Vozeći se CADILLACOM po kalifornijskom beskraju Yelichi uživaju život, kako vole da kažu. Ne rade, bez novca su, a ostavljaju utisak da plivaju na dolarima. A kako i ne bi bio takav utisak. Obučeni su po aktuelnoj modi, posebno Kacha kojoj žene ne mogu ni da prebroje haljine, stalno su u pokretu, a CADILLAC bez krova sam po sebi simbolizuje bogatstvo. Veseli su i orni za razgovore i šale. Zdravi su i privlačne spoljašnosti. Ko bi mogao i pomisliti da su, takvi Yelichi, bez dolara u džepu. "Upućeni", a takvih će biti dok traje svijet, "znaju da im novac poklanja bogati tast". A njihova istina je: "Kad nemamo ništa neka bar imamo lijep život". Vole se i to je tajna njihove ljepote. Ali i bračna ljepota, kad-tad, dospije u novčanu ovisnost, tako je i kod Yelicha novac sve češće na usnama. I onda kada im vjetar u CADILLACU bez krova leprša prelijepe frizure. A i nisu više samo oni u pitanju. Doveli su Dusana i Darinku, obećavali im spokojstvo a sve što su im priuštili je nespokoj. Četvoro ih je, niko ne zarađuje, a troškove prave veće nego da su zaposleni. Uvijek je tako sa ljudima kad su dokoni, više im treba, više troše.
Vule i Kacha su odgovorni za situaciju u kojoj su sve četvoro, ima Dusan pravo kad se ljuti na Vula, govore Yelichi kad su sami, i dogovaraju da krenu u napad na posao, neki. Kao i sva tri puta do sad kada su se odlučivali za ugostiteljstvo, na sve strane su tražili poslove vjerujući da za mlade, zdrave i obrazovane ljude mora biti prihvatljivih radnih mjesta. Imaju i poznanika više, još vjeruju u njihovu pomoć.
Sve posjete i apliciranja su jalovina, jednako pred Yelichima nema ni traga od zapošljavanja. Vidjeći sa kakvom djecom ima posla Dusan je okrenuo na svoju stranu, na oprobano nadničenje, te s vremena na vrijeme donose u kuću kakvu-takvu zaradu. Zbog nje nije sretniji, pa je, što nije u njegovoj prirodi, počeo da se nameće djeci, da ih potiče na agresivnije akcije, kako se izražava. Iz ponavljanih razgovora dozrijevala je jedna ideja. I opet ono što su mislili da više nikad neće, ugostiteljstvo.
Jesichi imaju desetak hiljada dolara ušteđevine za stare dane, u zlu ne trebalo, govorila je Darinka, a Yelichi ništa, ako se ne računaju dvije hiljade dolara koje je Kacha davno oročila, kod neke državne asocijacije, i kazala da Vule može sa njihovim novcem kako hoće, ali da će ona sama odlučivati o rezervi spasa, kako je taj dio ušteđevine nazvala. Muževi su muški ubijedili Darinku i Kachu, pa će one, i ono "u zlu ne trebalo" i "rezervu spasa" staviti na raspolaganje voljenim supruzima za nove, osvježene, i sigurne poslove.
Što ušteđevine, što kredita, sa po šest hiljada dolara Dusan i Vule su kupili restoran neposredno uz njihovu kuću u Los Angelesu. Dusan se "opametio", kaže, neće Vulu prepustiti potpuno vođenje novog biznisa, neće dozvoliti da bude zatečen. Ako restoran ne bude radio po očekivanju on će to na vrijeme prekinuti, bar neće praviti gubitak. Sve četvoro misle da su na dobrom putu sa restoranom pored kuće, pa su poletno krenuli u novi poduhvat.
Svi poznanici koji se bave ugostiteljstvom, a Dusan i Vule poznaju mnoge, saglasni su da se novac zarađuje na piću a ne na hrani. I hrane je nužno imati u restoranu, po sili zakona o registraciji, ali i zbog gostiju, da bi pili trebaju da meze. Po toj logici orjentisali su se na piće, a od hrane su zadržali samo suvu mezu koja masnoćom i solju zaziva žeđ.
