This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Danilo Marić: Vule Yelich

Glava 21.

Način na koji Srbi žive u Americi, Vule Yelich ne shvata i ne cijeni. Svodi se na rad i samo rad. U Starom kraju Srbi rade da bi živjeli, ovdje ti isti Srbi žive da bi radili. Stalno im manjka vremena, ne druže se, osim jednom nedeljno kod crkve. Neće on takav život, nije ga vrijedno živjeti, tako misli i kani da vodi, u slobodnom vremenu, starokrajski način života. Kasnije, kad se i on bude uhvatio u koštac sa preživljavanjem i opsjedne radom, način života za koga nije imao razumijevanja postaće i njegov način, jer se drugačije, izgleda, ovdje i ne može.

Okupljanje Srba oko crkve Sveti Sava, i njihova pobožnost, na njega su ostavili snažan početni dojam, pa će im se priključiti srcem. U Cincinnatiju nemaju crkvu ni popa, povremeno im dolazi pop iz najbliže parohije, bogosluženje vrše u iznajmljenoj kući, ali to nije smetnja da vjerno žive po hrišćanskom učenju. Gotovo svi Srbi redovno dolaze na liturgije. Vule se samo priključio njima, odan je vjernik, ali se nije dublje upuštao u crkveni život, nije ulazio u prepreke koje su organizatori imali oko toga.

Kad je došao u Los Angeles, i nakanio da se dugoročno nastani u njemu, osjetio je potrebu i da se saživi sa svim pitanjima koja se javljaju oko te vrste života. Prijatno ga je iznenadila Srpska Pravoslavna Crkva Svetog Save koju je našao po adresi: 4355 Second Street, East Los Angeles. Dominira brežuljkom, okružuje je lijepo uređeno groblje. Nije vidio mnogo crkava, a nošen situacijom iz Cincinnatija, ova ga je prijatno iznenadila. Lijepa je, mjereno okom Srbijanca i velika je, dosta zemlje joj pripada, radoznalo ju je obilazio i zagledao detalje, shvata je kao dio Starog kraja, Srbije i Svetosavlja, a sebe našao u lancu sunarodnika u raseljenju koji su imali njegovu sudbinu. U njoj su tražili smiraj i vezu sa zavičajem, od koga nikad nisu mogli da se dušom otrgnu kao što ne može ni on. Iz natpisa na kamenoj ploči saznaje, Crkva je pravljena tri godine poslije hiljadu devet stotina devete, i zamišlja onovremene doseljenike i njihova odricanja. Mora da su bila velika, zaključuje osjećajući bratsku bliskost. Svakim novim dolaskom Crkva je bivala više i njegova, a dolazio je svake nedelje na Božiju službu u deset sati, sa Kachom, kao i skoro svi Srbi iz prečnika oko sto pedeset milja. Iza liturgije je ostajao u dvorištu Crkve, činio poznanstva i razgovarao. Nakon godinu dana upoznao je gotovo sve Srbe koji žive u Los Angelesu.

Vula Yelicha ni ovoga puta ne zanima politika, ali pored crkve u Los Angelesu politika se ne može zaobići. Ona je na ustima svakog muškarca, žene, pa i djece. Ako će da razgovara sa ljudima, a mora sa nekim, onda mora o politici. Jednostavno, kao da se radi o biti ili ne biti svaki susret je počinjao i završavao Jugoslavijom.

Kao obale nepremostive rijeke vjernici su svrstani u dvije nepomirljive skupine. Za jednu nema Jugoslavije, to što je sada tamo i nazivaju se Jugoslavija je razbojnička komunistička tvorevina, koja ne može i ne smije potrajati. Za drugu je tamo nova Jugoslavija, saveznička zemlja, ugledna i dobro organizovana država. Ona druga skupina predlaže da se skupljaju dobrovoljni prilozi i materijalno pomaže razrušena Titova država, a prvi su takođe za dobrovoljne priloge, ali da se time materijalno podupire Dražin pokret koji će srušiti Titov režim. Prvi su druge nazivali Titovcima, a drugi prve Dražinovcima. Uistini, ni jedni ni drugi nisu to što im se pripisuje, ali jesu na suprotnim polovima. U toku jednogodišnjeg Vulova boravka različitost se uvećavala, diskusije postajale netolerantnije, a riječi sve grublje, uvredljivije i opasnije. Kad je riječima postalo tijesno, kad su već mnogi posvađani i ne govore među sobom, na red su došla gurkanja, potezanja za revere i na kraju tuče. Titovci i Dražinovci više ne mogu ni Bogu da se mole u istoj crkvi.

