, i u jednom trenu je ugledao Kachinu siluetu, koja je odlučno odmicala. Odmah, nakon što ju je uočio, pojavile su se i četiri siluete muškaraca.

Kidisali su na nju.

Borba, za svoju ženu, je sveta dužnost, tu nikad kod njegovih predaka nije moglo biti premišljanja, nema je ni u njemu, iskočio je i krenuo na život i smrt.

Nasrnuo je na gomilu. Četvorica mladića su se jako iznenadila, na tren i zaplašila, nisu znali za automobil, u pustom kraju, na "njihovom" terenu, nisu očekivali kontranapad, pa su na čas otpustili žrtvu i ustuknuli.

Isprepadana, Kacha se dala u trk ka automobilu, a razbojnici, zaneseni napadačem, njen bjeg nisu ni primjetili. Ubrzo su se pribrali i čoporativno nasrnuli na Vula.

On je uzmicao, oni se više razjarivali, uzmicao je suprotno od automobila da bi Kachi dao vremena, pa se, kao da je izbačen iz praćke, dao u bjeg. Trčali su za njim. Uskočio je u šipražje pored puta i nakratko im zavarao trag, i uspio izmaknuti pedesetak koraka, a onda okrenuo da trči prema automobilu.

U zadnjem času, koji korak ispred njih, uspio je pokrenuti automobil i umaknuti. Kad su bili van domašaja opasnosti, Kacha se nagnula prema mužu i poljubila ga kao žar vrelim usnama.

Ubrzo iza ovoga događaja, Yelichi su prodali restoran iz Sonsatove, sa kojim su se patili godinu dana. Kako se to i radi ovdje, Vule je našao relistatera, agenciju za preprodaju nekretnina, koji će oglasiti prodaju restorana. Kako do prodaje dugo nije dolazilo, a Yelichima se žurilo, sami su počeli da nude restoran. Imali su sreću, odmah su našli kupca. Kupac je uplatio novac na Yelichev račun putem banaka. Ispriječio se novi problem, za koji Yelichi nisu ni znali da može nastati.

Kad su došli da podignu novac, na svojoj banci, na šalteru su obavješteni da im je račun blokiran i da ne mogu podići ni jednoga centa. Tražili su supervajzera koji se ubrzo pojavio sa papirom u ruci, presudom suda, po tužbi relistatera. Yelichi su obavezni da mu isplate komišen, posredičku proviziju. Kako kad on nije prodao restoran, već ja, zapitao se Vule. Kasnije se utvrdilo, Vule Yelich je potpisao ugovor, odnosno jednu bitnu riječ u njemu, exluzive, koja u ovom slučaju znači, isključivo pravo posrednika da proda i naplati, te za sebe zadrži dogovorenu proviziju. Bez obzira što je taj posao obavio vlasnik, pravo preprodavca ostaje nepromjenjeno. Kako se radilo o velikom iznosu, Yelichi se nisu mogli pomiriti s tim, te angažuju advokata. Advokat je dobio spor na slabom Vulovom znanju engleskog jezika, bio je zavaran, glasila je presuda.

Ponovo se pokazalo da ne mogu naći posao kakav traže, pa su silom prilika još jednom odlučili da potraže sreću u ugostiteljstvu. Ali bez Kache u tome. Kupiće veći restoran na kredit. U Los Angeles će domamiti Kachine roditelje, Dusana i Darinku, da stanuju u donjem stanu, da Dusan radi sa Vulom i od toga plaća rentu. O dolasku Kachinih roditelja već je bilo prepisivanja, i oni su skloni da se na taj korak odluče, da su što bliže jedinom djetetu.

Privukao ih je bar koji se prodavao na Huver bulevaru blizu Adams bulevara u Los Angelesu, dobroj eriji, koji je po procjeni Kache i Vula perspektivan i atraktivan. Kupili su ga na kredit, za šesnaest hiljada dolara, i već je Vule u prvom koraku napravio gubitak od hiljadu i šestotina dolara. Naime, uz bar je kupio i zatečene zalihe pića, a gubitak je nastao na ogromnim količinama piva, koga gosti nikako nisu poručivali.

Dusan je stigao sam, zbog hitnosti posla u baru, a Darinka je ostala na neko vrijeme iza njega. Nakon nekoliko mjeseci, a u želji da otvori više prostora svojoj djeci, kako će reći, Dusan od Vula i Kache otkupljuje polovinu biznisa, bara, u iznosu od osam hiljada dolara.

U baru se točilo vino, pivo, a hrane su držali tek da se ima šta zameziti. Vule je vodio biznis, a tast Dusan ga pratio nesebičnim radom. Rezultati nisu obećavali. Koliko god da su pokušavali da pazar podignu na nužan nivo, njega jednako nije bilo.

Mučili su se sa barom dvije godine, ali nikako nije dolazilo do pomaka, a onda je uslijedio nagli pad. Prodaja se nije mogla izbjeći.

Kupca nije bilo ni na pomolu. Cijenu su obarali sve do osam hiljada i devet stotina dolara, što je oko sedam hiljada manje od onog što su oni platili. Vule je naplatio novac i tastu Dusanu donio polovinu. Dusan se naljutio, jer on nije ni kupovao, ni vodio, ni prodavao biznis, sve je to radio zet, pa je pošteno da i potegne deblji kraj. Vule je prihvatio neoborive argumente, isplatio je tastu ulog, tako da su Yelichi u ovom biznisu izgubili sedam hiljada dolara. I ostali bez novca.

Nastavili su da se voze u CADILLACU bez krova, pjevali...

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 1999-08-30 Modified: 1999-08-30 http://www.borut.com/library/texts/maric/yelich/glava19.htm