Radili su godinu dana i često pravili obračune, dvojne, za internu upotrebu i one koji se stavljaju na uvid po zahtjevu inspekcije. Dusan je imao svoj način obračuna kojim se bavio povlačeći se u noćnu osamu. Taj način nije nigdje vidjeo ili pročitao, a vjerovao je samo u njega. Vrlo je prost, govorio je, pazar na vrh papira, čitav papir su troškovi i takse, oduzimanje, i u dno papira šta je ostalo. Nažalost, nije nevolja bila u načinu obračuna, svi načini su pokazivali premalu brojku u dnu papira. Uz sve primijenjene pokušaje popravljanja rada restorana, brojka u dnu papira se samo neznatno mijenjala. Kao brodolomac na pučini mora, ni potonuti ni isplivati, žalio se Dusan supruzi, šapućući da ne čuju djeca. A djeca su suviše daleko od njih, u CADILLACU bez krova, a vjetar im raspuhuje frizure i raznosi glasove iz pjesama o neprolaznoj ljubavi.
I Jesichi i Yelichi su jeli posne restoranske zalogaje, pitajući se da li da zatvore biznis ili ne. Mlađi češće i glasnije, a stariji rjeđe i stidnije. Mlađi sa takvom zaradom ne mogu računati na bogatu budućnost, a stariji ne bi da ostanu i bez toga što imaju. Vijeme je proticalo i dospjelo do jednog proljetnog dana, hiljadu devet stotina četrdeset i devete godine, kada su na vratima restorana, uz čuđenje prolaznika, i još veće iznenađenje vlasnika, osvanuli katanci. Uz njih i adresa na kojoj se mogu dobiti informacije o razlogu katančenja.
Uvidom inspekcije Restoran nema minimum hrane koja je predviđena u dozvoli o otvaranju ugostiteljskog objekta, Vule je Dusanu prepričao inspekcijski nalaz. Tuženi su od nekoga, dodao je, pa skanjivajući se saopštio i visinu kazne.
Dvije hiljade dolara!
Za ono što im je restoran pružio to je basnoslovna kazna. Dusan je izračunao, toliko su godišnje plate njih dvojice ostvarene u restoranu. Rastužio se, ali nije optuživao Vula, krivnju je bez osnova prevaljivao isključivo na sebe. Nije mu se čuditi, njegov život nije imao uzleta ali ni padova, a ovaj je izazvao sam, jada se.
Vule je to primio kao jedno posrtanje više, pa krenuo da se uspravljuje. A on je, to se pokazalo više puta, najači kad je oboren pa se uspravljuje. Izbrijao se do kože, obukao po najnovijoj modi, sjeo u CADILLAC i krenuo u posjete državnim ofisima. Kao da je pošao da prosi djevojku, reći će Dusan, nestrpljivo očekujući povratak zeta. Pričom i šarmom Vule je uspio u naumu. Vratio se sa kaznom porinutom na svega tri stotine dolara. Dusan je ushićen kao da kazne i nema, razmeće se poput vojskovođe koji je dobio važan boj.
Restoran su prodali za isto novaca koliko su i uložili u njega. Ispalo je po Dusanovoj bar neće gubiti.
Opet je nastalo već poznato stanje, Jesichi su povučeni iza debelih kućnih zidova, kukaju nad stanjem nezaposlenosti i besparice, a mladi Yelichi koji ponovo imaju mnogo slobodnog vremena, svakodnevno sjedaju u CADILLAC i prepuštaju vjetrovima da im lepršaju frizure po kalifornijskim ljepotama. "Kad nemamo ništa neka bar imamo lijep život", opet će ponavljati i pjevati vjetrovima, pjesme o neuništivoj ljubavi. Usput će se raspitivati za poslove, i kako bi to rekao Dusan, moliti Boga da ga ne nađu. Jesichi su novi neuspjeh doživili veoma nespokojno. Ovoliko nas a niko u kuću ništa ne donosi, često je uz ručak mrmorila Darinka. A nije bila posve u pravu.
Jedan gost restorana ima lijepog psa, koji je često Vulu bivao oko noga. Jednoga dana vlasnik psa u restoran donese malo kuče i pokloni ga Vulu, koji će sa kučetom uspostaviti snažno prijateljstvo. Nazvaće ga Buć i s njim provoditi mnogo vremena. Kuče će se razviti u veoma lijepog kućnog ljubimca. Kad je Darinka rekla da u kuću niko ništa ne donosi, vjerovatno nije imala na umu Buća. On je kuću snabdjevao svim i svačim, cipelama, haljinama, mesom, povrćem, pticama... Krađa kod komšije Teda, koju je napravio Buć, poprimila je misteriju.
Udavala se Tedova rođaka. Oko te udaje bilo je većih ogovaranja i osporavanja. I Ted je imao neku ulogu u tome. Na dan svadbe dobio je zadatak da nabavi ekstra lijep buket cvijeća, i da ga donese nevjesti, kojoj će buket biti važan dio opreme, ukras i predmet koji će zapošljavati ruke, održavati ih u visini sredine tijela.