Podjela!?

Vule Yelich nema razumijevanja za pravoslavne vjernike Titovce, i pita se kako oni mogu uz komuniste, kad svako od njih zna, komunisti ne vjeruju u Boga, progone sveštenstvo, otimaju crkvena imanja, i na svaki drugi način rade protiv vjernika, posredno i protiv njih ovde. Koliko god je dublje razmišljao sve manje je nalazio razumjevanja za njih, i svrstao se uz njima sučeljene. Ne zbog toga što u svemu misli kao i oni, on je protiv komunista, samo je to u njemu zrelo, a pošto su samo dvije grupe, onda mu je ta priroda stvari i odredila mjesto. Kad je podjela dorasla do tuča i on se nedvosmisleno odredio, ustao protiv Titovaca.

Počelo je sa šapatom nastavilo poluglasom, a sada se otvoreno govori o podjeli članova crkveno-školske opštine Sveti Sava. Nude se dva spiska svakom članu. Potpisivanje je trajalo mjesecima i okončano u proljeće hiljadu devet stotina četrdeset i šeste godine. Na spisku Dražinovaca se našlo sto šezdeset tri člana crkve Sveti Sava iz Los Angelesa, što je znatna manjina ukupnoga članstva, pa je njihovo da napuste Crkvu. Do koji dan su osnovali novu Srpsko Pravoslavnu Crkveno-školsku Opštinu.

Vule Yelich se nije dvoumio oko izbora zavađenih strana, ali nije prestajao da pati zbog tako stvorenog stanja među sunarodnicima, doživljavajući i sebe kao grešnika, jer čin podjele je grijeh. U njemu je nepokolebljivo shvatanje da su oni tamo, Titovci, znatno više krivi, jer oni podržavaju bezbožnike, indirektno i oni hule na Boga. Iako je podjela obavljen čin, on još vjeruje da se spor može izgladiti, još pokušava da u tom pravcu nagovara prijatelje. Ne može da umiri savjest, nije opredjeljenje u pitanju, to je u njemu zrelo još od lane, savjest muči podjela, tjera na razmišljanje i pitanje, može li se i da li se mogla izbjeći, pri tom se prisjeća svih podjela srpskog naroda, koje nosi iz djetinjstva kao najružnije obilježje svoga plemena, i stav da on u tome nikad ne bi mogao biti sudionik. Ali, eto, vrijeme i okolnosti nametnu neke situacije kad se i tako mora.

Da, baš mora, prisjećajući se kako ga je Kachina tetka Darinka, u osnovi dobra žena, izjurila na ulicu samo zbog toga što se fotografisao sa Kraljem. On joj ni sada ne shvata čin, pita se kako joj nije jasno da je Kralj Srbin, njihov čovjek, uz to i legalan, a Tito sigurno nije Srbin, a ne zna mu se ni porijeklo ni nakana, koji je u svakom slučaju formirao i po šumama vodio paravojne jedinice, diverzantske grupe, i koji je srušio legalnu i narodnom voljom izabranu vlast. A takvih kao što je Darinka oko crkve Sveti Sava, ali i u čitavom raseljenju, je sve više. On uz nevjernika Tita ne može, sve odlučniji je izlazio iz besanih noći, ali ga je isto tako odlučno progonio čin podjele, njegovo saučesništvo, ono što nije mogao ni u snu sebi da dozvoli, učinio je. Grešnik!

U neprospavanim tamama su se nametala i pitanja koliko su neke od okolnosti uticale na njegovu odluku da učestvuje u podjeli. Prvo, iako je ljut na Kralja Petra, ipak je pod njegovom zakletvom, ovom odlukom je ne skrnavi. Drugo, uz njega su na spisku najugledniji i najimućniji Srbi iz Los Angelesa, a on mnogo vjeruje u njihovu mudrost i pravilnost određenja, a i poklapa se sa njegovim. Kacha je u svemu i do kraja na strani Vulovih razmišljanja i odluka, pa ga je i to u znatnoj mjeri učvršćivalo u odluci koju je donio.

Iako je Vule Yelich opterećen biznisom koji mu loše ide, on ipak nalazi vremena da se odaziva na sastanke i periferno učestvuje u planovima oko izgradnje nove crkve. Periferno, tu mu i jest mjesto, i on to tako shvata i prihvata, jer je među najmlađima i po dobu života i po vremenu boravka, ali i po onome što je važnije, po materijalnim mogućnostima. Izgradnja Crkve zahtijeva ogromne donacije članova, a on tu, bilo mu pravo ili krivo, mora stati na začelje. Na sastancima se raspravljalo o mnogo praktičnih pitanja, predlagali su ih i novčano podupirali jedanaestorica prvih sa rang liste donatora, Vule je sve to pratio iz prikrajka, diveći se grandioznosti projekta i smjelosti predlagača koji će to morati i da isfinansiraju.

Vula Yelicha je jedan najavljen sastanak posebno zanimao, na njemu će se donijeti odluka o imenu budućega hrama. Želio je da se i on aktivno uključi u raspravu, jer se o tome vatreno govori među članovima i spominje više kakoniziranih Srba. Ovaj sasatanak će biti od značaja za njega zbog nečeg drugog, na njemu će shvatiti svu snagu organizacije nove crkveno-školske opštine. Na sastanku nije imao priliku, bolje reći potrebu, da kaže bilo šta, osim da digne ruku u znak saglasnosti. Inače, svi sastanci su od prvoga na kojemu je izabran Odbor, tekli u najvećem stepenu reda i saglasnosti. To je na njega ostavilo snažan utisak. Član Odbora je izložio sva razmišljanja vezana za buduće ime Crkve koja su se mogla čuti od članova, naglasivši da je želja Odbora da i ime bude na nivou njihove dosadašnje Crkve, da i tim činom ne zaostaju za sučeljenom grupom, pa kazao da je preovladalo mišljenje za ime: SAINT STEVENS'S SERBIAN ORTODOX CATEDRAL, ili SRPSKA PRAVOSLAVNA SABORNA CRKVA SVETOG STEVANA PRVOVJRNČANOG, kao ravnopravan naziv za srpsko govorno područje.

Stevan je sin Nemanje i stariji brat Svetoga Save, a prvi je okrunisani u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Stevan je srpski državnik i svetac. Svetac mu je i otac Nemanja, utemeljitelj srpske države. Svetac mu je i brat Sava, prvi srpski arhiepiskop i utemeljitelj srpske pravoslavne crkve. Ali je, ono što je manje poznato, i njegov sin, arhiepiskop Sava Drugi, takođe srpski svetac. Ova tri podatka je Vule čuo prvi put kao i dosta drugih učesnika sjednice, pa im se prijedlog učinio, zaista, odgovarajući. Niko nije mislio da je uputno pored tako uvjerljivog objašnjenja predlagati drugo ime, pa je ime Crkve usvojeno spontano i jednoglasno. Na Crkvu će se postaviti mramorna ploča i uklesati imena svih sto šezdeset tri utemeljitelja, imena sa Spiska, dogovoreno je poslije toga, da bi se ploča već mogla i naručiti. Kasnije će doći do preinake te odluke, pa će se na ploču uklesati jedanaest utemeljitelja i sto pedeset dva člana. Odabrane su i dvije grupe članova, od onih iz Odbora, jedna da traži prikladno zemljište za Crkvu, a druga da otputuje u Čikago, i od episkopa američko-kanadskog Dionisija pribavi blagoslov za gradnju Crkve.