Preračunavši se u vremenu, Ted je kasnio, pa je u zadnji čas istrčao iz kuće sa buketom, a onda se prisjetio, ključevi od automobila su mu ostali u odijelu koje je nosio do maloprije. Pored kapije je odložio buket, utrčao u kuću, uzeo ključeve i istrčao, i avaj, nema cvijeća. Pretraživao je, možda ga nije ni iznio iz kuće, utrčavao je, pogledivao po ulici, ali niti je bilo cvijeća niti ljudi na njoj. Onda su mu na misao došla sva ogovaranja, pa i pomisao, neko od onih tamo je ukrao buket da naudi nevjesti i rođaku Tedu.
Djevojka se udala i bez buketa, doduše, kanule su suze, ali je to sve bilo malo važno za Teda koliko ga je progonila želja da sazna ko mu je to napravio. A napravio je Yelichev pas Buć. Pola godine kasnije, u jednom od razgovora koje su uobičavali voditi Vule i Ted, povela se priča i o Buću koji se mazio u krilu gospodara. Vule se požalio na ljubimca, u kući mu pravi dar-mar sa predmetima sa smetljišta, donosi šta mu dođe njuške, pa je tako jednom donio i prekrasan buket.
"Buket cvijeća!", zapomagao je Ted, nasmijao se i prepričao nevolje, sve do sada pravu misteriju, koje su proistekle iz te Bućove navike.
Nedugo iza ovoga razgovora, sa nekim novim plijenom u ustima, Buć je požurio da se što prije dokopa doma, pretrčavao je cestu. Udario ga je automobil i osakatio. Teške rane nosio je dugo i završio u prikladnoj instituciji koju će Vule nazvati dom staraca za pse. Mnogo je žalio za njim.
Neimaština je ovladala Yelichima i Jesichima. Jesichi sve ozbiljnije razmišljaju o povratku u Cincinnati, a Yelichi prave inventuru onoga šta su uradili tražeći nove poslove. Rezultat je tužan, opet im je u ugostiteljstvo. Razlika od ranijih zamisli je očita, sada nemaju iluzija o bogaćenju, novo rješenje ima za cilj preživljavanje dok ne nađu odgovarajuće zaposlenje. Poučeni iskustvima iz četiri ugostiteljsaka objekta u peti neće ulagati mnogo, pa neće ni moći da izgube mnogo.
Kupili su kiosk koji je lociran u Action Sitiju. To je trgovački centar koji je otvoren samo dva puta sedmično, srijedom i nedeljom od jutra do večeri. Iako mal kiosk ima pet minijaturnih prostorija, za kuvanje, za sudove, ostavu, mokri čvor i prostorijicu za prodaju, u kojoj može da radi jedno lice, najviše dvoje, a u tri zida su šalteri za prodaju. Kuvali su i prodavali kobasice, šnicle, tople sendviće i napitke.
Sa kioskom prolazili su po očekivanju. Zarađivali su dovoljno za skroman život. I ono što je njima mnogo važno, imaju dovoljno vremena za provod, da sjede u CADILLACU bez krova, voze brzo, pjevaju dok se vjetar poigrava prelijepim frizurama. Uz zaradu sa kioskom, za rad od samo dva dana sedmično, Kachi i Vulu je to period s ljepše strane života.
Vule Yelich nikad nije panično tražio posao kao što to obično rade ljudi stanja kakvo je bivalo njegovo, ali nikad nije ni odustajao od traženja. Doći će do toga kad se bude najmanje nadao, govorio je i vjerovao u to. Baš tako se i dogodilo. Iako je obavio mnogo razgovora, napisao molbi, učinio posjeta firmama, i od svega toga nije bilo ništa, u jednome razgovoru sa dvojicom svježe upoznatih ljudi koji su tezgarili pored njegovog kioska, natuknuta mu je mogućnost zaposlenja u fabričici u kojoj rade i oni. Sa pola zbilje Vule je slušao šta mu govore, ali je ipak rekao, bi on to prihvatio. Sljedećim viđenjem saopštili su mu da ga je gazda firme pozvao na razgovor.
Vule je otišao na zakazani apoiment, kako ovdje nazivaju dogovorene sastanke. Primio ga je vlasnik, i nakon razgovora koji je potrajao, dogovorili su da već sjutra dođe na posao.
Bilo je to s početka hiljadu devet stotina i pedesete godine, pet godina po dolasku u Los Angeles, u Vulovoj trideset i trećoj godini života. Kacha je već bila u trideset i šestoj, i sve joj je manje do trke u automobilu bez krova, a i Vulu. Navozali su se, sada je nova deviza:
"Kad imaš dolare lijep život je još ljepši".