Kad je Vule Yelich, sledeći adresu 1621 West Garwey u Alhambri, došao prvi put da vidi zemljište određeno za pravljenje Crkve, našao se na brdaščetu, potpuno zbunjen, nikako nije mogao da zamisli da se tu može napraviti crkva, pogotovo Crkva kako ju je on vidio u već predloženom planu. Vido Kovačević, uspješan biznismen i član Odbora, od ranije je brdo držao u zakupu u svrhu skladištenja građevinskog materijala, za potrebe Crkve je sada kupio to brdo, i na njemu se zatekao kada je pristigao Vule, pa mu pokazao kažiprstom kuda će "prepilati" brdo. Presjecanje brda se Vulu učinilo krajnje nerealno, pa je gledao samo u Vida, ne bi li na njemu prepoznao tragove šale. Ali takvih tragova nije bilo.

A kad su sledećih dana napali brdo radnici i mašinerija, u organizaciji i na račun članova Odbora, Vule, a sa njim i Kacha, dolazio je da prisustvuje nadljudskim djelima. Bile su to predstave za pamćenje.

Brdo je presječeno baš kuda je prije nekoliko mjeseci zacrtavao Vidov kažiprst, nije prepilano kako se Vido tada izrazio, ali je odsječak kupe nestao i ostavio ravan plac, baš kao da je prepilan nekom nebeskom testerom. Iako do kraja opterećen svojim radnim nevoljama, nije mogao odoljeti poletu koji je zavladao među članovima Crkve, i koji su dobrovoljnim radom u Crkvu ugrađivali i dio sebe.

Vule ne može da se pohvali da radi oko Crkve mnogo, zbog toga mu je žao, poslovi u restoranu su prepreka. Akcije su subotom i nedeljom, a to su udarni dani rada u njegovom restoranu.

Već na jesen episkop Dionisije je osvještao temelje prvog u nizu objekata oko Crkve, velelepnu salu za kulturno-školske aktivnosti. Tom činu je prisustvovalo mnogo naroda, a sam čin je ponio graditelje i narod, koji su već narednog vikenda, gotovo čoporativno, krenuli u gradnju.

Vjerske obrede su članovi nove crkve i dalje obavljali u crkvi Svetoga Save, ali su svađe i tuče prerastale prag mogućeg zajedničkog bogosluženja, pa je Odbor crkve Svetog Stevana prešao na radikalne odluke. Pregovorima sa hrišćanskim crkvama, pronađena je crkva u blizini koja je bila voljna i svoj hram ustupila na privremenu vjersku upotrbu. Grupa iz Odbora putuje u Čikago i tamo, uz episkopov blagoslov, angažuje popa Vladimira Mrvičina koji doseljava i preuzima novoosnovanu parohiju.

Neobično je da se pop Mrvičin odlučio na ovaj korak, da iz najbogatije srpske parohije u Americi pođe na tek započeto gradilište. Pokazaće se da je njegova odluka bila mudra, korisna za njega a nemjerljivo vrijedna za buduću crkvu u Alhambri. Novi pop će ubrzo biti po mjeri svih parohijana, oduševljeni su njegovim sposobnostima, i svi ga bezrezervno prihvataju kao intelektualnog vođu, pa će sve dalje što se bude radilo oko Crkve, biti njegova ideja vodilja. Nesporazuma među članovima nove parohije nema, na djelu su samo polet i rad, koje naročito uvećava ženska masovnost i praktičan doprinos. Pamtiće se jedan od primjera toga rada i poleta.

Helen Kralj je živila tridesetak milja od Alhambre, u Long Bichu, to joj je bila ozbiljna smetnja u radu oko gradnje Crkve, a bila je odlučna da značajno doprinosi. Našla je, zaista, samo njeno rješenja. Zakupila je sobu u bliskom motelu, i na gradilištu radila od zvjezde do zvjezde, kako se govorilo za njen rad, ali i za rad još nekih žena.

 

Vule Yelich se dopisuje sa svojima iz Ježevice. Već zna sve o njima. Brat Siniša se oženio u dvadesetoj godini sa komšijinicom Ljubicom Radović i ima dvogodišnju Smilju. I brat Milija Mile se nedavno oženio, u osamnaestoj godini, sa Jelenom Vuletić iz sela Duškovci, i žive u Duškovcu na njenom imanju. I oni su upravo dobili dijete, Predraga Dragog. O prepisci više vodi brigu Kacha nego on. Vule je tužan. Umrla je majka Smilja, u vrijeme kad je on tek doputovao u Afriku.

Neishranjena, dobila je difteriju i umirala više mjeseci. Pred smrt je pozvala četrnaestogodišnjeg sina Mila i kazala, da joj se na spomenik stavi slika, ona što je sa njom Vuco, što su se slikali trideset osme kada ga je posjetila u Nišu. U toku bolesti je stalno spominjala Vuca, a kada se probilo jedno njegovo pismo iz logora, zapravo nije njegovo ni jedno, već pismo koje je pisala logorska administracija i obavjestila rodbinu da je Vukadin Jelić, navedenog broja, u njemačkom logoru..., majka Smilja je bila presretna, jer su slutnje govorile zlo. U Sarajevu, dok je bio u polu uhapšenom stanju i mislio i govorio da će ići u svoju Ježevicu, jedan Ježevljanin se uspio probiti iz njemačkog obruča i doći kući. On je majci Smilji, koja se mnogo bojala za sudbinu Vuca, kazao da ga je vidio u Sarajevu, i da mu je tom prilikom rekao da će i on u Ježevicu. Iza toga dana, mjesecima, majka nije imala ni jedan čvrst san, budila se na svaki zvuk i nadala sinu. A kada je nada u njegov život i kod nje već otančala, i kada ju je bolest ophrvala, možda se zbog tuge za sinom i ona nametnula, stiglo je ono pismo sa nekoliko kukastih krstova koje ju je na nekoliko dana podiglo iz kreveta. Za njen život je bilo sve prekasno, ali za dušu je to bio melem, nije joj više bilo tako teško da umre, govorila je ljubeći Vucov lik na fotografiji iz Niša.

Sa saznanjem da više nema majke za koju je vezan više od prosječnih ljudi, u njemu je stišavala i neutoljiva želja da posjeti Ježevicu.

U prvom pismu koje je poslao svojima, poslao je i fotografije, na jednoj je sa Kraljem Petrom Drugim, Njom će da obraduje oca Ljuba, znajući da je otac kao i on vjeran u ljubavi prema dinastiji Karađorđevića. Kasnije, doznavši da je otac zbog te fotografije imao neprijatnosti od komunista, a u međuvremenu i sam imao slično iskustvo sa tetkom Darinkom, o komunistima, Titovcima, snažnije će ponijeti ružne slike.

Svi ljudi koji su, na bilo koji način, dolazili iz Titove države, a do kojih je on uspio da dođe, prepričavali su užase koje čine komunisti prema svakome ko nije uz njih. Posebno su seljaci nesretni, oduzeta im je zemlja i stoka, pa su gurnuti u rusku tvorevinu kolhoze u kojima haraju glad i teror. Ako se o tome izjašnjava slijede hapšenja. To je na Vula uticalo da bude čvršći u uvjerenju da je dobro postupio kada se odvojio od Titovaca. Zbog toga će i njegovo učešće u izgradnji objekata oko nove crkve biti sve poletnije.

Kachini roditelji, Dusan i Darinka, po prodaji zadnjega restorana našli su da je bolje da se izmaknu od djece, kako su govorili između sebe, ali i radi klime, koja im najednom ne odgovara, kako će govoriti pred Kachom i Vulom. Odselili su u Cincinnati. A kako i ne bi, kad toj djeci, zaista, ništa ne polazi za rukom. Možda će se bolje snaći ako oni nisu uz njih.

A to se upravo i dogodilo. Kiosk je i dalje radio solidno, Vule se zaposlio i tamo počeo da zarađuje dobro. Godinu dana po odlasku Kachinih roditelja, Vule i Kacha su već sredili svoje materijalne prilike, a osjećajući ljubav i odgovornost prema njenim roditeljima, sjeli su u automobil i otišli po njih.

Ponovo su zajedno, ali ovoga puta u znatno ugodnijim uslovima za život. Vule je uspio zaposliti Dusana u firmu u kojoj i on radi, tako da je i tastovo materijalno stanje dovedeno na pristojan nivo.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 1999-08-30 Modified: 1999-08-30 http://www.borut.com/library/texts/maric/yelich/glava21.htm